Stoljećima stiješnjena između švedskih i ruskih interesa, Finska je nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, u jeku Prvog svjetskog rata, ugrabila priliku za neovisnost. Međutim, unutarnje borbe za vlast odvele su je u kratkotrajan i krvav građanski rat, u kojem će ulogu imati i dvije velike sile…

Finska povijest tijekom novog vijeka bila je ispresijecana švedskom i ruskom vladavinom. Švedska se od teritorijalnih pretenzija nad Finskom oprostila za vrijeme napoleonskih ratova. Nakon Mira u Tilzitu između ruskog cara Aleksandra I. i Napoleona, Rusija je 1808. godine napala Finsku. Već početkom 1809. švedske su postrojbe napustile finski teritorij. Otad pa sve do potkraj Prvog svjetskog rata Finska je bila u sastavu Ruskog Carstva kao autonomna velika kneževina na sjeverozapadu. Kako bi Fince što više udaljili od švedskog utjecaja, Rusi su 1812. glavnim gradom umjesto dotadašnjeg Turkua proglasili Helsinki, koji je geografski bio bliže njima nego Švedskoj.
Finska je do kraja XIX. stoljeća kao velika kneževina Ruskog Carstva imala vlastitu valutu, parlament, poštansku službu te policiju i vojsku. Zemlja je unatoč tomu bila duboko podijeljena, uz velike klasne razlike. Vladajuća elita uglavnom je govorila švedski. Većina onih koji su se služili finskim jezikom nije imala predstavnike u parlamentu ili drugim tijelima vlasti. Bilo je finskih nacionalista koji su na Rusko Carstvo gledali kao na tiranski režim, ali sve dok je Finska uživala autonomiju većina stanovništva bila je zadovoljna ruskom vladavinom. Nacionalne težnje više su išle u smjeru samog odnosa s Rusijom, neovisno o tome je li bila riječ o želji za unijom ili o statusu provincije.

Rusifikacija Nikole II.
Stvari se mijenjaju na samom kraju XIX. stoljeća, kad ruski car postaje Nikola II. (1868. –1918.). Usporedno s nizom reformi usmjerenih na ujedinjenje i centralizaciju Carstva, u Finskoj dolazi do napetosti. Naime, generalni guverner Nikolaj Bobrikov (1839. – 1904.) počeo je provoditi carevu politiku ograničavanja autonomije i postupne rusifikacije. Finska valuta zamijenjena je ruskim rubljem, povećana je uporaba ruskog jezika u administraciji i obrazovanju te su uklonjena ograničenja ruskim novčarskim aktivnostima u zemlji. Car početkom 1899. objavljuje manifest u kojem proglašava da finska zakonodavna tijela postaju samo savjetodavna. Zauzvrat, finski su aktivisti poslali caru adresu kojom je tražen povratak autonomnih prava, a sadržavala je potpise pola milijuna od ukupno tri milijuna stanovnika. Nikola II. nikad nije razmotrio njihove zahtjeve niti primio predstavnike na razgovor, što je samo motiviralo Fince na sve veći politički angažman. Opasnost od gubitka autonomije ujedinila je finske radikale, konzervativce i socijaliste. Međutim, novi udarac dolazi već 1901., kad car donosi zakon kojim se raspuštaju finske postrojbe te zapovijeda Fincima služenje u ruskoj vojsci. Otpor Finaca takvim odlukama isprva je uglavnom bio pasivan, ali 1902. zabilježeni su prvi sukobi. Odgovor generalnog guvernera Bobrikova bilo je uvođenje diktatorskih ovlasti 1903., zbog čega je stradao iduće godine u najpoznatijem finskom političkom ubojstvu. Na njega je iz neposredne blizine pucao Eugen Schauman (1875. – 1904.), koji je zahvaljujući tom činu postao nacionalni heroj.

