Napredni laki jurišnici imaju suvremene izvidničke i ciljničke senzore, mogućnost uporabe više vrsta pametnog streljiva, opremljeni su komunikacijskim uređajima koji im omogućuju umrežavanje i razmjenu informacija s drugim platformama, a imaju i sustave za otkrivanje ugroza i samoobrambeno djelovanje

Nakon Drugog svjetskog rata u brojnim su se kolonijalnim i hladnoratovskim sukobima dokazale nove vrste borbenih zrakoplova. U nedostatku aviona tzv. prve borbene crte, u njihovim su ulogama, ali u uvjetima male vjerojatnosti za ugrozu, angažirani manje sofisticirani i jednostavniji avioni. Obično su nastajali iz postojećih tipova aviona druge primarne namjene – bili su prilagođeni operativnim potrebama na terenu. Kao neki od važnih ranih predstavnika mogu se izdvojiti američki avioni T-6 Harvard/Texan i T-28 Trojan. Oni su pokazali da u brojnim operativnim misijama i zadaćama mogu biti učinkoviti poput puno skupljih i složenijih borbenih zrakoplovnih sustava. Namijenjeni ponajprije pilotskoj obuci, pokazali su se korisnim u misijama lake zrakoplovne potpore, izviđanja te nadzora. Najčešće su s brojnim drugim predstavnicima klasificirani kao protupobunjenički ili laki jurišni zrakoplovi. U nekim su dijelovima svijeta, primjerice Latinskoj Americi i većem dijelu Afrike, postali najvažniji dio ratnih zrakoplovstava. Novi je poticaj razvoju takvih aviona došao s novim tisućljećem i angažmanom SAD-a u globalnom ratu protiv terorizma. Nakon završetka glavnih borbenih operacija u Afganistanu i Iraku, nastupilo je dugogodišnje stanje sukoba niskog intenziteta s tek povremenim većim borbenim operacijama. U tom su razdoblju zrakoplovne postrojbe opremljene vrhunskim borbenim avionima izvršavale duge misije u kojima bi eventualno bacale pametno streljivo manjeg kalibra, a velik bi dio vremena provodile u prenošenju informacija koje su dobivale preko svojih izvidničkih senzora. Uz cijenu operativnog sata leta, koja se za borbene avione i zračne cisterne mjeri i u desecima tisuća dolara, postalo je jasno da to nije posebno ekonomičan način izvršavanja misija. SAD je počeo tražiti alternativu u znatno jeftinijoj zrakoplovnoj platformi koja bi mogla izvršavati slične zadaće, ali u scenarijima gdje nema velike opasnosti od protuzračne obrane. Potraga za takvom platformom pokrenuta je još 2009., ali dugo nije dala zadovoljavajući odgovor. Program pod nazivom OA-X doživio je zato više promjena, preokreta i zastoja (opširnije v. Laki jurišnik za USAF, HV 545). O razlozima odugovlačenja ima puno mišljenja, no znakovito je što su se u borbenim misijama sve intenzivnije počeli pojavljivati novi igrači, a to su bile besposadne letjelice poput Reapera. Sa sličnim ili lakšim naoružanjem, Reaper je mogao letjeti višestruko dulje misije sa sličnim ili boljim sposobnostima izviđanja i s mogućnostima pružanja oružane potpore. Moguće je da je doživio otpore unutar samog Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF) jer je postojala zabrinutost da bi mogao odvući znatna sredstva od drugih programa, u prvom redu onih koji se vezuju uz avione F-35 Lightning II. Naime, na samom se vrhuncu programa OA-X računalo na nabavu čak 359 lakih jurišnih aviona, koji bi bili raspoređeni u 11 operativnih i trenažnih eskadrila.

