Elica

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo drugu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Bosne i Hercegovine

Danas je subota. Škola ne radi pa sam mislila da ću dugo spavati, ali želja mi se nije baš ispunila. Mama me je probudila jako rano i rekla kako idemo na neko vrlo posebno mjesto. Pitala sam ju zašto tata ne ide s nama i kamo to idemo, no nisam dobila odgovore. Rekla mi je samo da je tata prezauzet na poslu. To mi je bilo čudno jer znam da tata subotom ne ide na posao. Umjesto toga uvijek skupa gledamo Pčelicu Maju dok mama sprema doručak. Mama kaže da danas nemamo vremena za Pčelicu Maju, a ni za doručak. Šteta, veselila sam se novoj epizodi i maminim ukusnim palačinkama. Ne znam zašto, ali obukla mi je 3 debele jakne koje ne volim. Bunila sam se, ali mi je rekla da je tamo, kamo idemo, jako hladno. Krenule smo iz kuće. Mama je nosila veliku torbu punu naših stvari pa pomislih kako idemo na dugačak izlet. To mi je odgovaralo. Kada smo izašle van, nisam se osjećala ugodno. Neke tete su plakale na vratima kuća grleći svoje muževe. Možda i oni danas moraju na posao kao i moj tata pa su žalosne zbog toga. Mama mi je prekrila uši jer su me zaboljele od bučnih zvukova sirena po gradu. Pitala sam ju zašto tako glasno sviraju, no ona me je požurivala i rekla da to sada nije bitno. Bilo je prekasno kada sam shvatila da sam ostavila Elicu kod kuće. Elica je moj plišani medvjedić i moja najbolja prijateljica. Nisam znala kako ću proći kroz dan bez nje. Mama se nije htjela vratiti po Elicu, što me je jako razočaralo. Ali pomisao na izlet koji slijedi mi je uklonila želju za mojom Elicom. Dok smo hodale prema maminom odabranom mjestu, čula sam razne udarce i glasne zvukove kojih sam se plašila. Mamin zagrljaj mi nije puno pomogao. Nakon dugog i teškog putovanja, stigle smo ispred neke čudnovate zgrade. Nije me ni najmanje privlačila. Ta siva i jeziva zgrada mi se nije činila kao super mjesto za očekivani izlet. Mama me je zgrabila za ruku i u trenu smo se spustile stubama u podrum zgrade. Mislila sam da mi priprema neko iznenađenje. Bila sam u krivu. Kada smo se spustile s posljednje stube, unutra nas nisu dočekali ni piknik ni skriveni park ni igračke. To nije bio nikakav izlet. Samo pusta soba tamnih zidova s dekama po podu i radiom u kutu. Ponovo sam pitala mamu šta mi tu radimo, ali mi je stalno govorila kako moram biti tiša i neka ju ne ometam u razmišljanju. Ne znam o čemu je mama razmišljala, ali znam da je moje misli ponovo zauzela moja Elica. Jako mi fali. Nakon nekoga vremena, u tom tmurnom podrumu, nam  se pridružiše i drugi ljudi. Dođoše neke nepoznate žene sa svojom djecom. To me je razveselilo jer sam se napokon mogla igrati s nekim. Zaključila sam da je mamino iznenađenje zapravo ova igra s novim prijateljima. Bilo mi je čudno zašto su tu samo njihove mame, ali su mi ta djeca rekla da su i njihove tate danas zauzete na poslu pa ne mogu doći s njima. Sigurno se bliži nešto važno u gradu jer svi tako željno rade vikendom umjesto što gledaju Pčelicu Maju, kao moj tata i ja inače. Osjetila sam kako se pod trese, ali me je mama tješila govoreći da je to samo blagi potres koji se neće ponoviti. Bila je u krivu. Mama mi je lagala. Potres se ponovio par puta pa sam postala jako uplašena. Opet mi je falila Elica. Moja mala Elica. Ubrzo je jedna od prisutnih žena počela glasno