Europske obrambene mogućnosti i potrebe (I. dio)

European Defence Agency

Svaki dan obrambeni planeri, tehnolozi i industrijalci diljem Europe donose odluke koje izravno utječu na obrambene mogućnosti i stvaraju tehnološku i industrijsku osnovu za idućih dvadeset godina. Ljudi uključeni u donošenje tih odluka su, po francuskoj frazi, “stvaratelji budućnosti”. Zbog toga im je potrebna najveća moguća pomoć kako bi shvatili budućnost o kojoj odlučuju već danas.

U skladu s tim, ministarski upravni odbor koji upravlja European Defence Agency (EDA) u studenom 2005. zadužio je Agenciju da osmisli i provede velik broj vježbi kako bi razvila osnovnu dugoročnu viziju europskih obrambenih mogućnosti i potreba za iduća dva desetljeća. Rezultate te studije donosimo u ovom tekstu. Svaki pokušaj predviđanja budućnosti, posebno kad se pokušava predvidjeti kakav će biti svijet za dvadeset godina kako bi ministri obrana uopće mogli odrediti potrebne odgovore na prijetnje koje će se tada pojaviti, sam je po sebi samoobmana i zbog toga opasan. S većom vjerojatnošću mogu se predvidjeti samo dugoročni i globalni trendovi (kao što je ubrzano jačanje obrambenih mogućnosti Kine i Rusije), pa se na njih osloniti kao na smjerokaze koji pokazuju put u maglovitu budućnost.

Na primjer, ključna hipoteza koja se rabi u takvim studijama je da će se nastaviti proces globalizacije. Vrlo je lako smisliti scenarij/e koji tu hipotezu dovodi u pitanje: nekontrolirana masovna pandemija, velika uporaba oružja za masovno uništavanje, ili jačanje regionalizma u globalnim ekonomskim odnosima kojima će se države braniti od nejednake globalne razvijenosti i iskorištavanja. Toliko mnogo se studija oslanja na tezu da je proces globalizacije nezaustavljiv da su svi to prihvatili kao gotovu stvar. Ona odlučujuće utječe i na formiranje European Security and Defence Policy (ESDP). Zapravo se europski obrambeni kapaciteti i sposobnosti i određuju preko ESDP-a. Naravno, u taj se proces miješaju i pojedinačne potrebe država članica Europske unije ali i zahtjevi NATO saveza. Tako se dobiva smjesa više-manje neovisnih vizija, planova i programa koji zajednički čine sadašnje i buduće borbene mogućnosti država Europske unije. Zapravo bi se moglo reći da tek nakon što države zadovolje svoje vlastite potrebe i potrebe NATO-a na red dolazi razmatranje potreba ESDP-a. S druge strane, pozitivno je što se u globalu potrebe NATO-a i ESDP-a poklapaju.

Zbog trenutačnog političkog stanja u Europskoj uniji malo je vjerojatno da će se u bliskoj budućnosti potrebe ESDP-a izdići iznad potreba NATO saveza i specifičnih potreba država članica. Unatoč tome, članice EU-a uspjele su iznjedriti Headline Goal and European Security Strategy koja je pokrila velik broj budućih sigurnosnih izazova i mogućih zadaća. Ona obuhvaća mogućnost prisilnog razdvajanja zaraćenih strana. Ta je mogućnost uvrštena na temelju iskustava iz 1999. i tadašnje potrebe da se silom uspostavi mir na Kosovu. Strategija predviđa i izvođenje stabilizacijskih operacija u državama u kojima je zbog, recimo, terorističkog djelovanja došlo do slabljenja ili kolapsa državnog sustava. Već to je dovoljno da od ESDP-a učini dovoljno sveobuhvatni plan djelovanja. S takvom pozadinom, koja zapravo nudi samo osnove, predloženi su temelji na kojima se trebaju izgraditi nove sigurnosne sposobnosti, uključujući i nove, znatno detaljnije analize koje će pak dovesti do učinkovitijih smjernica. Ispunjavanje smjernica dovest će do razvoja obrambenih mogućnosti i kapaciteta budućnosti.

