Boreći se s nedostatkom osoblja te skupom gradnjom i održavanjem površinskih ratnih brodova, Američka ratna mornarica ubrzava razvoj borbenih besposadnih plovila. Na ovoljetnoj velikoj međunarodnoj vježbi RIMPAC sudjelovala su čak četiri broda iz novoustrojenog Divizijuna besposadnih površinskih plovila

Zapovjednik pomorskih operacija Američke ratne mornarice (US Navy – USN) admiral Michael Gilday izjavio je 18. veljače ove godine da SAD treba flotu od 500 ratnih brodova, od toga 12 nosača zrakoplova. Dodao je da uz njih treba i 150 besposadnih plovila. Admiral je, uz 12 nosača, detaljnije naveo da bi buduća flota trebala imati 60 razarača, oko 50 fregata, 70 jurišnih podmornica na nuklearni pogon i 12 nuklearnih podmornica s interkontinentalnim balističkim projektilima. Sve bi to trebalo podržavati oko 100 logističkih brodova. Kao jedan od smjerova budućeg razvoja mornarice, admiral Gilday naveo je i ubrzanje razvoja te gradnju oko 150 besposadnih borbenih plovila. I taj se dio nije svidio tradicionalistima, onima koji smatraju da mornarici ne treba ta vrsta borbenih brodova, već da se isključivo mora usredotočiti na velike i skupe brodove s puno posade. Realno stanje govori da, barem što se tiče posada, to nije izvedivo. Na maloj ceremoniji održanoj 23. kolovoza ove godine na pristaništu Mornaričke akademije Sjedinjenih Država u Annapolisu, Maryland, nije bilo televizijskih kuća, visokih uzvanika ni brojnih civila. Američka ratna mornarica krstila je svoj najnoviji brod, USV Mariner, i to je pratila tek pokoja kamera i fotografski aparat njezinih službenih snimatelja. No, to ne iznenađuje: USV Mariner eksperimentalni je brod na kojem će se razvijati i testirati tehnologije koje će se u idućim desetljećima primjenjivati u pomorskim operacijama. I da, USV Mariner nema niti će imati posadu.

Petnaest milijardi za nosač

Američka ratna mornarica desetljećima ima problema s pronalaženjem dostatnog broja mornara, dočasnika i časnika. U veljači 2022. na brodovima joj je nedostajalo čak između pet i šest tisuća mornara. Usprkos svim naporima vezano uz privlačenje kadeta i novaka, taj se trend samo pojačava, a ne ide joj u prilog ni činjenica da automatizacija smanjuje broj posade na brodovima. Drugi je problem stalni porast troškova gradnje plovila. Mornarica je već odustala, nakon samo tri broda, od klase
Zumwalt jer su 2016. troškovi gradnje po plovilu premašili četiri milijarde dolara (pet milijardi u današnjoj vrijednosti). Troškovi gradnje razarača klase Arleigh Burke Flight III premašili su dvije milijarde. Trošak gradnje nosača zrakoplova USS Doris Miller (CVN-81) procjenjuje se na 15 milijardi dolara. Iako se USN nadao da će troškovi gradnje dvadeset novih fregata klase Constellation po brodu biti ispod milijardu dolara, sadašnje procjene govore da će ipak biti oko 1,3 milijarde, uz ozbiljnu tendenciju rasta prouzročenu inflacijom.

Zapovjedništvo USN-a i Pentagon zbog toga su još krajem 2019. odustali od plana da u idućih 15 godina flotni sastav dosegne broj od 355 brodova. Procijenjeno je da bi troškovi gradnje postali previsoki (oko 660 milijardi dolara u idućih 30 godina), a nedostatak mornara neprihvatljivo velik. Umjesto toga, prihvaćen je plan koji predviđa povećanje flote sa sadašnjih 290 na 305 do 310 brodova. Kao jedino rješenje za probleme povećanih troškova gradnje i sad već ozbiljnog nedostatka osoblja preporučen je razvoj autonomnih borbenih plovila. Tako je već u proračunu za fiskalnu godinu 2020. predlagana gradnja dvaju, a u pet godina ukupno deset velikih besposadnih površinskih plovila (Large Unmanned Surface Vessel – LUSV). Ukupni troškovi procijenjeni su na 2,7 milijardi dolara. Takva autonomna plovila imala bi istisninu od oko 2000 tona i mogućnosti borbenih djelovanja u rangu najsuvremenijih korveta, pa čak i bolje. Jedan od problema bio je što u tom trenutku niti jedno američko brodogradilište ili konzorcij tvrtki nije bio sposoban predložiti funkcionalni projekt. Osim toga, ni Kongres nije bio oduševljen vrlo ambicioznim, ali nedovoljno razrađenim konceptom plovila.

