Iako je FCM36 bio najbolji francuski laki tenk proizveden neposredno prije II. svjetskog rata, u povijesti će ostati zapamćen kao prvi tenk koji je ušao u operativnu uporabu pokretan dizelskim motorom

Iako je francuska vojna industrija tijekom I. svjetskog rata uspjela napraviti najbolji tenk tog rata – slavni FT-17, nakon njega nikako joj nije uspijevalo napraviti dostojnu zamjenu. Čudni koncepcijski zahtjevi, prije svega inzistiranje na samo dva člana posade, redovito su dovodili do neuspješnih rješenja. Zadnji pokušaj da se napravi suvremeni laki tenk započeo je 1933. godine, te je doveo do tri manje-više uspjela tenka: Renault R35 (vidi Hrvatski vojnik broj 194), Hotchkiss H35 (vidi Hrvatski vojnik broj 203) i FCM36. Pravo ime ovog tenka bilo je Char léger Modele 1936 FCM iako dio izvora navodi i Forges et Chantiers de la Méditerranée FCM 36.

Tvrtka Forges et Chantiers de la Méditerranée (FCM) osnovana je još 1853. u Toulonu s namjerom gradnje velikih trgovačkih i ratnih brodova. S vremenom se proizvodnja proširila, a tijekom I. svjetskog rata FCM je započeo i proizvodnju tenkova. Prvi značajni proizvod na tom području bio je teški tenk FCM Char 2C. Osim toga ova je tvrtka bila uključena u razvoj i proizvodnju teškog tenka Char B1. Nakon toga FCM se nikako nije mogao izboriti da francuska vojska odobri neki njegov prijedlog. Stoga je čelništvo tvrtke, jednako kao i čelništvo tvrtke Hotchkiss, u novom zahtjevu francuske vojske za naprednim lakim tenkom, koji je službeno objavljen 2. kolovoza 1933., vidjelo priliku da s trona najvećeg i najvažnijeg francuskog proizvođača tenkova konačno zbaci Renault. Znali su da zbog toga moraju predložiti tenk koji će po svim odlikama biti bolji od konkurencije. Kako bi se zadovoljila javnost, francusko ministarstvo obrane je na natječaj pozvalo sve veće francuske metalske tvrtke. Teška zadaća projektiranja najnaprednijeg lakog tenka dodijeljena je inženjeru Boudrotu, koji je prije toga napravio suspenziju za tenk Char B1. Jedna od prvih Boudrotovih odluka bila je da se tijelo tenka izrađuje varenjem, bez uporabe zakovica. Prvi drveni model u prirodnoj veličini dovršen je u ožujku 1934., te je predstavljen ministarstvu obrane i vojski.

Na kraju su u uži izbor ušli (očekivano) Renaultov R35, Hotchkiss H35 i FCM36, te su dobili ugovore za izradu tri prototipa. Za razliku od Renaulta i Hotchkissa, koji su zapravo prikazali demonstratore tehnologija i koji su tek trebali prikazati prave tenkove, FCM je odmah prezentirao gotovi prijedlog tenka. Zbog toga je donekle kasnio za konkurencijom, ali je zato i profitirao. Naime, FCM-ov je prijedlog bio daleko najnapredniji, čime je spriječeno da im konkurencija ukrade tehnička rješenja. Unatoč prividnom početnom kašnjenju u razvoju, prvi je prototip dovršen krajem ožujka 1935. (Renault je prvi prototip tenka R35 dovršio 20. prosinca 1934., a Hotchkiss prvi prototip H35 tek 11. siječnja 1935.), a Commission de Vincennes predan je 2. travnja iste godine. Prototip su opremili jednostavnom kupolom naoružanom tek s dvije strojnice.

Iako je komisija bila impresionirana novim tenkom, prije svega zbog varenog tijela, ali i uporabe dizelskog motora, to nije bilo dovoljno da FCM dobije narudžbu. Prvi problem bila je masa, koja je bila 1168 kg veća od traženih devet tona. Drugi je bila nepouzdanost ovjesa i slaba pokretljivost. Zbog toga je 9. lipnja tenk vraćen u tvornicu na doradu i poboljšanja. No najveći je problem bio slab politički utjecaj FCM-a u odnosu na konkurente. Ubrzo su započele zakulisne igre i lobiranja, koja su prijetila da FCM izguraju iz “igre”. Na njihovu sreću, FCM36 je bio toliko napredan da su se političari bojali kako bi njegovo odbijanje uzrokovalo (još jedan) politički skandal.

