Iako tržištem lakih vojnih terenskih vozila dominira američki Hummer, i Europa na tom području ima svoje adute

Iako britanska tvrtka Land Rover nije najstariji proizvođač terenskih vozila njezini proizvodi vrlo su brzo postali osnova po kojoj se mjeri kvaliteta svih terenskih vozila u svijetu. Prvi Land Rover javnosti je prikazan 30. travnja 1948. na auto-salonu u Amsterdamu. Odlikovao se robusnom konstrukcijom i stalnim pogonom na sve kotače. Zanimljivo je da je taj prvi primjerak bio namijenjen civilnom tržištu (prije svega poljoprivrednicima i šumarima), a da je tek naknadno napravljen model namijenjen vojnoj uporabi. Uspjeh je bio iznad svih očekivanja. Osim proizvodnje u Velikoj Britaniji (Gaydon u Engleskoj), po licenci se proizvodio u još 14 država, a prodavao u više od 140. Iako ne postoje točni podaci koliko je “civilnih” Land Rovera prodano vojskama i policijama, okvirni podatak govori da više od 100 vojnih i paravojnih organizacija rabi više od 70 000 Land Rovera.

Land Rover je još uvijek pojam za kvalitetni terenski automobil, te godišnje proizvede oko 230 000 automobila u pet osnovnih modela, ali tvrtki ipak ne “cvjetaju ruže”. Izmijenivši nekoliko vlasnika (između ostalih British Leyland, British Aerospace i BMW) od 2001. je u vlasništvu je Forda. U trenutku pisanja ovog teksta očekivala se i službena potvrda da je Ford prodao Land Rover (zajedno s Jaguarom) indijskoj korporaciji Tata.

Oružane snage najčešće rabe model Defender, koji je trenutačno zadnji razvojni stupanj originalnog Land Rovera Series I. General Servis je osnovni model vojnog terenskog vozila, a kupci mogu birati između dvije inačice. Kraće, s osovinskim razmakom 2,36, i duže, s razmakom od 2,79 metara. Osim toga nude se inačice s mekanim i čvrstim krovom. Land Rover je na izložbi DSEi 2007 prvi put prikazao Defender opremljen novim turbodizelskim motorom Td5 zapremine 2,4 litre, koji zadovoljava najstrože europske propise o dopuštenoj emisiji ispušnih plinova. Snaga motora je ostala ista kao i kod starijeg modela (122 KS), ali je okretni moment povećan na 359 Nm. Uz novi motor ide i novi ručni mjenjač sa šest brzina. Kako bi se poboljšao komfor putnika, ugrađen je sustav za klimatizaciju kabine. Land Rover se nada da će tim izmjenama osigurati prodaju Defendera sve do iza 2010., kad bi se trebao pojaviti novi model.

Trenutačno zadnja velika narudžba britanskog ministarstva obrane za Defendere došla je još 1996., kad je naručeno 7925 Defendera XD (eXtra Duty) Wolf, s ojačanom šasijom kako bi mogao ponijeti 20 posto više tereta. Unutar projekta Shoehorn izvršene su modifikacije na više od 3700 Defendera XD 110 (službeno označenih kao Truck Utility Medium Fitted For Radio) kojima je ukupna dozvoljena masa (s teretom) povećana s 3350 na 3500 kg. Na taj je način omogućena ugradnja najnovijeg taktičkog sustava veze Bowman.

Usprkos svim dobrim odlikama britanska vojska je zaključila da Defenderi više ne zadovoljavaju njihovim potrebama te je odlučila da će im, unutar projekta OUVS (Operational Utility Vehicle System) naći zamjenu. Osim 12 000 Land Rovera OUVS mora naći i vozila kojima će se zamijeniti 1000 terenskih vozila Pinzgauer i 850 lakih kamiona Reynolds-Boughton. Vrijednost projekta OUVS procijenjena je na 600 milijuna funti. Prvotno je planirano da će se nova vozila odabrati tijekom 2007. (s ulaskom u uporabu 2009.), ali cijeli je program odgođen na neodređeno vrijeme.

