U šangajskom brodogradilištu Jiangnan 17. lipnja porinut je golemi brod ravne palube. Bit će u operativnoj uporabi ratne mornarice koja je do prije petnaestak godina imala službeni stav da su takva plovila koncepcijski zastarjela. No, očito se predomislila jer su Kinezi u međuvremenu na njih potrošili velika sredstva, baš kao i na razvoj te serijsku proizvodnju palubnih zrakoplova i njihova naoružanja

I prije porinuća nosača Fujian, jačanje kineske ratne mornarice bilo je toliko vidljivo da je dovelo do promjene odnosa snaga na zapadnom području Tihog oceana. Japan i Južna Koreja reagirali su i počeli s prenamjenom svojih nosača helikoptera u lake nosače aviona, čija su udarna snaga američki avioni F-35B Lightning II koji mogu uzlijetati i slijetati okomito.

Kad za dvije, najviše tri godine Fujian postane operativan, dodatno će ojačati kinesku ratnu mornaricu. Iako porinuće nije bilo iznenađenje jer se gradnja dugo vremena pratila medijskim objavama popraćenim satelitskim snimcima, činjenica da je toliko napredniji od prva dva kineska nosača mogla bi motivirati Japan i Južnu Koreju da razmotre gradnju pravih nosača zrakoplova. Ako se potvrdi da će četvrti kineski nosač imati nuklearni pogon i istisninu oko 100 000 tona (toliko imaju i američki supernosači klasa Nimitz i Ford) i Australija i Indija morat će ozbiljno razmotriti promjenu svojih dugoročnih planova razvoja ratnih mornarica.

Kad postane operativan, Fujian će biti ne samo najmoćniji brod kineske ratne mornarice već i jedan od najmoćnijih na svijetu. Po svojim proklamiranim odlikama bolji je od dva britanska nosača klase Queen Elizabeth, ali ipak slabiji od francuskog nosača Charles de Gaulle. Zapravo je jedina prednost francuskog broda pred kineskim nuklearni pogon. No i to će se uskoro promijeniti jer zapadni obavještajni izvori tvrde da je već počela gradnja prvog kineskog nosača zrakoplova s nuklearnim pogonom, zasad poznatog kao Type 004.

Za dio azijskih i zapadnih analitičara odabir klasičnog pogona za Fujian ukazuje na kineske probleme s razvojem nuklearnog pogona. Za druge tek na činjenicu da je Fujian namijenjen za prikazivanje nove snage kineske ratne mornarice od Japanskog do Južnokineskog mora pa mu nuklearni pogon nije ni potreban.

Daleki počeci

Porinućem Fujiana za kinesku ratnu mornaricu simbolično je završio proces koji je započeo prije 37 godina kupnjom otpisanog australskog nosača zrakoplova HMAS Melbourne. Iako je australska ratna mornarica, prije predaje nosača Kinezima, s njega skinula svu osjetljivu opremu (radare i drugu elektroniku) na nosaču je ipak ostalo dovoljno sustava koje su kineski inženjeri mogli detaljno proučiti. Prije svega uređaji na letnoj palubi (aresteri i parni katapulti) te dizala. Neki izvori govore da su Kinezi skinuli letnu palubu te je potom rabili za obuku pilota. Doduše, drugi kažu da su napravili njezinu vjernu kopiju. U svakom slučaju, HMAS Melbourne poslužio je kao osnova za pokretanje kineskog programa gradnje nosača zrakoplova.

Kad su Kinezi pregledali bivši australski brod, najviše ih je iznenadilo koliko je važnih brodskih sustava ostalo na brodu, ali i složenost cijelog broda. Odmah su zaključili da kineska brodogradnja iz sredine 1980-ih nema kapacitet napraviti tako komplicirano plovilo, iako je HMAS Melbourne porinut još davne 1945. godine. Zbog toga su se okrenuli drugom rješenju. Različitim kanalima u Kinu su tijekom
1990-ih stigla čak dva ex-sovjetska nosača zrakoplova, tj. protupodmorničke krstarice s ravnom palubom klase Kijev (Kijev i Minsk). Iako su kupljeni privatnim novcem, Kinezi su se vjerojatno nadali da će zahvaljujući njima dobiti uvid u neka naprednija rješenja, a ipak ugrađena u jednostavniji brod. Međutim, ubrzo se pokazalo da su brodovi klase Kijev napravljeni tehnologijama i tehničkim rješenjima lošijim od onih na HMAS-u Melbourne.

