Postoje brojne neispričane priče hrvatskih branitelja, a za jednom takvom krenuli smo potaknuti neobičnom fotografijom nastalom u ozbiljnoj ratnoj situaciji tijekom operacije Bljesak. Njezini su glavni akteri današnji susjedi, koji su se u toj neobičnoj situaciji našli na različitim stranama fotoobjektiva

Vojno-redarstvenom operacijom Bljesak oslobođeno je do tada okupirano područje zapadne Slavonije, što je tamošnjem stanovništvu omogućilo početak povratka normalnog života. Iako je operacija zbog dobre pripreme, ali i iznimne opremljenosti i motiviranosti pripadnika Hrvatske vojske, trajala samo nešto više od trideset sati, postoje brojne neispričane osobne priče njezinih sudionika. Tragom jedne takve priče krenuli smo potaknuti fotografijom koju je u operaciji Bljesak snimio dokazani fotograf Željko Gašparović Gašo, koji je zaboravu otrgnuo brojne događaje ne samo na području zapadne Slavonije nego diljem bojišta u Hrvatskoj. Gašo je prije rata radio kao strojovođa na željeznici i, kako to inače biva, ni sanjao nije da će se jednog dana baviti fotografijom. Ali ako u sebi imate, iako do tada možda neprepoznat, fotografski instinkt i smisao za temu i kadar, tada je tehnika rukovanja fotoaparatom manji problem. Pogotovo ako vas sila na to natjera. A rat je to bio. Svoje prve fotografske zadaće Gašo je imao kao djelatnik ratnog press centra Operativne grupe Posavina, a poslije kao pripadnik 125. brigade iz Novske, u kojoj je i dočekao VRO Bljesak. Iako je fotoaparatom pomno bilježio cijeli tijek operacije, za oko nam je zapela fotografija na kojoj mladi pripadnik Hrvatske vojske u središte oslobođenih Okučana umjesto na tenku ili nekom drugom vojnom prijevoznom sredstvu – ulazi motorom trokolicom. Nakon kraćeg istraživanja saznajemo da se radi o Ivi Komljenoviću, zaljubljeniku u motore od malih nogu pa sve do današnjeg dana, i ideja da se nađemo na istom mjestu na kojem je Ivo bio sa spomenutim motorom u Bljesku u trenu se stvorila. Ivo predlaže da dođe s moćnim i snažnim motorom koji danas ima, što nam se učinilo baš kao fora. I dogovor je pao.

Uporno izbjegavao odlazak u bivšu vojsku

Ivo je iz Voćarice, mjesta nadomak Novske, skroman i pomalo samozatajan, sa zaraznim i neiskvarenim osmijehom na licu, koji nikako ne skida. Tipična slavonska dobričina. I ostaje takav sve dok mu netko ne pokuša ugroziti životne svetinje – dom, obitelj, domovinu. “Roditelji me nisu učili da ikoga mrzim,” govori nam, “ali su u mene neraskidivo usadili da volim svoje i to branim pod svaku cijenu.” Vihori rata koji su početkom 1991. godine ozbiljno zapuhali, dočekali su ga kao nepunog osamnaestogodišnjaka, koji je, kao i svi sposobni muškarci morao ići u bivšu vojsku. Vidjevši što se događa, prvi poziv za vojsku nije htio primiti, a da bi izbjegao sljedeća dva, morao je pobjeći iz svojeg mjesta kako ne bi došao u situaciju da ga nasilu odvedu. I o tome kamo ide nije nikoga obavijestio od svojih najbližih, ne želeći ih time dovesti u dodatnu opasnost. Kada je dobio četvrti poziv, shvatio je da nešto mora napraviti jer to više ne može izbjegavati i odlučuje prijaviti se u Hrvatsku vojsku, u kojoj mu je već bio stariji brat. No, s obzirom na to da nije bio u vojnoj evidenciji, a još je bio relativno mlad, prvi pokušaj da stupi u Hrvatsku vojsku nije mu uspio, a onda je zahvaljujući domišljatosti uspio svladati i tu prepreku te se spasiti od odlaska u onu vojsku, vjerojatno ni ne sluteći kakva će tragedija zadesiti Hrvatsku. I u kakvim će se sve za život opasnim situacijama naći. Ipak, snalažljiv kakav je bio odmalena, preživio je najteže trenutke obrane domovine, te nakon demobilizacije 1992. godine napušta Hrvatsku vojsku u koju se ponovno vraća neposredno prije operacije Bljesak.

