Stručnjaci za sigurnost suočavaju se s mogućim prijetnjama uporabe besposadnih zračnih letjelica u terorističke svrhe. Koliko se efikasno mogu poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se te prijetnje smanjile?

Zbog revolucionarnog razvoja niza novih tehnologija, UAV-i su se (Unmanned Aerial Vehicles) dokazali  kao iznimno učinkovit odgovor za vrlo širok spektar vojnih misija, od kojih su mnogi kategorizirani u grupu 3D (dull, dirty, dangerous) odnosno kao dosadni, prljavi i opasni (prema američkom vojnom žargonu). Upravo zbog činjenice da u njima nema ljudske posade, UAV-i mogu biti znatno manji u odnosu na ”prave“ zrakoplove i puno isplativiji u eksploataciji nego klasični zrakoplovi s posadom. Vojni stručnjaci i mnogobrojni svjetski mediji sve učestalije raspravljaju o potencijalnoj uporabi besposadnih letjelica (UAV) u terorističke svrhe. Sve donedavno smatralo se da ova prijetnja leži prije svega u pretvorbi relativno starijih tipova dostupnih protubrodskih raketnih krstarećih projektila (ASCM) ili malih motornih zrakoplova s ljudskom posadom u ubojita napadna sredstva i projektile za napad na kopnene ciljeve.

Vojni analitičari i stručnjaci za sigurnost upozoravaju na niz taktičkih i tehničkih karakteristika koje UAV mogu učiniti vrlo privlačnim teroristima:

– sposobnost da se napadnu ciljevi koje je možda teško ili čak nemoguće dosegnuti kopnenim putem i
  kopnenim sredstvima (automobili-bombe ili teroristi samoubojice);
 – sposobnost provedbe napada velikog opsega (teritorijalno), s ciljem nanošenja maksimalno
  smrtonosnog udara na stanovništvo (posebice  korištenjem kemijskog ili biološkog oružja u velikim
  gradovima);
– tajnovitost pripreme napada i fleksibilnost u izboru tipa UAV-a, kao i lokacije njegova lansiranja;
– sposobnost provedbe terorističkog udara na velikoj udaljenosti s prihvatljivom točnosti udara,
  primjenom  relativno jeftine i sve dostupnije tehnologije za pozicioniranje i navođenje;
– karakteristike niskoletećih UAV-a, minimalni odraz ili gotovo nikakva radarsko/optička zamjetljivost;
– neusporediva financijska isplativost uporabe UAV-a u usporedbi s balističkim i krstarećim raketnim
  projektilima ili zrakoplova s posadom;
– mogućnost postizanja jakog psihološkog učinka u zastrašivanju stanovništva.

Standardne metode
Dakako, pripreme i provedba terorističkog zračnog UAV napada mogu se pokazati i mnogo kompliciranijom metodom nego što su to ”standardne metode“: miniranje stambenih zgrada i automobila ili korištenje bombaša samoubojica. Ali, to ne mora uvijek biti tako, zbog moguće neinformiranosti i nepoznavanju činjenica o ovoj vrsti ugroze.
Jedan od osnovnih taktičkih postulata za bilo kakav smisleni napad na odabrani cilj (u najvećem broju slučajeva to i nije vojni cilj) jest njegovo izviđanje. U slučaju terorističkog UAV napada, teroristi se čak ne moraju izlagati opasnosti da ih prilikom izviđanja snime sigurnosne nadzorne kamere. Sve što je potrebno jest da se sa skrivene lokacije lansira besposadna letjelica i rukom uvježbanog operatera,  daljinskim upravljačem, navodi prema cilju napada.

Za najveći dio javnosti besposadne se letjelice na prvi pogled mogu činiti previše egzotičnom tehnikom koja zahtijeva značajne napore u njihovoj nabavi, troškovima obuke i održavanja u usporedbi sa sredstvima i metodama kojima se teroristi najčešće koriste. No, napredak znanosti i tehnologije, koja se razvija tako brzo da šira javnost i ne prepoznaje  koliko se svijet promijenio – i na ovom je području pokazao svoju drugu, onu lošiju stranu. Pojava novih javnih tehnologija, kao što je internet, mobilne komunikacije i GPS u određenim okolnostima čini naše društvo iznimno ranjivim. Zato se ne smije dogoditi propuštanje prilike da se pravodobno reagira na nove vrste prijetnji i ugroza.