Atentat i izbori
Nakon ruskog poraza u ratu protiv Japana 1905. godine, serija štrajkova proširila se Carstvom, pa tako i Finskom, gdje je proglašen opći štrajk. On je, među ostalim, bio i nacionalističke prirode. Finski parlament uspio je iskoristiti ruske unutarnje probleme i car je bio prisiljen objaviti novi manifest te ukinuti većinu Bobrikovljevih odluka, kao i onu o ukidanju finske vojske. Nikola II. potvrdio je 1906. novi finski Ustav, koji je zamijenio vlast generalnog guvernera vlašću parlamenta te uveo opće pravo glasa, pa su tako i finske žene, prvi put u cijeloj tadašnjoj Europi, imale pravo glasa. Socijaldemokrati su proglasili da neće više podupirati nasilne prosvjede i da će pokušati progurati reforme putem parlamenta. Nakon što je car ponovno ojačao, odbio je ratificirati zakone finskog parlamenta i potvrditi pobjedu socijaldemokrata na izborima. Između 1907. i 1917. parlamentarni izbori održani su čak sedam puta pa je rad parlamenta zapravo bio onemogućen.
Finska je unatoč napetostima relativno mirno dočekala 1914., kao dio Ruskog Carstva koje se spremalo za velike izazove u nadolazećem svjetskom sukobu. Premda je bila dio zemlje koja je brzo ušla u rat, Finska se doimala kao neutralna, prije svega zato što njezini vojnici nisu bili uključeni u rusku vojsku, a i na njezinu teritoriju nije bilo borbenih djelovanja. Doduše, neki su Finci bili uključeni u ruske snage, ali uglavnom je bila riječ o karijernim časnicima ili dobrovoljcima. Većina stanovništva i političkih aktivista imala je podijeljene osjećaje u vezi s ratom. Nacionalisti su zbog kulturnih veza bili orijentirani prema Njemačkoj, ali i mnogi su drugi bili na njemačkoj strani jer su vjerovali da bi ruski poraz mogao dovesti do političkih ustupaka sličnih onima u razdoblju nakon 1905. godine.

Strateška važnost
Njemačka je pomalo počela uspostavljati sve bliskije odnose s Finskom. Fritz Wetterhoff (1878. – 1922.), poznati finski odvjetnik njemačkih korijena, pobjegao je početkom rata u Njemačku kako bi izbjegao optužbe za pronevjeru. Ondje je pristupio njemačkoj vojsci, s namjerom podizanja ustanka u Finskoj uz potporu njemačkih snaga. Finski nacionalistički orijentirani studenti zatražili su u listopadu 1914. pomoć od Njemačke, u čemu su imali potporu nekolicine glavnih političara povezanih s Wetterhoffom. Suradnja je rezultirala ustrojavanjem jezgre finskog oružanog pokreta Jäger, pod zapovjedništvom njemačke vojske, čiji je cilj bilo stvaranje finske države. Već do 1916. pokret je imao dvije tisuće dobrovoljaca.
Finska je strateški bila prilično važna za Rusiju, jer je u slučaju invazije mogla koristiti Nijemcima kao polazište za napade na Petrograd. Rusija je zbog toga u Finskoj stacionirala garnizon od pedeset tisuća vojnika. Osim toga, ruska Baltička flota koristila je Helsinki kao glavnu bazu operacija. Finci su se bojali da bi u slučaju njemačke invazije velik dio stanovništva bio prisilno deportiran na istok, kao što je bio slučaj u Poljskoj 1915. godine. Ratno vrijeme stvorilo je u Rusiji veliku potrebu za finskim metalom i zalihama hrane. Finska je, s druge strane, postala previše ovisna o ruskoj pšenici. Kad je rusko gospodarstvo doživjelo krah na putu prema revoluciji, uvoz je zaustavljen i opskrba hranom bila je oskudna pa je glad postala glavni problem siromašnijih slojeva. Socijalistička propaganda krajem 1916. za loše stanje radničke klase nije okrivila kaos u zemlji, nego buržoaziju i bogate zemljoposjednike.

Proglašenje neovisnosti
Dok su socijalisti širili propagandu u zemlji, u Rusiji je u veljači 1917. izbila revolucija koja je uskoro utjecala i na samu Finsku. Rusi su u ožujku te godine nevoljko vratili Finskoj autonomni status pod ruskom provincijskom vladom, kakav je imala prije odluka cara Nikole II. Finski parlament ponovno je dobio na važnosti, a političari su uspjeli formirati nacionalnu koaliciju u kojoj su većinu imali socijalisti pod vodstvom Oskarija Tokoija (1873. – 1963.). Oni su odmah odlučili ukinuti većinu careva zakonodavstva.
Donijeli su pravni akt prema kojem je parlament postao glavno zakonodavno tijelo u Finskoj, a u rukama ruske provincijske vlade trebala je ostati samo vanjska politika i vojna pitanja. Međutim, odmazda ruske provincijske vlade, uz potporu finskih stranaka srednje klase, bila je vrlo brza pa je parlament uskoro raspušten. Na novim izborima buržoazija je proglasila pobjedu, što je izazvalo nezadovoljstvo među socijalistima i dodatno polariziralo situaciju na finskoj političkoj sceni. Zemlja je zapala u kaos, u kojem su prevladavali glad, nezaposlenost, štrajkovi, visoka inflacija. Revolucionarni zamah iz Rusije uništio je državni autoritet te su policijske snage raspuštene odmah nakon Oktobarske revolucije. Socijalisti i buržoazija formirali su protivničke tabore Crvene i Bijele garde te je došlo do nasilnih obračuna, poput onih tijekom općeg štrajka u studenom 1917., kad je poginulo dvadeset dvoje ljudi. Nakon što su boljševici preuzeli vlast u Rusiji, finski konzervativci željeli su što skorije proglašenje neovisnosti, prije nego se crvena plima proširi i njihovom zemljom. Konzervativci i socijaldemokrati prolazili su brojna previranja oko pitanja neovisnosti. Kako do dogovora nije došlo, konzervativci su odlučili o pitanju neovisnosti riješiti glasovanjem. Dana 6. prosinca 1917. većinom glasova donesena je Deklaracija o neovisnosti.

