Gasi li se Lightning?

Pritisnutome stalnim odgodama okončanja razvoja i početka serijske proizvodnje, te neizbježivim povećanjem cijene, Lightningu II sve ozbiljnije prijeti gubitak kupaca i zapadanje u još veće probleme

Po svemu sudeći, ponos američke zrakoplovne industrije, višenamjenski borbeni avion F-35 Lightning II (poznat i kao Joint Strike Fighter – JSF), ponovno je zapao u teškoće, a to znači i daljnje odgađanje okončanja razvoja, što pak znači i povećanje troškova. Korporacija Lockheed Martin nastavlja se boriti ne bi li konačno uhvatila zamah u letnim testiranjima Joint Strike Fightera. To joj baš ne uspijeva jer je prvi primjerak predserijskog F-35A (AA-1) ponovno prizemljen kad što su otkriveni problemi s komponentama. Ništa bolja situacija nije ni s prvim predserijskim primjerkom F-35B (BF-1), koji neće poletjeti do početka iduće godine.

Situacija i ne bi bila tako dramatična da taj isti Lockheed Martin, već prije Lightninga, nije razvio F-22 Raptor. Kako oba aviona dijele iste tehnologije, američko i ratna zrakoplovstva osam drugih država očekivali su da će razvoj F-35 biti znatno brži i, naravno, jeftiniji. Zbog toga se Lockheed Martin trudi uvjeriti američku i ostale javnosti da ova (ponovna) odgađanja neće utjecati na rokove dovršenja razvoja, jer su svi opasni procesi razvoja (navodno) već uspješno prijeđeni. Uključujući i posebna testiranja buke, koja je Lockheed Martin morao obaviti na zahtjev australskog ratnog zrakoplovstva.

Naime, da bi postigao zadane letne mogućnosti, Lightning II je dobio dosad najjači turboventilacijski motor na svijetu, koji pri uključenom sustavu za naknadno izgaranje daje više od 178 kN potiska. Tako velika snaga neizbježivo znači i veliku buku. Problemi s bukom javili su se već tijekom testiranja, kad su se pobunili mještani koji žive u okolini zrakoplovne baze Eglin. Tijekom preleta Lightninga II buka bi dosezala 83, a često čak 90 decibela. Mjerenja su pokazala da je buka F-35 “samo” devet decibela viša nego tijekom polijetanja F-15C Eaglea. A Eagle je dvomotorni, dok je Lightning II jednomotorni avion. To je odmah izazvalo uzbunu kod nekih partnera, prije svega Nizozemske, Danske i Norveške. Njihov je problem što su sve njihove zrakoplovne baze, zbog nedostatka prostora, blizu naselja. Ako je Lightning II bučniji od dvomotornog Eaglea, koliko je onda bučniji od njihovih jednomotornih F-16 Fighting Falcona?

Prvi F-35 ? AA-1 prizemljen je zbog problema s motorom, preciznije s kućištem kompresora, koje bi dio zraka trebalo usmjeravati preko motora kako bi ga hladilo tijekom stajanja ili vožnje na zemlji. Situaciju s pregrijavanjem ne olakšava ni to što sličan problem ima i Raptor (koji je već ušao u operativnu uporabu), ali Lockheed Martin tvrdi da je ovaj problem ograničen samo na AA-1. Unatoč tvrdnjama da je riječ o minornom problemu, činjenica je da se problem učestalo javlja, te da redovito dovodi do problema s kompresorom zraka turboventilacijskog motora, koji ne uspijeva protjerati zrak kroz uzak prostor ostavljen između motora i strukture trupa. Namjena je tog prostora spriječiti pregrijavanje trupa i oštećenje strukture.

Drugi, još veći problem jest kontrola zagrijavanja trupa i smanjenje toplinskog potpisa aviona. Naime, kako je glavna odlika F-35 smanjeni radarski odraz, tako je posebna pozornost pridana i smanjenju toplinskog potpisa. Međutim, snažna turbina turboventilacijskog motora smještena je relativno duboko u trupu kako bi se ostavilo dovoljno prostora za ugradnju mlaznice s vektoriziranim potiskom, neophodne za inačicu F-35B STOVL. Na AA-1 pojavio se problem pojačane korozije trupa oko turbine. Problem izaziva razlika u temperaturi turbine i okolnih spremnika za gorivo, zbog čega dolazi do kondenzacije. Stručnjaci Lockheed Martina tvrde da će taj problem riješiti već kod BF-1. Za dodatno smanjenje temperature trupa rabit će se gorivo, koje će preuzimati temperaturu na sebe, te će potom ili izgarati u motoru ili se hladiti pomoću izmjenjivača topline u usisnicima za zrak.