U globalnom kontekstu
O kakvoj Europi pričamo i u kakvom svijetu? Osim ako se globalizacija zaustavi ili čak krene u suprotnom smjeru, svijet će 2025. vjerojatno biti više nejednak, više međuovisan što će dovesti do još veće nejednakosti. Predviđanja rasta kineskog bruto nacionalnog dohotka (BND) govore da će Kina postati drugo najjače gospodarstvo; Indija bi mogla prestići Japan i doći na treće mjesto. Europa će i dalje stabilno rasti ? u BND-u i možda u članstvu ? ali će njezina tehnološka prednost na područjima informatičkih tehnologija, biotehnologije i nanotehnologije polako kopniti. Europa će zapravo nazadovati zbog slabe stope priraštaja (trenutno je 1,5). Brojnost stanovništva trebala bi stagnirati zbog slabe rodnosti, ali i sve dužeg životnog vijeka. Do 2025. postotak udjela radno sposobnog stanovništva (radno sposobni od 15 do 64 godine života i zadržavanja zakonske granice za odlazak u mirovinu s navršenih 65 godina) rast će s trenutnih 37 na 48 posto. Tako će i prosječan Europljanin bit star 45 godina. Europa će 2025. imati samo šest posto svjetskog stanovništva. Starenje i smanjenje broja stanovništva prisilit će europske vlade na “uvoz” mladih i obrazovanih radnika. I dok se nedostatak radne snage može neutralizirati “uvozom” oružane će se snage naći u još težem položaju. Naime, do 2005. u Europi će se broj državljana sposobnih za novačenje (od 16 do 30 godine života) smanjiti za čak 15 posto.

Zbog tehničke nadmoćnosti svojih oružanih snaga prema susjednim regijama od početka devedesetih godina prošlog stoljeća Europljani se osjećaju sigurnim od izravnih ratnih ugroza
Takvi demografski trendovi utjecat će i na područje javnih financija, jer će se tražiti povećanje udjela namijenjenog zdrastvenom i mirovinskom osiguranju. Buduća izdvajanja za ta područja mogla bi u iduća četiri desetljeća rasti sa sadašnjih 11 do 16 posto BND-a na 17 do čak 33 posto. Niski gospodarski rast i visoka stopa nezaposlenosti samo će dodatno povećati pritisak na državnu potrošnju i natjerati zakonodavce da iz proračuna izdvajaju više za nezaposlene i socijalne programe, što će neminovno dovesti do povećanja poreznog opterećenja, a to će neminovno dovesti i do porasta izdvajanja za plaće i ostale troškove vojnog osoblja.

Globalizacija će donijeti pobjednike i gubitnike, kako među državama, regijama tako i među društvima. Novi sustavi komunikacija te će razlike samo još više povećavati i isticati. Regije koje okružuju Europu bit će pred posebnim izazovima. Zbog visokog prirasta broja stanovnika u Africi se povećava brže nego igdje drugdje u svijetu, pa će se do 2025. povećati za 48 posto, na 1,3 milijardu, i to usprkos AIDS-u. Prosječna dob Afrikanca bit će 22 godine. Globalno zatopljenje i širenje pustinja to će stanovništvo potisnuti u velike gradove (očekuje se da će 2025. Afrika imati 11 megagradova s više od pet milijuna stanovnika). Većina stanovnika bit će nezaposlena. Očito je da će to biti izvrsno mjesto za širenje očaja, nastajanje velikih humanitarnih kriza i migracija u bogatija područja.