U međuvremenu se u Kini dogodila svojevrsna industrijska revolucija. Zahvaljujući stranim investicijama koje nisu donijele samo novac već i pristup tehnologijama, kineska industrija počela se naglo razvijati. Do početka XXI. stoljeća brodogradnja se probila u sam svjetski vrh. Međutim, jedno je graditi najveće tankere i brodove za prijevoz kontejnera, a sasvim drugo napraviti nosač zrakoplova. I ponovno, kineski su se admirali odlučili za opciju kupnje umjesto samostalne gradnje. Prilika za kupnju prvog funkcionalnog nosača zrakoplova također se javila raspadom SSSR-a. Doduše, riječ ”funkcionalnog“ treba shvatiti u vrlo širokom značenju jer je drugi nosač klase Kuznjecov bio nedovršen. Prvotno nazvan Riga, a potom preimenovan u Varjag, porinut je u prosincu 1988. Raspad SSSR-a onemogućio je njegovo dovršenje. Brod je pripao Ukrajini koja nije imala namjeru dovršiti ga, pa je 1998. godine prodan Kinezima. Za brod je bila zainteresirana i Indija, no oni će se na kraju odlučiti za puno skuplju opciju – kupnju i rekonstrukciju nosača Admiral Gorškov. Varjag je dotegljen u kinesko brodogradilište Dalian i dovršen u ožujku 2011. Preimenovan je u Liaoning i u aktivnu operativnu uporabu uveden krajem 2012. godine.

S obzirom na sve, Liaoning je naslijedio sve loše strane klase Kuznjecov, prije svega nedostatak katapulta, pa ne čudi da ga je kineska mornarica označila kao školski. Usprkos tome, prvi domaći kineski nosač Shandong izgrađen je gotovo po istovjetnom programu. Porinut je u travnju 2017., a u operativnu uporabu uveden na samom kraju 2019. godine. I on je označen kao školski.

Tajni planovi razvoja

Iako Shandong nije donio gotovo nikakav napredak u odnosu na Liaoning, bio je važan jer je izgrađen u kineskom brodogradilištu. To je omogućilo stjecanje odlučujućih iskustava s gradnjom tako složenog broda i otvorilo vrata za prvi pravi nosač zrakoplova koji će biti projektiran i izgrađen u Kini, bez strane tehničke potpore.

Kinesko ministarstvo obrane nije među onim koji javno objavljuju planove razvoja, nabave i opremanja. Razvoj kineskih oružanih sustava ovijen je tajnom pa tako i onih iz ratne mornarice. Zbog toga se do podataka u pravilu dolazi zaobilazno. Najčešće su to javna izvješća obavještajnih službi, tekstovi u kineskim tiskovinama, ali i intervjui kineskih visokih časnika kojima s vremena na vrijeme pobjegne neka informacija. Tako je i s razvojem programa gradnje nosača zrakoplova. Po svemu sudeći, projektiranje Fujiana započelo je istodobno s projektiranjem Liaoninga. No kako je obnova nesuđenog sovjetskog plovila bila puno jednostavniji projekt, njegovo je ostvarenje bilo znatno brže. Prvotni izvještaji o trećem kineskom nosaču najavljivali su da bi trebao biti porinut 2020., najkasnije 2021. godine. Taj je rok pomaknut zbog problema s razvojem katapulta.

Isto tako, početkom 2010-ih zapadni su vojnostručni mediji špekulirali hoće li treći kineski nosač imati nuklearni pogon. To nije bilo bez osnove, jer kineska ratna mornarica ima veliko iskustvo s uporabom nuklearnog pogona na strateškim podmornicama. Iako opcija prenošenja nuklearnih postrojenja razvijenih za podmornice na nosače zrakoplova nije baš idealna (prvi američki nosač s nuklearnim pogonom USS Enterprise imao je osam nuklearnih reaktora), ipak je prihvatljiva. Na kraju je nekoliko izjava najviših kineskih časnika otkrilo da će treći nosač ipak imati klasični pogon, dok će četvrti dobiti nuklearni.