Zbog ovih i još ponekog problema AA-1 je prizemljen od svog 45. leta, koji je obavio 23. srpnja ove godine. U međuvremenu su, 11. lipnja, započela letna testiranja BF-1, prvog pretprodukcijskog primjerka F-35B. Nakon nakupljenih 15 sati leta obustavljena su letna testiranja radi otklanjanja nedostataka i nadogradnje. Nastavak letnih testiranja BF-1 planiran je za drugu četvrtinu iduće godine. Drugi predserijski F-35B, BF-2, dovršen je 17. kolovoza, ali ni on neće poletjeti sve do početka iduće godine. Iako su u listopadu avioni trebali obaviti zemaljska testiranja STOVL mogućnosti, te nastaviti letna testiranja tijekom studenog, od toga neće biti ništa. Naime, mora se pričekati redizajn motora Pratt&Whitney F135. Kako bi se donekle smanjilo kašnjenje, obavljena su testiranja otvaranja vrata kompresora za STOVL polijetanje i slijetanje u letu, koja su originalno bila planirana nakon testiranja STOVL mogućnosti.

Konstatno povećanje cijene
Korijeni F-35 Lightninga II sežu sve do 1993. godine i pokretanja Joint Advanced Strike Technology (JAST) programa. Naknadno je došlo do spajanja Affordable Lightweight Fighter (CALF) and Joint Advanced Strike Technology (JAST) programa, te potom i preimenovanja u Joint Strike Fighter (JSF). Od samog početka, od JSF-a se očekivalo vrlo mnogo. Prije svega da zamijeni avione F-16, A-10, F/A-18 i AV-8B. Upravo će potreba za zamjenom AV-8B dovesti do najvećih problema u razvoju JSF-a. Kako bi se zamijenio tako širok raspon aviona, napravljene su tri inačice. Osnovna inačica za ratna zrakoplovstva dobila je oznaku F-35A i namijenjena je kao zamjena za F-16 i A-10. Zamjena za AV-8B, sa STOVL odlikama, označena je kao F-35B. Inačica namijenjena uporabi s nosača zrakoplova označena je kao F-35C. Naravno, od samog početka razvoja vjerovalo se da će JSF biti toliko dominantan da će s tržišta “izgurati” i sve ostale višenamjenske borbene avione.

Za razliku od F-22 Raptora, koji je od samog početka bio isključivo namijenjen američkom ratnom zrakoplovstvu, JSF je od početka razvijan kao izvozni projekt. Zbog toga je već u fazi JAST programa u njega uključena Velika Britanija, koja je u studenom 2005. za tu povlasticu platila 200 milijuna dolara. Ulazak Velike Britanije u JAST program značio je i uvjetovanje razvoja STOVL inačice kao zamjene za Sea Harrier i Harrier GR7. Poslije će se, uz Veliku Britaniju (ukupni je udio u razvoju dvije i pol milijarde dolara), programu priključiti Italija (milijardu dolara), Nizozemska (800 milijuna dolara), Australija (144 milijuna dolara), Kanada (440 milijuna dolara), Danska (110 milijuna dolara), Norveška (122 milijuna dolara) i Turska, čiji je udjel 175 milijuna dolara. Tako je u startu osigurano tržište od osam država. Naknadno se sa “samo” 20 milijuna dolara ovom odabranom klubu pridružio i Izrael, ali više zato da bi osigurao mogućnost kupnje. Kao potencijalni kupci spominju se Singapur, Indija i Brazil.

S takvim izvoznim potencijalom, JSF program je trebao biti najuspješniji program razvoja višenamjenskog borbenog aviona u povijesti američke zrakoplovne industrije. Početak je i bio takav. Američko ministarstvo obrane je 16. studenog 1996. dodijelio ugovore za izradu prototipova tvrtkama Boeing (X-32) i Lockheed Martin (X-35). Pritom su im, da im se nađe, dali i po 750 milijuna dolara. Prijedlog Lockheed Martina X-35 pokazao se znatno boljim te je 26. listopada 2001. i službeno proglašen pobjednikom.

