Tijekom stoljetnih ratova protiv Osmanlija na hrvatskoj su se strani istaknuli brojni ratnici, ali jedan od njih bio je zaista poseban. Riječ je o franjevcu koji je većinu života posvetio oslobođenju rodne Slavonije od osmanlijske vlasti i njezinu sjedinjenju s Banskom Hrvatskom

Luka Ibrišimović rođen je oko 1626. u Požegi. Njegov otac prezivao se Skoko, ali mladić je s vremenom uzeo majčino prezime Ibrišimović. Školovanje za svećenika započeo je u rodnom gradu i samostanu u Velikoj, a nastavio u Ugarskoj te talijanskim gradovima Rimu i Ferrari. Završivši školovanje 1652. postaje župnik u Rakovici i ondje ostaje tri godine. Nakon toga bio je lektor i propovjednik u Velikoj, da bi 1662. konačno postao župnik i u rodnoj Požegi. Zbog iznimne radne etike i sposobnosti, 1672. postaje gvardijan samostana u Velikoj, a 1675. zagrebački biskup Martin Borković (1597. – 1687.) imenovao ga je generalnim vikarom Zagrebačke biskupije na području Slavonije pod osmanlijskom okupacijom.

Ohrabrena Europa

Ibrišimović se na poziv svojih sugrađana 1682. godine vraća iz Velike u Požegu, gdje će djelovati do kraja života. To je vrijeme posvetio oslobođenju Slavonije od osmanlijske vlasti i njezinu sjedinjenju s Banskom Hrvatskom. Budući da je na okupiranom teritoriju prikupljao informacije i slao ih u Zagreb i Beč, došao je u nemilost osmanlijskih okupacijskih vlasti. Tako je 1684. završio u pritvoru kao osuđenik na smrt. Život mu je spašen samo zahvaljujući velikoj otkupnini koju su za njega platile habsburške vlasti. Taj ga događaj nije pokolebao te je još jače nastavio zagovarati oslobodilački rat. Sama Europa bila je ohrabrena nakon dva događaja. Prvi je bio pobjeda kršćanske vojske kraj Beča u rujnu 1683. nad snagama velikog vezira Kara Mustafe (1634. – 1683.). Drugi se dogodio za nekoliko mjeseci, i to pod pokroviteljstvom pape Inocenta XI. (1611. – 1689.): formiranje Svete lige koju je činila Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljska i Rusija. Sve to pokrenulo je više vojnih akcija protiv Osmanlija pa je tako i na području Slavonije 1687. dignut oružani ustanak. Uz pomoć naroda pokrenuo ga je upravo fra Luka Ibrišimović, pritom usko surađujući s carskom i banskom vojskom.

Ustanički primjer drugima

Želeći slomiti ustanike, osmanlijska vojska u veljači 1689. zaposjela je brežuljke iznad Požege. Kako bi izbjegli dugotrajnu i neizvjesnu opsadu koja bi dovela do razaranja grada, fra Luka i branitelji odlučili su prvi napasti osmanlijske položaje. Dogodilo se to na Sv. Grgura – 12. ožujka 1689. Pod okriljem magle i tmine fra Luka i požeška četa približili su se brijegu Sokolovcu, gdje se utaborila neprijateljska vojska, te krenuli u napad. Juriš na brežuljak iznenadio je Osmanlije, koji su se nakon kraćeg otpora dali u bijeg i time je završila opsada Požege. Zbog velikih zasluga u bitki na Sokolovcu, car i kralj Leopold I. (1640. – 1705.) nadjenuo je fra Luki Ibrišimoviću nadimak Sokol. Svećenikovim velikim ratnim pothvatima kasnije su posvećene i brojne narodne pjesme. Ibrišimovićev je uspjeh toliko odjeknuo po Hrvatskoj da je na području Like i Krbave također dignut uspješan ustanak protiv osmanlijske vlasti. I na njegovu je čelu bio jedan svećenik, rođeni Brinjanin Marko Mesić (1640. – 1713.).

Slavonija je 1691. konačno oslobođena od Osmanlija i fra Luka mogao se posvetiti naseljavanju opustošenih krajeva i gradnji crkvi. Neumorno je radio na uspostavi što kvalitetnijeg mirnodopskog života. U skladu s tim, često je pisao bečkim vlastima zahtijevajući da ulažu u ratom razrušenu Slavoniju. Njegovom su zaslugom obnovljene brojne škole te je oživljen kulturni i vjerski život. Fra Luka Ibrišimović umro je 1698. u svojoj Požegi. Zahvalni žitelji nisu ga zaboravili ni u idućim stoljećima pa mu je 1893. ispred crkve sv. Terezije podignut spomenik. U njegovu se čast svake godine na obljetnicu bitke na Sokolovcu stanovnici Požege prisjećaju veličanstvene pobjede nad Osmanlijama. Tradicionalno se obilježava mimohodom i pucnjavom iz topova i mužara.

Tekst Josip Buljan

FOTO Lada Puljizević