Europska obrambena agencija EDA (European Defence Agency) osnovana je odlukom Vijeća ministara Europske unije 12. srpnja 2004. kako bi “poduprla zemlje članice i Vijeće u naporima za unapređivanjem europskih obrambenih mogućnosti na području upravljanja krizama i kako bi poduprla europsku sigurnonosnu i obrambenu politiku onakvu kakva je danas i s promjenama koje će donijeti budućnost”. Definicija je to misije Agencije u članku 2. Akta o osnivanju. U tu svrhu određene su četiri osnovne zadaće Agencije:
– unaprijediti obrambene sposobnosti Europske unije, posebice na području upravljanja krizama,
– promicati suradnju unutar Europske unije na području naoružanja,
– jačati industrijsku i tehnološku osnovicu europske obrambene industrije i stvarati konkurentno europsko tržište na području obrane i
– poticati istraživanja s ciljem jačanja europskih industrijskih i tehnoloških potencijala na području obrane.

Osnivanje Agencije važan je korak u institucionalnom jačanju europskih obrambenih mogućnosti, kao i prevladavanju nedostataka zbog rascjepkanosti europske vojne industrije i nepostojanja zajedničkog tržišta vojnih proizvoda po uzoru na zajedničko tržište (common market) Europske unije. EDA je otvorena za sudjelovanje svih zemalja Europske unije i sve su zemlje slobodne odabrati žele li sudjelovati u njezinom radu. Od 26 zemalja EU-a članica u radu Agencije sudjeluju sve osim Danske.

Povijesni aspekt
Povijesno gledano obrana i sigurnost bili su ključni čimbenici u početku europskih integracijskih procesa nakon II. svjetskog rata. Schumanova deklaracija iz 1950. vodila je do osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik u 1952. kao dio političkih nastojanja da se poticanjem zajedništva i integracijom nadvladaju tradicionalni državni antagonizmi na Starom kontinentu. “Pleven plan” iz 1952. predviđao je uspostavljanje nadnacionalne Europske obrambene zajednice (EDC) koja bi na sveobuhvatan način integrirala obrambene napore tada šest članica Europske zajednice za ugljen i čelik. Spomenuti plan predviđao je stvaranje europske vojske, neovisne administracije, vlastiti obrambeni proračun, stalne vojne strukture i stvaranje zajedničkog tržišta naoružanja. Prema planovima, EDC je trebala imati nadnacionalni karakter, a upravljalo bi se glasovanjem i većinskim načelom. Uz navedeno, u obrambene napore trebao je uključiti i njemački doprinos obrani Zapada od sovjetske prijetnje, bez davanja agresoru iz II. svjetskog rata vlastitih oružanih snaga i mogućnost upravljanja njima. No, pokazalo se, a s današnjeg aspekta jasno je, da su planovi bili preambiciozni. Francuska nacionalna skuština je 1954. odbila ratifikaciju EDC-a. Nakon propasti ideje Europske obrambene zajednice, šest zemalja članica Europske zajednice za ugljen i čelik, zajedno sa Velikom Britanijom, osnovalo je međudržavnu organizaciju pod nazivom Zapadnoeuropska unija (WEU – west european union), kao europsku komponentu unutar NATO-a. Međudržavni karakter WEU-a značio je da sve odluke donose zemlje članice jednoglasno, bez nadglasavanja. S druge strane, iz Europske zajednice za ugljen i čelnik razvile su se nadnacionalne organizacije: Europska ekonomska zajednica (EEC) i Euroatom koje su činile začetak novoga pravnog poretka u kojemu međunarodno prevladava nad nacionalnim zakonodavstvom zemalja članica. Kao posljedica navedenog, od sredine 1950-ih obrana i sigurnost su jasno razdvojene od glavnine integracijskih procesa koji se odvijaju u Europi. Prošla su desetljeća do 1991. i sporazuma iz Maastrichta koji je pitanje obrane stavio na europski dnevni red. Zajednička vanjska i sigurnosna politika (CFSP – commom foreign and security policy) dodana je kao drugi stup zajednice koja se od tada zove Europska zajednica. Kao drugi stup EU-a zajednička vanjska i sigurnosna politika nema nadnacionalni karakter koji je sui generis karakteristika prvog stupa, što znači da u političkom procesu donošenja odluka država na području vanjske i sigurnosne politike ne može ostati nadglasana.