Veliki broj gotovo sigurnih kupaca omogućio je da se u startu izračuna i prihvatljiva cijena, jer su se troškovi razvoja dijelili na osam investitora. Tako se početkom ovog stoljeća tvrdilo da će cijena osnovnog F-35A biti tek nešto viša od cijene F-16 ili oko 40 milijuna dolara. A onda su nastali problemi u razvoju, i stalna kašnjenja, koja su cijenu, po sadašnjim proračunima, podigli na 83 milijuna dolara za jedan F-35A. To znači da će cijena složenijeg F-35B biti viša od 90 milijuna dolara. Upravo je razvoj inačice F-35B pridonio stalnim odgađanjima, tako da je u jednom trenutku američko ratno zrakoplovstvo zatražilo da se od nje potpuno odustane. To je pak bilo neprihvatljivo za Britance, koji su svoje nove nosače zrakoplova prilagodili samo za uporabu F-35B.

Otkako je potkraj 2001. na JSF natječaju pobijedio Boeingov prijedlog koncepta X-32, odnosno kako se bliži trenutak kada s proizvodnih traka treba sići prvi produkcijski primjerak F-35, sve je uočljiviji znak upitnika koji se diže iznad programa razvoja. Takva situacija postala je izraženija još 2004. godine, kada su se u Fort Worthu počeli spominjati ozbiljni problemi s konstrukcijom, odnosno dvojbe oko stvarnih performansi aviona u odnosu na prvotno zatražene, s kojima je i osvojena prevaga na JSF natječaju. Tada je u javnost dospio i podatak o problemu s povećanom težinom STOVL inačice (F-35B). Od tada su u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, zemljama predvodnicama JSF tima, uložili znatan trud da bi pronašli rješenja, kako program ne bi ušao u slijepu ulicu. U međuvremenu su se javili novi problemi, dio kojih smo spomenuli u uvodnom dijelu teksta. Najjednostavniji način rješenja problema s F-35B STOVL inačicom bilo bi odustajanje od njezina razvoja, ali to nije moguće, prije svega zbog zahtjeva Velike Britanije. Osim toga, za ovu inačicu zainteresirana su i ratna i mornarička zrakoplovstva cijelog niza ekonomski i tehnološki snažnih zemalja, ujedno i potencijalnih kupaca. A upravo te zemlje s velikim iščekivanjem gledaju na rješavanje raznih problema s kojima se danas susreće JSF program, odnosno hoće li posebice F-35B ispuniti njihova očekivanja. Avioni sa STOVL značajkama dobivaju na dodatnoj vrijednosti ako se ima na umu i činjenica da je danas u svijetu deset puta više poletno-sletnih staza dužine oko 900 m nego onih dugačkih oko 2500 m. Naravno da je stoga i te kako razumljiva potreba za avionima sa STOVL odlikama. To je ujedno i jedan od razloga zbog kojih je Indija u samom početku jasno dala do znanja da je znatno više zanima mogućnost kupnje inačice F-35B nego F-35A. Zemlje članice JSF tima nisu se okupile samo zbog toga što je razvoj višenamjenskog borbenog aviona pete generacije iznimno skup, nego i zbog procjene da na svjetskom tržištu u idućem dvadesetogodišnjem razdoblju postoji potreba za čak oko 6000 aviona u klasi F-35. Od toga oko 2500 otpada na zadovoljenje potreba Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Pritom se možebitna financijska dobit od prodaje aviona logično čini iznimno privlačnom. Bila bi i veća da se procijenjena cijena u međuvremenu nije povećala s 45 na 83 (i više) milijuna dolara.

