Egipatske specijalne postrojbe modernog tipa osnovane su potkraj sedamdesetih godina XX. stoljeća. Već u početku svog postojanja egipatski komandosi bili su uvučeni u dva, po njih vrlo neugodna incidenta, po kojima su nažalost bili poznatiji nego po kasnijim uspjesima i dostignutim rezultatima te stečenim borbenim sposobnostima

Počeci osnivanja prvih oblika postrojbi za specijalne namjene u sklopu egipatskih oružanih snaga mogu se datirati odmah nakon pobjede revolucije i proglašenja republike 18. lipnja 1953. godine. Stvaranje OS-a i formiranje prvih specijalnih postrojbi ostvareno je u velikoj mjeri s osloncem na vojno – političku pomoć SSSR-a.

Prve postrojbe dobile su skupni naziv As Saiqa, a počele su se uvježbavati za specijalne diverzantske akcije na moru i kopnu. Zbog čitave serije čudnih motiva i razloga, ove postrojbe su bile relativno malo i neučinkovito korištene u prvim izraelsko – egipatskim (arapskim) sukobima. Istodobno, trend personalnog rasta, tehničkog opremanja i uvježbavanja pripadnika ovih postrojbi neprestano se povećavao, tako da je 1967. ustroj egipatskih specijalnih postrojbi narastao na sedam brigada, od kojih je jedna bila padobranska. Te postrojbe su odigrale značajnu ulogu u tzv. “ratu iscrpljivanja” uzduž obala Sinajskog poluotoka, odnosno u zoni Sueskog kanala. Postrojbe As Saiqe napadale su i iscrpljivale izraelsku obranu postavljenu na poznatoj Bar Levovoj liniji. U jednoj takvoj prepadnoj akciji pomorskih diverzanata As Saiqe napadnuta je izraelska pomorska baza Eilat na Crvenom moru. U akciji je potopljen jedan desantni brod a nekoliko drugih bilo je teže oštećeno. U to vrijeme pomorski komandosi As Saiqe koristili su se jahaćim torpedima, britanskima “chairotsima” kojima su se neprimjetno mogli približavati ciljevima svojih napada uzduž kanala. Istodobno, velika sovjetska vojna pomoć, kao i pomoć ostalih zemalja Varšavskog pakta rezultirala je opremanjem transportnim helikopterima i zrakoplovima, što je bitno utjecalo na mobilnost tih postrojbi. Početkom sedamdesetih godina, specijalne postrojbe As Saiqe brojčano narastaju na više od 8000 pripadnika. Uz pomoć SSSR postale su dosta respektabilna snaga i smatrane su za jednu od najboljih jurišnih postrojbi na Bliskom Istoku. Zahvaljujući takvoj reputaciji egipatski GS u
listopadu 1973. pokreće na Sinaju Operaciju Badr u kojoj su postrojbe As Saiqe uz korištenje strateškog iznenađenja imale određenih početnih uspjeha ali su kasnije bile izložene velikim gubitcima u sukobu s izraelskim oklopom i njihovim specijalnim postrojbama.

Okretanje prema zapadu i prvi neuspjesi
Početkom 1972. godine egipatski predsjednik Anvar el Sadat otkazuje gostoprimstvo za gotovo 30 000 sovjetskih vojnih stručnjaka i vojnika koji boravili u zemlji. Egipat tada ulazi u mirovni proces s Izraelom i puno bliskije odnose sa Zapadom, posebice sa SAD. Nakon neuspjeha Operacije Badr i nekoliko uspješnih vojno-sigurnosnih ugovora s Izraelom – egipatske oružane snage ulaze u procese redukcije i preustrojavanja. Ti procesi zahvaćaju i specijalne snage koje se smanjuju na veličinu od tek jedne brigade sastavljene od šest borbenih grupa od kojih je jedna bila mornaričko – diverzantska. Istovremeno, približavanje Egipta zapadu i mirovni proces s Izraelom nisu bili po volji mnogim radikalnim arapsko – muslimanskim grupacijama koji u Sadatu i vladi u Kairu vide izdajnike. Egipatski obavještajni krugovi (naravno i uz zapadnu pomoć srodnih službi) priskrbljuju informacije da bi se pojedine grupacije poput Abu Nidalove i Narodnog fronta za oslobađanje Palestine mogle borbeno okrenuti na egipatske ciljeve i interese. Zbog takvih prijetnji vojno-politički vrh u Kairu odlučio je se u okviru egipatske kopnene vojske formira nova specijalna postrojba sposobna između ostalog i za protuterorističko ratovanje te akcije spašavanja talaca. Postrojba je dobila službeni naziv koji u engleskoj transkripciji glasi “Wehdat 777 Qataal”. U kolokvijalnom izričaju poznatija je kao postrojba 777.