Radna mjesta i skupoća

U SAD-u nisu svi pristaše autonomnih borbenih plovila, a to posebno dolazi do izražaja u Kongresu. Jedan je od razloga taj što gradnja divovskih i skupih brodova znači i zaštitu radnih mjesta. Prije svega u brodogradilištima, vojnoj industriji, ali i drugim granama gospodarstva. Gradnja suvremenog nosača zrakoplova na nuklearni pogon danas traje više od jednog desetljeća. Ceremonija svečanog početka rezanja čelika za supernosač USS Gerald R. Ford (CVN-78) održana je 11. kolovoza 2005. Kobilica je položena 13. studenog 2009., a porinuće obavljeno 11. listopada 2013. godine. Primopredaja broda obavljena je 2017. Radnici brodogradilišta Newport News Shipbuilding imali su siguran posao cijelo desetljeće. To je brodogradilište najveći poslodavac u Virginiji. USS Ford prepun je najsuvremenijih tehničkih rješenja, od nuklearnih generatora koji ne zahtijevaju zamjenu goriva do elektromagnetskih katapulta. Svaka gradnja takvog nosača osigurava desetke tisuća radnih mjesta širom SAD-a.

No možda primjer nosača i nije najbolji. LUSV plovila njima ne bi bila neposredna konkurencija, ali zato bi bila razaračima. Jedan je od najnovijih američkih razarača USS Delbert D. Black (DDG-119) klase Arleigh Burke. Svečani početak njegove gradnje bio je 21. srpnja 2015. Kobilica je položena 1. lipnja 2016., a porinut je 8. rujna 2017. godine. Brod je 2020. predan naručitelju. Trenutačno je u različitim fazama gradnje 12 razarača klase Arleigh Burke, a posao dijele dva brodogradilišta – Ingalls Shipbuilding i Bath Iron Works. Zajedno s velikom količinom naoružanja i opreme, te narudžbe osiguravaju i desetke tisuća radnih mjesta. Isto se očekuje i od programa gradnje 20 fregata klase Constellation.

Tu su i deseci tisuća radnih mjesta osigurani potrebama remonta i modernizacije godinama ranije izgrađenih brodova. I na kraju, tisuće radnih mjesta u na prvi pogled ne toliko važnim granama gospodarstva. Recimo, prehrambenoj, gdje će stotine tvrtki ostati bez sigurnog kupca ako Američka ratna mornarica počne naglo smanjivati brojno stanje.

Dolazak revolucionarno novih borbenih plovila LUSV iz temelja bi potresao već dobro ustaljene odnose i interese. Kako bi LUSV trebao biti puno manji od brodova s posadom, vrijeme gradnje ne bi se mjerilo u godinama, već u mjesecima. Način djelovanja još više će smanjiti važnost samog plovila, pa tako i brodogradilišta gdje će se graditi. Potpuno nove tehnologije učinit će važnim i potpuno nove tvrtke koje trenutačno nisu etablirane u brodogradnji.

Konkretan natječaj

Usprkos otporima, Američka ratna mornarica nastavlja više programa razvoja autonomnih plovila različite veličine i namjene, površinskih i podvodnih. Što se tiče LUSV-a, koji su zbog svoje veličine i projektiranih sposobnosti možda i najzanimljiviji, početkom kolovoza ove godine objavljen je jedan prilično konkretan korak. Zapovjedništvo za pomorske sustave (Sea Systems Command) dodijelilo je ugovore ukupne vrijednosti 62,1 milijun dolara za izradu prijedloga budućih LUSV-a. Ugovore je dobilo šest tvrtki: Huntington Ingalls Industries, Marinette Marine, Bollinger Shipyards Lockport, Austal USA, Gibbs & Cox, Lockheed Martin. Krajnji je rok za predaju idejnih rješenja rujan 2024. Zanimljivo je da od svih tvrtki jedino Gibbs & Cox ima bogato iskustvo u razvoju autonomnih plovila. To znači da će svi ostali morati pronaći tvrtke sa znanjem i iskustvom u tom području. Rok od dvije godine čini se stoga prilično kratak.