Dosadašnja iskustva JSF programa mogu se uspoređivati s iskustvima u razvoju Eurofightera, posebice u dijelu koji se odnosi na odgode raznih rokova pri izradi određenih sustava. Uz određene konstruktorske teškoće, njih uzrokuju i razni politički momenti u državama koji usporavaju dinamiku financiranja programa. Tako se Velika Britanija suočava s odgodom inicijalne proizvodnje prvih primjeraka F-35B, koja je pomaknuta za 2009. godinu, te bi prva dva aviona trebala biti isporučena tijekom 2011. umjesto 2010., što znači da prva britanska postrojba koja bi trebala biti popunjena JSF-om na to može računati u najboljem slučaju tek 2015. godine. A i to je, zbog najnovijih odgoda letnih testiranja, sve više upitno. Uz to u Velikoj Britaniji otvoreno izražavaju nezadovoljstvo strukturalnim modifikacijama i promjenama, posebice onima koje se odnose na unutrašnji prostor za bombe i vođene projektile. Smatraju da se time na određeni način favorizira integriranje američkih ubojnih sredstava, što pod veliki znak upitnika dovodi udjel europske industrije.

S druge strane, motiv pristupanja JSF timu nisu bile samo stvarne potrebe za novim avionima nego stvarna financijska korist od ulaganja u projekt novog aviona. Dobar primjer za to može biti Kanada, koja u JSF programu sudjeluje sa skromnih 150 milijuna dolara, iako njezino ratno zrakoplovstvo i nije osobito zainteresirano za kupnju F-35. Naime, tamošnji CF-18 imaju još dosta godina letnih resursa. Zbog toga je primarni interes uključivanja Kanade u JSF program bio osiguranje poslova za tamošnje gospodarstvo. Uspješnim pregovaranjem uspjeli su izboriti niz ugovora (dosad je sklopljeno njih 70, a radi se na još 60 novih) koji se odnose na proizvodnju pojedinih dijelova i sustava unutar JSF programa. Tako je s Kanađanima dogovorena proizvodnja određene zemaljske opreme, stajnog trapa, letačke opreme, softvera za trenažere i simulatore, izrada trenažnih sustava, te određenih komponenti od kompozitnih materijala. Vrijednost možebitne dobiti kroz cjelokupni vijek JSF programa višestruko nadmašuje iznos kanadskih ulaganja. Tako Kanađani optimistično očekuju da se njihova dosadašnja investicija od stotinu i pedeset milijuna američkih dolara vrati u 4000-postotnom iznosu! Dosad su kanadske tvrtke i znanstvene ustanove dobile čak 144 ugovora vezanih uz JSF program, čija se vrijednost za razdoblje od 2002. do 2012. godine procjenjuje na 490 milijuna dolara. Kad Lightning II konačno uđe u serijsku proizvodnju, ovi bi ugovori u razdoblju od 2013. do 2023. godine kanadskoj ekonomiji trebali donijeti još 1,1 milijardu dolara. Neke procjene govore da će na kraju vrijednost ugovora što će ih kanadske tvrtke dobiti za poslove vezane uz proizvodnju Lightninga II doseći između 4,8 i 6,8 milijardi dolara. Takvu svoju poziciju mogu prije svega zahvaliti posebnom trgovinskom sporazumu postignutom između Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.

Naravno da takav kanadski uspjeh ne ostavlja ravnodušnim ostale zemlje članice JSF tima. Odmah je protestirala Turska, koja je preuzela obvezu ulaganja u JSF program u visini od 175 milijuna američkih dolara. Ona je također nastojala izboriti više poslova i prostora za svoju industriju, odnosno znatno veći dio offset kolača za svoju industriju nego što je to bio prvobitni plan. Ti su se pregovori vodili usporedo s drugim važnim pregovorima oko konačnog definiranja broja aviona koje će kupiti, nastojeći takvu situaciju staviti u uzročno-posljedičnu vezu. Pretpostavljalo se da će Turska kupiti 120 aviona (stotinu F-35A i dvadeset F-35B, a isporuka prvih aviona trebala bi započeti tijekom 2013.), te na njih potrošiti minimalno između osam i deset milijardi američkih dolara, ali je taj plan naknadno smanjen na 116 F-35A ukupne cijene oko 11 milijardi dolara. S druge pak strane, Amerikanci su nastojala zadržati Tursku u programu, ali prije svega u realnim okvirima, naglašavajući kako za veći angažman turska industrija tehnološki nije bila spremna. Na kraju je postignut sporazum da će se svi turski Lightning II sastaviti u pogonima Turkish Aerospace Industries (TAI). Osim toga 6. veljače 2007. potpisano je pismo namjere između TAI-a i Northrop Grummana, po kojem će turska tvrtka sudjelovati u proizvodnji središnjeg dijela trupa Lightninga II. Posao ima potencijalnu vrijednost od tri milijarde dolara.