Specijalci preuzimaju

Vrijeme je na kraju pokazalo da laki jurišni turboelisni avioni ipak imaju jake argumente za uvođenje u većem broju u ratna zrakoplovstva. Ekonomski su isplativiji i od besposadnih letjelica. Prema dostupnim podacima (CSIS, Time Magazine), uporaba besposadnih letjelica poput Reapera može biti znatno skuplja, posebno ako se uzmu u obzir troškovi njihovih pratećih zemaljskih sustava. Dronovi ne mogu biti rješenje za velik broj zemalja zbog troškova obuke, ali i obvezatnog korištenja satelitskih veza bez kojih su mogućnosti letjelice znatno ograničene. Prednost je aviona s posadom i znatno bolja situacijska svjesnost, ali i veća otpornost na elektroničko ometanje. U zadnje vrijeme objavljene su narudžbe za nekoliko tipova turboelisnih lakih jurišnih aviona. Traže ih zrakoplovstva manjih zemalja, ali i velikih, primjerice SAD-a. Međutim, te tipove ne bi trebalo brkati s onima koji su im prethodili ili s drugim lakim i trenažnim avionima. Puno većih zemalja ima trenažne avione koji imaju ili su prilagođeni za sekundarne sposobnosti napada na zemaljske ciljeve. No one se ogledaju u nošenju strojničkih i topničkih podvjesnika ili nevođenih bombi ili raketa. Za razliku od njih, napredni laki jurišnici imaju suvremene izvidničke i ciljničke senzore, mogućnost uporabe više vrsta pametnog streljiva, opremljeni su komunikacijskim uređajima koji im omogućuju umrežavanje i razmjenu informacija s drugim platformama, a imaju i sustave za otkrivanje ugroza i samoobrambeno djelovanje. Mogu stoga izvršavati znatno kompleksnije misije, poput koordinacije napada i izviđanja, ili brojne vrste misija koje su u prethodnom desetljeću izvršavali avioni prve crte kao što su F-16 ili A-10.

USAF-ov program OA-X, koji se otezao više od deset godina, otkazan je početkom 2020., a na neki način naslijedio ga je Armed Overwatch. Kažemo na neki način, jer je potencijalna nabava projekt Američkog zapovjedništva za specijalne operacije (US SOCOM), a ne USAF-ova Zapovjedništva za zračnu borbu (ACC). Očekivanja su znatno smanjena. Cilj je pronaći zrakoplovni sustav s posadom koji će SOCOM-u biti jednostavan za raspoređivanje, cijenom pristupačan i održiv. Glavne zadaće novog aviona bile bi misije bliske potpore, preciznog napada, izviđanja i nadzora te koordinacije i navođenja s drugim zračnim i kopnenim platformama. Zadaće se trebaju izvršavati i u zahtjevnim okružjima, uz minimalnu potporu te korištenje slabo pripremljenih uzletno-sletnih staza. U ulozi izvidničke platforme za nadzor i prikupljanje podataka, Armed Overwatch zamijenit će avione U-28A Draco, modificiranu inačicu Pilatusa PC-12. U svakom slučaju, uz besposadne letjelice MQ-9 Reaper postat će glavna američka platforma za navedene zadaće. Počeci novog programa sežu u ožujak 2020., a u svibnju 2021. godine SOCOM je objavio čak pet potencijalnih kandidata.
Bronco II (konzorcij Bronco Combat Systems) i MC-208 Guardian (tvrtka MAG Aerospace) rano su ispali iz konkurencije, pa su se u finalnom izboru našli AT-6E Wolverine (Beechcraft), MC-145B Wily Coyote (Sierra Nevada) i AT-802U Sky Warden (L3 Communications Integrated Systems i Air Tractor). Ministarstvo obrane SAD-a objavilo je 1. kolovoza 2022. da je potonji avion pobjednik natječaja.

SOCOM želi da Sky Warden svojim polivalentnim mogućnostima smanji broj od dvadesetak platformi koje danas djeluju kao potpora u udaljenim borbenim misijama manjeg intenziteta. Izvori iz Zapovjedništva najavljuju da će novi avioni biti raspoređeni u četiri operativne eskadrile. To bi omogućilo da barem jedna eskadrila uvijek bude sposobna za prekomorska raspoređivanja, a tri bi bile u trenažno-obučnom procesu unutar teritorija SAD-a. Uz njih, ustrojena bi bila i trenažna eskadrila namijenjena osnovnoj obuci, također opremljena s deset do 15 primjeraka novog aviona.

