DOSSIER: Vojni udar u Indoneziji (1965.)

Neuspjeli ljevičarski vojni udar u rujnu 1965. iskoristili su desni krugovi indonezijskih oružanih snaga na čelu s generalima Nasutionom i Suhartom da bi se nametnuli civilnoj vlasti. Iz političke borbe je sredinom 1967. kao najmoćniji čovjek isplivao general Suharto te je njegova vladavina obilježila sljedeća tri desetljeća u Indoneziji

Indonezija je stekla nezavisnost u studenom 1949., nakon četverogodišnje borbe protiv nizozemskih kolonijalnih vlasti. Privremeni parlament je za predsjednika Indonezije izabrao čelnika Nacionalne stranke i jednog od lidera protukolonijalne borbe Sukarna (podrijetlom s otoka Jave, gdje je uobičajeno samo jedno osobno ime), koji je 1963. imenovan doživotnim predsjednikom. Prve godine nezavisnosti prošle su u znaku poslijeratne stabilizacije i kršenju separatizama pojedinih dijelova te goleme otočne zemlje, ali i borbe protiv konzervativnih krugova koji su se protivili sekularnosti Indonezije. Tijekom 1948. godine došlo je do borbi između novog Sukarnovog režima i komunističkih gerilaca u kojima je ubijeno više komunističkih čelnika, no unatoč tome Komunistička partija (PKI) nije bila zabranjena te je nastavila funkcionirati na političkoj sceni. Indonezija je 1954. raskinula personalnu uniju s Nizozemskom ustanovljenu Zaključkom Haške konferencije iz 1949., jednim od dokumenata na kojima se temeljila indonezijska nezavisnost. Nakon što su područja Sarawak i Sabah – sjeverni dijelovi otoka Kalimantana – pripali Malezijskoj federaciji, Sukarno je pokrenuo kampanju destabilizacije Malezije koja se ogledala u ubacivanju indonezijskih vojnika na područja Sarawaka, Bruneja i Sabaha. Takva politika je naposljetku vodila do rata s Malezijom, koja je bila blisko vezana s Velikom Britanijom, a Sukarnovu politiku konfrontacije uglavnom su podržavali lijevi krugovi vojske i Komunistička partija, dok se konzervativna struja protivila ratu.

Političke tenzije
Sukarno je isticao socijalističku orijentaciju i antiimperijalizam Indonezije, a zemlja se tijekom pedesetih godina približila Sovjetskom Savezu i Kini te je postala jedan od predvodnika Pokreta nesvrstanih, a u skladu s tim udaljila se od Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Interesi američkog i britanskog kapitala bili su izravno oštećeni indonezijskom nacionalizacijom rudnika i energetskih postrojenja, a potenciranje sukoba s Malezijom na Zapadu je stvorilo percepciju Sukarna kao izvora regionalnih problema. Američka CIA je niz godina održavala brojne kontakte s pojedinim visokim vojnim časnicima indonezijske vojske, zbog čega se i vrh oru- žanih snaga postupno raskolio na desno i lijevo orijentirano krilo. Nakon što je Sukarno odbio američku pomoć u hrani od organizacije USAID zbog čega je došlo do gladi u pojedinim dijelovima zemlje, desno krilo oružanih snaga organiziralo je krijumčarenje dobara u Indoneziju te je tako pridobivena podrška lokalnog stanovništva, zbog čega je niz časnika bio kažnjen. Novo jačanje indonezijskih komunista i njihov ulazak u vladu 1962. godine produbilo je postojeći jaz prema konzervativnim islamskim skupinama i dijelovima vojske, pri čemu je Sukarno pokušavao balansirati između tih ideološki nespojivih skupina. Jednim od najtežih pitanja pokazalo se naoružavanje seljaka i radnika koje je provodila PKI. Ta paravojna formacija nazvana je “petom snagom”, uz četiri postojeće grane regularne vojske. Većina časničkog kadra bila je ogorčena paralelizmom oružanih formacija, napose nakon što je Kina “petoj snazi” ponudila oružje. Na unutarnje političke nestabilnosti nadovezao se Sukarnov kolaps tijekom jednog govora u javnosti, zbog čega su uslijedile glasine o njegovoj teškoj bolesti, a do početka 1965. Indonezija se pretvorila u opasnu mješavinu socijalnih i političkih tenzija, kojoj je samo trebao povod za eksploziju.