Zbog želje da maksimalno skrate vrijeme od prikazivanja drvenog modela do isporuke prvog prototipa, FCM-ovi inženjeri nisu ni obavili osnovna testiranja prvog prototipa prije službenih testiranja. Tek kad je prototip vraćen u tvornicu, mogli su započeti s testiranjima i otklanjanjem nedostataka. Ali su zato osigurali da protivnici više nemaju dovoljno vremena kopirati njihova rješenja. Najviše su se bojali da bi Renault i Hotchkiss također mogli u svoje prijedloge ugraditi dizelske motore, te im tako izbiti važan adut.

U međuvremenu su FCM-ovi inženjeri potpuno preradili svoj prijedlog. Redizajnirali su tijelo i kupolu tenka i uspjeli ih olakšati. Unaprijeđen je ovjes i postavljene nove gusjenice, te je znatno unaprijeđena pokretljivost izvan putova. Pokrov odjeljka za motor u stražnjem dijelu tenka dobio je velike rešetke za bolje hlađenje, ali i lakši pristup motoru.

Drugi, bitno izmijenjeni i poboljšani prototip ponovno je poslan na službena testiranja već 10. rujna 1935., što dokazuje da je njegova izrada započela znatno prije nego što je prvi prototip poslan na službena testiranja. Međutim, već je 23. listopada iste godine vraćen u tvornicu radi popravka ovjesa. Na testiranja je vraćen 19. prosinca 1935., a ona su službeno dovršena 14. svibnja 1936. Tenk je uglavnom zadovoljio, ali je francuska vojska inzistirala da se, u skladu s novom specifikacijom, debljina oklopa poveća s 30 na minimalno 40 mm. To je riješeno jednostavnim postavljanjem dodatnih čeličnih ploča debljine 10 mm na postojeći oklop. Iako je takvo rješenje donijelo znatno povećanje mase, političke prilike u Europi toliko su se pogoršale da se više nije moglo sitničariti. Naime, 30. siječnja 1933. njemačkim kancelarom postaje Adolf Hitler, koji u ožujku 1935. otvoreno krši Versajski ugovor i ponovno započinje stvaranje njemačke vojske. Stvari su se dodatno pogoršale kad su njemačke snage u ožujku 1936. ušle u demilitariziranu zonu Poranje (Rhineland). Francuska vojska je hitno trebala nove tenkove, a koja tona više ili manje više nije “igrala ulogu”.

Zbog povećane mase i smanjene pokretljivosti FCM36 je dodijeljen francuskom pješaštvu, zajedno s R35. Tako je završno testiranje vozila prepušteno Commission d’Infanterie. Komisija je do 17. lipnja 1936. testirala primjerenost uporabe dizelskog motora, a 9. srpnja službeno je objavila da je upravo FCM36 najbolji od ponuđenih lakih tenkova. Odmah je naručena serija od 100 komada, te je tako FCM36 postao prvi francuski (i vjerojatno svjetski) tenk koji je ušao u operativnu uporabu s dizelskim pogonom. Cijena jednog FCM36 opremljenog kupolom s topom od 37 mm bila je čak 450 000 franaka.

Opis tenka
FCM36 je, u skladu sa zahtjevima francuske vojske, bilo malo vozilo sa samo dva člana posade. U svakom pogledu, osim u odnosu na pogon, bio je inferioran njemačkim tenkovima nastalim krajem tridesetih godina XX. stoljeća. To ne znači da francuski inženjeri nisu znali napraviti dobar tenk, naprotiv. Problem je bio u zastarjeloj doktrini francuske vojske, koja je u tenku vidjela tek pomoćno sredstvo pješaštva. Pravu snagu oklopnih postrojbi spoznali su tek nakon njemačke okupacije Poljske, ali onda je bilo prekasno. Poljska vojska, ustrojena i uglavnom naoružana francuskim oružjem, doslovno se raspala u prvim tjednima njemačkog napada. Osvajanje Poljske njemačka je vojska obavila za samo 35 dana.

Zapravo su projektanti na FCM36 na svoju ruku pomaknuli granice zadane uvjetima francuske vojske. Prije svega na području pogona, ugradnjom četverocilindričnog dizelskog motora britanske tvrtke Ricardo, koji je za francusko tržište po licenciji izrađivala tvrtka Berliet. Motor je imao zapreminu od 8,49 litara i davao je 91 KS pri 1550 okretaja u minuti. On je morao pokretati tenk mase 12,35 tona, te je postizao maksimalnu brzinu od 24 km/h. Zanimljivo je da je FCM36, usprkos većoj masi, bio brži od Renaultovog R35 (za četiri kilometra), te za samo 3,3 kilometra sporiji od Hotchkissovog H35. Zbog toga mu je autonomija bila neusporedivo veća. Na cesti je s jednim punjenjem spremnika zapremine 217 litara mogao prijeći čak 225 kilometara (R35 130, a H35 150 km). Tijekom vožnje izvan putova, autonomija mu je još uvijek bila više nego odlična – 150 kilometara. FCM36 je mogao svladati rov širine dva metra i okomitu zapreku visine 70 cm. Naizgled slab motor ipak je bio dovoljno snažan da ga potjera uz uzbrdicu od čak 80 stupnjeva. Osim toga, dizelski je motor bio znatno pouzdaniji od benzinskih na konkurentskim tenkovima. Povećala se i sigurnost posade u borbi jer se dizelsko gorivo znatno teže zapali od benzina.