Suradnja država uspostavljena je na klasičnim metodama međudržavne suradnje, a to podrazumijeva ponajprije nemogućnost da se državu obveže protiv njezine volje. Zbog toga se gotovo sve odluke iz drugog stupa o vanjskoj politici i sigurnosti donose jednoglasno, a njihovi učinci u internom pravu ovise o spremnosti država članica da ih provedu. Čak i u kontekstu CFSP-a, sigurnost se shvaća kao “manji brat” zajedničke vanjske politike, a o samoobrani, odnosno obrambenoj politici (defence policy) još je manje riječi. WEU, koji je veći dio vremena od svog osnivanja bio malo aktivan, revitalizira se kao instrument europske politike upravljanja krizama i politike suradnje na području naoružanja. Obrambene nabave europskih zemalja, kao i politika naoružanja je daleko od učinkovite integracije i vrlo fragmentirana. Zakonodavstvo EU-a omogućava da se najveći dio vojnih nabava izdvoji iz politike zajedničkog tržišta, odnosno ono se odnosi samo na manji dio civilnih nabava ministarstava obrane zemalja članica. WEU je osnovala organizaciju WEAG (western european armaments group) sa zadaćama: učinkovitija uporaba resursa harmonizacijom potreba, otvaranje nacionalnih tržišta, jačanje europske industrijske i tehnološke osnovice i napokon kooperacija na području istraživanja i razvoja. Zadaće WEAG-a su kao što se vidi vrlo slične EDA-i, pa je u sklopu institucionalne konsolidacije na tom području WEAG najavio svoje gašenje, što je i istaknuto u točki 8 preambule o osnivanju EDA. Prema navedenoj točki zadaća Agencije je da razvije bliske radne odnose s postojećim organizacijama, grupacijama i sl. kao što su WEAG, WEAO, OCCAR i druge s namjerom asimilacije, odnosno inkorporiranja relevantnih principa i praksi. Zbog toga je WEAG najavio svoje zatvaranje, a procjene promatrača su da bi takva sudbina trebala biti i za agenciju OCCAR. Agencija OCCAR osnovana je 1996. Zemlje osnivači su Francuska i Njemačka, a organizaciji su se pridružile Italija i Velika Britanija. Europska obrambena agencija trebala bi ujediniti napore svih navedenih agencija i iskoristiti njihova iskustva u razvoju europskih obrambenih, vojno-industrijskih i istraživačkih kapaciteta i sposobnosti.