Vojni udar
Svojevrsna pat pozicija prekinuta je 30. rujna 1965., nakon što je skupina lijevo orijentiranih časnika pod zapovijedanjem pukovnika Untunga, Subandria i Nyonia okupljenih u skupini nazvanoj “30. rujna” pokušala izvesti vojni udar. Pučisti su 1. listopada zauzeli radiopostaju u glavnom gradu, objavili stvaranje revolucionarnog vijeća te proglasili Sukarnovu vladu nevažećom. Glavninu vojnog udara nosila je divizija Diponegoro smještena na otoku Javi, gdje su komunisti imali najjače uporište i na kojem se nalazi glavni grad Jakarta. Prema tvrdnjama pučista, njihova namjera bila je sprječavanje državnog udara desno orijentiranih generala koji je trebao uslijediti kroz nekoliko tjedana. U noći prevrata oteto je nekoliko visokih časnika iz desne struje te su kasnije ubijeni, a ranjena je i kći generala Nasutiona koji je izbjegao smrt. General Suharto nije bio na popisu pučista za odstrjel jer je, navodno, figurirao kao apolitičan časnik. No, desno krilo oružanih snaga se vrlo brzo pribralo. Isti dan su Suharto i Nasution uspješno pridobili lojalnost zapovjednika garnizona u Jakarti te zapovjednika specijalnih postrojbi indonezijske vojske. Tijekom večeri 1. listopada specijalne postrojbe su bez otpora zauzele telekomunikacijsku zgradu, a sljedeće jutro je nastavljeno napredovanje prema zračnoj bazi Halim u koju su se pučisti povukli. Oko baze je došlo do oružanog sukoba s više žrtava na obje strane. No, pregovorima koje je vodio predsjednik Sukarno uspjelo se isposlovati predaju pobunjenih vojnika te su snage vjerne Nasutionu i Suhartu okupirale bazu Halim, čime je de facto puč bio skršen. Sljedeći dan su otkrivena i tijela otetih časnika, koji su potom pokopani uz najviše vojne počasti. Nasution je time postao najviši časnik desne struje koji je izbjegao egzekuciju.

Unatoč suzbijanju puča, Sukarnova pozicija nije bila osigurana. Sljedećih mjeseci vodila se ogorčena politička borba za osiguravanje moći u vrhu države između Sukarna i visokih vojnih časnika te rivalitet između Suharta i Nasutiona. Sukarno je 5. listopada imenovao novog načelnika glavnog stožera, generala Pranota Reksosamudru, navodnog simpatizera PKI-a. No, Nasution na mjestu ministra obrane imenovao je 14. listopada Sukarna za načelnika glavnog stožera. Komunistička partija je zabranjena 18. listopada 1965., a istog dana su diljem zemlje uslijedili progoni te brojne izvansudske egzekucije komunističkih simpatizera zajedno s cijelim obiteljima, u kojima su uz snage sigurnosti sudjelovale i bande islamista. Ubojstva su u pojedinim dijelovima Indonezije bila do te mjere masovna, da su uzrokovala i sanitarne probleme.

Za to je vrijeme u Jakarti trajala borba za vlast. Iako se Suharto uspeo na političkoj ljestvici uz pomoć Nasutiona, u njemu je vidio prijetnju te ga je postupno nastojao marginalizirati, u čemu je konačno i uspio nakon što je u veljači 1966. Sukarno smijenio Nasutiona s mjesta ministra obrane. Naposljetku je Suharto optužio i Sukarna da je bio povezan s pokretom “30. rujna” te mu je kongres oduzeo titulu doživotnog predsjednika Indonezije. U ožujku 1967. Kongres je imenovao Suharta za predsjednika, čime se on konačno učvrstio kao vodeća osoba Indonezije te je na toj poziciji opstao puna tri desetljeća. Sukarno je prije svog rušenja događaje nakon vojnog udara 1965. nazvao “godinom opasnog življenja”, a tim se razdobljem bavio i istoimeni film Petera Weira snimljen 1982. godine. Uloga komunističke partije Indonezije u neuspjelom puču od 30. rujna nije do kraja razjašnjena. Iako je prihvaćeno gledište da su iza vojnog udara stajali indonezijski komunisti, prema nekim povjesničarima krivnja PKI-a za vojni udar bila je razmjerno mala. Prema jednoj teoriji, sam je Sukarno u suradnji s PKI-em pokušao inscenirati vojni udar kako bi se riješio nepoćudnih generala. U progonima komunista i komunističkih simpatizera koji su uslijedili nakon vojnog udara te etničkih Kineza koji su živjeli u Indoneziji ubijeno je između osamdeset tisuća i dva milijuna ljudi, no najrealnije procjene se kreću oko pola milijuna žrtava. Zbog razmjera nasilja i broja žrtava, događaji nakon vojnog udara 1965. godine često se nazivaju i građanskim ratom. U svakom slučaju, posljedice vojnog udara u Indoneziji su, uz Vijetnamski rat i vladavinu Crvenih Kmera u Kambodži, najkrvaviji konflikt koji se nakon II. svjetskog rata dogodio u jugoistočnoj Aziji.