Opskrba Black Hawka

Ukupna vrijednost posla iznosi oko tri milijarde dolara, a odmah nakon objavljivanja proizvođaču su osigurana i početna sredstva od 170 milijuna dolara za daljnja istraživanja, razvoj i testiranje sustava. Trebalo bi biti proizvedeno i isporučeno do 75 primjeraka aviona Air Tractor AT-802U Sky Warden, od kojih će prvih šest pripadati početnoj proizvodnoj seriji. SOCOM očekuje da bi sustavi Sky Warden tijekom 2026. trebali ostvariti početnu, a 2029. punu operativnu sposobnost. Nakon isporuke od izvornog proizvođača Air Tractora, osnovne platforme bit će opremljene u pogonima tvrtke L3Harris kod grada Tulse, Oklahoma. Prvi gotovi primjerak trebao bi 2023. biti na raspolaganju za testiranja, koja će na letjelištu Hurlburt Field, Florida, provesti USAF-ova 18. eskadrila za testiranje i evaluaciju specijalnih operacija.

Sky Warden u podvjesnicima može nositi dva velika elektrooptička / infracrvena senzora – jedan MX-15 i dva MX-20. Njihove sposobnosti izviđanja, ciljanja i navođenja mogu istodobno biti na raspolaganju posadi aviona, ali i drugim sudionicima neke operacije. Kako bi mogao prenijeti prikupljene podatke, ali i primati ih od drugih platformi, zrakoplov je opremljen širokim spektrom radiokomunikacijskih sustava. Uz dva standardna radiouređaja za kontrolu zračnog prometa, ugrađena su i četiri za kriptiranu komunikaciju, dva sustava za satelitsku komunikaciju i sustav Link 16 za umrežavanje. Tu je i digitalni radiosustav MANET (Mobile Ad hoc Networking), koji postrojbama na zemlji omogućuje da preko tableta upravljaju, promatraju i vrše ciljanje optoelektroničkim sustavima na zrakoplovu. Maksimalna masa ubojitog tereta iznosi oko 2700 kg, iako je nosivost zrakoplova još veća. Oružje za Sky Warden standardno je kod mnogih helikoptera, aviona i besposadnih letjelica američkih oružanih snaga. Uključuje laserski vođene bombe GBU-12 Paveway II (klase 250 kg), vođene projektile AGM-114 Hellfire te projektile kalibra 70 mm, koji mogu biti nevođeni (Hydra) ili navođeni APKWS II (Advanced Precision Kill Weapons System). Uz glavne misije izviđanja, nadzora i bliske potpore, SOCOM razmatra i druge ideje vezano uz širenje sposobnosti i načina uporabe aviona. Jedna je od njih i nošenje dodatnih spremnika goriva na izolirane uzletno-sletne staze: njima bi se mogle opskrbiti druge letjelice, primjerice helikopteri UH-60 Black Hawk. Sam Sky Warden ima letnu autonomiju od osam sati s gorivom u unutarnjim spremnicima, no zanimljivo je da jednaku količinu može nositi i u vanjskim. Doduše, prilikom prikaza sposobnosti pokazalo se da se u odgovarajućim uvjetima može postići i letna izdržljivost dulja od devet sati. Avion je tijekom vojne vježbe Bold Quest 21 uz svoje performanse pokazao i da je pouzdan te jednostavan za održavanje. Između simuliranih borbenih misija, uz redovno održavanje, zamijenjeno je tek ulje i gume na kotačima.

