U digitalnoj eri

Naša redakcija jest mala, nije baš mlada, ali prožeta je neprocjenjivim iskustvom i onim najvažnijim – ljubavlju prema svojem pozivu. Jer, njega ne možete odrađivati u osam sati, on traži vaše znanje, vrijeme, volju, a ponekad i snagu te kondiciju

Nakon 2000. godine, reforme u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama RH postajale su sve intenzivnije. Proces ulaska u punopravno članstvo u NATO-u bio je apsolutan prioritet. S druge strane, u mnogim europskim zemljama tada je vladao trend smanjivanja sredstava za obrambene sustave, kao i smanjenja brojnosti njihovih pripadnika. On nije zaobišao niti Hrvatsku i njezinu vojsku, pa se 2004. odrazio i na Hrvatska vojna glasila. Tadašnja redakcija našla se pred velikim izazovima. Trebalo je smanjiti troškove (posebno tiskare) i broj osoblja, a i dalje ispunjavati zadaće zbog kojih smo i utemeljeni. Trebali smo ostati informativni i edukativni, pratiti događaje i trendove u MORH-u i OSRH, čuvati sjećanje i vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske vojne povijesti, ali istodobno pratiti globalne pomake u vojnoj tehnologiji i doktrinama. Rješenje je bilo postavljeno na dva temelja. Prvi je značio da više nećemo izdavati dva časopisa. Tadašnji vojnostručni mjesečnik Hrvatski vojnik i edukativno-informativni tjednik Obrana postat će jedan –  tjednik Hrvatski vojnik. Izbor imena nije bio težak, jer ono je ostalo naš prvi i prepoznatljivi brend, kojim smo se ponosili uvijek i zauvijek. Drugi temelj pokazat će se, možda i slučajno, vizionarskim: sadržaj novog časopisa bit će potpuno dostupan i besplatan na internetu. Kako je došla jesen 2004., počeli smo s radom i 1. listopada izišao je časopis u novom ruhu. Na naslovnici su bili pripadnici Bojne za specijalna djelovanja, tada relativno mlade, male, ali iznimno osposobljene i moderne postrojbe. S današnjim odmakom, i ta naslovnica djeluje simbolično, jer smo i mi željeli biti takvi u našem poslu, u jednom novom početku.

Stvaranje sadržaja

Nećemo kriti da su prve reakcije mnogih čitatelja bile negativne. To se prije svega odnosilo na one koji su pratili vojnostručni časopis Hrvatski vojnik. Umjesto luksuzno opremljenog čisto vojnostručnog mjesečnika na stotinjak stranica, dobili su tjednik manjeg formata, na 28 stranica, koji je osim njihovih omiljenih tema obuhvaćao i aktualne teme iz MORH-a i OSRH. Štoviše, konzervativniji čitatelji, koji su pred očima željeli slova i slike na papiru a ne na monitoru, teško su prihvaćali činjenicu da su njihovi omiljeni vojnostručni tekstovi u cijelosti dostupni samo na našoj internetskoj stranici. No, zapravo ih nije nedostajalo, jer su sada umjesto jednom mjesečno novi tekstovi bili objavljivani jednom tjedno. Međutim, to nas nije obeshrabrilo. Iako nas je bilo manje nego prije, redakcijska ekipa već je bila iskusna, postajala je sve homogenija a motivacija nikad nije bila upitna. Taj smo duh željeli prenijeti na baš sve kolege iz sustava MORH-a i OSRH koji su radili zajedno s nama ili uz nas te na naše vanjske suradnike. Znali smo da na raspolaganju imamo rješenja koja su u svojoj biti jednostavna. S jedne strane, trebali smo stvarati sve više i više kvalitetnog i zanimljivog sadržaja, imati teme i ideje za intervjue i reportaže, ali i volju da ih realiziramo. Treba li otići pet dana u Liku i Dalmaciju, pratiti i fotografirati vježbu na pet lokacija od zore do ponoći? “Nema problema!“ Treba li letjeti desetak sati do Afganistana, biti ondje dva-tri dana, napraviti reportažu i vratiti se? “Evo, ja ću!“ Već nekoliko čitatelja tražilo je tekst o novoj američkoj klasi nosača? “Čuo sam se sa suradnikom, riješit ćemo prekosutra!“  S druge strane, trebali smo što više koristiti tehnologije koje su se razvijale, pomagale nam da se približimo našim čitateljima te nam općenito olakšavale posao. Ne možemo reći da smo ih imali na raspolaganju odmah kako bi se pojavile, ali uvijek bismo objeručke prihvatili i najmanju priliku da ih i dobijemo.

Ukorak s promjenama

Iskustvo iz 2004. godine naučilo nas je i da kao redakcija nikad ne smijemo biti pasivni. Svijet se mijenjao i mijenja se nevjerojatnom brzinom, a to posebno vrijedi za medije. I najveće svjetske novinske kuće postupno su počele prikazivati svoje sadržaje i na digitalnim platformama. Hrvatski vojnik producirao je svoj prvi videouradak u proljeće 2006. godine – bio je to film o 15 godina OSRH, početak naše videoprodukcije koja danas ima stotine filmova. U siječnju 2009. redizajnirali smo Hrvatski vojnik i sadržajno i grafički, a u ožujku iste godine izišao je prvi broj našeg časopisa na engleskom jeziku – CROMIL. Svrha potonjeg projekta bila je predstavljanje OSRH u inozemstvu, ponajviše u međunarodnim misijama, operacijama, veleposlanstvima… Grafički i sadržajno, bio je dodatni kvalitativan iskorak za Hrvatska vojna glasila, i naišao je na iznimno dobre reakcije u Hrvatskoj i izvan nje. Njegov zadnji broj izišao je u listopadu 2020., no ako ikad bude potrebe za nečim sličnim, rado ćemo se uhvatiti tog izazova. Jer svi navedeni noviteti i promjene potječu iz same redakcije, iz naše želje da budemo što bolji, dostojni našeg imena i naših zadaća. A jedna velika zadaća bila je ispunjena u travnju 2009. – Hrvatska je postala punopravna članica NATO-a. Naravno, Hrvatski vojnik bio je samo jedan mali kotačić u tom zajedničkom naporu cijele Hrvatske, no kroz mnoge intervjue, vijesti i reportaže dali smo sve od sebe da informiramo i sebe i naše čitatelje o tom procesu, a najviše o ulozi OSRH u njemu.