Velik motor, ali i napredna rješenja u oblikovanju tijela tenka doveli su do povećanja mase. Tako je vozilo dužine 4,46 m, širine 2,14 i visine 2,2 m imalo masu od 12,35 tona. Ni FCM36 nije mogao pobjeći od čudne “navike” da francuski tenkovi moraju biti više visoki nego široki. S druge strane, FCM36 je imao najveću razinu oklopne zaštite u usporedbi s R35 i H35/39. Taj uspjeh nije postignut pukim dodavanjem debljine oklopa, već njegovim pametnim oblikovanjem. Naime, projektanti su osmislili svojevrsnu piramidalnu konstrukciju zakošenih ploča koje su se spajale varenjem. Zakošenje je trebalo s jedne strane povećati korisnu debljinu oklopa, a s druge tendenciju rikošetiranja (odbijanja) protutenkovskih granata. Zanimljivo je da su FCM-ovi projektanti odlučili napraviti cijelo tijelo od ploča debljine 30 mm (na koje su naknadno, na zahtjev francuske vojske, dodali ploče debljine 10 mm), a ne samo prednji i bočni dio tenka. Sve su ploče zakosili pod kutovima koji su se kretali od 30 do čak 45 stupnjeva. Na taj su način dobili realnu debljinu oklopa od 45 do 55 mm, ovisno o nagibu. Čak su i ovjes zaštitili posebnim čeličnim pločama. Krov tijela napravljen je od čeličnih ploča debljine 15 mm, a podnica od čeličnih ploča debljine 13 mm.

Odluka da će FCM36 imati samo dva člana posade (zapovjednika/ciljatelja/punitelja i vozača) značila je da će mu borbene mogućnosti biti nikakve, naročito u srazu sa znatno naprednijim njemačkim tenkovima. Prezaposleni zapovjednik, koji je uz to morao ciljati i puniti oružje, u borbi jednostavno nije mogao (stizao) obaviti sve što se od njega očekivalo. Da stvar bude gora, kao glavno oružje odabran je top Puteaux L/21 SA18 kalibra 37 mm. Taj top krake cijevi ugrađivan je još na FT-17 iz I. svjetskog rata. Zbog toga ne začuđuje što su mu borbene mogućnosti protiv njemačkih tenkova 1939. bile, najblaže rečeno, slabe. Tako je na udaljenosti od 500 m probijao samo 12 mm čeličnog oklopa. Pred sam njemački napad na Francusku u svibnju 1940., tenkovi naoružani topom SA18 dobili su nove protutenkovske granate povećane početne brzine od 600 m/s i probojnosti od 30 mm. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da se zaustave njemački tenkovi. Svaki je FCM36 nosio po 102 granate, od čega samo 12 protutenkovskih i čak 90 razornih.

Uz top je bila spregnuta strojnica Châtellerault MAC mle 1931 kalibra 7,5 mm. Iako većina izvora navodi da je nošeno 2000 metaka, neki navode i podatak o borbenom kompletu od čak 3000 metaka.

Serijska proizvodnja
FCM36 je bio najnapredniji francuski laki tenk napravljen prije II. svjetskog rata. Ali te su prednosti ujedno bile i njegova “Ahilova peta”. Zašto? Zato što je bio složen i skup za proizvodnju. A francuska je vojska hitno trebala što više novih tenkova. Zbog toga je francuski glavni stožer u jednom trenutku čak razmatrao mogućnost da se naruče samo R35 i H35, ali je ipak zaključeno da je FCM36 toliko napredan da će se ipak naručiti početna serija od 100 tenkova. Usprkos činjenici da je samo jedan tenk stajao astronomskih 450 000 franaka. Za usporedbu, cijena R35 je bila otprilike upola manja. Ono što je prevagnulo u korist FCM36 bila je uporaba dizelskog motora i potreba francuske vojske da u praksi potvrdi uporabljivost novog pogona. Zbog toga i nisu vršeni pritisci na FCM da što prije započne sa serijskom proizvodnjom. Iako je priprema proizvodnje započela još u prosincu 1936., prvi serijski primjerak isporučen je tek 2. svibnja 1938. Deset dana poslije FCM je dobio narudžbu za još 100 tenkova, a 3. veljače 1939. za novih 100.