 

Popularni brazilac

Tržišno najuspješniji predstavnik današnjih jurišnih turboelisnih aviona vjerojatno je brazilski EMB 314 ili A-29 Super Tucano. Rezultat je daljnjeg razvoja u prvom redu trenažnog EMB 312 Tucana, koji je postigao velik uspjeh na svjetskom tržištu. Dok su kod prijašnjeg Tucana borbene zadaće imale sekundarnu ulogu, kod Super Tucana od samog su početka razvoja bile primarne. Njegova konstrukcija znatno je robusnija, sa snažnijim stajnim trapom, a u krilima je otpočetka ugrađeno naoružanje u obliku dviju strojnica kalibra 12,7 mm. Osim toga, novi avion dobio je znatno snažniji turboelisni motor PT6A, koji je osiguravao dvostruko veću snagu, pa tako i bolje performanse. Nakon prvog leta sredinom 1999. postigao je velik izvozni uspjeh, posebno u zemljama Latinske Amerike. Brazilska tvrtka Embraer objavila je u travnju ove godine da je dosad isporučila više od 260 aviona, koji djeluju u barem 16 ratnih zrakoplovstava. Ostvarili su više od pola milijuna letnih sati. Iskazali su se u misijama napada na zemaljske ciljeve, zračnog nadzora, ali i u presretanju zračnih ciljeva. Jedan je od značajnijih korisnika Kolumbija, koja ih je koristila u brojnim borbenim akcijama protiv gerilaca i narkokartela. U novije je vrijeme za Super Tucano pokrenuta i druga proizvodna linija, u SAD-u. To je rezultiralo dvojnim oznakama letjelice i sad već dugogodišnjim partnerstvom Embraera i američke tvrtke Sierra Nevada Corporation. Namjera je bila osigurati bolju poziciju aviona na natječajima za potrebe američkih oružanih snaga i njihovih saveznika. Suradnja je početkom 2013. donijela pobjedu na kasnije prekinutom USAF-ovu natječaju LAAR (Light Attack / Armed Reconnaissance). No ni to nije rezultiralo brojnim narudžbama u SAD-u. Ipak, kroz ispitivanja i procjene avion je 2014. dobio USAF-ov certifikat i sve je donedavno bio jedini tog tipa koji je to postigao. Otvorila su se tako vrata za više poslova kroz američki program FMS (Foreign Military Sale). Primjerice, Afganistanu je bilo isporučeno 26, a Libanonu šest letjelica. Nedavno je korisnik Super Tucana postala i Nigerija: prvih šest isporučeno je prošle godine. Posao vrijedan gotovo pola milijarde dolara osim 12 aviona uključuje potpuni paket pratećih sustava i logističkih usluga. U potonje je uključena izgradnja potporne infrastrukture u matičnoj zrakoplovnoj bazi Kainji, streljivo i pričuvni dijelovi za nekoliko godina. Osim toga, buduće nigerijske zračne i zemaljske posade prošle su obuku unutar spomenute USAF-ove 81. eskadrile u zrakoplovnoj bazi Moody, Georgia. Osim s letjelicom, nigerijske su se posade upoznale i s najnovijim taktikama vezanim uz nju. Iako nije uspio na SOCOM-ovu natječaju Armed Overwatch, zanimljivo je da je Super Tucano ušao u USAF-ovu flotu, i to upravo u njihovo Zapovjedništvo za specijalne operacije (Air Force Special Operations Command – AFSOC). Radi se o tri primjerka isporučena početkom ove godine, koja djeluju iz zrakoplovne baze Hurlburt Field, Florida. Koriste se u programu obuke, savjetovanja i pomoći posadama zrakoplovstava partnerskih zemalja unutar koncepta CAA (Combat Aviation Advisor). Radi se o najnaprednijoj inačici A-29C, koja ima kabinu četvrte generacije s prikaznicima osjetljivim na dodir i sustavima koji nisu na raspolaganju za prodaju trećim stranama. Jedna od isporuka koja je još u tijeku, i to od strane tvrtke Embraer, ona je na Filipine, na temelju dogovora postignutog krajem 2017. godine. Prvih šest aviona Super Tucano A-29B isporučeno je 2020., a do kraja ove godine trebalo bi slijediti još 12. Filipinsko ratno zrakoplovstvo trebalo bi u skladu s planovima raspolagati dvjema eskadrilama s ukupno 24 aviona, nakon što 2024. bude isporučeno zadnjih šest. U misijama napada na zemaljske ciljeve, izviđanja i nadzora zamijenit će stare avione OV-10 Bronco.