Razumijevanje prijetnji
Kao što do sada prikupljene činjenice i dokazi upućuju, objekti terorističkog napada i zapravo najranjiviji ciljevi, često su mjesta prepuna ljudi: mjesta masovnog okupljanja, gusto naseljena gradska područja, javni prijevoz u vremenskim špicama prije i poslije završetka radnog vremena , itd. Teroristi obično žele postići dva glavna cilja: maksimiziranje broja žrtava te izazivanje straha, kaosa i panike. Teroristički ciljevi mogu biti (najčešće) ključni privredni ili infrastrukturni objekti, čije uništenje može rezultirati brojnim ljudskim žrtvama, ekološkim ili ekonomskim katastrofama, kaosom i panikom. S tehničke točke gledišta, takav oblik terorističkog napada obično je puno složeniji, jer se gotovo redovito ulažu značajni napori i provode sigurnosne mjere kako bi se takve objekte zaštitilo od terorističkih napada (naročito oni vojni). U takvim su slučajevima teroristima potrebne važne informacije o tzv. Ahilovim petama ciljanih objekata, koji po pravilu i logici nisu dostupne široj javnosti.  Besposadne letjelice primijenjene u svrhu izviđanja i nadzora mogu zadovoljiti zahtjeve poput tajnosti izviđanja, ali i točnosti uporabe na njima instaliranog oružja. Primjer je slučaj iz  2011. godine kada je politički nezadovoljnik iz Massachusettsa nakon uhićenja na sudu priznao da je planirao ”bombardirati“  Capitol i Pentagon s pomoću daljinski upravljivog minizrakoplova. I njemačka se policija može pohvaliti da je u nekoliko proteklih godina osujetila više planova za korištenje sklopivih modela minizrakoplova kao izvršnog sredstva za provedbu terora iz zraka.

Masovno uništenje
Sigurno najveća opasnost koja se terorističkim UAV napadom može postići jest korištenje oružja za masovno uništenje. Vojni i sigurnosni stručnjaci često naglašavaju da su besposadne letjelice pogodno sredstvo i prijenosna platforma za uporabu biološkog, kemijskog ili radiološkog oružja. Korištenje besposadnih letjelica (UAV-a) pruža tehničku i taktičku mogućnost raspršivanja svih vrsta  aerosola nad vrlo velikim područjima. Ljudski gubici i šteta mogu biti uzrokovani i najčešćim oružjem kojim se koriste teroristi, mješavinom eksploziva s malim metalnim dijelovima. Čak i mala eksplozivna naprava, takvog tipa, dostavljena uporabom besposadne letjelice na mjesto prepuno ljudi mogla bi prouzročiti puno više žrtava i materijalne štete nego ista takva naprava aktivirana kao eksplozivni pojas ili naprtnjača terorista samoubojice.
Provedba terorističkih akcija zapravo nikada neće biti lagan zadatak za teroristički opredijeljene pojedince i organizacije jer priprema i provedba zračnog napada pomoću ”pravih“ UAV-a nije jednostavna zadaća i zahtijeva zemaljsku infrastrukturu (obučeno ljudstvo i posebnu opremu) za lansiranje i kontrolu takvih, namjenski građenih letjelica. Međutim, takve prijetnje ne mogu biti potpuno odbačene. Procjenu prijetnji i rizika u slučaju uporabe besposadnih letjelica potrebno je razraditi u punom spektru njezine realnosti. Današnji su teroristi tehnički vrlo sposobni i koriste se dostignućima suvremene tehnologije umjesto tradicionalnim sredstvima i metodama. Zadnjih je godina uočeno da se teroristi sve više koriste tehnikama, sredstvima i metodama koje su utemeljene na visokotehnološkom znanju.

Letjelice kućne izrade
 Još jedan vrlo ozbiljan problem iz područja zračnog terorizma moglo bi postati amatersko modeliranje zrakoplova te posebno besposadnih letjelica namijenjenih za zabavu. Na tom je području postignut veliki marketinški uspjeh zahvaljujući nedavnom napretku u primjeni moderne elektronike i informacijskih znanosti, kao i pojave novih usluga koje nisu bile na raspolaganju potrošačima u prošlosti. Takve usluge prije svega uključuju radionavigaciju preko svemirskih (satelitskih) sustava radiopozicioniranja (GPS i GLONASS), zatim korištenja snimki komercijalnih satelita visoke rezolucije te naposljetku mobilnih komunikacija.
Trenutačno u području nekontroliranog pristupa znanju, vještinama i opremi potrebnih za nabavu stručne literature, nabavi tzv. kit-modela zrakoplova i minibesposadnih letjelica postoji velika praznina. Primjena ultralakog ili ”kit-modela“ rekreativno izgrađene letjelice (”uradi sam“) možda je najviše zabrinjavajući način i metoda na kojoj bi se mogla zasnivati nabava besposadnih napadnih oružja.
Ultralaki zrakoplovi izgrađeni u vlastitoj režiji sposobni su danas ponijeti teret od 70 i više kilograma, što je i više nego dovoljno za primjerice ugradnju odgovarajućeg disperzera biološkog agensa ili bojne glave s konvencionalnim eksplozivom. ”Uradi sam“ letjelice (zrakoplovi) ne zahtijevaju zračnu luku za lansiranje i povratak na zemlju; one mogu polijetati s ravnih polja i travnatih ledina u udaljenim područjima, s običnih zemljanih ili betoniranih površina pa čak i manje frekventnih cestovnih dionica čime se u velikoj mjeri smanjuje, ako ne čak i eliminira šansa njihova otkrivanja.