Osnovni je zahtjev za LUSV sljedeći: autonomno plovilo sposobno za prijevoz najmanje 40 tona korisnog tereta, autonomnosti djelovanja najmanje 90 dana. Mora sigurno ploviti po valovima visine od dva i pol do četiri metra. Ostali zahtjevi koje ponuditelji trebaju zadovoljiti trenutačno nose oznaku tajnosti. Neki izvori nagađaju da se skriveni dio odnosi na borbene izvedenice LUSV-a. Po njihovu mišljenju one bi trebale biti prije svega namijenjene protuzračnom djelovanju. Ono što bi u tom slučaju donekle bila novost jest da izvedenica za protuzračno djelovanje ne bi bila samo opremljena lanserima i projektilima već bi nosila i senzore. To upućuje na mogućnost autonomnog borbenog djelovanja. No, nameće se samo po sebi s obzirom na to da bi plovila morala djelovati i protiv hipersoničnih protubrodskih projektila koji lete brzinama većim od pet Macha, pa je vrijeme djelovanja presudno. Navodno bi takvi LUSV-i bili naoružani vertikalnim lanserima u kojima bi bilo od 16 do 32 projektila.

Vezano uz podatke o ugovoru, poznat je i zahtjev da plovilo, osim što mora imati mogućnost potpuno autonomne plovidbe, treba dobiti i mogućnost operaterova nadzora. Jedan izvor navodi da je među zahtjevima i onaj da se na brodu osigura smještaj za nekoliko članova posade. Nejasno je bi li se oni ukrcavali kako bi upravljali brodom ili tek kako bi obavljali pregled i popravke.

Stručnjaci Američke ratne mornarice predviđaju da će ponuditelji predati idejne projekte za plovila koja će biti duga od 60 do 92 metra, pune istisnine između 1000 i 2000 tona i doplova nešto većeg od 7000 kilometara. Za projekt je zainteresiran i Marinski korpus SAD-a, koji bi plovila LUSV rado rabio za logističke zadaće na velikim udaljenostima, ali i prijevoz postrojbi u blizinu zone djelovanja. U idućoj fazi razvoja projekta marinci namjeravaju rabiti LUSV za zadaće izviđanja. No, potaknut će i razvoj namjenskih LUSV-a za zadaće elektroničkog djelovanja te djelovanja protiv ciljeva na morskoj površini i obali. Američki marinci su, neovisno o ovom projektu, zainteresirani i za razvoj LUSV lovaca mina te desantnih plovila.

Bez puno podataka

Prije nekog vremena poduzet je još konkretniji korak prema LUSV-u. Naime, USN već raspolaže malom flotom prilično velikih besposadnih površinskih plovila. Spomenuti USV Mariner treće je plovilo projekta Ghost Fleet Overlord, u prijevodu Gospodar flote duhova. Prva dva, USV Ranger i USV Nomad, predana su Američkoj ratnoj mornarici početkom 2022., ali ne izravno. Naime, Ghost Fleet Overlord prvotno je bio u nadležnosti Ureda za strateške sposobnosti (Strategic Capabilities Office – SCO), koji djeluje unutar Pentagona. Program je sad u nadležnosti mornarice, a trima brodovima uskoro će se pridružiti i četvrti – USV Vanguard, koji tek treba biti dovršen. Mornarica je, kako bi testirala brodove, ustrojila eksperimentalni Odred za razvoj površinskog ratovanja (Surface Warfare Development Squadron). Dio je to programa razvoja autonomnih borbenih plovila LUSV kao sveobuhvatnog rješenja za mnoge probleme Američke ratne mornarice. Poznati podaci o brodovima flote duhova, pa i oni osnovni, vrlo su oskudni. Tek se može naći da je USV Mariner dug 59, a Vanguard će biti nešto dulji – 62,5 metara. Vrijedi spomenuti i da se Ghost Fleet spominje i kao platforma koja će pomoći u razvoju sličnog programa MUSV (Medium Unmanned Sea Vessel), koji treba rezultirati plovilom okvirne istisnine 500 tona. 