Poput pravih borbenih aviona

AT-6E Wolverine zadnja je inačica trenažnog aviona T-6 Texan tvrtke Beechcraft. Većim dijelom vuče podrijetlo od u Hrvatskoj dobro poznatog Pilatusa PC-9. Inačice A/B služe kao primarni trenažni zrakoplovi za potrebe ratnog zrakoplovstva, mornarice i Marinskog korpusa SAD-a, a T-6C uglavnom je namijenjen stranim korisnicima. Novi avion dijeli 85 % komponenata s prethodnicima, no potpuno je drukčije namjene. Wolverine AT-6E razvijen je u prvom redu kao borbeni avion za jurišne i izvidničke misije. U njega su ugrađeni sustavi koji se inače koriste na poznatim USAF-ovim borbenim avionima. Tako je Lockheed Martinovo misijsko računalo identično onom na avionu A-10C Thunderbolt II, a upravljački sustav HOTAS (Hands on Throttle and Stick) sličan onom na F-16C Fighting Falconu. Posadu čini pilot i operater oružnih sustava, ali moguće je i da pilot bude sam. Kod stražnjeg su sjedala zadržane sve mogućnosti upravljanja zrakoplovom. Kao prikaznici u visini pilotovih očiju odabrani su novi digitalni sustavi Sparrowhawk na kojima se prikazuju podaci i simboli pri navigaciji ili ciljanju. Proizvođač nudi posadi i kacigu s prikaznikom/ciljnikom: sustav Scorpion tvrtke Thales Visionix. Za izbaciva sjedala koriste se provjereni sustavi Mk16LA tvrtke Martin Baker. Avion je opremljen s više vrsta podatkovnih veza i radiouređaja (VHF/UHF/SATCOM), koji omogućuju primanje, davanje i dijeljenje informacija. To uključuje davanje podataka o položaju aviona i slanje videosnimaka drugim zračnim i zemaljskim postrojbama u stvarnom vremenu.

Glavni su ciljnički i izviđački senzori dio sustava MX-15D tvrtke L-3 Wescam, koji se može ugraditi i na podtrupnoj instalaciji. Unutar njega laserski je daljinomjer, obilježivač ciljeva i više infracrvenih i dnevnih kamera. Osim za izviđanje, sustav MX-15D namijenjen je i za uporabu većine nošenog navođenog streljiva. Naoružanje može nositi na šest potkrilnih nosača, od kojih su četiri prilagođena za nošenje spremnika s dodatnim gorivom. Uz nevođene bombe Mk81/82, arsenal oružja uključuje niz GPS/laserski navođenih bombi (GBU-12/38/58/49/59) u klasi 125 i 250 kilograma. Na raspolaganju su projektili Hellfire i laserski vođeni projektili kalibra 70 mm od više proizvođača. Iako dosad nije bilo potražnje, ponuđena je opcija vođenih projektila zrak-zrak poput AIM-9 Sidewindera. Inače, Wolverine je prije deset godina na američkom natječaju za laki zrakoplov za potporu koji će kasnije biti isporučen Afganistanu izgubio od A-29 Super Tucana. To je dovelo do žalbi koje su na kraju završile i na sudu.