Satelitske snimke brodogradilišta Jiāngnán Zàochuán Chang otkrile su još 2012. godine prve module za koje se pretpostavljalo da su dio trupa novog nosača. Točan datum polaganja kobilice još uvijek nije poznat. Ovisno o izvoru to je ožujak 2015. ili veljača 2016. Gradnja očigledno nije tekla bez problema te se odužila pa je brod na kraju porinut tek 17. lipnja 2022.

Doduše, žurbe nije ni trebalo biti. Naime, još nije dovršen ni razvoj dva najvažnija palubna zrakoplova koji bi trebali djelovati s Fujiana – višenamjenskog borbenog aviona J-35 i letećeg radara KJ-600. Kako će završno opremanje nosača trajati barem još godinu dana, a još toliko bit će posvećeno maritimnim testiranjima, bilo bi logično da oba aviona budu spremna za serijsku proizvodnju do sredine 2024. godine. Informativni mediji kineskih susjeda pomiču rok ulaska u operativnu uporabu na šest pa čak do osam godina. No to vjerojatno nije realna procjena.    

Opis broda

Već smo spomenuli da se dugo nagađalo hoće li treći kineski nosač zrakoplova imati nuklearni pogon. Naime, dobro je poznato da je to jedini ispravan pogon za nosač u punom smislu riječi, koji treba djelovati globalno. Međutim, Kinezi su odlučili da će ga dobiti četvrti, još veći nosač. Za treći je odabran klasični pogon pa je Fujian po svemu sudeći ipak svojevrsni prijelazni projekt. Zanimljivo je da se zapadni izvori još uvijek ne mogu uskladiti oko toga koji je pogon ugrađen u novi nosač. Veći dio navodi da je ugrađen parni pogon s osam parnih kotlova i najmanje četiri parne turbine. Po tome bi bio nastavak pogona uporabljenog na prva dva kineska nosača.

Međutim, uporaba parnog pogona na Fujianu ima jedan značajan nedostatak – nedovoljnu proizvodnju električne energije. Brod je opremljen s tri elektromagnetska katapulta koji zahtijevaju golemu količinu struje. Naravno, moguće je da su kineski projektanti taj problem riješili ugradnjom jedne ili više parnih turbina namijenjenih pokretanju električnih generatora. Ili su ugradili posebne dizelske generatore. U svakom slučaju, takvo bi rješenje bilo poprilično komplicirano i zahtijevalo bi jako puno prostora u strojarnici. Uporabom dizelskih generatora nastao bi logistički problem osiguranja posebnog goriva te održavanja.

Zbog toga, dio izvora navodi da je Fujian dobio znatno napredniji integrirani električni pogon, vrlo sličan onom koji se rabi na britanskim nosačima klase Queen Elizabeth. Po tim izvorima, Fujian ima pogon od dvije plinske turbine spojene s električnim generatorima i četiri dizelska generatora. Zajedno proizvode oko 150 MW električne energije. Ako je to istina, onda bi to bila prva uporaba integriranog električnog pogona na kineskom velikom ratnom brodu.

Pritom je najvažnije pitanje koja se plinska turbina rabi? Iako su podaci o kineskoj proizvodnji velikih plinskih turbina ograničeni kao najlogičniji izbor nudi se R0110. Nju je uz ukrajinsku pomoć razvila tvrtka AVIC (Aviation Industry Corporation of China) još 2015. godine, a Kinezi su je u međuvremenu zasigurno poboljšali. Specifičnost turbine je u tome da je optimizirana za proizvodnju električne energije, te se još 2015. špekuliralo da je namijenjena ugradnji u buduće kineske nosače zrakoplova. Snaga joj je 114 500 kW.