Zanimljivo je da je većina tehnologija nužnih za LUSV već razvijena. Međutim, namijenjene su drugim projektima, prije svega zrakoplovstvu. Stoga je nužno naći način kako ih prilagoditi uporabi na brodovima. No, i kad ih se prilagodi, trebat će godine intenzivnog testiranja. Trenutačno je naglasak na provjeri pouzdanosti dosegnute razine autonomnosti. Različiti sustavi, npr. navigacijski, već su dokazani i to nije problem. Isto vrijedi i za sustave sigurnog prijenosa podataka – i preko satelita i preko podatkovnih veza. Područje koje nije do kraja razvijeno autonomno je borbeno djelovanje s koordinacijom tog djelovanja između autonomnih plovila. Poznato je da će američka šesta generacija višenamjenskih borbenih aviona, koja se razvija unutar programa Next Generation Air Dominance (NGAD), uz avion s pilotom imati i širok raspon borbenih besposadnih letjelica. No taj je program još uvijek u razvoju i stoga se njegova rješenja zasad ne mogu prenijeti na projekt LUSV.

Povijesno lansiranje

Američku ratnu mornaricu trenutačno jako privlači koncept djelovanja vrlo sličan NGAD-u. On znači uporabu matičnog broda (recimo razarača) s kojeg bi se nadziralo djelovanje LUSV-a. U tom kontekstu besposadni brodovi ne bi imali vrlo visok stupanj mogućnosti autonomnog djelovanja, nego bi zapravo bili daljinski upravljivi. No i oni bi bili dostatno veliki da ih se može naoružati i opremiti za različite zadaće. Jedan pristup podrazumijeva smještaj naoružanja i pripadajućih sustava u kontejnere. Matični brod osiguravao bi prikupljanje i obradu podataka te upravljao borbenim djelovanjima LUSV-a.

Naoružavanjem se otvaraju najmanje četiri konfiguracije LUSV-a kao borbenih platformi. Prva bi služila za protuzračno i protubrodsko djelovanje, a druga za borbeno djelovanje na isturenim lokacijama. Treća bi služila za transport, a četvrta bi podrazumijevala plovila za specijalizirane zadaće. Kako bi se potvrdile mogućnosti LUSV-a za izvršavanje takvih zadaća, USV Ranger opremljen je u rujnu 2021. kontejnerom u kojem se nalazio lanser za protuzračni projektil SM-6 (RIM-174) Standard. Riječ je o dimenzijama standardnog brodskog kontejnera s četverostrukim lanserom Mk 41 i pripadajućim hidrauličkim sustavom. Prije lansiranja projektila lanser se s pomoću hidrauličkog sustava podiže u okomiti položaj, a nakon lansiranja vraća u vodoravni. Uporaba lansera Mk 41 otvara brojne mogućnosti jer se iz njega, uz SM-6, lansiraju i projektili RGM-109 Tomahawk, RUM-139 VL-ASROC, RIM-7 Sea Sparrow, RIM-162 ESSM i Joint Strike Missile.

Uspješnim lansiranjem projektila SM-6 s USV Rangera napravljen je golem korak prema razvoju LUSV-a namijenjenih protuzračnoj obrani. Namjenski LUSV-i za protuzračnu / proturaketnu obranu s ugrađenim
Mk 41 lanserima omogućili bi pomicanje crte obrane za desetke, ako ne i stotine nautičkih milja od brodova koji se brane, recimo od udarne skupine nosača zrakoplova. To bi moglo biti presudno za obranu od vrlo brzih ciljeva kao što su hipersonični projektili. Uporabom LUSV-a za PZO omogućilo bi se i organiziranje obrane po dubini, tj. višestruka mogućnost uništavanja cilja ako ga prva crta ne uspije oboriti. Pritom borbene LUSV-e ne treba opremiti motrilačkim sustavima, već tek dvosmjernim podatkovnim vezama, što bi znatno smanjilo troškove gradnje.

Otvorene opcije

Druga je, znatno manje prihvatljiva opcija, ugradnja lansera za protubrodske vođene projektile. Naime, Američka ratna mornarica već namjerava voditi protubrodska djelovanja kombinacijom borbenog aviona F/A-18E/F Super Hornet i protubrodskog vođenog projektila AGM-158C LRASM. Doduše, LRASM je prilagođen za lansiranje iz lansera Mk 41 VLS, pa ta opcija ipak ostaje otvorena. Marinskom korpusu posebno je zanimljiva opcija naoružavanja LUSV-a balističkim projektilima srednjeg i dugog dometa. To su, recimo, MGM-140 Army Tactical Missile System (ATACMS) dometa 300 km ili Precision Strike Missile (PrSM) dometa 500 km.