Brett Pierson, viši dužnosnik kompanije Textron Aviation, u kasnijim je promotivnim člancima isticao da je Wolverine u nekoliko stvari bolji od Super Tucana. Jedna je od njih to da je AT-6E za petinu lakši i može ponijeti sedam posto veću količinu goriva, koja omogućuje za četvrtinu dulje vrijeme u letnim misijama. Prvi korisnik AT-6E Wolverinea postao je USAF, koji trenutačno raspolaže trima letjelicama. Dvije su naručene 2020., a isporuka je počela 2021. godine. Još jedna naručena je kao demonstrator tehnologije za potrebe SOCOM-a u sklopu programa Armed Overwatch. Dosad je njihova uloga bila: uvježbavanje taktika i sposobnosti novih sustava zajedno s posadama sličnih zrakoplova iz partnerskih zemalja. Preko njih, posade iz Kolumbije, Tunisa, Nigerije i Tajlanda imale su mogućnost upoznati i svladati sustav podatkovne veze AERONet, koja omogućava bolje povezivanje i operativnu suradnju više zrakoplovstava. U srpnju ove godine AT-6E dobio je i USAF-ov certifikat vojne vrste zrakoplova. Time su se otvorila vrata njegove prodaje i isporuke kroz program američke vlade FMS (Foreign Military Sale) ili za izravnu komercijalnu prodaju stranim naručiteljima. Prvi korisnik izvan SAD-a bit će Kraljevsko tajlandsko ratno zrakoplovstvo (Royal Thai Air Force – RTAF), koje je krajem 2021. naručilo osam primjeraka u poslu vrijednom 143 milijuna dolara. Prvi Wolverine s tajlandskom oznakom, AT-6TH, isporučen je nedavno, krajem studenog, dok će ostatak biti isporučen 2024. godine. U ulozi lakog jurišnog i trenažnog zrakoplova djelovat će iz zrakoplovne baze Chiang Mai i zamijenit će starije Albatrose L-39.

Iznenađenje iz Afrike

Zanimljiv je predstavnik naprednog lakog jurišnika Mwari, otprije poznat kao Bronco II. Proizvod je manje poznate grupe Paramount iz Južnoafričke Republike, odnosno njezine podružnice Paramount Aerospace Industries. Projekt razvoja počeo je prije desetak godina, a prvi let prototipa pod nazivom napredni izvidnički laki zrakoplov visokih performansi (Advanced High-Performance Reconnaissance Light Aircraft – AHRALC) izveden je sredinom 2014. Za razliku od drugih aviona iz ovog teksta, radi se o manjoj i konstrukcijski inovativnoj letjelici, koju pokreće potisna elisa i motor na stražnjem dijelu trupa. Prema izvorima iz Paramounta, avion je razvijen u svrhu uporabe u tzv. asimetričnim sukobima u kojima bi praktički trebao zamijeniti tri vrste letjelica. Kroz dizajn usvojeno je više koncepata preuzetih od helikoptera, besposadnih letjelica i izviđačkih zrakoplova. Navodno je tako omogućeno izvršavanje brojnih tipova misija, s neuređenih uzletnih staza i uz minimalnu vanjsku potporu. S obzirom na traženu svestranost, velika je pozornost posvećena lakoj zamjeni nošenih tereta, senzora i oružja. Ključnu ulogu u takvoj prilagodbi ima podtrupni podvjesnik IMSB (Interchangeable Mission Systems Bay), plug and play sustav koji nudi više opcija nošenih tereta i senzora. Podvjesnik može biti zamijenjen za manje od dva sata, a u letu ne pruža dodatni aerodinamički otpor. Budući da avion ima potisnu elisu, smještaj posade takav je da omogućuje veliku preglednost s prednjeg, a posebno sa stražnjeg sjedala. U kabini, prilagođenoj za noćno motrenje, posada raspolaže sustavom HOTAS i sučeljem s tipkovnicom i prikaznicima osjetljivim na dodir. Za opremanje glavnog optoelektroničkog sustava odabrana je izvorno njemačka, a danas multinacionalna tvrtka Hensoldt, koja ima važnu i dugu tradiciju djelovanja u Južnoafričkoj Republici. Njezin izvidničko/ciljnički sustav ARGOS II sa svojim dnevnim, noćnim i infracrvenim kamerama osigurava slike visoke razlučivosti te otkrivanje i prepoznavanje ciljeva s velikih udaljenosti.