Land Rover i također britanska tvrtka Ricardo Specialist Vehicles zajedno su razvili posebnu opremu za Defendera XD 110, nazvanu Weapons Mount Installation Kit, namijenjenu nošenju naoružanja i dodatne opreme. Naoružanje se sastoji od strojnica, automatskih bacača granata i protutenkovskih vođenih projektila. Veliki broj ovako opremljeni Defendera britanska vojska trenutno rabi u zadaćama u Iraku i Afganistanu. Ove su tvrtke udružile svoje iskustvo i u projektu razvoja Land Rover Rapid Deployment Vehiclea, trenutačno zadnjeg modela borbenog vozila za koji je kao osnova uzet Defender. Tvrtka NP Aerospace je za potrebe uporabe u specifičnim uvjetima Sjeverne Irske razvila posebnu oklopljenu konfiguraciju Defendera nazvanu Composite Armoured Vehicle. U nedostatku primjerenijeg vozila britanska je vojska krajem 2004. poslala oko 200 ovih vozila, popularno nazvani Snatch, u Irak. Unutar Urgent Operational Reyuirement Snatchovima naknadno su se pridružili i Pinzgauer Vector Protected Patrol Vehiclesi.

Militarizirani Land Roveri u dijelovima isporučuju se u Brazil, Maleziju, Pakistan, Južnu Afriku i Tursku, gdje se onda sastavljaju ili se na njihovoj osnovi rade slična vozila. Iako je pakistanska vojska je jedan od većih korisnika Defendera 90 i 110 (oko 1600 vozila) daleko najveći (nakon britanske) je turska vojska (zajedno sa žandarmerijom) koja rabi čak 3000 Defendera u velikom broju inačica. Za potrebe turske vojske, ali i tamošnjeg civilnog tržišta, Land Rovere proizvodi tvrtka Otokar. Osim proizvodnje Defendera 90, 110 i 130 Otokar je
bavi i proizvodnjom oklopnih vozila. Za njega od njih kao osnova je poslužio Defender. Jedno od njih je lako oklopno vozilo Armoured Personnel Carriers (APC) namijenjeno vojnoj i policijskoj uporabi. S masom od 3600 kg posadi osigurava zaštitu od paljbe lakog streljačkog oružja kalibra 7,62 mm. Na krovu je laka kupola u koju se može postaviti teška strojnica. Drugo je lako izvidničko vozilo Akrep koje rabi oko 70 posto dijelova s Defendera 90/110. Akrep ima masu od 3600 kg i na njegovoj osnovi razvijene su mnoge inačice namijenjene vojsci i policiji.

Proizvodnjom Land Rovera (Model 88 i Model 89) za španjolsku vojsku donedavno se bavila i tvrtka Santana. Ujedinivši iskustva stečena licencnom proizvodnjom Land Rovera i terenaca tvrtke Suzuki, Santanini su stručnjaci sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća razvili terenac PS-10 Anibal namijenjen civilnoj i vojnoj uporabi. Razvoj vojnog modela malo se otegnuo tako da je prvi primjerak namijenjen evaluaciji predan španjolskoj vojsci tek krajem 2003. Vojni modeli Anibala ima inačice s tvrdim i mekanim krovom. Iako su svi Anibali opremljeni turbodizelskim motorom Iveco 8140.43 kupci mogu birati između jače i slabije inačice. Jača ima snagu od 125 a slabija 106 konjskih snaga. S jačim motorom Anibal može “potegnuti” preko 140 km/h, a sa 100 litara goriva može prijeći oko 1000 km.

Mercedesova G-Classa
Iako ne tako razvikan kao američki Humvee i Land Rover većina će stručnjaka reći da je Mercedes-Benzov terenac G-Class bolje i kvalitetnije vozilo. G-Class je široj javnosti poznatiji kao G-Wagon, nadimak nastao skraćivanjem riječi Gelandewagen (terensko vozilo). Zanimljivo je da Mercedes-Benz nije imao namjeru razviti terensko vozilo, ali je na to pristao na osobni zahtjev tadašnjeg iranskog šaha Reze Pahlavija, zajedno s austrijskom tvrtkom Steyr-Daimler-Puch. Razvoj je započeo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a prvi serijski primjerci dovršeni su 1979. godine (serija 460). Odmah je razvijen i vojni model čija je proizvodnja prepuštena Steyr-Daimler-Puchu. U njegovom pogonu u Grazu napravljeno je više od 65 000 vozila koji su isporučeni u više od 25 vojski. U ovaj broj ulazi i 12 500 vozila koje su Austrijanci u dijelovima isporučili Peugeotu kako bi proizvodio terenac P4 (G-Wagen s Peugeotovim motorom). Službena oznaka francuske vojske za P4 je Véhicule léger tout-terrain. U početku je P4 opremljen benzinskim motorom Peugeot XN8 snage 58,1 kW. Od 1992. započela je zamjena benzinskih motora dizelskim Peugeot XD3 snage 51,9 kW i tako je nastao P4D. Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća razvijena je oklopljena inačica P4P (Protégé). P4P se baš nije pokazao najuspješnijim te je proizvedeno samo 80 primjeraka. Francuski P4 pri kraju su operativne uporabe i uskoro će ih zamijeniti Panhardov PVP (Petit Véhicule Protege).