U trenutku formiranja postrojba 777 u svom sastavu je imala 3 časnika, 4 dočasnika i 40 vojnika. Postrojba je poslana u Libijsku pustinju na obuku. Desetak mjeseci kasnije postrojba je imala svoje “vatreno krštenje” koje je završilo neuspjehom koji je doprinio da postrojba dođe na loš glas. Devetnaestog veljače 1978. grupa arapskih terorista napala je sudionike afro-azijskog samita pisaca koji se održavao u hotelu Hilton u glavnom ciparskom gradu Nikoziji. Teroristi su ubili predsjedavajućeg samita pisaca – jednog uglednog egipatskog pisca. Egipatska vlada je jedva dočekala takav razvoj događaju u želji da pokaže javnosti da je spremna za energičan odgovor na terorizam. U akciju je poslana postrojba 777 čiji pripadnici još uvijek nisu bili obučeni niti opremljeni za takav tip direktne akcije. Uz to i egipatska vlada i GS su počinile niz organizacijskih grešaka među kojima je najveća bila izostanak dojave ciparskim vlastima o dolasku egipatske specijalne postrojbe. Kad su iz egipatskog Herculesa C-130 koji se spustio na pistu u Nikoziji izašli komandosi u svojim Land Roverima našli su se pod unakrsnom paljbom ciparske vojske i policije. Nesretni i nespretni nesporazum završio je žrtvama na obje strane. U 80 – minutnom vatrenom okršaju poginulo je 15 pripadnika postrojbe “777” i nekoliko ciparskih vojnika.

Malteška katastrofa
Nakon nesretne ciparske epizode nastavljen je daljnji razvoj i uvježbavanje postrojbe 777 uz pomoć britanskog SAS-a i američkih specijalnih postrojbi. Naročiti naglasak dat je na razvoju visokih psiho-fizičkih osobina pripadnika postrojbe, usvajanju nove tehnike i primjeni novih borbenih taktika i vještina. Uz to postrojba je i personalno ojačana pa su ustrojene još dvije dodatne borbene grupe. Sve je ukazivalo da se postrojba taktički i tehnički dobro razvija a prilika za ponovno dokazivanje ponovo joj se ukazala 1985. godine. Dana 23. studenog 1985. s atenske zračne luke u 21 sat poletio je egipatski Boeing 737-200 na letu 648 na redovitoj liniji Atena – Kairo. Tri minute nakon polijetanja četri pripadnika Abu Nidalove organizacije uz pomoć pištolja i granata oteli su zrakoplov. U trenucima kada su otmičari počeli kontrolirati putovnice 89 ukrcanih putnika na njih je zapucao jedan pripadnik egipatske sigurnosne službe koji je bio u zrakoplovu. Uspio je ubiti jednog od otmičara prije nego li je i sam bio ustrijeljen. U nastaloj razmjeni paljbe došlo je do perforacije oplate zrakoplova i pojave dekompresije pa je posada bila prisiljena spustiti zrakoplov na visinu od 3000 m. Otmičari su prvobitno imali namjeru sletjeti u Libiju ali kada se ispostavilo da u zrakoplovu nema dovoljno goriva za toliki dolet – odlučili su da se zrakoplov spusti na zračnu luku Luqa na Malti. Unatoč protivljenju malteških vlasti i činjenice da je bilo zapovjeđeno isključivanje signalnih svjetala uz pistu pilot Hani Galal uspio je sigurno spustiti zrakoplov. U tim trenutcima na Malti je nastala velika talačka kriza koja se pogoršavala iz minute u minutu, naročito kad su teroristi počeli izvršavati svoju prijetnju o ubijanju putnika, prvenstveno Židova. Pucali su u ukupno pet osoba od kojih je dvoje umrlo a preostalo troje je nekim čudom preživjelo. Francuska, Velika Britanija i SAD ponudile su malteškoj vladi vojnu pomoć. Tadašnji malteški premijer bio je pod dvostrukim pritiskom. S jedne strane otmičari sa svojim zahtjevima, s druge stane veleposlanici SAD i Egipta koji su pristigli u zračnu luku tražili su također razrješenje krize. Uz to postojala je realna bojazan od moguće vojne intervencije izraelskih komandosa budući da su već dvije židovske putnice bile ustrijeljene. Malteškoj vladi iz političkih razloga nije odgovarala intervencija američkih snaga (premda su njihove snage iz zračne baze Sigonella mogle stići za samo 20 min leta) a pogotovo ne Izraelskih snaga. Zato su s olakšanjem prihvatili američki prijedlog da akciju oslobađanja talaca izvede egipatska postrojba “777” koja je upravo završila jedan od svojih ciklusa uvježbavanja s američkim Delta timovima.