Ivinim sudjelovanjem u operaciji Bljesak vraćamo se na početak naše priče te nas zanima kako i gdje je našao spomenuti motor. “Moji kolege suborci našli su taj motor i bezuspješno ga pokušavali upaliti”, govori nam Ivo. “Kako su znali da volim motore i o njima dosta znam, pozvali su me da ga pokušam upaliti, a ja sam rekao da onaj tko ga pokrene, njegov je”, uz smijeh nastavlja Ivo dodajući kako se radilo o svojevrsnoj igri odraslih dječaka. U kratkom vremenu Ivo ga je uspio upaliti i njim se odvezao u središte Okučana, gdje ga je sav u čudu ugledao fotograf Gašparović i iskoristio jedinstvenu i neobičnu prigodu da zabilježi taj trenutak povijesti.

Najteži trenuci rata

Prisjećajući se ratnih trenutaka Ivo nam spominje nekoliko situacija koje je doživio i koje su bile iznimno traumatične. Jedna od njih dogodila se njegovu ocu dok je s kolegom išao na misu. Neprijatelj je zapucao na auto u kojem su se nalazili, pri čemu je očev kolega zadobio nekoliko prostrijelnih rana, a otac je zarobljen i odveden u zatvor u Okučane, u zgradu u kojoj je danas knjižnica i sjedište općine. Nakon višetjedne torture i batinanja, a znamo kako je neprijatelj te metode bio usavršio, oca mu razmjenjuju za neprijateljske zarobljenike i puštaju kući, izbijenih zubi i s teškim ozljedama. “Važno da se vratio živ”, govori nam Ivo zabrinutog izraza lica te dodaje kako se radilo o neopisivo traumatičnom i neizvjesnom razdoblju koje su tada kao obitelj proživjeli.

Druga, možda još teža situacija, dogodila mu se kada je s bratom i još jednim suborcem bio na prvoj crti bojišta. Neprijatelj je ispalio granatu koja se aktivirala o jedan hrast te ih je s neba zasula kiša gelera, koji mu ranjavaju brata. “Na sebi sam nosio svoju ratnu opremu, uzeo sam i bratovu, njega stavio na leđa i nosio ga nekih kilometar i pol jer zbog nepristupačnosti terena sanitetsko vozilo nije moglo do nas doći. Temperatura je bila blizu –20 stupnjeva i kada sam spustio brata do sanitetskog vozila i zbacio opremu sa sebe, iz mene se pušilo kao iz ‘parnjače’”, prisjeća se Ivo i nastavlja kako, ponesen adrenalinom i željom da spasi brata, ni u jednom trenutku nije osjetio umor sve dok brata nije predao u sigurne medicinske ruke. No najgore se dogodilo kada je došao kući i kada ga je s vrata majka pitala gdje je brat. “U tom trenutku pokušavao sam nešto reći, a u meni je zamro glas i ni nakon nekoliko pokušaja, boreći se pritom za zrak, nisam majci i ocu uspio ništa izustiti. Otac je već spustio pogled misleći da se dogodilo najgore, majka je uporno nastavljala ponavljati pitanje, dok konačno nisam uspio preko usta prevaliti da je ranjen, ali živ. Majka mi ni tada nije povjerovala, nego je rekla da je odmah smjestim u vozilo i odvedem da se u to uvjeri. Kada bih sve loše što mi se u životu dogodilo stavio na jednu stranu vage, i ovaj događaj na drugu, onda bi definitivno to debelo prevagnulo”, u dahu nam govori Ivo, na čijem se licu vidjelo da ponovno proživljava te strašne trenutke, koji su, srećom, dobro završili.

U želji da se ipak odmaknemo od tih sumornih tema, zamolili smo Ivu da nam sa svojim današnjim motorom pozira na istom mjestu gdje je fotografiran u Bljesku ta da u ruci drži upravo tu fotografiju. Društvo mu je činio, ovaj put s iste strane objektiva, Gašo, koji je tada zabilježio taj nesvakidašnji događaj. Sigurni smo da je tom današnjom fotografijom našeg kolege Brandta ova priča dobila svoj nastavak. Za kraj, kao strastveni zaljubljenik u motore i član bajkerskog kluba, Ivo šalje poruku i savjet mladim vozačima: “Nemojte sebi previše vjerovati da možete s motorom napraviti više nego što je moguće. Zakoni fizike neumoljivi su, ne uzdajte se previše u motor i njegovu snagu, a na alkohol i drogu u potpunosti treba zaboraviti. Nikako rastreseni ili nervozni ne sjedajte na motor jer posljedice mogu biti pogubne.”

Tekst: Željko Stipanović; Foto: Tomislav Brandt