Po stopi prirasta Bliski istok će rasti čak brže od Afrike ? radno sposobna populacija povećat će se za 50 posto. To će dovesti do istih problema s nezaposlenošću i s čak 70 posto populacije u gradovima do 2025. S druge strane, Rusija će do 2025. vjerojatno izgubiti 10 posto populacije. Zbog toga ne treba biti vidovit da se prognoziraju tenzije i veliki migracijski pritisci iz okolnih regija na Europu. U isto vrijeme Europa će biti sve više ovisna o ostatku svijeta, posebno u nabavi energije. Procjene su da će se do 2030. globalna potrošnja energije povećati za čak 50 posto. Od toga će se potrošnja nafte povećati za 40, a potrošnja plina za čak 90 posto. Dostatni izvori nafte i plina su raspoloživi, ali je pitanje hoće li biti dostupni. Do 2025. Europa će morati uvoziti čak 90 posto nafte i 80 posto plina. U isto vrijeme Kina i Indija će konstantno povećavati potrošnju istih energenata, pa će tražiti nove izvore u Aziji, Africi i na Bliskom istoku. U svakom slučaju, europske će sigurnosne interese izravno ili neizravno ugrožavati rastuće tenzije ne samo u najbližem susjedstvu već i globalno.
Istovremeno dok će Europa postajati sve ovisnija o svijetu, a njezino će susjedstvo biti sve problematičnije, njezine vođe bit će sve osjetljiviji u pitanjima pokretanja vojnih intervencija. Vojne će operacije, posebno izvan EU-a, postajati subjektom sve većeg nadzora od strane političara, medija i građana. Rasti će zabrinutost društava i vlada u pitanjima nacionalne sigurnosti i socijalne kohezije, što će dovesti do odbijanja mogućnosti vojne intervencije izvan područja Unije, posebno u regijama iz kojih dolazi (ili će doći) velik broj imigranata. Očekuje se i kontinuirano širenje nuklearnih, bioloških i kemijskih kapaciteta, što će dodatno komplicirati donošenje odluka o vojnim intervencijama. Kao posljedica globalizacije u sve će se dodatno uplesti pitanje međunarodnog prava i legalnosti vojnog intervencionalizma na područjima suverenih država. Tako će se svaka vojna operacija ili samo akcija koju nisu odobrili Ujedinjeni narodi smatrati nelegalnom, što će samo povećati kontroverze. U izvođenju vojnih operacija još će se veća pozornost pridavati proporcionalnosti i opravdanosti uporabe sile, uz jačanje tendencija osobne odgovornosti ne samo za političko čelništvo i najviše vojne zapovjednike već i za časnike i dočasnike na najnižim razinama zapovijedanja. Osjetljivost na kolateralnu štetu vojnih operacija još će jačati.

Povećana briga za očuvanje nacionalne sigurnosti dodatno će smanjiti razlikovanje između onog što se označava kao područje “obrane” i onoga što se označava kao područje (unutrašnje) “sigurnosti”. To bi moglo povećati stupanj nevoljkosti poreznih obveznika da izdvajaju za “obranu”, posebno ako im se učini da se smanjuju “konvencionalne” ugroze kao što je mogućnost izravnog vojnog napada na Europu.

Sigurnosni izazovi
Na stranu dosad napisano, što su zapravo osnovni sigurnosni izazovi? Unatoč svim opasnostima koje smo dosad nabrojili, obrana se kod Europljana percipira kao periferno područje ukupne sigurnosne politike. Pritom se ističu dva ključna područja: prilagodba oružanih snaga novim zadaćama i njihova prilagodba u skladu s tehnološkim napretkom.

Prilagodba novim zadaćama
Poznata je definicija da je rat tek politika vođena drugim sredstvima koja moraju biti prilagođena duhu vremena. Kad političari i diplomati zakažu na scenu nastupaju generali kojima bi krajnji i jedni cilj trebao biti ponovna uspostava mira. Tijekom dvadesetog stoljeća rat je dvaput u globalnim razmjerima zamijenio politiku i diplomaciju. Sastavni dio ekspedicijskih operacija već je tradicionalno političko ograničavanje zapovjednika širinom zadaća i “sputanim” rukama. Od njih se očekuje tek da izvijeste o uspjehu dobro obavljenog posla.
Masovna prisutnost medija i moderne komunikacijske veze koje omogućavaju istodobni prijenos podataka u bilo koji dio Zemlje samo im otežavaju posao. Još od Vijetnamskog rata sve su strane u sukobima spoznale da se konačna pobjeda neće ostvariti samo vojnim sredstvima, već i shvaćanjem svjetske javnosti koja je strana u pravu. Uspješnost vojnih operacija podjednako ovisi i ovisit će o reakciji sukobljenih strana i primatelja (udarnih) vijesti ili tek glasina koje nesmetano dolaze i s druge strane zemljine kugle. Isprepletenost politike, vojske i medija postala je svakodnevnica, pa nije rijetkost da se vojna pobjeda, zbog greške politike, pretvori u poraz.

Zagovornici neutralnosti i pacifizma sve češće povlače pitanje legitimnosti i usklađenosti vojnih operacija s međunarodnim pravom. Pritom se sve manje spominje potreba pridržavanja međunarodnog prava u vojnim operacijama, a sve više samo pravo na njihovo izvođenje. Tako se to pitanje u posljednjih petnaest godina proširilo na tumačenje prava na samoobranu i prava na osiguranje svjetskog mira i sigurnosti kao odredba Povelje UN-a. To je važno pitanje koje će odrediti budući balans između nacionalne suverenosti i međunarodnog prava. Način uporabe snaga sve će više ovisiti o pravnim i političkim stavovima temeljenim na međunarodnom pravu i međunarodnom ratnom pravu, ako do sukoba uopće dođe. Velika je mogućnost da će upravo politika, zbog navedenih razloga, postaviti najveća ograničenja pred legitimnost međunarodne uporabe oružanih snaga. Cijelu situaciju dodatno komplicira sve veći broj međunarodnih sudova koji se bave kršenjem ratnog prava, kako onih stalnih, tako i privremenih. Sve će to dovesti do daljnjih komplikacija u mogućnostima međunarodnog vojnog djelovanja koje će pogoditi ne samo vojnike nego i političare.