U pratnji četvorice američkih časnika postrojba 777 je pod zapovjedništvom general -bojnika Kamala Attia zrakoplovom egipatskog zrakoplovstva žurno prebačena iz Kaira na Maltu. Na licu mjesta bio je dogovoren plan upada u zrakoplov i taktika eliminacije otmičara. Iz ni do danas u potpunosti nerasvijetljenih razloga, plan napada je bio promijenjen. Na brzinu je odlučeno da se proboj u zrakoplov ostvari eksplozijom i razaranjem vrata na teretnom spremištu. Priprema za akciju je bila sve prije nego dobro promišljena. Bez saznanja o stanju u zrakoplovu, diskretne upozorbe putnika o mogućoj akciji, egipatski komandosi nisu raspolagali ni nacrtima zrakoplova niti ručnim tzv. šok-granatama. Uz to nije bilo ni koordinacije s aerodromskim vlastima koje su na trenutak isključile rasvjetu što je samo uzbudilo teroriste koji su počeli sumnjati u mogući napad. Srljajući iz greške u grešku, postavljena je prevelika količina eksploziva vrlo blizu pozicije na kojoj su bile ugrađene boce s komprimiranim kisikom. Nastala eksplozija bila je naravno presnažna i u njoj je uništeno šest najbližih redova sjedala u putničkom prostoru. Kao direktna

posljedica nekontrolirane eksplozije bilo je najmanje dvadesetak poginulih putnika. Pri upadu komandosa u zrakoplov i izmjeni vatre s teroristima poginuo je također određeni broj putnika. Bježeći iz zapaljenog i zadimljenog zrakoplova, dosta putnika je ubijeno hitcima snajpera koji u općem metežu nisu mogli razlikovati putnike od pravih terorista. I ovom prilikom je u jednom trenutku zbog loše koordinacije došlo do izmjene “prijateljske” paljbe između egipatskih komandosa i malteških snaga. U incidentu na letu 648 uz 57 poginulih bilo je još preko 25 ranjenih i ozlijeđenih putnika. Ironijom sudbine oteti egipatski Boeing registarske oznake SU-AYH bio je upravo onaj zrakoplov koji je egipatska vlada svojevremeno stavila na raspolaganje otmičarima broda Achille Lauro i njihovim taocima za siguran odlazak u izabrani azil. Tako se postrojba 777 do sredine osamdesetih nakon dviju neuspješnih akcija našla na nepopularnoj listi loše obučenih i loše vođenih specijalnih postrojbi.

Današnji sastav specijalnih snaga
Nakon fatalnih pogrešaka u zračnim lukama na Cipru i Malti, egipatski vojni autoriteti shvatili su da se postrojba mora u potpunosti reorganizirati, opremiti i uvježbati po najvišim kriterijima koji su važeći u toj branši. Uspostavljeni su bliski kontakti sa srodnim postrojbama SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije.

Postrojba je ostala pod zapovjedništvom egipatske KoV odnosno njenog zapovjedništva za specijalne operacije. Sjedište postrojbe je u južnom Kairu. Svi pripadnici postrojbe su dragovoljci iz regularnog sastava OS i prema zapadnim kriterijima prolaze kroz rigorozni selekcijski proces a samo oni koji zadovolje psiho-fizičke norme ulaze na inicijalni stupanj specijalističke i komando obuke. Uz pomoć instruktora i iskustava stečenih u združenoj obuci s postrojbama kao što su GSG-9, GIGN ili Delta Force, pripadnici postrojbe 777 stiču padobranske, protuterorističke, gerilske i ostale komando vještine. Osim toga svi pripadnici postrojbe prolaze kroz intenzivan trening iz urbanih i ruralnih borbenih tehnika i sposobnosti. Jedna od ekskluzivnih zadaća ove postrojbe je i neposredna zaštita egipatskog predsjednika odnosno najviših stranih političkih i državnih uzvanika koji se nalaze u posjeti Egiptu.