U skoroj budućnosti borbena plovila LUSV moći će se naoružati i lanserima hipersoničnih projektila Long-Range Hypersonic Weapon (LRHW) dometa većeg od 2770 km pri brzini većoj od pet Macha. S projektilima LRHW, brodovi LUSV postali bi strateško oružje odvraćanja, kao što su podmornice na nuklearni pogon naoružane interkontinentalnim balističkim projektilima. Međutim, u usporedbi s podmornicama, plovila LUSV bila bi neusporedivo jeftinija.

Bez obzira na sva nagađanja o moćnim oružnim sustavima, opcija koja je zasad najizglednija za Američku ratnu mornaricu puno je skromnija: uporaba LUSV brodova za transport i opskrbu. Zapravo nije teško zamisliti slučaj da USN uskoro ugradi sustave za autonomnu plovidbu na neke svoje logističke brodove. To bi omogućilo da se s njih povuku posade ili da se broj članova posade smanji na minimum. Eksperimentalna autonomna plovila Američke ratne mornarice bez problema prelaze velike udaljenosti, što znači da je potrebna tehnologija uvelike razvijena i testirana. Doduše, američki su opskrbni brodovi klase John Lewis ekonomični što se tiče ljudskih resursa, jer imaju vrlo malu posadu od oko sto članova. No lako je zamisliti autonomne opskrbne brodove koji će ploviti bez posada.

Nove ustrojstvene cjeline

Američka ratna mornarica dobila je preuzimanjem brodova iz projekta Ghost Fleet Overlord i obvezu daljnjeg razvoja. Međutim, nije baš jasno kako će se to dogoditi. Zasad je poznato da će SAD uz četiri broda iz flote duhova i dalje ispitivati veći broj drugih autonomnih plovila razvijanih unutar dosadašnjih programa. Trenutačno su najnaprednija plovila Sea Hunter i Sea Hawk. Oba spadaju u kategoriju besposadnih površinskih plovila srednje istisnine (Medium Displacement Unmanned Surface Vehicle – MDUSV). To znači da imaju dovoljno visoku autonomiju da mogu sigurno ploviti bez posade u priobalnim vodama. Oba su djelovala unutar mornaričke Eskadre za površinski razvoj 1 (Surface Development Squadron 1 – SURFDEVRON 1), ustrojene u svibnju 2019. godine. Zanimljivo je da su u flotnom sastavu postrojbe bila i tri razarača klase Zumwalt, koja su umjesto brojne klase moćnih borbenih brodova praktički ostala na razini platformi za ispitivanje novih tehnologija. U svibnju 2022. opet je ustrojena nova cjelina: Divizijun besposadnih površinskih plovila 1 (Unmanned Surface Vessel Division One – USVDIV 1), u kojoj su okupljeni svi veći besposadni brodovi USN-a, uključujući flotu duhova, Sea Hunter i Sea Hawk.

Zanimljivo je da je Sea Hunter prvotno naručen kako bi sudjelovao u programu razvoja naprednih protupodmorničkih oružja. Stoga mu je prvotna oznaka bila besposadno protupodmorničko plovilo za kontinuirano traganje (Anti-Submarine Continuous Trail Unmanned Vessel – ACTUV). I nije ga naručila Američka ratna mornarica, već glasovita Agencija za istraživanje naprednih obrambenih projekata (Defense Advanced Research Projects Agency – DARPA) i to platila samo 20 milijuna dolara. Mornarica je u početku trebala samo pružiti tehničku podršku provedbi programa. Cilj programa bio je pokazati mogućnost razvoja malih plovila bez posade sposobnih otkriti i pratiti jurišne podmornice na nuklearni pogon. Namjerno kažemo bez posade, zato što plovila nisu trebala imati visoku autonomnost, već su njima trebali upravljati operateri s matičnih brodova. Plovila je trebalo opremiti samo sustavima za otkrivanje podmornica, bez naoružanja. Stoga bi djelovanje u mirnodopskim uvjetima bilo čisto psihološko – podmorničarske posade znale bi preko sonara da ih neko plovilo kontinuirano prati bez obzira na manevre koje poduzimaju.