Suharto vs. Sukarno
Suharto (1921.), indonezijski vojnik i predsjednik. U mladosti je neko vrijeme radio kao bankovni činovnik, da bi se pridružio nizozemskoj kolonijalnoj vojsci gdje dobiva priliku nastaviti školovanje na vojnom učilištu. Nakon početka II. svjetskog rata i japanske invazije Indonezije 1942. godine, Suharto se pridružio Obrambenom korpusu – indonezijskoj paravojnoj formaciji koju je organizirala japanska vojska. Nakon japanske kapitulacije izbio je ustanak protiv nizozemske vlasti, a Suharto je postao zapovjednik gerilskih postrojbi te se istaknuo zapovijedanjem napada na Yogyakartu u ožujku 1949. Početkom pedesetih Suharto je u nekoliko navrata sudjelovao u gušenju lokalnih pobuna diljem zemlje, a 1960. dobiva čin brigadnog generala. Suharto je šezdesetih godina došao u dodir s američkim obavještajnim agencijama pomoću kojih se uspeo na vlast, a SAD je u njemu dobio pouzdanog saveznika u borbi protiv komunističkog utjecaja u regiji. Godine 1963. imenovan je na čelo strategijskog zapovjedništva koje je bilo odgovorno za urgentne situacije u zemlji. Suharto je zapovijedao slamanjem puča te idućih mjeseci vodio čistke komunista i ljevičara diljem zemlje, koje su rezultirale brojnim masakrima.

Iako u trenutku početka krize nije bio najviši časnik vojnog režima, Suharto je uspio istisnuti konkurente te se nametnuti kao neprijeporni lider Indonezije. U ožujku 1966. uz političku podršku stranke Golkar preuzima nadzor nad indonezijskom vladom, a u ožujku 1967. Kongres ga je imenovao predsjednikom, nakon čega je izabran na još sedam predsjedničkih mandata, s tim da posljednji od 1998. godine nije priveden kraju. Uz izdašnu američku gospodarsku pomoć stabilizirao je indonezijsku ekonomiju i potaknuo strane investicije te je zemlja u iduća tri desetljeća doživjela dramatičan gospodarski razvoj, a on osobono nagomilao je golemo bogatstvo. Pod Suhartom Indonezija je 1975. godine izvela invaziju bivše portugalske kolonije Istočni Timor. Njegova vladavina se počinje bližiti kraju kada Indonezija 1997. godine zapada u gospodarsk teškoće uzrokovane golemim vanjskim dugom. Nakon mjeseci uličnih demonstracija i nemira, Suharto u svibnju 1998. godine podnosi ostavku, a nakon odstupanja s vlasti postao je predmet istrage zbog optužbi o korupciji te je stavljen u kućni pritvor, no od suđenja se odustalo zbog njegovog navodno lošeg zdravstvenog stanja.

Sukarno (1901.-1970.), indonezijski političar i predsjednik. Lider radikalnog nacionalističkog pokreta osnovanog 1927. godine, Sukarna su tijekom tridesetih godina u više navrata zatvarale nizozemske kolonijalne vlasti. Tijekom II. svjetskog rata surađivao je s Japancima koji su okupirali indonezijsko otočje te je nastavio zagovarati indonezijsku nezavisnost. Nakon kraja rata, uz Mohameda Hattu imao je najvažniju ulogu u borbi protiv nizozemskih vlasti i uspostave nezavisne Indonezije. Tijekom pedesetih konsolidirao je višenacionalnu indonezijsku zajednicu razasutu na brojnim otocima te je 1956. uspostavio “vođenu demokraciju” u kojoj su sudjelovali predstavnici svih stranaka. Zbog regionalnih i političkih problema 1959. je raspustio skupštinu i prisvojio diktatorske ovlasti, a 1962. je intenzivirao konflikt s Nizozemskom Novom Gvinejom, što je rezultiralo UN-ovom intervencijom. Godine 1963. izabran je za doživotnog predsjednika, a njegova uspostava dobrih odnosa sa Sovjetskim Savezom i Kinom pedesetih i šezdesetih godina izazvala je interese Sjedinjenih Država. Iste je godine intenzivirao i sukob s Malezijom nad kojom je Velika Britanija imala politički patronat. Povukao je Indoneziju iz Ujedinjenih naroda, nakon što je Malezija 1965. preuzela mjesto Indonezije u Vijeću sigurnosti UN-a. Srušen s vlasti nakon neuspjelog komunističkog puča, bio je prisiljen na političku borbu sa Suhartom i Nasutionom te je naposljetku stavljen u kućni pritvor u kojem je ostao do smrti. Indonezijska političarka i predsjednica od 2001. do 2004. Megawati Sukarnoputri njegova je kći.

Hrvoje BARBERIĆ