Za pogon je, kao i kod drugih spomenutih aviona, odabran turboelisni motor PT6 tvrtke Pratt & Whitney Canada, ali u inačici manje maksimalne snage od 950 KS. To Mwariju omogućuje maksimalnu brzinu od gotovo 500 km/h, s tek nešto manjom maksimalnom brzinom krstarećeg leta. Sa spremnikom punim goriva avion ostvaruje borbeni dolet od oko 1000 km ili šest i pol sati. Sudeći po ilustracijama i promomaterijalima, predviđeno je korištenje spektra oružja američkog, ali i južnoafričkog podrijetla, koja se mogu smjestiti na šest potkrilnih nosača. Neka su od njih vođeni projektili Hellfire ili Mokopa, laserski vođene bombe Paveway II, bombe serije Mk80 manjeg kalibra ili više vrsta nevođenih raketa kalibra 70 mm. Nakon višegodišnjeg razvoja i neuspjeha na američkim natječajima (pod imenom Bronco II), nedavno je postignut i prvi prodajni uspjeh. Paramount je na ovogodišnjem izdanju izložbe Africa Aerospace and Defence (AAD) objavio proizvodnju i isporuku devet primjeraka neimenovanom korisniku. Poznato je tek da se radi o ratnom zrakoplovstvu iz Afrike. Ne zna se ni gdje će naručeni avioni biti proizvedeni: tvrtka je istaknula da se tijekom razvoja razmišljalo o pokretnoj proizvodnji. Dakle, u skladu sa zahtjevima kupca, moguć je prijenos proizvedenih komponenata i završno sastavljanje letjelica u njegovoj zemlji. Proizvođač u međuvremenu dalje razvija avion Mwari i njegove izvedenice. Korak u tom smjeru suradnja je s tvrtkom S-Plane, koja s pomoću kompleta X-Kit omogućuje konverziju letjelica u besposadne platforme za izviđanje i nadzor. Cilj suradnje moguća je preinaka aviona Mwari u opcijski pilotiranu letjelicu (Optionally Piloted System – OPS).

Od obuke do borbe

Među suvremenim lakim jurišnicima neizbježno je spomenuti turski Hürkuş C, proizvod tvrtke TAI (Turkish Aerospace Industries). Radi se o najnovijoj i borbenoj inačici aviona za naprednu obuku Hürkuş, koji je prvi put poletio sredinom 2013., a proizvodnja je pokrenuta tri godine kasnije. Uskoro su počela ispitivanja borbene inačice uz više tipova oružnih sustava domaće proizvodnje. Hürkuş C izvana je nalik na popularni Pilatus PC-9, a i oslanja se na jednak pogon motora Pratt & Whitney Canada PT6A, no nešto veće maksimalne snage. S pomoću njega ostvaruje letnu izdržljivost dulju od četiri sata, s doletom od gotovo 1500 km, kao i maksimalnu brzinu krstarenja od 570 km/h. Novi avion postiže i prve izvozne uspjehe. Proteklog listopada objavljeno je sklapanje ugovora o isporuci prvih dvaju primjeraka Nigeru i triju Čadu. Ti su poslovi ujedno prva turska prodaja zrakoplova proizvedenih, ali i potpuno razvijenih domaćim sredstvima i kapacitetima. Hürkuş ima sposobnost nošenja barem 750 kg borbenog tereta na pet vanjskih podvjesnih točaka. Oružja uključuju protutenkovske projektile L-UMTAS, laserski vođene projektile 70 mm CİRİT te vođeno streljivo malog kalibra MAM-L. Ta oružja dio su arsenala i besposadnih letjelica TB2 Bayraktar i borbenog helikoptera T129. Turske tvrtke tako mogu ponuditi zanimljiv miks zrakoplovnih platformi, koje su, s jednakim oružjima, rješenja za ograničene, asimetrične ratne operacije. Sa svojom većom nosivošću, Hürkuş C sposoban je i za oružja veće mase (klase 250 kg), kao što su vođene bombe Teber te vođene bombe produljenog dometa kompleta HGK. Omogućeno je i nošenje dodatnih spremnika goriva u svrhu povećanja doleta ili podvjesnika sa strojnicama kalibra 12,7 mm. Ispod trupa nalazi se prostor za ugradnju FLIR sustava i njegove kupole. Iako je moguća ugradnja više vrsta sustava tog tipa, najvjerojatniji je izbor CATS (Common Aperture Targeting System) turskog Aselsana. Sustav omogućuje motrenje na velikim udaljenostima u slici visoke razlučivosti, noćno motrenje te lasersko označivanje i ciljanje pokretnih i nepokretnih ciljeva. Niger i Čad vjerojatno neće biti jedine afričke zemlje koje će nabaviti taj tip letjelice. Još u svibnju ove godine libijsko zrakoplovstvo i TAI potpisali su dogovor o njihovoj nabavi. Detalji o broju i isporuci nisu objavljeni, a tek će se vidjeti hoće li dogovor uskoro biti i zaključen.