Stanovita je razina autonomnosti bila zahtijevana jer se moglo očekivati da će ACTUV morati djelovati i na prometnim pomorskim putovima, u velikim zaljevima i u priobalnim vodama. Pritom se autonomnost prije svega vidjela u mogućnosti prepoznavanja i izbjegavanja plovila i drugih zapreka.

Više od traženog

DARPA je u siječnju 2018. nakon dvije godine vrlo uspješnog testiranja Sea Hunter prepustila Američkoj ratnoj mornarici, preciznije Uredu za mornarička istraživanja (Office of Naval Research – ONR). Dotad je već bilo jasno da je plovilo sposobno za puno više nego što je DARPA prvotno tražila. Zapravo, da je sposobno za potpuno autonomno djelovanje. ONR je odlučio dokazati da Sea Hunter može autonomno preploviti tisuće nautičkih milja.

Naime, tvrtka Vigor Industrial izgradila je za DARPA-u brod koji svojim odlikama višestruko nadmašuje ono što je naručitelj trebao. Sea Hunter trimaran je standardne istisnine 135 i pune 145 tona. Duljina mu je 40,23 metra. Širina je s obzirom na trimaransku formu trupa prilična – čak 15,24 m. Ugrađen je zapovjedni most, ali kako je bez posade, unutrašnjost je puno bolje iskorištena. Tako pri najvećoj istisnini od 145 tona čak 40 tona otpada na gorivo. Zanimljivo je da javno dostupni izvori navode da brod pokreću dva dizelska motora, ne navodeći ni snagu ni proizvođača. U svakom slučaju, dostatno su snažni da brod potjeraju do vršne brzine od 27 čvorova. Pri brzini krstarenja od 12 čvorova doplov mu je čak 10 000 nautičkih milja (18 500 km). Iako je tvrtka Vigor Industrial tvrdila da jamči punu operativnost do stanja mora 5 (valovi visine od dva i pol do četiri metra), Sea Hunter dokazao je da može bez problema ploviti i na stanju mora 7 (valovi visine od šest do devet metara). To je prije svega rezultat primjene trimaranske forme trupa, koja pruža vrlo veliku stabilnost. Kako nema posadu, jedini je problem hoće li se pri teškom stanju mora na brodu nešto uništiti.

Kako ONR nije vidio Sea Hunter kao autonomno plovilo koje će natjeravati podmornice, već kao osnovu za razvoj potpuno nove vrste borbenih brodova, odlučio je to i dokazati dotad neviđenom plovidbom od San Diega u Kaliforniji do Pearl Harbora na Havajima. Bez posade. Cijeli je taj pothvat i dalje prilično tajnovit. Tako se ne zna ni kad je plovidba počela ni koliko je trajala. Pothvat jednog broda najvjerojatnije je ostvaren krajem 2018. godine. Lokalne havajske novine objavile su vijest da je Sea Hunter uplovio 31. listopada. Ono što se zna jest da je plovidba izvedena potpuno autonomno, odnosno čovjek ni u jednom trenutku nije upravljao brodom. Isto tako, zna se da se u nekoliko slučajeva na brod ukrcala ekipa zadužena za održavanje kako bi kontrolirala pogonski i navigacijski sustav. Nije poznato je li to obavljeno tijekom plovidbe ili u nekoj luci.

 Mornari razumiju koncept

U svakom slučaju, bio je to dovoljno velik uspjeh da ONR odluči naručiti još jedan sličan brod – Sea Hawk. Američka ratna mornarica preuzela ga je u travnju prošle godine i odmah ga rasporedila u SURFDEVRON 1. Trošak gradnje bio je 35,5 milijuna dolara. Iako izvana gotovo potpuno jednak prethodniku – Sea Hunteru, tijekom projektiranja Sea Hawka primijenjena su stečena iskustva te je na njemu izvršeno više od 300 promjena i poboljšanja.