Organizacijska struktura i proračun
Europska obrambena agencija je jedna od agencija Europske unije, stoga i pod izravno nadležnošću Vijeća Europske unije. Na čelu EDA je Javier Solana kao glavni tajnik Vijeća Europe /visoki predstavnik za CFSP (common foreign and security policy), pa je u toj funkciji odgovoran za ukupnu organizaciju i funkcioniranje EDA, informiranje Vijeća, kao i za sklapanje administrativnih aranžmana s trećim zemljama i međunarodnim organizacijama (kao što je definirano člankom 7. akta o osnivanju EDA). Nakon usvajanja europskog ustava na čelu EDA-e bit će novoformirano Ministarstvo vanjskih poslova EU. No, postoje kritike i bojazan da imenovanje visokog predstavnika, odnosno sutra ministra vanjskih poslova EU, može otežati učinkovito funkcioniranje Agencije zbog brojnosti obveza tako visoko pozicioniranih političara.
Drugi važan organ EDA-e je Upravni odbor koji je zadužen za donošenje najvažnijih odluka o funkcioniranju Agencije. Upravni odbor sastavljen je od po jednog predstavnika svake članice EU-a koja sudjeluje u radu Agencije. Jedno mjesto pripada i predstavniku europske komisije, koji međutim nema pravo glasa. Odgovoran je za usvajanje proračuna, sklapanje ugovora, odnosno administrativnih aranžmana s trećim stranama, za pokretanje ad hoc projekata, usvajanje internih procedura, kao i procedura koje se odnose na prijam novih članica itd. Sastaje se najmanje dva puta godišnje na ministarskoj razini, a sjednici predjeda Visoki predstavnik EU-a. Odbor se sastaje u različitim sastavima, na primjer na razini nacionalnih direktora za obranu (national defence direkctors) ili nacionalnih direktora za naoružanje (National armaments directors). Italija i Njemačka zastupali su međutim stajalište kako bi Upravni odbor trebali činiti dužnosnici srednje razine, s obzirom na to da su ministri obrane previše zaokupljeni brojnim važnim pitanjima kako bi radu odbora mogli maksimalno pridonositi. Prevagnulo je stajalište Velike Britanije po kojem je sudjelovanje ministara nužno kako bi se istaknula važnost Agencije.
Pravila rada Upravnog odbora donijela su i vrlo značajnu novost. Naime, prema odredbama akta o osnivanju, Upravni odbor odluke donosi kvalificiranom većinom od dvije trećine glasova zemalja koje sudjeluju u radu Agencije, a prema “težini” glasova kako je određeno pravilima EU-a. Politički analitičari drže da je to možda i najvažnija inovacija u suradnji na području obrane. No, i ovdje je predviđena iznimka od većinskog donošenja odluka. Zemlja sudionica u Agenciji može osporiti većinsko donošenje odluke iz važnih razloga, koje mora i navesti. U tom slučaju od Vijeća će se zatražiti upute, ili će Upravni odbor većinskim glasovanjem odlučiti to pitanje prepustiti Vijeću koje će odluku donijeti jednoglasno. Iako bi većinsko donošenje odluka povećalo djelotvornost, ostaje da se vidi koliko će ono biti kompromitirano osporavanjem većinskog glasovanja.
Treća po važnosti funkcija Europske obrambene agencije je položaja izvršnog direktora i njegovog zamjenika koji su podređeni predsjedniku Agencija, a dužni su poštovati i odluke Upravnog odbora. Izvršni direktor je prije svega odgovoran za provođenje godišnjeg programa, za pitanje osoblja, nadzora i koordinacije dijelova Agencije, kao i za pripremu rada Upravnog odbora što uključuje i pripremu proračuna. U svibnju 2007. Javier Solana najavio je promjene u rukovodstvu. Umjesto Nicka Witneyja, izvršni direktor organizacije postavo je Alexandar Weis iz Njemačke. Upravni odbor je odlučio i da će od 1. siječnja 2008. postojati dva zamjenika izvršenog direktora. Carlo Magrassi, trenutačno na čelu Direktorata za naoružanje, bit će odgovoran za strategiju, a Adam Sowa iz poljskog ministarstva obrane bit za operacije.
Osoblje Agencije potječe iz tri izvora: osoblje koje zapošljava izravno, nacionalni eksperti zemalja članica EU-a koji sudjeluju u radu Agencije i zaposlenika EU-a koji se upućuju na rad u Agenciju na određeni rok, odnosno zbog određenih zadaća ili projekata. Praksa nacionalnih predstavnika u organima EU-a je široko rasprostranjena i služi kao poveznica između Agencije i nacionalnih ministarstava obrane. Sa druge strane, svoju funkciju ima i praksa upućivanja na rad djelatnika EU-a što Agenciji daje određeni nadnacionalni karakter. Kako bi razvila vlastiti identitet i olakšala kontinuitet djelovanja, nužno je da Agencija sama zapošljava što veći dio osoblja, što može biti problematično a obzirom na broj djelatnika koji je uvjetovan – 24 nacionalna predstavnika od ukupno 79 radnih mjesta ne ostavlja monogo prostora.
Proračun Europske agencije za obranu u 2005., prvoj godini pune funkcionalnosti, iznosio je 21,2 milijuna eura. U strukturi izdataka 46 % ili 9,46 milijuna odnosi se na plaće djelatnika, 17 % na funkcionalne izdatke, 22 % je utrošeno na kapitalne izdatke, a 15 % na studije i projekte. Glavni izvor financiranje su doprinosi zemalja koje sudjeluju u radu – gotovo 96 % prihoda. Neki analitičari smatraju da je tako skromni proračun u suprotnosti s velikim ambicijama. Posebno ako se uzme u obzir da se i od tako skromnog iznosa najveći dio potroši na samo funkcioniranje.

Direktorat za sposobnosti
Struktura EDA-e vjerno oslikava najvažnije zadaće zbog kojih je i osnovana. To su: Direktorat za sposobnosti, Direktorat za naoružanje, Direktorat za istraživanje i tehnologiju i Direktorat za industriju i tržište.

Direktorat za sposobnosti u funkciji je razvoja obrambenih sposobnosti na području upravljanja krizama i to prije svega:
– identifikacija budućih europskih obrambenih sposobnosti izražena u kvalitativnim i kvantitativnim terminima (a obuhvaćajući opremu i snage),
– koordinacija i implementacija ECAP-a (akcijski plan europskih sposobnosti) kao i svih izmjena toga plana u budućnosti,
– proučavanje, procjena i evaluacija, na temelju zajednički dogovorenih kriterija, doprinosa zemalja članica u procesu ECAP-a i
– unapređivanje i koordinacija harmonizacije vojnih potreba itd.