S druge strane, istovremeno se stvara slika da nova tehnologija omogućava (ili će u bliskoj budućnosti moći) obavljanje ograničenih vojnih operacija dosad neviđene preciznosti i učinkovitosti. Rat se već danas opisuje kao mješavina obavještajnog djelovanja i kinetičke energije. Ratne operacije u Afganistanu i Iraku potvrdile su da smo se pomaknuli iz industrijskog u informatičko doba ratovanja u kojem obavještajni podaci (spoznaje ili informacije) postaju gotovo presudni za uspješno izvršenje zadaća, posebno ako se udruže s preciznim oružjem koje uništava ciljeve s minimumom kolateralne štete. Velika preciznost oružja omogućava i njegovu limitiranu uporabu. Sve je veći broj rasprava koje se bave mogućnošću zabrane uporabe nevođenih bombi i raketa (i aviona koji ne mogu rabiti “pametno” oružje) kao i kasetnih bombi, mina i drugog oružja s nediskirminiranim djelovanjem. Ono što je do prije dvadesetak godina bilo nepojmivo ili se tek sporadično spominjalo ? pitanje uništavanja okoliša tijekom vojnog djelovanja – danas je sve više u fokusu rasprava. Doduše, te su rasprave još poglavito ograničene na negativno djelovanje na zdravlje vojnika Zapadnih zemalja. Pod udarom se posebno našlo streljivo od osiromašenog urana. Zapadnoj javnosti, pa tako i političarima, znatno je prihvatljivija opcija u kojoj je vojna sila tek potpora diplomaciji i rabi se u sprečavanju sukoba ili njihovom zaustavljanju u začecima. Vrhunac uspješnosti takvog pristupa je obeshrabrivanje formiranja snaga čije će djelovanje dovesti do nastanka novih ili produživanja već postojećih kriza.

Zagovornici takvog pristupa, bar u Europi, nadaju se da će on dovesti do smanjenja mogućnosti klasičnih međudržavnih ratova u kojima se s obje strane sukobljavaju konvencionalne vojne snage. Takav pristup ima svoje prednosti, jer tehnološka dominacija na vojnom planu doista odvraća tehnološki slabije protivnike od izravnog napada, no strane ona dovodi do jačanja “asimetričnih” pristupa koji poništavaju tehnološku dominaciju protivnika (između ostalog i na taj način što im oduzima mogućnost određivanje “legitimnih ciljeva”). S druge strane “asimetrični” pristup teži uporabi tehnoloških dostignuća protivnika (internet) i iskorištavanju sveprisutnosti medija. Sve se dodatno usložava ako se kao “asimetričan” protivnik uključi snaga koja “ne pripada” točno određenoj državi, već je proširena po cijelom svijetu. Iz navedenoga može se zaključiti kako će u bliskoj budućnosti Europa morati pripremiti snage za djelovanje u netranspartenom okruženju, protiv protivnika koji će težiti da svoje djelovanje stopi s lokalnim stanovništvom. Sve će se to odvijati unutar ograničavajućih pravila djelovanja i pod neprekidnim nadzorom medija.

Prilagodba tehnološkoj revoluciji
Kao što globalizacija utječe na geopolitičke odnose, ali i na naše obiteljske odnose, tako znanost i tehnologija igraju ključnu ulogu u mijenjanju uloge vojnih snaga. Taj je utjecaj dvosmjeran. S jedne strane nove znanstvene spoznaje i tehnologija nastala na toj osnovi mijenjaju primjenu oružanih snaga i njihovu ulogu, a s druge oružane snage same potiču razvoj određenih tehnologija i time ubrzavaju znanstveni razvoj. Većina tehnologija koje će odlučivati o snazi oružanih snaga do 2025. su, po tvrdnjama znanstvenika, već dostupne. To je, ponajprije, područje mikroelektronike od koje se očekuje da će dodatno promijeniti način vođenja sukoba. S jedne strane mikroelektronika će poboljšati mogućnosti senzora i sustava veze, što će pak još više povećati važnost prikupljanja podataka, njihove obrade i prijenosa u realnom vremenu. Isto tako preciznost, brzina i sigurnost vojnih operacija trebali bi se znatno poboljšati uporabom napredne nanotehnologije, čiji je razvoj u velikom zamahu. Razvoj novih izvora napajanja energijom pojednostavnit će uporabu novih tehnologija i sustava.

