Glas šutnje

Na Natječaju za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj 2020., Ministarstvo hrvatskih branitelja zbog iznimne je kvalitete pohvalilo pet pristiglih radova

Glas šutnje

Zima…
Jutro se budi nad dolinom posutom svjetlucavim injem. Grane se uvukle od studeni, trava se gotovo ne vidi od leda koji ju je prekrio. Priroda mirna i tiha, spava pod ledenom posteljom. Tek se naslućuje blagi obris seoskog puta.

U blizini čuju se koraci…

Pete ženskih čizama klapkaju u jednakim razmacima, sviraju melodiju nekako žalosnu i sumornu. Koraci su sve bliže i bliže, magla otkriva lik starice zaogrnute crnim kaputićem. Pažljivo prolazi zaleđene lokve na putu…
“Ah…” Začuje se uz zveckanje križića na krunici koju je nosila u rukama koje su joj simultano izletjele iz džepova kaputa.
Poskliznula se… Spretno je izmaknula padu i nastavila šaputati molitvice putem do crkve…
Nedjelja je.

Starica do crkve moli krunicu i nada se da će tako nagovoriti nebo da joj otkrije gdje leži tijelo njezina sina kojeg je izgubila devedesetih godina.

Opet se uspjela sabrati… Gleda onaj isti put kojim je prolazila sa sinom dok je bio dijete… Prisjeća se trenutaka i situacija koje joj spontano dolaze u misli… Gdje joj je sin pita se već tri desetljeća. Šute naši, šute njihovi, šute zločinci, a što je najgore i nebo odbija odgovor. Neki su joj rekli da je odveden u logor. Jedni da je u masovnoj grobnici. Drugi pak da ga je ubio jedan iz susjednog sela. Zna da je viđen kad su pristaše svetosavlja i Velike Srbije ušli u selo.

Prave istine još nema… Oči joj se napune suza.

Možda je i bolje da ne zna kako su ga u selu mučili dok mu duh nije napustio tijelo. Tri dana bio je pod palicama i batinama, a onda su ga dokrajčili metkom. Tijelo mu je nekoliko dana ležalo uz seoski put… Onda su ga bacili u rupu i prekrili zemljom. Kako bi to izdržala?
Suza iz staričina oka spustila se niz naborani obraz i pala tamo uz seoski put, pade na travku okupanu injem, onda na hladnu zemlju.

Nakvasi grob mučenika slobode.

Jadna starica nije niti svjesna da njezin sin leži pokraj puta kojim ona svake nedjelje ide do crkve. Tu je tijelo njezina sina pronašlo smiraj i odmor od zla ovog svijeta.

Dobro znaju zločinci da je tu pokraj puta…
Šute naši, šute njihovi, šute zločinci.

Majka vapi da nad grobom sina svog isplače dušu koja pati već trideset godina.
Starica majka svake nedjelje prođe kraj sina svoga ne znajući da je tu.
Samo za jedno ona moli da prije smrti nađe svoga sina i dostojno ga pokopa.
Ali šute naši, šute njihovi, a zločinaca sve više…
I šute.. 

Toni Krolo, učenik 4. razreda Nadbiskupske klasične gimnazije “Don Frane Bulić”, Split