Ključni katapult

Uporabom integriranog električnog pogona Fujian bi po svojim odlikama bio sličan britanskoj klasi Queen Elizabeth. Britanski nosači pri brzini krstarenja od 21 čvor imaju doplov od 10 tisuća nautičkih milja, pa su neki zapadni izvori zaključili kako i Fujian ima isti doplov. Pritom zanemaruju činjenicu da je istisnina britanske klase 65 000 tona, a Fujianova 80 000. Britanski nosač dugačak je 280, a kineski oko 315 metara. Veća istisnina i veći trup znače, među ostalim, i više prostora za spremnike za gorivo. Kad se ukalkulira i činjenica da kineske plinske turbine R0110 vjerojatno troše nešto više goriva od britanskih Rolls-Royce MT30, kineski bi nosač ipak trebao imati za nekoliko tisuća nautičkih milja veći doplov. To nije nevažno jer su nosači zrakoplova projektirani djelovati daleko od matičnih luka. Razlika od nekoliko tisuća nautičkih milja mogla bi biti presudna doplovi li Fujian bez dopune gorivom, primjerice, u blizinu američkog otoka Guam i tamošnjih strateško važnih baza. Još nekoliko dana plovidbe i Fujian se može približiti Havajima. Zbog toga će se svako isplovljavanje Fujiana pažljivo pratiti od prve probne vožnje pa nadalje. A doplov veći od 10 tisuća nautičkih milja dat će mu mogućnost da otplovi do Havaja i nazad, ili do Australije i nazad bez potrebe dopune gorivom za plinske turbine i dizelske generatore.

Velika razlika kineskog nosača u odnosu na britanski jesu tri elektromagnetska katapulta. Doduše, Amerikanci još uvijek imaju problema s istim takvim katapultima na nosačima klase Ford pa će biti zanimljivo za koju godinu vidjeti kako će funkcionirati kineski. Ako bude dobro radio, ti će katapulti dati Fujianu značajnu prednost pred klasom Queen Elizabeth kojoj na pramcu strši skakaonica, baš kao i kod nosača Liaoning i Shandong. Zahvaljujući katapultima, s Fujiana će moći djelovati leteći radari. Također, s katapultima bi se čak i ne baš uspješni kineski palubni višenamjenski avioni J-15 mogli uporabljivošću barem približiti američkim F/A-18E/F Super Hornetima.

Najvažnija je zrakoplovna skupina

Dva operativna nosača zrakoplova kineske ratne mornarice Liaoning i Shandong mnogo su manji od onog u gradnji – imaju 70 000 tona istisnine naspram 80 000 tona Fujiana. Nisu opremljeni katapultima već im je na pramcu skakaonica namijenjena za avione J-15. Zbog toga ih čak i kineska ratna mornarica smatra ne baš uspjelim projektom. Međutim, oba su nosača odlično poslužila za obuku pilota i tehničkog osoblja. I tako će biti još desetljećima. Naravno, u slučaju nekog većeg oružanog sukoba Liaoning i Shandong mogu poslužiti kao korisna dopuna nosaču Fujian.

Najveća prednost ugradnje elektromagnetskih katapulta mogućnost je uporabe letećih radara. Ti veliki turboelisni avioni zapravo su najvažniji dio zrakoplovne skupine nosača jer osiguravaju radarsku sliku stotinama kilometara iza radarskog horizonta brodskih radara. Međutim, s nosača mogu polijetati jedino uz pomoć katapulta te ih nema ni na prva dva kineska ali ni na britanskim nosačima klase Queen Elizabeth. Umjesto njih, sva četiri nosača rabe helikoptere opremljene malim i ni približno učinkovitim radarima u odnosu na onaj koji ima američki leteći radar E-2C/E2D Hawkeye/Advanced Hawkeye. Kinezi zato rade na razvoju vlastitog letećeg radara KJ-600*. Do završetka razvoja palubnog višenamjenskog borbenog aviona J-35** i njegova uvođenja u operativnu uporabu, kineska ratna mornarica morat će na Fuijan ukrcavati avione J-15T.

