Dva časopisa, pobjeda i preustroj

U razdoblju između oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja, Hrvatska vojna glasila doživjela su veliku promjenu. Umjesto jednog, počinju izdavati dva časopisa: Hrvatski vojnik i Velebit. Odluka je imala svoju logiku. Kao prvo, interes hrvatskih građana za sve vezano uz Hrvatsku vojsku bio je sve veći, pa dotadašnji dvotjednik Hrvatski vojnik nije mogao zadovoljiti glad za informacijama s bojišnica i iz postrojbiI zato je Velebit, čiji je prvi broj izišao 26. svibnja 1995., bio zamišljen kao tjednik na 32 stranice klasičnog, velikog crno-bijelog novinskog formata i papira, koji će prije svega biti – aktualan. I ne samo to. On je, kako je u prvom uvodniku napisao glavni urednik brigadir Ivan Tolj, bio otvoreniji prema svim zbivanjima iz javnog života. To je značilo da će pisati i o temama vezanim uz politiku, znanost, kulturu, sport, duhovnost… U tome je bio uspješan jer je odaziv čitatelja bio pozitivan. S druge strane, novi Hrvatski vojnik s lipnjem 1995. opet će početi od broja 1, i to kao punokrvni vojnostručni časopis. Za svoje je vrijeme bio izrazito luksuzno opremljen, u boji, na više od stotinu stranica kvalitetnog papira. No ono najbitnije bilo je da je svakog mjeseca objavljivao niz detaljnih, relevantnih i jako dobro urednički opremljenih vojnostručnih i vojnopovijesnih tekstova. Koliko su bili dobri najbolje pokazuje da su i danas dragocjen izvor za sve koje zanimaju vojnostručne teme. Krug čitatelja kojima je bio namijenjen bio je vjerojatno sužen, ali to zapravo nije vrijedilo za sve tekstove. Naravno, dva časopisa i ubrzan ritam značili su da će posla biti još više nego prije, a to je značilo i više djelatnika, suradnika i potrebne opreme. Hrvatska vojna glasila tad su djelomice interno reorganizirana, tako da su se neki djelatnici više posvetili Velebitu, drugi Hrvatskom vojniku, a treći su jednako pridonosili objema tiskovinama. Da, bilo je to izazovno, ali tad su iza njih stajale već četiri godine iskustva, a iznad svega volja i želja da na svoj način pridonesu oslobođenju Hrvatske. Uostalom, kako je nakon Bljeska išta uopće moglo biti teško? Svi su slutili da se približava nešto izvanredno, nešto nezapamćeno…

Jedanaesti broj Velebita stigao je na kioske 4. kolovoza 1995., a na naslovnici je stajala vijest da su združene snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane oslobodile Grahovo i Glamoč. Nažalost, zapravo nasreću, hrvatski vojnici tog jutra nisu stigli dobiti svoje primjerke: u ranu su zoru krenuli u oslobodilačku operaciju Oluja. Vrlo brzo, slijedili su ih novinari i fotografi Hrvatskih vojnih glasila, a glavni urednik general-bojnik Ivan Tolj bit će okosnica konferencija za medije putem kojih će hrvatski građani biti redovito obavješćivani o napredovanju naše vojske. I tako će Velebit broj 12 od 11. kolovoza dobiti našu najdražu naslovnicu – Oluja – oslobođen Knin. A naše novinarske ekipe zabilježit će mnoge trenutke za vječnost. Samo su neki od njih fotografija koja prikazuje kako srpski zapovjednik Čedomir Bulat potpisuje predaju hrvatskom generalu Petru Stipetiću, te one snimljene u rujnu 1995. dok su hrvatske snage oslobađale Bosnu i Hercegovinu u operaciji Maestral-2. Što se tiče Hrvatskog vojnika, on je pobjede popratio na svoj način, posebnim vojnostručnim prilogom u nastavcima – Operacija Oluja.

Nakon oslobodilačkih operacija, baš kao i Hrvatska vojska, i Hrvatska vojna glasila mogla su se posvetiti mirnodopskom radu. Posla je i dalje bilo jako puno, no prioriteti MORH-a i OSRH, a time i tema kojima se bavila naša redakcija, počeli su se okretati prema preustroju i modernizaciji, kao i euroatlantskim integracijama. Te promjene ipak su se više odnosile na Velebit, dok je Hrvatski vojnik i dalje držao stabilan vojnostručni smjer. Uostalom, kako su vojne teme s godinama mira postajale sve rjeđe u hrvatskim medijima, naša uloga bila je da ispunimo taj vakuum. Hrvatski vojnici i dalje su trebali medij koji će biti namijenjen njima, ali i informirati hrvatsku javnost o svemu što oni rade i kad nisu na bojišnicama. U svakom slučaju, što se tiče vojnog novinarstva, nastavili smo raditi s istim entuzijazmom i profesionalnom sviješću koje smo imali i tijekom rata. Smrt prvog hrvatskog predsjednika na kraju 1999. te predsjednički i parlamentarni izbori u siječnju 2000. godine doveli su do promjena na razini cijele Hrvatske. One su bile jako izražene u našem obrambenom sustavu, pa i u Hrvatskim vojnim glasilima. Ivan Tolj, dugogodišnji glavni urednik Hrvatskog vojnika i Velebita, umirovljen je, a MORH je u proljeće 2000. dobio novi tjednik – Obranu. Što se tiče izgleda, časopis je bio atraktivnije opremljen od Velebita, uključujući stranice u boji i kvalitetniji papir. Bitniji je, ipak, bio sadržaj, koji je bio sve više posvećen preustroju, NATO-u te novim bitnim zadaćama hrvatskih vojnika – međunarodnim misijama i operacijama. Jako zanimljiv novitet bili su tekstovi koje su hrvatski vojnici kao autori slali iz Afganistana, Zapadne Sahare, Indije, Pakistana… U njima su govorili o svojim zadaćama, ali i o svakodnevnom vojničkom životu tisuće kilometara daleko od domovine. A 2002. i naša je redakcija ušla u svojevrsnu eurointegraciju – na kongresu održanom u Splitu postali smo punopravnim članovima EMPA-e, Europskog udruženja vojnih novinara.

Časopis Hrvatski vojnik ni s početkom novog tisućljeća nije doživio velike promjene. Nastavio je ići iskušanim smjerom, i dalje objavljujući jako dobre tekstove iz nepresušnog izvora globalnih vojnostručnih tema. Tijekom 2003. proradila je i naša prva internetska stranica. Kao javna, odnosno državna institucija, od početka smo težili tome da sadržaj našeg tjednika i mjesečnika bude dostupan na internetu – i to u cijelosti i besplatno.

tekst Domagoj Vlahović 

Fotoarhiva Hrvatskog vojnika