Iskra rata
Ruska boljševička vlada prihvatila je zadnjeg dana 1917. finsku odluku o neovisnosti. Nakon što su formalne veze s Rusijom raskinute, počela je borba za prevlast i naoružavanje suprotstavljenih tabora, Crvene i Bijele garde. Umjerena struja Socijaldemokratske stranke pokušala je putem parlamenta provući svoje zahtjeve. Neki od njih, poput osmosatnog radnog vremena, bili su i prihvaćeni. Međutim, radikalni dio stranke ustoličen u Crvenoj gardi stvarao je sve veći pritisak u želji da se revolucijom domogne vlasti. Uspio je unovačiti i dio stanovništva koji se, nezadovoljan socijalnim stanjem u zemlji nakon Oktobarske revolucije, nadao da će se situacija dolaskom socijalista na vlast promijeniti nabolje. U međuvremenu, dok su se socijalisti spremali izvršiti prevrat, vlada se počela intenzivno pripremati za sve izvjesniji oružani sukob. Donesena je odluka o proglašenju buržoaske civilne garde regularnom državnom vojskom. Za glavnog zapovjednika vladinih snaga izabran je Carl Gustav Emil Mannerheim (1867. – 1951.), koji je godinama služio u ruskoj vojsci te stekao čin general-pukovnika. Startne pozicije tako su podijeljene i samo se čekalo koja će strana prva povući potez.
Finski povjesničari kao datum početka rata uzimaju 27. siječnja 1918., kad su pripadnici Crvene garde postavili crvenu svjetiljku na vrhu tornja Radničkog doma u Helsinkiju i proglasili revoluciju. Istodobno su provladine snage Bijele garde počele razoružavati ruske garnizone u zapadnom dijelu zemlje. Unatoč svježoj neovisnosti, još je oko četrdeset tisuća ruskih vojnika bilo stacionirano u Finskoj. Sukladno Brestlitovskom miru, potpisanom u ožujku 1918., nakon izlaska Rusije iz Prvog svjetskog rata posljednji je ruski vojnik napustio Finsku.

Iskrcavanje Nijemaca
Vladini dužnosnici na samom su početku sukoba izbjegli u grad Vaasu na zapadu zemlje, gdje su formirali tzv. bijeli senat. Crveni su u isto vrijeme formirali revolucionarnu vladu, proglasivši Finsku Socijalističku Radničku Republiku. Oni su imali potporu Ruske Sovjetske Republike, a nadzirali su industrijski, južni dio Finske. Crvenu gardu činili su uglavnom radnici iz urbanih i ruralnih područja, a smatra se da je tijekom ratnih sukoba brojila čak sto tisuća pripadnika. Potpora ruskih boljševika u ratnim djelovanjima nije bila velika, premda se spominje da su finskim kolegama davali potporu na Karelijskom bojištu u blizini granice. Jedan od najpopularnijih zapovjednika bio je Aleksi Aaltonen (1884. – 1918.). S druge strane, Bijela garda nadzirala je uglavnom ruralna područja zapadne i sjeverne Finske. Na početku su njihove postrojbe činili dobrovoljci i pripadnici civilne garde, a tijekom veljače 1918. pridružili su im se Jägeri koji su se školovali u njemačkoj vojsci, te švedski, poljski i estonski dobrovoljci koji su se protivili boljševičkoj ideji. Broj raspoloživih snaga bio je nešto manji od onih Crvene garde i varirao je između osamdeset i devedeset tisuća. Prednost Bijelih bila je u tome što su njihove postrojbe bile opremljenije i organiziranije, a imale su i dobru logističku potporu iz Njemačke. Inače, dvije trećine postrojbi na objema stranama činili su neiskusni ročnici, tako da se sukob vodio između dvije praktički amaterske vojske. Stvari su se promijenile početkom travnja 1918. kad je tzv. bijeli senat zahtijevao pomoć od Njemačke, koja je uskoro utvrdila pozicije oko Finskog zaljeva. Nakon toga se u južnoj Finskoj iskrcala Baltička pomorska divizija njemačke vojske s oko deset tisuća pripadnika pod vodstvom general-bojnika Rüdigera von der Goltza (1865. – 1946.). Pridružio im se i tzv. odred Brandstein s oko tri tisuće pripadnika pod zapovijedanjem pukovnika Otta von Brandsteina (1865. – 1945.).