Neće to biti neki izvor sreće i zadovoljstva za kineske admirale jer je J-15 razvijen kao kopija sovjetskog palubnog aviona Su-33. Izvorni Su-33 po performansama i kvaliteti slab je avion, a kineska je kopija još gora. Najveći su problem bili preslabi i nepouzdani motori, što baš i nije dobra okolnost za avion koji s kratke letne palube nosača mora poletjeti pomoću skakaonice. Međutim, i kao takav J-15 služi za obuku mornaričkih pilota na nosačima Liaoning i Shandong.

Dakle, za uporabu s Fujiana i svih idućih kineskih nosača koji će biti opremljeni katapultima razvijena je izvedenica J-15T s jačim kineskim motorima i najsuvremenijim AESA radarom. No tek treba vidjeti hoće li novi kineski motori biti pouzdaniji nego dosadašnji. Motor je WS-10H čiji su potisak i pouzdanost, po kineskim izvorima, usporedivi s onima kod ruskog
AL-31F. Zapadni su izvori zbunjeni oko motora WS-10H. Dio tvrdi da je to tek WS-10A koji je uporabi na palubnim avionima prilagođen povećanom razinom antikorozivne zaštite. Dio izvora tvrdi da je to potpuno nanovo razvijena izvedenica s povećanim potiskom te da se uz J-15 privremeno ugrađuje i u J-20 (dok se ne okonča razvoj WS-15). Kako palubni avioni nemaju višak snage motora već samo manjak, logično bi bilo da je kineska ratna mornarica u J-15 stavila najjači raspoloživi motor. 

Elektroničko ratovanje

Kako će J-15T uzlijetati pomoću katapulta, moći će ponijeti veliku količinu goriva i naoružanja pa će se po svojim borbenim odlikama, barem na papiru, jako približiti američkim palubnim višenamjenskim borbenim avionima F/A-18E/F Super Hornet. Po ugledu na američki palubni avion za elektroničko djelovanje EA-18G Growler i Kinezi su na osnovi J-15 razvili vrlo sličan J-15D (dio zapadnih izvora označava ga kao J-17). Osnova je mornarički avion za elektronička djelovanja J-16D. Sva elektronička oprema i naoružanje s J-16D preneseni su na dvosjednu izvedenicu J-15S te je tako nastao J-15D. Iako su zbog dodatnog prostora u trupu i smanjenja mase uklonjeni top i spremnik streljiva, ugradnja sve te dodatne elektronike značajno je povećala masu. Zbog toga dio zapadnih izvora tvrdi da J-15D ne može djelovati s prva dva kineska nosača Liaoning i Shandong, već da će isključivo djelovati s Fujiana i idućih katapultima opremljenih nosača. Znakovito je da, iako je prvi prototip J-15D poletio krajem 2016. godine, za razliku od J-16D još uvijek nije u serijskoj proizvodnji.

Na letnoj palubi i u hangarima Fujiana naći će se i veći broj helikoptera, a u skoroj budućnosti i borbene besposadne letjelice. Ako zbog bilo kojeg razloga palubni leteći radar KJ-600 ne bude spreman za operativnu uporabu, kineska ratna mornarica na Fujian će morati ukrcati helikoptere Z-18J. To je leteći radar koji se koristi na nosačima Liaoning i Shandong. Z-18J bio bi slaba zamjena za KJ-600, ali bi ipak dao neke dodatne mogućnosti: ugrađeni AESA radar ima zonu otkrivanja ciljeva veličine lovačkog aviona najmanje 200 km.

Za protupodmorničku borbu, ali i druge namjene kao što je transport, ukrcat će helikoptere Z-18F Sea Eagle. Ne bi bilo iznenađenje ni da se na Fujian ukrca i nekoliko najnovijih kineskih helikoptera Z-20, za zadaće transporta, ali i spašavanja iz mora. Z-20 se najčešće opisuje kao kineska kopija američkog helikoptera Sikorsky S-70. 

Naoružanje s prijašnjih brodova

Obrana nosača zrakoplova ima nekoliko linija. Prvu čine borbeni avioni smješteni na nosaču koji bi trebali zaustaviti svaku prijetnju koja dolazi iz zraka na nekoliko stotina kilometara od nosača. Drugu liniju čine prateći brodovi unutar borbene skupine. U kineskoj ratnoj mornarici tu zadaću imaju razarači Type 055 (klasa Renhai). Iako službeno deklarirani kao razarači zapravo se radi o krstaricama (vidi tekst Razarač ili krstarica?, Hrvatski vojnik broj 558/2018). Uz njih će djelovati i razarači Type 052C (klasa Lanzhou). Obranu će dodatno pojačati i fregate Type 054A.