U širem kontekstu funkcija Agencije je potpora europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (ESDP), odnosno CFSP – zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici kao drugom stupnju Europske unije. Sa tog stajališta funkcija Agencije u razvoju sposobnosti je da djeluje u kontekstu šireg procesa razvoja, što podrazumijeva opširno i sistematično “prevođenje” političko/vojnih potreba u vojne sposobnosti. Razvoj sposobnosti mora se dinamično prilagođavati i odgovarati:
– kolektivnim ambicijama ESDP-a kao i strateškim obrambenim ciljevima
– vojnim sposobnostima, strukturama, konceptima, bilo dostupnim ili planiranim
– obrambenim planovima zemalja članica, vojnim proračunima i temeljnim investicijama.

Potreba je da Europska obrambena agencija djeluje kao koordinirajući mehanizam koji će raditi na ujedinjavanju, koordinaciji i usklađivanju nacionalnih obrambenih politika, strategija i planova sa zajedničkom vanjskom i siguronosnom politikom, odnosno europskom siguronosnom i obrambenom politikom. Vidljivi su i prvi rezultati rada. Trećeg listopada 2006. Upravni odbor objavio je dokument pod nazivom “Europske obrambene mogućnosti i potrebe” kao dugoročnu viziju obrambenih mogućnosti i potreba za razdoblje od 20 godina.

Direktorat za naoružanje
Nasuprot vojno-industrijskoj bazi, na strani potražnje, nalaze se vlade europskih zemalja. Razvoj učinkovitog i modernog tržišta vojne opreme nije moguć bez harmonizacije potreba, napora i resursa. To znači više zajedničkih projekata i programa, odnosno suradnje u raznim oblicima. Ne samo što će to omogućiti postizanje ekonomije obujma, već će pridonijeti i interoperabilnosti snaga u svijetu u kojemu su vojne operacije neminovno međunarodnog karaktera. Ali, taj oblik harmonizacije vojnih potreba ovisi o vojnim planerima koji dijele koncepte o oblicima budućih vojnih operacija kao i sposobnostima koje će one zahtijevati. Zadaća Direktorata za naoružanje je olakšavanje, posredovanje i poticanje u razvoju suradnje na novim i postojećim projektima među zemljama koje sudjeluju u EDA-i. Proizvodi kooperacije, iako često izvrsne kvalitete, imaju i svoje nedostatke kao što su znatna prekoračenja u troškovima i kašnjenja u realizaciji. Posljedica je što se, iako postoje očite operativne i ekonomske prednosti u programima kooperacije, znatan dio vojnih proračuna namijenjen nabavama potroši na nacionalne programe. Ključna zadaća Direktorata za naoružanje je doprinos unapređenju europskih programa kooperacije na području obrane, kako kvalitativnom tako i kvantitativnom. Osnovne zadaće Direktorata za naoružanje su:
– poticanje i predlaganje novih multinacionalnih projekata kooperacije kako bi se udovoljilo sposobnostima koje zahtijeva ESDP, danas i ubuduće
– koordinacija postojećih programa koje implementiraju zemlje članice
– na zahtjev zemalja članica EDA može preuzeti upravljanje specifičnim projektima (kroz OCCAR ili na drugi način)
– unapređenje učinkovitosti nabave identifikacijom i širenjem najboljih oblika poslovne prakse.