Bitka i rasplet
Crvena garda, koja je do kraja ožujka 1918. još uvijek uživala prednost na bojištu, nakon dolaska njemačkih snaga dospjela je u podređeni položaj. Vladine snage na čelu s generalom Mannerheimom, uz već opisanu pomoć Njemačke, kreću u ofenzivu na južni dio zemlje. Prema finskim povjesničarima, odlučujuća bitka cijelog rata odigrala se u Tampereu, dotad vrlo jakom uporištu boljševika, krajem ožujka i početkom travnja 1918. godine. Bila je to prva urbana bitka na finskom tlu u povijesti, a u njoj je sudjelovalo približno trideset tisuća vojnika na objema stranama. Bijele snage osvojile su grad za nešto manje od deset dana, a u žestokim sukobima poginule su čak dvije tisuće vojnika i nekolicina civila. Velik broj zarobljenika s boljševičke strane osuđen je za pobunu protiv vlasti i odveden u logore. Osim znatnog broja ljudskih žrtava, grad je pretrpio i veliku materijalnu štetu zbog ratnih razaranja. Njemačka vojska ušla je u Helsinki već 13. travnja, nakon samo dva dana borbi u kojima je grad, osim kopnenih, pretrpio i napade s mora. Bijela zastava na vrhu crkve Kallio, koju su postavili članovi Bijele garde, simbolično je označila povratak Helsinkija u ruke vladinih snaga, nakon dva i pol mjeseca vladavine boljševika. Idućeg je dana održan vojni mimohod pobjedničkih snaga. Broj žrtava bio je puno manji nego u Bitki za Tampere, ali zato je ponovno zarobljen velik broj pripadnika Crvene garde, kojima je suđeno te su izloženi progonima i mučenju. Ipak, glavnina boljševika uspjela je pobjeći iz grada prije pada i pozicionirati se u Viborgu (finski Viipuri, danas u Rusiji).

Formalna pobjeda
Njemačke su snage nakon osvajanja Helsinkija nastavile napredovati pa je sredinom travnja 1918. u njihove ruke pao grad Lahti, strateški važno uporište Crvene garde. Velik broj izbjeglica bio je prisiljen krenuti prema Rusiji. Boljševičke snage bile su pak prisiljene na povlačenje prema istoku, a jedini veći grad pod njihovim nadzorom bio je Viborg. Sukladno Mainnerheimovu taktičkom planu, trebalo je izbjegavati teške ulične borbe kakve su se vodile u Tampereu. Prije samog napada valjalo je stoga očistiti rubne dijelove grada od protivničkih snaga, a ta je zadaća dodijeljena Jäger odredu. Osim toga, dio snaga Bijele garde trebao je prekinuti komunikacijske veze boljševika s Rusijom pa je krajem travnja počeo ofenzivu na Karelijskom bojištu. Nakon što su sve manje operacije u svrhu što lakše pripreme napada na Viborg bile uspješno provedene, počelo je osvajanje grada. Bitka je počela teškom topničkom vatrom Jägera. Crvena garda na početku je pružala snažan otpor. Međutim, kako je grad ostao komunikacijski odsječen od ostatka crvenih uporišta, Bijela garda ga je 29. travnja, nakon tjedan dana žestokih borbi, uspjela osvojiti. Konačan vojni poraz Crvene garde dogodio se početkom svibnja kod Pyhtää (Pyttis). Formalna pobjeda vladinih snaga proglašena je 15. svibnja. Finsku je nepunu godinu nakon rata većina velikih sila priznala kao neovisnu državu, a 13. ožujka 1919. za prvog predsjednika izabran je Kaarlo Juho Ståhlberg (1865. – 1952).
Finski građanski rat, premda je bio kratkotrajan, odnio je gotovo četrdeset tisuća žrtava, od kojih su tri četvrtine bili pripadnici ili simpatizeri Crvene garde. Bio je to sukob koji je na vidjelo iznio sve klasne i ideološke podjele u finskom društvu koje su tinjale još od kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Građanski rat i poraće i danas izazivaju mnoge prijepore u finskoj javnosti, prije svega zbog mnogih zločina koji su se dogodili na objema stranama. Zbog svega navedenog jedan je od najmračnijih događaja u finskoj povijesti.

Josip BULJAN; Foto: Museokeskus Vapriikki