Još 11 000 vozila u dijelovima isporučeno je grčkoj tvrtki Hellenic Vehicle Industry koja ih je onda isporučila grčkoj i ciparskoj vojsci. Iako je 65 000 proizvedenih G-Wagena za vojne korisnike solidna brojka ono što je iznenadilo Mercedes-Benz bila je njegova popularnost među civilnim korisnicima. Dobra prodaja razmjerno skupog terenca natjerala je čelništvo Mercedes-Benza da stalno razvija nove modele. Sva tehnička unapređenja razvijena za civilna vozila odmah su bila dostupna i na vojnim modelima.

Trenutni model G 270 CDI (W463 / X164) nudi se u dvije inačice, s kraćim međuosovinskim razmakom (2,85 m) i s troja vrata, te s dugim međuosovinskim razmakom (3,42 m) i s petora vrata. Maksimalna nosivost mu je dvije tone. U rujnu 2006. kanadska je vojska primila zadnji od 1159 naručenih G 270 CDI, naručenih 2002. godine. Uz njih je kupila i 177 modularna oklopa Armour Protection System (APS). Dobra je strana APS oklopa što ga dva čovjeka mogu postaviti ili skinuti za osam sati. Loša je što mu je masa skoro jednu tonu. Međutim, zbog sve većih opasnosti od mina kanadska je vojska morala povući većinu od 170 G 270 CDI APS raspoređenih u Afganistanu, a ostale prebacila u područja sa smanjenim rizikom.

Njemačka vojska rabi više od 12 000 G-Wagena pod imenom Wolf. Od 50 različitih inačica tu su sanitetska, kao centar veze, zapovjedna, te oklopljena namijenjena specijalnim snagama. Manje je poznato da i američki marinci rabe G-Wagen označen kao IFAV (Interim Fast Attack Vehicle). IFAV ima minimalnu oklopnu zaštitu ali je zato naoružan automatskim bacačem granata kalibra 40 mm.

Francuska ponuda
Uz Peugeotov P4 francuske oružane snage u uporabi imaju više od 5000 Auverland A3 4×4 lakih terenskih vozila čija je isporuka započela 1988. godine. Auverland je u siječnju 2005. kupila tvrtka Panhard, poznata po proizvodnji lakog oklopnog vozila Véhicule Blindé Léger (VBL). U siječnju iduće godine, nakon reorganizacije poslovanja, Auverland je promijenio ime u Panhard General Defense.

A3 se proizvodi u tri osovinska razmaka. Najmanji je 2,25 m i najčešće je u konfiguraciji sa samo dva sjedala i većim teretnim prostorom. Uvjetno rečeno standardni razmak je 2,65 m, dok se za posebne inačice koristi razmak od tri metra. Svaka od njih može se dobiti s mekanim ili tvrdim krovom. Tako veliki broj međuosovinskih razmaka omogućio je izradu velikog broja inačica. Osnovna je A3L s dvojim vratima maksimalne mase 2250 kg. Maksimalna masa istog vozila, ali s četvero vrata je 2500 kg. Tijekom 1999. i 2000. godine francuska 11. zračnodesantna divizija dobila je 254 A3F lakih borbenih vozila u dvije inačice: 146 Véhicules Aéromobile de Commandement i 106 Aéromobile Logistique. A3F su ujedno i zadnji iz obitelji vozila A3 koji su proizvedeni za francuske oružane snage. Iako su još 2003. dva A3F isporučena švedskoj vojsci na evaluaciju mogućnosti odluka o njihovoj kupnji još uvijek nije donesena. U međuvremenu je Panhard uspio prodati 42 vozila indonezijskom marinskom korpusu te očekuje dodatnu narudžbu za još 40. Saudijska Arabija je kupila 50 komada. Za A3 su zainteresirane i oružane snage Bangladeša i Venecuele.

Tvrtka Auverland je za francusku vojsku razvila i lakooklopljeno terensko vozilo A4. Zahtjevi tijekom razvoja A4 su bili, osim dobrih voznih osobina po svim terenima, mogućnost prijevoza transportnim avionima. Zbog toga su mu ograničene dimenzije, prije svega visina (2,1 m) i širina (dva metra). A4 može prevesti do 1130 kg tereta, a najveća mu je masa pet tona. Motor snage 150 KS osigurava mu maksimalnu brzinu od 120 km/h. Kako bi se povećala otpornost na paljbu lakog streljačkog oružja, kabina i motor su oklopljeni aluminijskim i čeličnim pločama. U A4 može prevesti do sedam vojnika, ali i naoružati širokim spektrom naoružanja.