Vlastite oružane sustave nosači koriste tek kao zadnju liniju obrane. Naoružanje Fujiana po svemu sudeći ne razlikuje se od onog kod prva dva kineska nosača. Osnovu obrane od protubrodskih vođenih projektila činit će raketni sustav HQ-10 i topnički sustav Type 730. Novost bi trebala biti uporaba PZO raketnog sustava srednjeg dometa HHQ-9. Međutim, fotografije s porinuća pokazuju da na navodnim mjestima za okomite lansere trenutačno nije ugrađeno ništa.

Fujian je porinut u visokom stupnju dovršenosti, iako ne potpuno. Tako na vrhu jarbola još uvijek nije ugrađena antena radara namijenjenog motrenju zračnog prostora i površine mora. Brod je porinut s četiri pločaste antene AESA radara Type 346B. Taj sustav na drugim je kineskim ratnim brodovima prije svega namijenjen otkrivanju ciljeva u zraku na vrlo velikim udaljenostima. No, s obzirom na namjenu Fujiana, njegov će se Type 346B  prije svega koristiti za nadzor leta zrakoplova koji s njega djeluju, jer bi nadzor zračnog prostora na velikim udaljenostima trebali obavljati leteći radari KJ-600.

Sav opseg elektroničkih motrilačkih sustava i sustava za elektroničko djelovanje znat će se tek nakon što Fujian uđe u operativnu uporabu. Tako neki zapadni izvori navode da će dobiti i tegljeni sonar, iako se ta vrsta opreme u načelu ne ugrađuje na nosače zrakoplova. Ukratko, kad za otprilike tri do pet godina postane operativan, nosač zrakoplova Fujian po nekim će svojim borbenim odlikama biti vrlo blizu zapadnim konkurentima. Doduše, to će više ovisiti o kvaliteti borbenih aviona koje će Kinezi ukrcati na njega nego o samoj kvaliteti nosača. Međutim, već činjenica da ima tri elektromagnetska katapulta u nekim ga segmentima čini boljim od britanske klase Queen Elizabeth. Francuski nosač Charles de Gaulle od Fujiana je u prednosti ponajprije zato što koristi nuklearni pogon. Ako sljedeći kineski nosač zrakoplova (koji je već u gradnji) zaista dobije nuklearni pogon, pa čak i da ne bude puno veći od Fujiana, kineska ratna mornarica dobit će brod koji po svojim odlikama neće bitno zaostajati za američkim nosačima. Tako bi se uspjela približiti američkoj u mjeri u kojoj to nikad nije uspjelo ratnoj mornarici bivšeg SSSR-a.

---

Leteći radar – ključni adut Fujiana

Kineska ratna mornarica razvija prvi palubni leteći radar KJ-600 više od desetljeća. Nije to nimalo laka zadaća jer avion mora izdržati silna opterećenja prilikom katapultiranja i naglog kočenja pomoću arestera (sustav za kočenje pomoću sajli). Pritom i kupola s radarskom antenom mase nekoliko tona uvijek mora ostati na mjestu. Razvoj KJ-600 pri kraju je i zasigurno će biti spreman za operativnu uporabu kad i Fujian.

Avion su zajednički razvili Institut 603 i tvrtka Xi’an Aircraft Industrial Corporation. Kao osnova za razvoj tako složenog projekta iskorišten je demonstrator tehnologija JZY-01 koji je zapravo bio prerađeni transportni avion Xian Y-7 (kineska kopija An-26). Zbog slabosti trupa, JZY-01 nije opremljen kukom za kočenje, ali su na njemu kineski stručnjaci mogli testirati radar i aerodinamičku konfiguraciju (prije svega rep). Prve fotografije JZY-01 u javnosti su se pojavile 2012. godine.