Prošlost za vječnost

U travnju 2012. prešli smo na dvotjedni ritam izlaženja, ali praktički smo udvostručili broj stranica i još jednom redizajnirali časopis. Ovaj put, i naše je čitateljstvo bilo spremnije na promjenu, što nam je bio najbolji pokazatelj da smo povukli dobar potez i da držimo korak s vremenom. A to smo dokazali 2015. godine, kad su zaživjeli naši profili na društvenim mrežama. Počeli smo s Facebookom i YouTubeom, nastavili s Twitterom (X-om), Instagramom i Linkedinom te se tako još više približili čitateljima, posebno onim mlađim. No, to nikako nije značilo da ćemo potisnuti i zaboraviti naše korijene, prošlost i sva dotadašnja postignuća, ne samo naše redakcije, nego i naše Hrvatske vojske. Digitalizirali smo cijelu arhivu Hrvatskog vojnika, i danas su sva, ali baš sva tiskana izdanja od 1991. do danas dostupna na našoj internetskoj stranici. Prošlost je sačuvana za vječnost! A sjećate li se početka 2020. godine, pandemije virusa COVID-19, a onda i zagrebačkog pa petrinjskog potresa? Baš kao i hrvatski vojnici, nismo se zatvorili u izolaciju, nego smo s njima izišli na teren, a istodobno proveli još jedan redizajn tiskanog izdanja Hrvatskog vojnika te povećali broj stranica na 68.

Niti jedna tema nije manje važna

Danas, na kraju 2026. godine, slavimo svoju 35. obljetnicu. Naša redakcija jest mala, nije baš mlada, ali prožeta je neprocjenjivim iskustvom i onim najvažnijim – ljubavlju prema svojem pozivu. Jer, njega ne možete odrađivati u osam sati, on traži vaše znanje, vrijeme, volju, a ponekad i snagu te kondiciju. No, i sami volimo reći da zahvaljujući hrvatskim vojnicima radimo iznimno dinamičan posao, da imamo privilegiju saznati, vidjeti i doživjeti mnogo toga zanimljivog. Teme koje su nas posebno veselile i vesele nas tiču se modernizacije OSRH, a najviše volimo kad ekskluzivno pratimo predstavljanje, vježbu ili obuku s novim sustavima, ili kad objavimo detaljan stručni tekst o tim sustavima. Primjerice, bili smo među prvima koji su predstavili oklopno vozilo Patria, hrvatsku jurišnu pušku VHS, obalne ophodne brodove Omiš i Umag, vježbe HKoV-a s haubicama PzH 2000, borbenim vozilima pješaštva Bradley, protuoklopnim sustavima RGW90, obuku HRZ-ovih pilota i tehničara s helikopterima Black Hawk i Kiowa Warrior, avionima Rafale… Modernizacija se zahuktava, neki veliki projekti tek se očekuju, a pripadnici OSRH imaju sve više vježbi, obuka i drugih aktivnosti u zemlji i inozemstvu. Današnja globalna sigurnosna situacija opet je u prvi plan stavila i vojske i vojnu industriju i vojnostručne teme. No, niti jedna tema nije manje važna. Naša je misija predstavljati hrvatske vojnike, a to znači i pješaka iz gardijske brigade, i skladištara iz Zapovjedništva za potporu, i ciljača na brodskom topu iz HRM-a, i pilota helikoptera Mi-171Sh…

Što se tiče našeg poziva i naše misije, u jednom smo jako intenzivnom razdoblju, s kojim i dalje moramo hvatati korak, koliko nas god bilo i koliko god smo mladi ili stari.  Primjerice, kad je riječ o objavama na našoj internetskoj stranici, više nismo fokusirani na to da tekstovi iziđu isti dan kad i naše tiskano izdanje. Današnji ritam i brzina kolanja informacija to jednostavno više ne dopuštaju. No, ne namjeravamo se odreći naših intervjua, reportaža i tiskanog izdanja i imat ćemo ih dok god možemo. Slika i video pružaju brze i lako pamtljive informacije prilagođene današnjem dobu, ali edukacija i informiranje ne mogu se prepustiti samo tim medijskim zapisima. Koliko god bitna bila, brzina informacije ne smije biti važnija od njezine točnosti i relevantnosti. Tko zna, možda će nas jednog dana zamijeniti umjetna inteligencija. I mi je ponekad koristimo za pronalaženje ili potvrdu informacija, a ponekad i za izradu tablice ili ilustracije. No, umjetna inteligencija još uvijek ne može ići na teren i vratiti se s vijesti, reportažom, fotografijom i videosnimkom. Na kraju krajeva, časopis Hrvatski vojnik će se, kao i Hrvatska vojska, i dalje prilagođavati trendovima i promjenama, ali naša misija i naše temeljne zadaće ostaju iste.

tekst  Domagoj Vlahović  

Foto  Fotoarhiva Hrvatskog vojnika