Hrabri ratnici slavonskog vlastelina u Ratu za austrijsku baštinu postali su prava vojnička avangarda, no zapovjednik im je pao u nemilost Marije Terezije

Kad je Marija Terezija (1717. – 1780.) 1740. stupila na austrijsko prijestolje, pruski kralj Fridrik II. Veliki (1712. – 1786.) zatražio je od nje da mu preda pokrajinu Šlesku. Nakon što je ona odbila njegov zahtjev došlo je do Rata za austrijsku baštinu (1740. – 1748.). Premda je Fridrikov izgovor za sukob bilo njegovo nepriznavanje Pragmatične sankcije, tj. mišljenje da žena ne može naslijediti habsburške posjede, pravi je razlog ipak bio Šleska. Bila je to mineralima bogata granična provincija između Pruske i Austrije, pa su Prusi jedva dočekali povod da je prisvoje. Nesuglasice oko austrijskog nasljeđa nisu ostale samo na lokalnoj razini već su poslužile kao prilika za obračun suprotstavljenih europskih sila. Prusku su podržavale Bavarska i Francuska koja je htjela smanjiti austrijski utjecaj, dok su Austriji pomoć ponudile Velika Britanija i Nizozemska. Nakon neuspješnih pregovora rat je započeo devet dana prije Božića 1740. pruskim napadom na Šlesku, iako su se prave borbe počele voditi tek od proljeća iduće godine. Austrija je za rat angažirala sve iskusne vojne zapovjednike, a u sukobu su sudjelovale i krajiške čete te naoružani odredi s vlastelinstava poznati kao panduri. Prije Rata za austrijsku baštinu služili su za održavanje reda i borbu protiv hajduka i raznih kriminalaca. Franjo Trenk bio je slavonski vlastelin rođen 1711. u Reggio Calabriji (danas u Italiji) kao sin pruskog plemića u habsburškoj vojnoj službi. Posjedovao je vlastelinstva Brestovac, Pakrac, Pleternica i Velika.

Psihološki rat

Već 1737., nakon smrti njegove žene i četvero djece od bolesti, Trenk je ponudio da njegova pandurska postrojba kao dio habsburške vojske sudjeluje u Rusko-turskom ratu, no odbijen je. Ponudu su ipak prihvatili Rusi i 300 trenkovaca istaknulo se u ratu, no njihov zapovjednik sukobio se s nadređenima i prognan je 1740. S dolaskom novog rata Marija Terezija uvidjela je da bi dobro obučeni odredi poput Trenkovih mogli biti od iznimne koristi. Dobivši njezinu dozvolu, slavonski je vlastelin 1741. godine uspio okupiti oko tisuću pandura. U sljedećih sedam godina ratovali su na svim važnijim bojištima i postali prava avangarda u načinu ratovanja. Najdjelotvorniji su bili duboko u neprijateljskoj pozadini, gdje su u manjim skupinama napadali nadmoćnije suparničke snage, šireći strah i nered u njihovim redovima. Smatra se da su tijekom rata iz stroja izbacili više od deset tisuća Prusa, Francuza i Bavaraca. Zbog svoje surovosti, hrabrosti, izvrsnih vojnih i taktičkih vještina zadobili su veliko strahopoštovanje diljem Europe. Njihova posebnost bila je i način odijevanja sličan onome turskih vojnika. Takav izgled bio je dio tadašnjeg psihološkog ratovanja, jer su kod Europljana stoljeća ratovanja protiv turskih osvajača ostavila duboke traume. Trenkovci su imali i prvi vojnoglazbeni odsjek u Europi nazvan ”turska banda“, koji je svirao orijentalne melodije izazivajući kod protivnika psihološki pritisak i opću nelagodu. Vojni glazbeni odred bio je sastavljen od dvanaest glazbara, koji su svirali  na bubnjevima, frulama i činelama. Za ono vrijeme Trenkovi panduri bili su više nego dobro naoružani s dva para kubura, jataganom, sabljom i puškom.

Na lošem glasu

Trenkovi panduri službeno su se Austrijancima predstavili u proljeće 1741. paradirajući kroz Beč. Već idućeg mjeseca napravili su prvi pothvat osvojivši planinu Zoptenberg (Ślęża u današnjoj Poljskoj). Iduće godine izveli su nekoliko napada na pruske i francuske posade, a posebno su se istaknuli u ponovnom zauzimanju Münchena. Najveći okršaj u Ratu za austrijsku baštinu imali su u Bavarskoj prilikom zauzimanja utvrđenog grada Diessensteina. Tad su nakon teških topničkih okršaja zarobili velik broj bavarskih snaga, pritom zaplijenivši dosta streljiva. Franjo Trenk je prilikom pregledavanja jednog skladišta streljiva teško ranjen nakon eksplozije. Bez obzira na ozljede, vratio se na bojišta. Od 1743. do 1745. triput je proveo novačenja pandura i husara tako da su njegove postrojbe narasle na oko sedam do osam tisuća pripadnika. Zbog svoje okrutnosti i pljački u kojima je sudjelovao prilikom napada na pojedine neprijateljske položaje, Trenk je došao na loš glas među vodećim austrijskim zapovjednicima, koji su ga često pokušavali maknuti s bojišta. Ogovarali su ga Mariji Tereziji, pričajući joj da je odgovoran za silovanja, pronevjeru državnih sredstava, okrutan odnos prema vojnicima i časnicima, pa čak i da je namjerno propustio priliku zarobiti Fridrika II.  Optuživali su ga i da je ukrao vojnu opremu koju je navodno planirao upotrijebiti za pobunu u Slavoniji. Kraljica je povjerovala u glasine, pa se  Franjo Trenk 1745. u Češkoj morao oprostiti od vođenja svojih pandura. Dio svojih postrojbi plemić je jedva uspio nagovoriti da se i bez njega vrate na bojište.

I danas predmet rasprava

Prave nevolje za Trenka počele su 1746. jer je uhićen pod već navedenim optužbama. Suđenje je trajalo godinu dana i premda velik broj optužbi nije bio čvrsto utemeljen i dokazan barun je osuđen na doživotni zatvor. Sama kraljica Marija Terezija, zbog njegovih iznimnih zasluga u Ratu za austrijsku baštinu, ponudila mu je slobodu, ako zatraži oprost. Trenk je to rezolutno i ponosno odbio smatrajući kako mu je velik dio optužbi podmetnutla austrijska vojna klika. Iduće dvije godine, do smrti 4. listopada 1749., bio je smješten u tamnicu Spielberg u blizini Brna, gdje se posvetio pisanju autobiografije. Franjo Trenk i njegovi panduri ostavili su neizbrisiv trag u europskoj i hrvatskoj povijesti, kao velika avangarda u načinu ratovanja i samim inovacijama na vojnom polju. Sam Trenkov život i uloga u Ratu za austrijsku baštinu danas izazivaju brojne kontroverze i prijepore među hrvatskim i ostalim srednjoeuropskim povjesničarskim krugovima. 

Josip BULJAN