Međutim, kad je 13. ožujka 1939. isporučen zadnji tenk iz prve narudžbe (serijskog broja 30,100), FCM je objavio da, zbog gubitaka, prekida daljnju proizvodnju FCM36. Odmah je zatraženo i povećanje cijene na najmanje 900 000 franaka po tenku, kolika je navodno bila realna proizvodna cijena. Kako bi sve bilo jasno, objavljeno je da su pogoni FCM-a prezauzeti novim narudžbama tenka Char B1, te da se serijska proizvodnja FCM36 ne može nastaviti prije rujna 1940. U takvim slučajevima u drugim bi državama ministarstvo obrane zatražilo organizaciju u nekom drugom pogonu (pogonima), ali problem je bio u tome što je krajem tridesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj bilo vrlo malo tvrtki osposobljenih za postupak zavarivanja čeličnih ploča. Tako je proizvodnja FCM36 prekinuta.

Kako se FCM-ova kupola pokazala znatno boljom od APX R kupole koja se ugrađivala na R35 i H35, razmatrala se mogućnost da ona postane standardna kupola svih francuskih lakih tenkova. Usprkos većoj masi (1552 naprama 1287 kilograma), APX R je pružala znatno slabiju zaštitu od FCM-ove kupole. Na kraju se odustalo i od tih planova jer su testiranja s topom L/35 SA38 pokazala da konstrukcija kupole ne može podnijeti povećanu silu trzaja topa s dužom cijevi. Iz istog razloga odustalo se i od opremanja tenkova FCM36 topom SA38.

Operativna uporaba
Kako je proizvodnja FCM36 prekinuta nakon točno stotinu proizvedenih tenkova, ni francuska vojska nije mogla njima opremiti velik broj postrojbi. Tijekom ožujka i travnja 1939. formirane su dvije oklopne bojne Bataillon de Chars Lég?rs (BCL) označene kao 4e i 7e BCL. Svaka je dobila po 45 FCM36 tenkova. Od toga je 39 raspoređeno u tri satnije, a šest ostavljeno kao pričuva. Zapravo je samo jedan tenk bio u pričuvi jer je preostalih pet rabljeno za obuku posada. Nakon objave mobilizacije 25. kolovoza 1939., BCL-ovi su preimenovani u Bataillons de Chars de Combat (BCC). Sedmi BCC (bivši 7e BCL) dodijeljen je 503e Régiment de Chars de Combat, a 4e BCC dodijeljen je u 502e RCC. Nakon sloma poljske vojske pod udarima njemačkih oklopnih snaga, francuski su generali na brzinu pokušali preustrojiti svoje kopnene snage i formirati veće oklopne postrojbe. Tako su u rujnu 1939. i 4. i 7. BCC izdvojeni iz 502. i 503. RCC-a, te prebačeni u novoformirani 503e Groupement de Bataillons de Chars (GBC). Uz njih u 503. GBC ušao je i 3. BCC naoružan tenkovima R35. 503. GBC je dodijeljen Drugoj armiji kao oklopna pričuva.

Prvo vatreno krštenje obje bojne opremljene FCM36 imale su već 14. svibnja 1940., neposredno nakon što su njemačke trupe 13. svibnja organizirale mostobran preko rijeke Meuse kod grada Sedana. Zadaća FCM36 bila je da, u suradnji s pješačkim postrojbama, natjeraju njemačke snage na povlačenje natrag u Belgiju i unište mostobran. Zbog loše koordinacije djelovanja između francuskih snaga, pokret FCM-a izazvao je paniku u francuskim redovima, zbog čega su tenkovi na početne položaje stigli tek u zoru 14. svibnja., u trenutku kad su njemački tenkovi počeli prelaziti preko pontonskog mosta na Meusi. Njemačka oklopna prethodnica i tenkovi iz 7. BCC-a prvi su se put susreli kod mjesta Bulson. U samom početku bitke francuski su tenkovi uspjeli iz velike blizine uništiti nekoliko njemačkih lakih tenkova. Ali tada su se u bitku uključili njemački srednji tenkovi Panzerkampfwagen III (PzKpfw III). Iako su PzKpfw III imali tanji oklop (30 mm) te su teoretski bili inferiorniji francuskma, imali su i nekoliko prednosti. Prva je bila uporaba topa Kampfwagenkanone 36 L/46.5, kalibra 37 mm. Najveća prednost njemačkog topa nije bio kalibar (isti kao kod francuskih tenkova) već dužina cijevi od 46,5 kalibara, zbog čega je rabio granate sa znatno većom probojnošću. Druga velika prednost PzKpfw III bila je peteročlana posada. Zbog neučinkovitih topova Puteaux L/21 SA18, francuske su se posade pokušavale što više približiti protivniku. Tu je nastao problem jer su njemačke posade imale bolju preglednost bojišta, a uz to su PzKpfw III bili daleko pokretljiviji od FCM36. Na kraju bitke 7. BCC se povukao izgubivši čak 26 od 36 tenkova, koliko je krenulo u nju. Nakon strahovitih gubitaka 7. BCC-a napad 4. BCC-a, je zaustavljen, te mu je zapovjeđeno da se povuče prema selu Stonne. Njemačke su ga snage napale već 15. svibnja. U teškim bitkama, koje su trajale do 17. svibnja, Stonne je prelazio iz ruke u ruku čak 17 puta.