Može se očekivati da trend razvoja i nabave naprednih lakih jurišnika i dalje bude uzlazan. S druge strane, trenutačna situacija u svijetu ne ide im naruku, jer aktualni rat u Ukrajini, nažalost, pokazuje povratak klasičnih sukoba u kojima se koriste sve sposobnosti oružanih snaga, pa tako i zrakoplovstva i protuzračne obrane. To je upravo jedna od najranjivijih točaka zračnog ratovanja s lakom inačicom borbenih aviona. No za njih se ipak otvaraju i brojne prilike zato što je klasično borbeno zrakoplovstvo mnogim zemljama preskupo. Uz konvencionalne ratove, i dalje izbijaju i brojni unutarnji konflikti, sukobi niskog intenziteta protiv tzv. nedržavnih aktera, ali i drugi sigurnosni izazovi poput nadzora i čuvanja granica. Nedavna povijest pokazala je da kao odgovor na takve izazove mogu poslužiti cijenom pristupačni, ali i prilično sposobni borbeni zrakoplovi.

---

SUKOBI NISKOG INTENZITETA

Borbene inačice na osnovi aviona tvrtke Air Tractor, posebno njezina AT-802, već dugo djeluju u sukobima niskog intenziteta na više kontinenata (v. tekst Borbeni traktori, HV 557). Najpoznatiji su primjer oni avioni koje je tvrtka IOMAX isporučila oružanim snagama UAE-a, ranije poznati po oznaci AT-802i. Više je letjelica završilo u eskadrilama jordanskog zrakoplovstva. Četiri su trebala proći modernizaciju Block 4, kroz koju će biti opremljeni staklenom kabinom Genesys, senzorima MX-15, kacigama s ugrađenim prikaznicima Scorpion te s više vrsta pametnog streljiva. Prvi tako moderniziran avion predan je jordanskom zrakoplovstvu u listopadu ove godine.

---

Motor DOBRE reputacije

U sve su spomenute napredne lake jurišnike, kao i kod tisuća zrakoplova širom svijeta, ugrađene inačice motora PT6. Prisutan još od 1960-ih, proizvod je tvrtke Pratt & Whitney Canada. S vremenom je stekao reputaciju pouzdanog, ekonomičnog motora lakog za održavanje, čime je za konstruktore i proizvođače zrakoplova postao jednostavan izbor s malo rizika. Ukupno ih je proizvedeno više od 50 000, a snaga im ovisno o inačici iznosi od 500 do gotovo 2000 KS. S obzirom na snagu, razlikuju se i po vremenu planiranog remonta. Kod onih veće snage remont je potreban ranije. Primjerice, kod aviona AT-6E Wolverine i njegova motora PT6A-68D navedeno vrijeme između remonta iznosi 4500 radnih sati. Zanimljiva je značajka motora to da je kod većine platformi instaliran obratno od samog aviona. Uvodnik zraka nalazi se straga, a ispušni dio bliže elisi. To omogućuje skraćivanje osovine i manje vibracije, kao i nešto lakše održavanje. Kod spomenutih tipova aviona, za koje se očekuje djelovanje u logistički zahtjevnim uvjetima, sve je to veliki plus. Očekuje se da se avioni u ekstremnim situacijama, npr. ekspedicijskim misijama, posebno prekomorskim, mogu osloniti i na druge kanale potpore i operatere, kojih je više od 7000 u 180 zemalja.

---

TEKST: Marin Marušić