Najvažnija aktivnost Direktorata za naoružanje, odnosno Agencije, pokušaj je konsolidacije europskog tržišta oklopnih borbenih vozila. Postoji brojni opravdani razlozi za europsku suradnju na tom području. Prema procjenama EDA-e zemlje članice mogu u idućem desetljeću kupiti i do 10 000 AVF-a (armored fighting vehicle), uglavnom točkaša, ukupne vrijednosti 20 do 30 mlrd. eura. Od 23 programa koji su trenutno u tijeku samo je jedan međunarodni – program Boxer, suradnja Danske i Njemačke u razvoju točkaškog višenamjenskog oklopnog vozila. Francuska i Velika Britanija povukle su se iz tog projekta, ali je opstanak programa potvrdio danski parlament odobrivši kupovinu 200 vozila. Agencija provodi i pet studija izvodljivosti ključnih tehnologija za sljedeću generaciju AFV-a kao što su studija vozila bez ljudske posade, virtualne prototipove, zapovijedanje i nadzor izvan vizualnog dometa itd. No, čak i u nemogućnosti uspostavljanja pune suradnje na nekom projektu, EDA potiče suradnju na nižim razinama, kao što je korištenje zajedničkh dijelova, odnosno pojedinih podsustava, npr. električni pogon. Agencija potiče kooperaciju u obliku klubova korisnika među zemljama sudionicima, koji imaju u operativnoj uporabi slična vozila, kao što su CV90 (Nizozemska, Norveška, Švedska i Švicarska). Naime, tipični troškovi održavanja složene vojne opreme tijekom uporabnog ciklusa obično višestruko nadmašuju troškove razvoja i proizvodnje. Čak i u slučaju zajedničkog razvoja nekog borbenog sustava, programi kooperacije se ovdje zaustavljaju, odnosno ne nastavljaju se u fazi operativne uporabe. Direktorat za naoružanje u suradnji sa zemljama članicama potiče programe suradnje u održavanju, odnosno spomenute klubove korisnika, kao i suradnju na području nadogradnje i modernizacije vojne opreme, odnosno razvoj i korištenja zajedničke tehnologije, novih podsustava i komponenti.

Direktorat za industriju i tržište
Problematika zajedničkog europskog tržišta naoružanja i vojne opreme je najkritičnija točka opstanka i daljnjeg razvoja europske vojne industrije, a time i utjecaja na europske vojne sposobnosti. Iako se zemlje Europske unije koriste prednostima koje donosi zajedničko tržište bez carinskih i drugih barijera, područje obrane je tu iznimka. Članak 296 ugovora o Europskoj zajednici omogućuje zemljama članicama koriste se institutom izdvanjanja od zajedničkog tržišta radi zaštite esencijalnih interesa sigurnosti na području proizvodnje ili trgovine naoružanjem, streljivom i ratnim materijalom. No, iznimka je postala pravilom i prema procjenama analitičara gotovo 70 % ugovora s područja obrane realizira se u granicama svake zemlje članice. S godišnjim proračunom za nabavu nove opreme u iznosu od 26,4 mlrd. eura europsko tržište je drugo uvjerljivo najveće iza vojnog tržišta SAD-a koje je 2005. vrijedilo 77,6 mlrd. eura. No, zemlje članice EU ne uspijevaju iskoristiti prednosti koje donosi veličina vojnog tržišta već je ono rascjepkano na strani potražnje, ali i ponude, gdje dominiraju uglavnom nacionalne tvrtke. Na konferenciji Europske obrambene agencije u veljači 2007. Javier Solana je izjavio – “Ni jedna zemlje ne može si više priuštiti održavanje zdrave i sveobuhvatne obrambene tehnološko-industrijske baze na nacionalnoj osnovi. Budućnost i možda opstanak europske vojne industrije zahtijeva europski pristup i europsku strategiju.”
Zadaće EDA na jačanju obrambene tehnološko industrijske baze i zajedničkog, konkurentnog tržišta naoružanja i vojne opreme mogu se svesti u dvije točke: razvoj relevantnih politika i strategija, u suradnji s Komisijom i industrijom prema potrebi i borba za europski razvoj i harmonizaciju relevantnih pravila i regulative. Prvi rezultat u nastojanju ojačavanja zajedničkog tržišta naoružanja i vojne opreme je usvajanje “Pravila postupanja u vojnim nabavkama” (Code of conduct on Defense Procurement). Dvadeset dvije zemlje koje sudjeluju u radu Agencije složile su se da novi set pravila stupi na snagu 1. kolovoza 2006. a u međuvremenu pridružila se i Mađarska. Zemlje članice EDA-e odlučile su u sklopu spomenutih Pravila (kojima je pristup u potpunosti dobrovoljan za zemlje članice EDA) uspostaviti novi neobvezujući i međudržavni režim kojem je svrha povećati konkurentnost i djelotvornost u sektoru vojnih nabava na recipročnoj osnovi između zemalja članica. Zemlje koje su pristupile tom sporazumu obvezuju se otvoriti tržište naoružanje i vojne opreme svim ostalim zemljama pristupnicama. Za sve nabave iznad milijun eura moći će se natjecati sva poduzeća zemalja koje su pristupile sporazumu bez diskriminacije, odnosno favoriziranja nacionalnih igrača. Sporazum predviđa određene iznimke, kao što su nabava kemijskih, bakterioloških ili radioloških sredstava, nuklearnog oružja i nuklearnih pogonskih sustava, kao i opreme za kriptografiju. Potrebno je još jednom istaknuti da je riječ o dobrovoljnom pristupu zemalja članica, odnosno dobrovoljnom suzdržavanju od primjene članka 296 iz Sporazuma o europskoj zajednici. Radi učinkovitije provedbe Pravila na web stranicama Agencije objavljeni su natječaji svih zemalja na koje se bez ograničenja mogu javljati poduzeća iz svih zemalja pristupnicama.