Mali klipni motori
Za razliku od konverzije prve generacije protubrodskih krstarećih projektila (ASCM) u krstareće projektile za napad na kopnene ciljeve s velikim dometom (i problema vezanih uz to), pretvorba većine modela ultralakih letjelica ne zahtijeva promjenu njihovih pogonskih sustava. Postojeći, mali klipni motori više su i nego dovoljni da se s njima uz odgovarajuću vještinu letenja mogu dosegnuti udaljenosti veće i od 500 km. Najveći tehnički izazov u primjeni ultralakih zrakoplova izgrađenih u priručnim radionicama i garažama leži u pravilnom instaliranju, integriranju i testiranju različitih komponenti potrebnih za upravljanje  i stabilan te precizan autonomni let prema točno određenim točkama na tlu. Ako to ”konstruktorima“  ne uspije, oni još uvijek imaju sposobnost daljinski kontrolirati takvu letjelicu i navoditi je prema izabranom cilju putem opreme koja se de facto može kupiti u bilo kojoj boljoj trgovini informatičke opreme. Modeli letjelica ”za zabavu“ odavno su prerasli kategoriju igrački i danas već bez problema mogu prikazati iznenađujuće sposobnosti. Poseban primjer, koji svakako zaslužuje biti spomenut jest prelet 5-kilogramskog modela zrakoplova TAM-5 preko Atlantskog oceana. Ova letjelica, izgrađena i namijenjena prije svega za igru i zabavu, lansirana je u Kanadi – da bi u automatskom režimu rada nakon 39 sati leta sletjela u 3000 km udaljenoj Irskoj.

Suočavanje s prijetnjom
S tehničkog gledišta korištenje besposadnih letjelica (UAV-a) radi dostave i uporabe oružja na određenom cilju mogao bi biti jednostavan i ostvariv zadatak za teroriste. Daljnji tehnički razvoj i široka primjena UAV-a za vojne i civilne svrhe i nadalje će pridonijeti porastu ove prijetnje. Korištenje UAV-a za isporuku/uporabu oružja za masovno uništavanje najveća je moguća opasnost. Međutim, posebno pripremljeni teroristički UAV može uzrokovati znatnu štetu čak i u onim slučajevima kad nose konvencionalne borbene terete. S obzirom na iznesene činjenice, jedna od osnovnih zadaća državnog zakonodavstva jest popunjavanje pravnog vakuuma koji vlada u području primjene i aplikacija besposadnih letjelica (UAV) za civilne svrhe. U isto vrijeme, važno je da sva takva ograničenja ili pravila uporabe ne postanu prepreka za uporabu UAV-a ondje gdje je to opravdano ili isplativije od neke druge solucije. Postojeći obrambeni protuzračni sustavi neadekvatni su protiv prijetnji koje predstavljaju terorističke minibesposadne letjelice jer su razvijani da bi se suprotstavili zračnim prijetnjama sasvim drugačijeg karaktera. Nad velikim urbanim područjem nemoguća je uporaba bilo kakvog PZO raketnog ili topničkog sustava. Radarski je gotovo nemoguće pratiti takvu letjelicu u niskom letu (do 100 m) koja leti tik iznad krovova. Uporaba radarski nereflektirajućih materijala za izradu mini- UAV-a samo dodatno komplicira situaciju.

Ukratko, glavni naglasak stručnjaka koji se bave analizom opasnosti od zračnog terorizma  primjenom besposadnih letjelica, treba biti na preventivnim mjerama, što uz mjere policije i snaga sigurnosti podrazumijeva i informiranje javnosti o neadekvatnoj uporabi UAV-a.

Igor SPICIJARIĆ