Francuska državna agencija za nabavku oružja i opreme DGA je odabrala 16. rujna 2004. Auverlandov A4 kao osnovu za razvoj novog lako oklopljenog terenskog vozila unutar projekta Petit Vehicule Protege, poznatijeg kao Panhard A4 AVL. Iako je riječ o znatno većem i težem vozilu AVL će se rabiti kao zamjena za Peugeotov terenac P4, ali za znatno širi spektar zadaća. Početni ugovor, vrijedan 40 milijuna eura, obuhvaća isporuku prve serije od 314 vozila, s isporukom prvih 70 do kraja 2007. Panhard očekuje da je to tek početak proizvodnje jer je samo francuska kopnena vojska zatražila nabavku 933 AVL-a ukupne vrijednosti 108 milijuna eura. Na osnovu AVL-a, a za potrebe njemačke vojske, njemačka korporacija Rheinmetall je s tvrtkom Panhard sklopila ugovor o razvoju vozilo Gavial. Rheinmetall će biti odgovoran za prilagodbu Gavial vozila za njemačko tržište, zahtjevima njemačke vojske te za ugradnju posebne dodatne opreme i oružja. Njemačka vojska traži slično vozilo u sklopu projekta Geshutze Fuhrungs und Funktionsfahrzeuge (najavljena je kupnja oko 2000 vozila). Zahtjevi za njemačko vozilo su odgovarajuća zaštita posade, mogućnost prijevoza helikopterom odgovarajuće nosivosti te dobra terenska pokretljivost. Rheimnetall smatra kako je upravo Gavial najbolja ponuda za njemačku vojsku, osobito za postrojbe koje su raspoređene u mirovne misije izvan Njemačke. Gaviala pokreće dizelski motor OM612 DE 27 LA snage 115 kW (156 KS) koji zadovoljava EURO III norme. Mjenjač je automatski šestbrzinski Mercedes-Benz W5A 580. Maksimalna težina vozila je 4500 kg, a nosivost je 850 kg. Ukupni korisni unutarnji volumen vozila je 3,6m3, a može primiti do pet vojnika. Maksimalna brzina vozila po dobrom putu iznosi 120 km/h, a doseg s punim spremnikom je oko 650 km. Kao i svako moderno vozilo Gavial nudi modularni pristup opremanju i oklopnoj zaštiti kako bi korisnik mogao izabrati ono što mu u određenoj situaciji najviše odgovara.

Toyota Land Cruiser
Ako želimo da tekst bude namijenjen najuspješnijim vojnim lakim terenskim vozilima onda nikako ne možemo zaobići Toyotin Land Cruiser čija je proizvodnja započela 1953. Iako je u ukupnom broju prodanih Land Cruisera (3,7 milijuna) broj militariziranih primjeraka mali u obzir se mora uzeti činjenica da je veliki broj korisnika kupovao obične civilne modele i rabio ih u vojne namjene. Land Cruiser je posebno popularan kod kupaca u Africi, Južnoj Americi, Aziji i na Bliskom istoku. Najveći broj militariziranih modela koji su trenutačno u uporabi baziran je na seriji 70, prvi put predstavljenoj 1984. godine. Kupci su mogli birati između tri osovinska razmaka. Standardni je bio 2,28 metara, a vozilo je imalo najveću dopuštenu masu 2295 kg. Srednji osovinski razmak bio je 2,42 m uz najveću masu od 2445 kg. Najduži i vojnim korisnicima najzanimljviji međuosovinski razmak bio je 2,95 m s najvećom masom od 3035 kg. Kupci su mogli birati između četverocilindričnih i šestcilindričnih benzinskih i dizelskih motora. Vojnim, paravojnim i pobunjeničkim snagama u najviše slučajeva najzanimljivija je bila inačica s kabinom sa samo dva ili tri sjedala i otvorenim teretnim prostorom.