Vrhunac testiranja sposobnosti američkih besposadnih plovila – Nomad, Ranger, Sea Hawk i Sea Hunter – bilo je sudjelovanje na ovogodišnjem izdanju vježbe Rim of the Pacific (RIMPAC 2022). Riječ je o najvećoj svjetskoj pomorskoj vježbi, koja se provodi svake dvije godine na Tihom oceanu. Ove je godine provedena od 29. srpnja od 4. kolovoza. Imala je više od 25 tisuća sudionika iz 26 zemalja, a tehnika je uključivala 38 brodova, četiri podmornice i više od 170 zrakoplova. Usto, ove je godine na vježbi djelovalo i više od 30 besposadnih plovila i letjelica. Četiri broda iz Divizijuna besposadnih površinskih plovila 1 nosila su različite vrste tereta. Prema komentarima američkog admirala Caseyja Motona, plovila su pokazala da su pouzdana i da je njihova razina autonomije sazrela, a korisni teret bio je operativno uporabljiv. Mornari koji su s njima radili pokazali su da razumiju koncept kombiniranja plovila s posadom i besposadnih. Mornarica je o djelovanju besposadnih plovila na RIMPAC-u navodno prikupila 400 terabajta podataka. Što se tiče najnovijeg broda, USV Mariner, zanimljivo je da je opremljen virtualnim brodskim borbenim sustavom AEGIS, tako da na buduća ispitivanja besposadnih brodova više neće trebati slati velike razarače, nego će za njihovu kontrolu biti dovoljan Mariner, a sigurno i još moćniji Vanguard, koji će se uskoro priključiti floti duhova. Ukratko, trenutak inicijalne, a pogotovo pune operativne sposobnosti velikih i srednjih besposadnih plovila u Američkoj ratnoj mornarici sigurno će se još čekati. No vrlo je vjerojatno da će se taj proces uvelike ubrzati.

---

Dron s jedrom

Besposadno plovilo Saildrone Explorer namijenjeno nadzoru plovnih putova postalo je poznato svjetskoj javnosti nakon što su mediji objavili da je iranska mornarica 1. rujna ove godine presrela i kratko zadržala dva primjerka. Iako su svi Saildrone Exploreri na kraju vraćeni u more, incidenti su odjeknuli u američkoj javnosti. Službeno objašnjenje Teherana bilo je da su besposadna plovila, koja inače pripadaju američkoj 5. floti, ugrožavala sigurnost plovidbe u Perzijskom zaljevu, pa su morala biti premještena u sigurne vode.

Saildrone Explorer autonomna je jedrilica bez posade projektirana za dugotrajne plovidbe. Tvrtka Saildrone tvrdi da može neprekidno djelovati više od 12 mjeseci. To je moguće zato što sedam metara dugo plovilo pokreće pet metara visoko jedro. Napajanje električnom energijom osiguravaju solarni paneli. Saildrone Explorer nije posebno brz – prosječna je brzina krstarenja oko tri čvora (5,5 km/h). Ujesen 2013. plovilo Honey Badger uspjelo je za 34 dana preploviti 2248 nautičkih milja od San Francisca do Havaja. Bio je to više nego dostatan razlog da se za njega zainteresira i USN.

Američka 5. flota i jordanska mornarica ustrojile su u rujnu 2021. zajednički tim s ciljem integracije besposadnih plovila i primjene umjetne inteligencije u svakodnevnim djelovanjima. Za bazu je odabrana jordanska pomorska baza Aqaba. Djelovanja besposadnih plovila iz te baze na Crvenom moru počela su u prosincu 2021. godine. Testiranja su očito bila više nego uspješna jer je 5. flota iduće godine počela rabiti Saildrone Explorer i u Perzijskom zaljevu.

Saildrone Explorer projektiran je za potpuno autonomno djelovanje iako postoji dvosmjerna satelitska veza koja omogućava izravno upravljanje plovilom. Testiranja u zaljevu Aqaba i na Crvenom moru dokazala su da ugrađeni sustavi navigacije i upravljanja plovidbom osiguravaju visok stupanj sigurnosti plovila i pri najgušćem pomorskom prometu.

Saildrone Explorer prvotno je razvijen kao besposadno plovilo koje će autonomno istraživati oceane. Projektanti su namjeravali ugrađivati opremu za proučavanje vjetra, temperature i saliniteta mora te snage morskih struja. Stoga je na plovilu dostatno mjesta za ugradnju ponešto drukčijih senzora. Nije javno poznato što je ugrađeno u Saildrone Explorer 5. flote. Zasad se čini da plovila nisu opremljena sustavima za otkrivanje objekata pod vodom, već da su isključivo namijenjena za nadzor površinskog prometa.

---

Tekst Mario Galić