Za razliku od od ostalih postrojbi slične namjene (postrojbe 333 i 999 koje se nalaze pod jurisdikcijom ministarstva unutarnjih poslova) postrojba 777 ima gotovo isključivi monopol na određena borbena djelovanja u misijama unutar Egipta tako i na suverenim egipatskim prekomorskim teritorijama (veleposlanstva, konzulati i sl.).

Za razliku od nekadašnje doktrine razvoja i uporabe specijalnih postrojbi (implementirane pod utjecajem i uz pomoć vojnih savjetnika SSSR-a) koja se pokazala promašenom i neučinkovitom, prelaskom na zapadnu doktrinu promijenila se kompletna egipatska taktika uporabe i ustroj ovih snaga. Ukinute su velike i sporo-pokretne, nedovoljno uvježbane te neadekvatno opremljene specijalne postrojbe. Umjesto toga postrojba 777 ustrojbeno predstavlja zapravo specijalnu bojnu čije se brojčano stanje uobičajeno kreće oko brojke od 300 pripadnika. Bojna se dijeli na pet do šest borbenih skupina koje mogu prema potrebi imati 50 – 60 pripadnika. Postrojba je deklarirana sposobnom za brzi manevar kopnom, vodom i zrakom. Budući da je jedna od najvažnijih zadaća ove postrojbe još uvijek i borba protiv domaće militantne grupacije Muslimanskog bratstva koja se ne slaže s egipatskom politikom, naročito onom mirovnom i usmjerenom prema Izraelu, mnogi detalji oko ustroja, odabira ljudstva, procesa obuke i naoružanja postrojbe obavijeni su tajnovitošću. Iz dostupnih podataka o međusobnoj suradnji s najemnentnijim specijalnim postrojbama zapadnih država može se zaključiti da su naoružanje i najveći dio posebne opreme također zapadnog porijekla.

Osim postrojbe 777 pod nadležnošću egipatskog Ministarstva obrane odnosno GS nalazi se još nekoliko specijalnih postrojbi. U prvom redu to je padobransko-jurišna brigada sastavljena od tri bojne. Samo jedna bojna ima padobranske sposobnosti dočim su ostale dvije bojne ograničene na zračno-transportne i jurišne zadaće.

Pod zapovjedništvom KoV se uz postrojbu 777 nalazi i specijalna postrojba pod kodnim imenom 999. O njoj je dostupno jako malo podataka i zna se da je namijenjena isključivo za direktne akcije i strateško izviđanje. Unutar ratne mornarice potvrđeno je postojanje neimenovane specijalne postrojbe sastava 20 – 30 ljudi osposobljenih za borbena djelovanja te ofenzivne i defenzivne operacije na i pod vodom. Važno je pripomenuti da egipatsko Ministarstvo unutarnjih poslova raspolaže također jednom postrojbom poznatom pod svojom kodnom oznakom 333. Radi se o postrojbi posebno opremljenoj i uvježbanom za spašavanje talaca i razrješavanje talačkih kriza tipa HRF (Hostage Rescue Force). Ova postrojba osnovana je 1980. godine i stacionirana je u južnom predgrađu Kaira. Prema egipatskim podacima njena brojčana snaga kreće se oko brojke od stotinjak pripadnika i odgovorna je za sve antiterorističke i operacije protiv organiziranog kriminala unutar Egipta.

U posljednjih dvadesetak godina (a posebice u zadnjih 5-7 godina) egipatske oružane snage a specijalne postrojbe posebice doživjele su vrlo veliku kvalitativnu transformaciju. S obzirom na veličinu nacionalnog teritorija od 980 869 km2 i , populaciju koja je prešlo brojku od 80 milijuna te geopolitičko i vojno okruženje u kojem se nalazi Egipat je razvio vrlo velike OS koje se procjenjuju na preko 450 000 vojnika (koje su po tom parametru rangirane kao 11. na svijetu). Specijalne postrojbe u toj masi predstavljaju tek vrlo mali postotak ali su zato očito dobro opremljene i obučene. Uz njih vrlo važnu ulogu imaju i neke druge postrojbe poput Granične zaštitne službe (25000 pripadnika – uglavnom Beduina) i Obalne straže koja u svojim redovima ima 5000 pripadnika koji su djelomično uvježbani za specijalističke operacije i djelovanja. Slika o egipatskim OS i njenim specijalnim postrojbama se drastično promijenila premda ih je stigma ratnih poraza i katastrofalno izvedenih akcija u Larnaki i La Valetti pratila više od dvadeset godina.

Igor SPICIJARIĆ