Naravno postoji i druga, tamnija strana tehnološkog razvoja. Ona najtamnija je opasnost od nekontroliranog i nelegalnog širenja oružja za masovno uništavanje. To je nemogućnost svjetske zajednice da zaustavi širenje tehnologije za proizvodnju nuklearnog oružja koja je dospjela, po američkom i zapadnoeuropskom mišljenju, u vlasništvo opasnih režima. Iako se o opasnosti širenja biološkog oružja raspravlja znatno manje nego nuklearnog, ono je možda još opasnije. Naime, njegov je razvoj neusporedivo jednostavniji u odnosu na nuklearno, a uporaba može biti jednako smrtonosna iako ne toliko spektakularna. Suvremeni sustavi komunikacije omogućavaju podjednako brzo prenošenje ideja i propagande, ali i ljudi. Komercijalno dostupne aplikacije kao što su GPS i Google Earth (satelitske snimke u visokoj rezoluciji koje možete preko interneta gledati na svom kućnom računalu) mogu se uporabiti i u ne baš miroljubive svrhe. Što više postajemo ovisni o tehnologiji to će više rasti i interes protivnika da napadnu našu (zapadnjačku) tehnološku infrastrukturu.
Znanost i tehnologija povećavaju i pogrešna očekivanja da će oni sami po sebi smanjiti ili u potpunosti eliminirati uništavanja tijekom borbenih operacija. Kao što se svaki smrtni slučaj u bolnicama smatra neuspjehom medicinske profesije (bez obzira na težinu bolesti ili ozljeda), tako će u bliskoj budućnosti javnosti biti još teže prihvatiti gubitke u borbama, a da se ne smatraju posljedicom nemara.

Kraj dvadesetog stoljeća i početak ovoga donijeli su novost koja nije bila poznata u prijašnjim vremenima – potrebu razvoja tehnologija za civilnu uporabu koje su po svojim odlikama jednako napredne kao i vojne tehnologije. Tako se s jedne strane gubi uloga oružanih snaga kao pokretača znanstvenog i tehnološkog razvoja, a s druge velike se tvrtke sve više okreću razvoju civilnih tehnologija kojima mogu ostvariti veću dobit. Zbog toga se javio proces, nezamisliv do osamdesetih godina prošlog stoljeća, da se sve više “civilne” tehnologije rabi i za vojnu namjenu, naravno uz odgovarajući prilagodbu. Zbog toga se javila nova potreba da se sve nove tehnologije istodobno razvijaju za vojnu i za civilnu uporabu, kako bi tvrtke u tehnološki naprednim državama iz njih što prije izvukle dobit. “Negativna” strana globalizacije je i sveobuhvatan brz razvoj znanosti i tehnologija koji više nije ograničen samo na nekoliko “odabranih” država i/ili kontinenata. Istodobno je razvoj tehnologija isključivo namijenjenih vojnoj uporabi toliko poskupio da je dostupan samo najbogatijim državama. Kako bi te tehnologije na duže vrijeme ostavili nedostupnima mogućim suparnicima, političari i vojnici ograničavaju (ili čak onemogućavaju) njihovu uporabu za civilne namjene, što im samo dodatno povećava cijenu. Oružane snage Zapadnih država, u koje se ubrajaju i članice Europske unije, od znanosti i tehnologiju budućnosti očekuju stvaranje univerzalnih mogućnosti komunikacije i prikupljanja podataka o neprijatelju, kao i visok stupanj ubojitosti (preciznosti) oružja uz istodobno povećanje zaštite od mogućih djelovanja neprijatelja. Na njihovu žalost ta bi tehnološka prednost došla do izražaja samo u klasičnom sukobu konvencionalnih oružanih snaga dviju država, dok se njezina učinkovitost protiv asimetričnih prijetnji tek mora dokazati.

Srećko RADOVIĆ