Napad Egipta i Sirije koji su vojnim putem pokušali vratiti područja izgubljena u ratu 1967. godine zatekao je Izrael nepripremljenim. Nakon početnih teškoća, Izrael je uspio nakon teških napora poraziti napadače. Najvažnija posljedica rata bilo je sklapanje Campdavidskog sporazuma kojim su Izrael i Egipat potpisali mirovni sporazum te je Egipat promijenio saveznički tabor

U rujnu 1970. godine arapski su svijet uzdrmala dva događaja – međuarapski rat u Jordanu i nagla smrt egipatskog predsjednika Nasera. Naserovom smrću završeno je jedno razdoblje u bliskoistočnim odnosima te desetljeće i pol praktičnog panarabizma. Na čelo Egipta došao je dotadašnji potpredsjednik Anvar al Sadat, također vojni časnik i istaknuti član vojnog režima. Sadat je ublažio Naserov beskompromisni stav prema Izraelu te je bio spreman pristati na nagodbu s Izraelcima u zamjenu za područja izgubljena u ratu 1967. godine. No, Izrael je odbio Sadatovu inicijativu kao i Rezoluciju 242 Ujedinjenih naroda kojom je UN od Izraela zatražio povrat ratom osvojenog teritorija.
Paralelno s diplomatskim pokušajima arapske su države pripremale i vojno rješenje. Uz materijalnu potporu Sovjetskog Saveza te financijsku pomoć Saudijske Arabije i Kuvajta, Egipat i Sirija su obnavljali vlastite vojne efektive stradale u Šestodnevnom ratu i tijekom Rata iscrpljivanja. U ljeto 1972. Sadat je zatražio od sovjetskih vojnih savjetnika napuštanje Egipta, ostavljajući tako sebi veći manevarski prostor za dalje poteze. U listopadu 1972. Sadat je okupio Glavni stožer i zatražio stvaranje plana ograničenog vojnog napada na Izrael. Pokušaj ministra obrane Sadeqa da spriječi rat tvrdnjom da Egipat još uvijek nije sposoban vojno parirati Izraelu rezultirao je njegovom smjenom. Do proljeća 1973. u glavnim stožerima dviju arapskih vojski bio je razrađen plan napada na Izrael prozvan “Operacija Badr”.
U Izraelu je nakon uvjerljivog ratnog trijumfa 1967. godine vladalo uvjerenje da je zemlja trajno sigurna od arapskog napada. Izraelska vojna moć, politička razjedinjenost arapskog svijeta te tri novostečene prirodne sigurnosne prepreke – Sueski kanal, rijeka Jordan i Golanska visoravan – podržavale su izraelsku samouvjerenost zbog koje je odbijan bilo koji pokušaj razmjene teritorija za mir. Za razliku od Egipta i Sirije, Jordan i Libanon su smatrani mnogo manjom prijetnjom izraelskoj nacionalnoj sigurnosti. U njima Tel Aviv nije vidio izvor ugroze. Egipat je za gomilanje trupa u području Sueskog kanala iskoristio unaprijed najavljenu redovitu godišnju vojnu vježbu. Unatoč pokretima egipatskih i sirijskih jedinica uzduž granice u ljeto 1973., kao i nizu drugih indicija, u izraelskom vodstvu i u obavještajnim krugovima stvorena je procjena da neće doći do novog rata, odnosno da će eventualni napad arapskih vojski biti uspješno odbijen u početnoj fazi.