Direktorat za istraživanje i tehnologiju
Jedna od najvažnijih funkcija EDA-e, bez koje nije moguć razvoj djelotvornog i prema sposobnostima orijentiranog europskog EDIB-a (european defense, tehnological and industrial base – europska obrambena, tehnološka i industrijska baza), područje je istraživanja i razvoja. Prema članku 5. akta o osnivanju, EDA je odgovorna za povećanje učinkovitost europskih aktivnosti na području obrambenih istraživanja i razvoja i to posebno slijedećim aktivnostima:
– u suradnji s istraživačkim dijelom Unije poticati aktivnosti usmjerene na ispunjavanje budućih zahtjeva za sposobnostima na području obrane i sigurnosti i time jačati europski obrambeni i industrijski potencijal na tom području
– poticanje učinkovitih i ciljanih zajedničkih programa istraživanja i razvoja na iskustvima organizacija kao što su WEAG i WEAO
– koordiniranje i planiranje zajedničkih istraživačkih aktivnosti
– upravljanje ugovorima na području istraživanja i razvoja
– koordiniranje i planiranje zajedničkih aktivnosti

Kao i europska vojna industrija istraživanje i razvoj u EU su u višestruko nepovoljnijem položaju u odnosu na najvećeg suparnika SAD. Prvo, rascjepkanost i dominantnost nacionalnih programa koji istraživanja usmjeravaju na razvoj domaćih projekata i nacionalnih sposobnosti. I drugo, velik disparitet između ukupnih ulaganja između EU-a i SAD-a na području istraživanja i razvoja. U 2005. europske zemlje su na istraživanje i razvoj utrošile oko 9 mlrd. eura, što je znatno manje od 53,2 mlrd. eura koliko su trošile SAD, no nije riječ samo o apsolutnim izdacima. Prema udjelu u ukupnim vojnim izdacima na aktivnosti istraživanja i razvoja SAD ulažu 13,1% vojnih izdataka, nasuprot samo 4,7 % u Europi. EDA se nalazi u situaciji kad potrebno povećati ulaganja u istraživanje i razvoj kao preduvjet razvoja europske vojne industrije i zajedničkog tržišta naoružanja i vojne opreme, povećati apsolutnu visinu izdataka, kao i postići sinergijski učinak zajedničkog djelovanja.

U tom pogledu, prema izviješću Javiera Solane kao predsjednika Agencija upućenom Vijeću Europske unije, započele su aktivnosti što bi trebale voditi razvoju europske strategije za istraživanja i razvoj na području obrane. Nacrt strategije u kojoj će biti, identificirane ključne tehnologije bit će predstavljen Upravnom odboru na jesen. Glavni ciljevi Agencije na području istraživanja i razvoja mogu se istaći: kataliziranje više zajedničkih projekata na području istraživanja i razvoja koji će biti usmjereni na unapređenju obrambenih sposobnosti i, kao drugo, razvoj politika i strategija koje će ojačati obrambene tehnologije u Europi.

Rezultati i budućnost
Iako relativno mlada organizacija, u proteklom razdoblju Agencija je postigla znatan napredak u razvoju dugoročnih strategija: donesen je dokument Europske obrambene mogućnosti i potrebe, a prihvaćena su i Pravila postupanja u vojnim nabavama kao prvi korak u konsolidaciji europske vojne industrije. U međuvremenu se nastavlja rad na dokumentu pod nazivom Plan razvoja sposobnosti (Capability Development Plan) koji bi trebao pridonijeti jasnoći primjene dugoročnog plana sposobnosti. Na području razvoja europske vojne tehnološko-industrijske baze u pripremi je nacrt strategije razvoja, kao i rad na strategiji europskih obrambenih istraživanja i razvoja. Strategija istraživanja i razvoja na području obrane trebala bi identificirati ključne tehnologije koje bi omogućile daljnji razvoj. Osim strateških dokumenata, rezultati i planovi rada prisutni su u mnogim projektima zajedničkog razvoja koji su u tijeku (bespilotna letjelica, projekt vojnika 21. stoljeća itd.).

Igor KARNJUŠ