Nove opasnosti
Opstojnost Lightninga II ne ugrožava samo rast cijene, već i stalna kašnjenja u završetku razvoja i početku serijske proizvodnje. Naime, veći broj ratnih zrakoplovstava onih država koje su uključene u JSF program ima borbene avione koji su pri samom kraju svog operativnog trajanja, a koje su namjeravali zamijeniti upravo s F-35. Tako će ih potpuno tehnički razlozi natjerati da nađu, barem privremenu, zamjenu za Lightning II. Odustane li jedna, ili možda više država, od nabave F-35, to će automatski dovesti do još drastičnijeg povećanja cijene.

Jedna od država koje su se našle u takvoj situaciji jest Australija, koja je u JSF program uložila 150 milijuna dolara. Australci su prvo 2005. odgodili odluku o kupnji F-35 za 2008., ponajviše zbog sukoba oko (ne)mogućnosti pristupa softveru nekih sustava. Mogućnost pristupa je nužan radi modifikacija i modernizacije. Onda su problemi s okončanjem razvoja doveli do novog, neočekivanog problema ? hoće li F-35 biti spreman za operativnu uporabu prije nego što se australski F-111 i F/A-18 počnu povlačiti iz operativne uporabe. Zbog porasta cijene Lihtninga II, tijekom 2006. godine dio australske javnosti je počeo lobirati za kupnju europskog Typhoona II, koji se već nalazi u operativnoj uporabi. Spominjala se i mogućnost kupnje F-22. Na kraju je 6. ožujka 2007. službeno potvrđeno da će Australija, kao mjeru hitne zamjene za F-111, kupiti 24 F/A-18F Super Horneta, vrijednih oko šest milijardi australskih dolara. Usprkos tome, kako bi spasili svoja dosadašnja ulaganja u JSF program, najavljeno je da će Australija ipak kupiti i 100 F-35A, ukupne cijene oko 16 milijardi australskih dolara. Zbog najnovije finacijske krize i globalne recesije, prije samo mjesec dana objavljeno je da se planirana nabavka F-35 smanjuje sa 100 na 75 aviona.

Sličan problem, ako ne još i teži, ima i Norveška. Norveška je u razvoj JSF programa uložila 125 milijuna dolara, vjerujući da će tako dobiti zamjenu za svoje “šesnaestice”. Konstatno kašnjenje u razvoju, uz isto tako konstantno povećanje cijene, ugrozilo je te planove. Norveško ratno zrakoplovstvo opremljeno je s 57 F-16A/B, koji u operativnoj uporabi mogu ostati još najviše deset godina. Kako se norveške “šesnaestice” rabe i iznad Afganistana, njihovi se resursi ubrzano troše. Čak i da norveško ratno zrakoplovstvo počne dobivati svoje Lightninge II istodobno s američkim, opet postoji izgledna vjerojatnost da neće uspjeti ući u operativnu uporabu prije odlaska “šesnaestica”. Potpuno isti problem ima i dansko ratno zrakoplovstvo koje mora zamijeniti svojih 48 F-16. Danska je do sada u razvoj JSF-a ukupno uložila 110 milijuna dolara, da bi se našla u poziciji da mora tražiti zamjenu i za F-16 i za F-35. Zbog toga je, na temelju danskog zahtjeva, švedska tvrtka Gripen International u prosincu 2005. ponudila je DALO-u (Danish Defense Acquision and Logistics Organization) posebnu inačicu Gripena prilagođenu danskim zahtjevima. Sličan prijedlog dan je i norveškom ratnom zrakoplovstvu. U ništa boljoj situaciji nije ni nizozemsko ratno zrakoplovstvo, koje također u najskorije vrijeme mora zamijeniti svoje ostarjele F-16AM. Nizozemska je u razvoj JSF-a uložila 800 milijuna dolara i namjerava kupiti od 85 do 100 F-35A. Ako, silom prilika, Danska, Nizozemska i Norveška odustanu od kupnje Lightninga II, to će dovesti do neizbježno povećanja cijene i daljnjih smanjenja narudžbi.