plakati. I sve druge žene su je tješile pa i moja mama. Pitala sam mamu zašto ta teta plače i rekla mi je da je tužna jer su joj javili da će njezin muž ipak morati još dugo raditi, a ne samo danas. Bilo mi je čudno zašto ta teta plače samo zbog toga kao da se on neće vratiti odmah poslije posla. Nakon nekog vremena svi su izgledali potišteno. Žene su rupcima jedna po jedna brisale suzu po suzu dok smo se mi djeca igrali. Ubrzo sam shvatila da ovo možda i nije samo dogovoreno igranje i da su naše mame zapravo tu došle razgovarati o nečemu što se čini bitnim. No one nisu progovarale, nego su se samo grlile i jecale. Izgledalo je jezivo. Nikada nisam vidjela starije žene kako plaču, a pogotovo ne u ovolikom broju. To je i mene rastužilo. Mama mi je rekla da je sve u redu i da se ne brinem te da se nastavim igrati. Poslušala sam njezin savjet. Našu je igru prekinuo jako glasan zvuk. Sve su mame zabrinuto ustale i pokrile nas djecu. Zgrada se počela urušavati. Počela sam plakati jer me to jako uplašilo. Žurno smo izletjeli van iz zgrade i vidjeli nešto strašno. Sve zgrade tog susjedstva su bile srušene. Djeca su bila uplakana u naručju svojih majki. Ona djeca koja ne plaču su bila prekrivena nečim crvenim. Izgledala su kao da spavaju. Mama mi je rekla da je to samo blato i prašina od urušavanja zgrada. Ne znam kako oni mogu spavati i zašto mame uspavane djece najviše plaču, ali znam da ti strašni zvukovi mojim kapcima nisu dali da se spoje ni na sekundu. Uplašeno sam hodala ulicama kroz ruševine držeći mamu za ruku. Pitala sam ju kada će ovi potresi stati, a ona je rekla kako ne zna i da ću biti sigurna dokle god sam uz nju. Ne znam kamo sada idemo, ali mama kaže da je to novo mjesto za još bolju igru s drugom djecom. Jedva sam čekala ponovo sjesti jer me je silno hodanje umorilo. Uopće mi nije bilo zabavno. Opet mi je trebala utjeha moje Elice. U jednom trenutku sam se okrenula i vidjela mamu kako se zaustavila kod govornice te kako joj spuštajući telefon zasuziše oči. Pitala sam ju s kime je razgovarala, a ona mi je samo rekla da se ni moj tata ipak danas neće vratiti s posla. Zanimalo me je kada ću vidjeti tatu i zašto je ona tako tužna iako tatu često ne vidi zbog posla, no mama nije imala odgovor na moja pitanja. Samo sam osjetila njeno jecanje koje mrda ruku za koju me vodi. Iz daljine sam čula strašne vriskove ljudi. Nije mi bilo jasno što se to događa. Ljudi su počeli trčati na sve strane kao kad igraju lovice, ali ne one zabavne lovice. To nije izgledalo kao obična igra. Ti ljudi su izgledali jako zabrinuto. Čula sam zvukove koji su bili još glasniji od vriskova. Mama mi je rekla kako moramo trčati u suprotnom smjeru i da će me staviti na svoja ramena pa ćemo biti brže. I mi smo postale dio te čudne lovice. Odjednom padam s maminih ramena. Vidim istu boju na svome tijelu kao i na onoj uspavanoj djeci od ranije. Najviše boje imam na stomaku. Mama me doziva. Njezin glas mi se čini daleko iako kroz maglu vidim da sam u njezinom naručju. Crvena boja polako prekriva sve 3 jakne koje me drže toplom od jutros. Mislim da to ipak nije samo blato i prašina kao što je mama rekla. Ne mogu se pomjeriti. Ne znam zašto. Hladno mi je i oči mi se sklapaju iako mi se ne spava. Mamine suze padaju na moje obraze. Stomak me jako boli. Želim svoju Elicu.

Mariela Mandura, učenica 3. razreda Katoličkog školskog centra “Don Bosco” Žepče