Nakon ovih borbi, obje su bojne povučene u pričuvu kako bi se popunile novim ljudstvom i tenkovima. U bitke su vraćene 9. lipnja 1940., usred njemačke operacije Fall Rot. Zadaća im je bila zaustaviti prodor njemačkog pješaštva preko rijeke Aisne. Bitka na rijeci Aisne (trajala je od 9. do 10. lipnja) jedna je od rijetkih koje su dobile francuske snage. Usprkos tome, njemačke snage su ostvarile značajne prodore na drugim pravcima te su se počele približavati Parizu. U uglavnom neorganiziranom povlačenju francuskih snaga, tenkovi FCM36 su rabljeni za zaštitu odstupnica. Zbog toga su redovito dolazili na udar njemačkih tenkova. Do kraja sukoba francuska je vojska izgubila otprilike polovinu od 100 FCM36.

“Život poslije života”
Od svih zarobljenih francuskih tenkova, njemačke se vojske najviše dojmio upravo FCM36, posebno njegov dizelski motor. Dio izvora navodi da su Nijemci zarobili čak 50 FCM36, ali to bi bio prevelik broj s obzirom na to koliko ih je izgubljeno tijekom okupacije. Vjerojatnija je brojka od 37 zarobljenih tenkova. Iako su neki tenkovi rabljeni za testiranje dizelskog pogona, označili su ih kao Panzerkampfwagen 737 FCM i spremili ih u skladišta. Zanimljivo je da ne postoji podatak da je ijedan FCM36, za razliku od drugih francuskih tenkova, dodijeljen nekoj satelitskoj ili savezničkoj državi.

U skladištima su ostali sve do 1944., kad ih je zamijetio Alfred Becker i ishodio dozvolu za njihovu prenamjenu u samovozne protutenkovske topove. Skinuo je kupolu i “otpilio” dio tijela na srednjem dijelu kako bi dobio mjesto za top kalibra 75 mm. Oko njega je postavio oklopno tijelo od zavarenih čeličnih ploča debljine 10 mm. Top je imao ograničenu mogućnost pokretanja po pravcu te se grubo ciljanje obavljalo pokretanjem vozila. Tako je nastao 7.5 cm PaK40(Sf) auf Geschutzwagen FCM(f), poznatiji kao Marder I. Imao je tročlanu posadu, a za samoobranu su ga naoružali i strojnicom MG34 7,9 mm. Nije poznato koliko je proizvedeno PAK40 samovoznih topova, ali se zna da su svi dodijeljeni Sturmgeschütz Abteilung 200 unutar 21. Panzer Division, te da su rabljeni tijekom borbi za Normandiju. Dio FCM36 iskorišten je i za izradu samovoznih haubica kalibra 105 mm, označenih kao 10.5 cm leFH 16/18. I one su ušle u sastav Sturmgeschütz Abteilung 200.

	FCM36	H35	R 35
Dužina	4,46 m	4,22 m	4,02 m
Širina	2,14 m	1,95 m”	1,87 m
Visina	2,2 m	2,15 m	2,13 m
Oklop	40 mm	35 mm	do 43 mm
Masa	12 350 kg	10 600 kg	10 600 kg
Motor	91 KS	75 KS	85 KS
Brzina	24 km/h	28 km/h	20 km/h
Autonomija	225 km	129 km	oko 140 km
Posada	2	2	2
Naoružanje	1×37 mm i	1×37 mm i	1×37 mm
	1×7,5 mm	1×7,5 mm	1×7,5 mm

 

Siniša RADAKOVIĆ