IVECO LMV
Još jedna tvrtka koja je odlučila svoje bogato iskustvo razvoja i proizvodnje terenskih i teretnih vozila iskoristiti za razvoj novog terenskog vozila jest talijanski IVECO. Rezultat je IVECO LMV (Light Multirole Vehicle) kojeg kupci mogu kupiti kao standardno (neoklopljeno) terensko vozilo ili kao lakooklopljeno vozilo namijenjeno borbenim zadaćama, prije svega unutar mirovnih misija. Zbog toga je za LMV njemačka tvrtka IDB Deisenroth razvijen posebni oklop s aplikacijskim pločama koji se postavlja unutar vozila, između lima i kabine. Osim što se lako postavlja specifičnost ovog oklopa je što se ne vidi izvana, tj. napadač ne zna da li je vozilo zaštićeno ili nije. Ovakav aplikacijski oklop omogućuje da se tijekom operativne uporabe vozila, bez dodatnih izmjena na njemu, povećava razina oklopne zaštite korištenjem novih materijala koji nisu bili dostupni u trenutku njegove kupnje.

Danas kupci mogu birati između razina balističke zaštite Stanag 4569 level 1 (štiti od paljbe lakog streljačkog oružja kalibra 5,56 i 7,62 mm) pa do level 4 (štiti posadu od paljbe teških strojnica kalibra 14,5 mm koja rabe probojno streljivo). Osim toga nude se dvije inačice međuosovinskog razmaka: 3,2 metra s nosivošću 2,3 tone te 3,5 metara i nosivošću 2,5 tona. Naravno, nosivost se smanjuje proporcionalno masi postavljenog oklopa. Posebno važno za mirovne operacije i sudjelovanje u asimetričnim uvjetima djelovanja je visoka razina protuminske zaštite. Ona je postignuta prije svega uporabom podnice u V obliku, ali i velikim klirensom (udaljenosti poda od tla) od čak 473 mm, te smještajem spremnika za gorivo u stražnji dio vozila, izbjegavanje postavljanja teških komponenti ispod kabine koje bi mogle ugroziti posadu u slučaju eksplozije, te maksimalnim udaljavanjem (posebno prednjih) kotača od kabine kako bi se udarna snaga eksplozije prenijela na prednji ili stražnji dio vozila. Kako bi se dodatno smanjila mogućnost ozljeđivanja sjedala nisu pričvršćena na oslonce na podu vozila već na bokove, te opremljena sigurnosnim pojasevima s vezanjem u pet točaka (kao kod sportskih automobila). Kao dodatna zaštita u slučaju prevrtanja unutrašnjost kabine je ojačana cjevastom konstrukcijom. U kabini inačice s četvero vrata ima dovoljno mjesta za prijevoz pet vojnika s opremom, dok je u stražnjem dijelu veliki teretni prostor. Velika nosivost i modularna konstrukcija čine od LMV-a višenamjensko vozilo koje se može rabiti za različite zadaće, od patrolnih, izvidničkih, sanitetskih, logističkih, te kao zapovjedno vozilo ili vozilo sa sustavima veze. Moguća je i ugradnja raznog naoružanja, od lakog i teškog streljačkog naoružanja (za samoobranu) do protuoklopnih ili protuzračnih raketnih sustava. LMV je prilagođen za prijevoz transportnim avionima te mu je visina 1950 mm a širina 2050 mm. Dužina vozila je 5504 mm.

Za pokretanje je zadužena kombinacija dizelskog motora IVECO F1D Common Rail (snage 140 kW) i šeststupanjskog automatskog mjenjača, koji osiguravaju najveću brzinu od 115 km/h. Za ovu vrstu vozila zanimljivije je da mu je autonomija oko 500 km, te da bez pripreme može prijeći vodenu zapreku dubine 850 mm. S pripremom LMV može prijeći preko vode dubine 1,5 metara.

Trenutačno je najveći kupac LMV-a talijanska vojska koja je u prosincu 2004. naručila 1200 vozila. IVECO očekuje daljnje narudžbe jer se procjenjuje da talijanska vojska treba barem 2500 LMV vozila u više inačica, uključujući transportnu, izvidničku, kao nosač oružja i namijenjenu specijalnim snagama. LMV je odabrala i britanska vojska, ali će njihovu proizvodnju (pod imenom Panther) preuzeti tvrtka BAE Systems Land Systems. Svi britanski Pantheri (trenutno njih 801) dobit će oklopnu zaštitu, a njih 326 još i daljinski upravljivu oružanu postaju Rabael Enforcer sa strojnicom kalibra 7,62 mm. Treći veliki kupac je belgijska vojska koja je naručila 440 LMV-a, od čega je samo 120 dobilo oklopnu zaštitu. Moguća je i dodatna narudžba za još dodatnih 90 vozila, a samo će 30 dobiti oklopnu zaštitu. Jedan od većih kupaca je i Hrvatska vojska, koja svoje LMV-eve rabi u Afganistanu.

Siniša RADAKOVIĆ