Iznenadni arapski napad

Napad arapskih zemalja počeo je u poslijepodnevnim satima 6. listopada 1973. na najveći židovski praznik Yom Kipur. Napad je počeo u razmjerno neuobičajeno doba dana jer su planeri arapskih vojski znali da Izrael nakon što padne mrak neće moći izvesti veći protuudar svojim zrakoplovstvom. Egipatska vojska, potpomognuta manjim jedinicama iz Maroka, Tunisa i Sudana, uspješno je izvela prelazak Sueskog kanala, a pješčane zidove Bar-Lev linije Egipćani su razmjerno lako probili snažnim vatrogasnim šmrkovima. Na sjeveru je sirijska vojska uz pojačanja jedne iračke divizije i dvije brigade iz Saudijske Arabije napala područje Golanske visoravni te gotovo dosegnula granice otprije rata 1967., dok Jordan nije sudjelovao u napadu. Znajući da Izrael veliki dio svoje vojne moći duguje snažnom zrakoplovstvu, protuzračne obrane arapskih zemalja bile su razmještene blizu bojišta, čime je paralizirano izraelsko zrakoplovstvo i stvoren kišobran postrojbama u napredovanju. Prvi pokušaj protuudara izraelskog oklopa bio je razbijen zahvaljujući samo lakom protuoklopnom oružju kojim je bilo naoružano egipatsko pješaštvo. U Izraelu je nakon prvih vijesti s bojišta zavladao šok.
Nakon početnog egipatskog uspjeha, odlukom predsjednika Sadata napredovanje je zaustavljeno na uskom području uzduž Sueskog kanala, zbog čega nije iskorištena početna inicijativa. Razlozi stopiranja egipatskih tenkova umjesto nastavka napredovanja preko Sueskog kanala prema Izraelu predmet su kontroverzi, no smatra se da je najvažniji ograničen domet egipatskog protuzračnog oružja izvan čije zaštite bi egipatski oklop postao laka meta izraelskih zrakoplova te telefonska komunikacija između Sadata i američkog državnog tajnika Kissingera. Zbivanjima na bojištu u svakom je slučaju kumovala i loša koordinacija između sirijskog i egipatskog vrhovnog zapovjedništva, što je imalo za posljedicu izraelsku konsolidaciju. S početkom borbi aktivirana su blokovska savezništva – Sovjetski Savez je počeo zračnim putem slati ratni materijal Kairu i Damasku, nakon čega su Sjedinjene Američke Države počele slati pomoć u ratnom materijalu Izraelu.
Oko 48 sati nakon početka borbi mobilizirano je više od polovice izraelskih vojnih potencijala, a za četiri do pet dana provedena je potpuna mobilizacija, čime su stvoreni uvjeti za početak protunapada. Izraelskoj ofenzivi pogodovalo je egipatsko mirovanje na Sinajskom bojištu te je glavnina snaga neometano mogla biti koncentrirana na golansko bojištu prema Siriji. Do 14. listopada izraelske su postrojbe na sjeveru vratile pod svoj nadzor područje zauzeto prethodnih dana te prodrle dvadesetak kilometara duboko u sirijski teritorij, čime je Sirija izbačena iz rata.

Okretanje ratne sreće

Nakon pobjede na sjevernom bojištu, izraelsko je zapovjedništvo pregrupiralo svoje postrojbe šaljući ih na sinajsko bojište. U noći 15. listopada izraelske oklopne postrojbe, kojima je zapovijedao proslavljeni Ariel Sharon, iskoristile su slabo branjeni prostor između egipatske 2. i 3. armije na području Gorkih jezera na Sinajskom poluotoku te ušle duboko u teritorij koji su držali Egipćani. Došli su do Sueskog kanala i prešli ga. Nakon stvaranja mostobrana na zapadnoj obali kanala, Izraelci su napredovali egipatskom stranom obale prema gradu Suezu, te su 21. listopada okružili cijelu egipatsku 3. armiju. Izraelskim je snagama time bio otvoren put do Kaira. Egipatska vojska našla se u teškoj poziciji, suočena s mogućnošću katastrofalnog poraza i gubitka cijele armije na Sinajskom poluotoku. U takvoj je situaciji američki državni tajnik Kissinger otputovao u Moskvu, gdje je sa sovjetskim liderom Brežnjevom dogovorio prekid vatre. No, primirje je bilo prekinuto a Izrael je nastavio stezati obruč oko egipatske armije. Sovjetski Savez je Sadatu obećao da će 3. armija biti sačuvana i zaprijetio da će u slučaju nastavka izraelskog napada poslati u Egipat svoje zračnodesantne postrojbe. Moskva je Sjedinjenim Američkim Državama predložila zajedničku američko-sovjetsku vojnu akciju u regiji, što u Washingtonu nije primljeno s odobravanjem. Nixon je u telefonskom razgovoru nastojao odgovoriti Brežnjeva od vojnog angažmana a istodobno je stavio američke nuklearne snage u stanje pripravnosti, na što su Sovjeti odustali od inzistiranja na zajedničkom vojnom angažmanu. Konfrontacija Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza oko Yomkipurskog rata bila je najveći sukob supersila nakon svršetka Kubanske krize.
Na posljetku, 25. listopada 1973. Izrael i Egipat prihvatili su prekid vatre, a početkom siječnja su dvije strane potpisale sporazum kojim je predviđeno izraelsko povlačenje sa Sinajskog poluotoka te dolazak snaga UN-a na njihovo mjesto. Slijedio je sporazum Izraela i Sirije potpisan u lipnju 1974., koji je regulirao izraelsko povlačenje s novozauzetog dijela Golanske visoravni na crtu razdvajanja iz 1967. godine.