Za uporabu na nosaču Kinezi su morali razviti novi avion sposoban trajno izdržati naprezanja prilikom polijetanja pomoću katapulta i slijetanja uz uporabu arestera. Prvi prototip, označen kao KJ-600 60001, prvi je put poletio 29. kolovoza 2020. Od tada su izrađena još tri prototipa te se pretpostavlja da je najmanje zadnji zapravo predserijski primjerak. Kad za nekoliko godina Fujian postane operativan, ukrcat će najmanje tri aviona KJ-600.

Zapadni izvori redovito KJ-600 opisuju kao kinesku kopiju američkog E-2 Hawkeyea. Kako je E-2C Hawkeye (i njegova modernija inačica E-2D Advanced Hawkeye) još uvijek jedini operativni palubni leteći radar, teško je procijeniti je li moguće napraviti avion te namjene, a da izgleda bitno drukčije. Uostalom, Jakovljev Jak-44, palubni leteći radar razvijan još u SSSR-u, također je bio jako nalik na Hawkeye.

Najveća razlika može biti u pogonu, no Kinezi su se odlučili (kao i Amerikanci) za dva turboelisna motora. Na prototipovima su trenutačno ugrađeni motori WJ-6C, pojedinačne snage 3805 kW (5103 KS). Kako palubni avioni ne poznaju pojam prevelike snage motora (može biti samo premala) najavljuje se da će serijski primjerci, ali i prototipovi koji će biti određeni za ukrcaj na Fujian, dobiti još snažnije motore WJ-10. Pod uvjetom da se razvoj uspješno dovrši, trebao bi imati snagu od 5000 kW (6705 KS). U slučaju da nastanu problemi s WJ-10, privremeno će se ugraditi motori WJ-6E snage 4000 kW (5364 KS). I najslabiji motori WJ-6C daju dostatno snage da operativni vrhunac leta bude 15 000 metara, a polumjer djelovanja 1250 km.

To je više nego dostatno da se iskoriste sve odlike AESA radara KLC-7. Na visini krstarenja od 11 000 metara taj radar objekte veličine lovačkog aviona otkriva na udaljenosti od 550 kilometara, te istodobno može pratiti više od 100 objekata u zraku i na površini mora. Pri krstarenju na 11 000 metara vrijeme patroliranja je od šest do osam sati na udaljenosti od 200 do 300 kilometara od nosača s kojeg je poletio.

---

Čeka se J-35

Palubni višenamjenski borbeni avion J-35 trebao bi biti kineski pandan američkom F-35C Lightningu II. Koncipiran je na osnovi aviona FC-31/J-31, a njegov razvoj kasni jer je kineska mornarica prvotno namjeravala na novi nosač s katapultima ukrcati drugi tip aviona. No kad je taj projekt propao, okrenuli su se FC-31/J-31 i od njega napravili palubnu izvedenicu J-35.

Put razvoja od FC-31/J-31 do J-35 posebno je zanimljiv. Prvi je prototip FC-31 prvi put poletio još 2012., a drugi tek 2017. godine. S obzirom na to da je razvijan isključivo za izvoz, kinesko ministarstvo obrane nije na njega trošilo znatna sredstva. Spas za FC-31/J-31 došao je od kineske ratne mornarice koja treba zamjenu za neuspješne avione J-15. Kao kandidat za palubu Fujiana spominjala se i potencijalna palubna izvedenica višenamjenskog borbenog aviona pete generacije J-20. Međutim, zbog svoje specifične konfiguracije i veličine bilo bi ga vrlo teško prilagoditi za uporabu s nosača zrakoplova. No znatno manji i kompaktniji J-31, koji ima klasičnu aerodinamičku konfiguraciju, bio je mnogo bolji izbor. Pojava drugog, znatno naprednijeg prototipa i potom još naprednijeg trećeg potvrdile su da je ratna mornarica konačno odabrala J-31 kao zamjenu za J-15. U odnosu na J-31, palubna izvedenica J-35 nešto je veća. Zbog potrebnih ojačanja trupa i stajnog trapa te većih krila, imat će veću masu. Prvi prototip J-35 prvi je put poletio 29. listopada 2021.

---

TEKST  Mario Galić