Campdavidski sporazum

Približavanje Izraela i Egipta rezultiralo je posjetom egipatskog predsjednika Sadata Izraelu u studenom 1977., teško zamislivim samo nekoliko godina prije. Pokretanje mirovnog procesa između dva zakleta neprijatelja približilo se realizaciji nakon što je američki predsjednik Carter pozvao egipatsko i izraelsko vodstvo na razgovore u Camp David u Sjedinjenim Američkim Državama. Razgovori su počeli u rujnu 1978. te je nakon trinaest dana postignut dogovor koji je u ožujku 1979. službeno potpisan u Washingtonu. Campdavidski sporazum iz korijena je izmijenio strateške odnose na Bliskom istoku – okončano je ratno stanje između dviju država, a Izrael je dobio diplomatsko priznanje Egipta i osigurao južnu granicu te nesmetanu plovidbu izraelskih brodova kroz Sueski kanal, dok je Egiptu vraćen Sinajski poluotok te je dobio status bliskog američkog saveznika, što je impliciralo veliku američku vojnu pomoć.
Rat 1973. godine imao je velike unutrašnjopolitičke reperkusije u regiji. Nakon što je istražno povjerenstvo u Izraelu ustanovilo niz propusta u pripremanju i vođenju rata, premijerka Golda Meir i njezina vlada su u travnju 1974. bili su prisiljeni podnijeti ostavku. Egipat je nakon potpisivanja Campdavidskog sporazuma od vodeće arapske zemlje postao izopćenik arapskog svijeta te je izbačen iz Arapske lige koja je preselila svoje sjedište iz Kaira u Tunis. Među islamskim radikalima u Egiptu je Sadatovo približavanje Izraelu bilo ocijenjeno kao čin nacionalne izdaje te je poslužilo kao povod za atentat egipatskih vojnika na Sadata 6. listopada 1981., na osmu obljetnicu početka Yomkippurskog rata.
Anvar al Sadat (1918. – 1981.), egipatski vojnik i predsjednik. Tijekom II. svj. rata Britanci su ga dvaput zatvarali zbog kontakata s Nijemcima i navodnih pokušaja atentata na probritanski orijentirane egipatske političare. Sadat sudjeluje u vojnom udaru kojim je zbačen kralj Faruk I., a tijekom vojne vladavine obavlja niz dužnosti uključujući i mjesto potpredsjednika zemlje od 1964. do 1966. i od 1969. do 1970 godine. Nakon Naserove smrti 1970. imenovan je predsjednikom Egipta. Nakon poraza u ratu 1967. godine, Sadat je ubrzano opremio egipatsku vojsku, da bi 1973. pokrenuo napad na Izrael. Riskirajući pogoršanje odnosa s arapskim zemljama, Sadat je u drugoj polovici sedamdesetih približio Egipat Izraelu, što je rezultiralo Campdavidskim sporazumom. Sporazum je Sadatu zajedno s izraelskim premijerom Beginom 1978. godine donio Nobelovu nagradu, no i izopćenje iz arapskog svijeta. Oštro osuđivanog u arapskom svijetu zbog nagodbe s Izraelom, Sadata su u listopadu 1981. tijekom vojne parade u Kairu ubili vlastiti vojnici.

Golda Meir (1898. – 1978.), izraelska premijerka. Pravim imenom Goldie Mabovich, rođena je u Kijevu u Ukrajini. U ranoj je mladosti emigrirala u Sjedinjene Američke Države, gdje je završila učiteljsku školu. Udana Meyerson, nakon razvoda 1956. promijenila je ime u hebrejsko Meir. Zajedno sa suprugom 1921. otišla je u Palestinu, gdje je postala aktivna u cionističkom pokretu. Tijekom tridesetih i četrdesetih godina djelovala je u raznim cionističkim organizacijama u Palestini te u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Jedna je od potpisnika dokumenta kojim je 1948. godine proglašena država Izrael. Meir je 1949. izabrana u Knesset, a iste godine ulazi u vladu kao ministrica rada i socijalne skrbi. Godine 1956. postala je ministrica vanjskih poslova i na tom mjestu je ostala do 1966. Služila je na mjestu glavnog tajnika stranke Mapai, odnosno Ujedinjene laburističke stranke, da bi 1969. naslijedila Levija Eshkola na položaju premijera. Premijerka je bila do 1974. godine, kada je dala ostavku zbog optužbi za nepripremljenost zemlje tijekom Yom Kipurskog rata.

Hrvoje BARBERIĆ