Brodsko se topništvo može definirati na dva načina. Prvi, u užem smislu tog pojma, označava isključivo uporabu topova raznih vrsta i namjena smještenih na plovilima. U drugom, širem smislu, brodsko topništvo obuhvaća i raketne sustave namijenjene djelovanju protiv ciljeva u zraku, na morskoj površini, ispod površine, te na kopnu. Razvoj brodskog topništva u prvom, užem smislu, tema je novog podlistka

 

Osnova brodskog topništva topovi su u kalibru od 20 mm do, povijesno gledano, 460 mm na japanskim bojnim brodovima klase Yamato. Top je vrsta artiljerijskog oružja velike dužine cijevi u odnosu na kalibar (promjer cijevi), velikom početnom brzinom granate, položenom putanjom, velikom preciznošću gađanja, velikom brzinom gađanja te velikom učinkovitošću na cilju. Zbog duge cijevi i velike mase topovi imaju velike sile trzaja. Stoga su se brodski topovi velikih kalibara morali ugrađivati na vrlo velike brodove koji su bili dostatno masivni da izdrže snagu njihova trzaja. Tako je puna istisnina brojnih brodova klase Yamato bila 71 659 tona, a dužina preko svega 263 metra. To je bilo dostatno za ugradnju triju kupola, svake s po tri topa 40 cm/45 Type 94 kalibra 460 mm (oznaka 40 cm bila je lažna kako bi se prikrila prava snaga topova tijekom razvoja). S obzirom na suvremene smjerove razvoja brodskog topništva, Type 94 zasigurno će ostati najveći topovi ikad ugrađeni na ratne brodove.

Danas se vjeruje da su Kinezi otkrili barut oko 100. godine, a prvi zapis koji upućuje na njega nalazi se u knjizi Cantong qi iz II. stoljeća. Usprkos tome, Kinezi jako dugo nisu spoznali uporabljivost baruta u vojne namjene te su ga uglavnom rabili za razonodu: vatromete. Prvi su se topovi u Kini pojavili oko 1000. godine. Kako nijedan primjerak topa iz tog razdoblja nije sačuvan (ili bolje rečeno još uvijek nije pronađen) njihov izgled, način djelovanja i učinkovitost još su uvijek velika nepoznanica. Prvo spominjanje uporabe vatrenog oružja u pomorskoj bitki vezano je uz kinesku dinastiju Song (ili Sung), koja je vladala od 960. pa do 1279. godine.

Barut je u Europu došao u XIV. stoljeću, no za razliku od Kineza, Europljani su ga vidjeli samo u ratnoj namjeni. Do početka XV. stoljeća topovi su u Europi potpuno istisnuli katapulte. Zahvaljujući velikom dometu, vrlo velikoj brzini leta kugle i preciznosti, topovi su se vrlo brzo počeli postavljati na brodove. Prvo spominjanje uporabe brodskog topništva u Europi vezano je za Bitku kod Arnemuidena 1338. godine, na samom početku Stogodišnjeg rata. Engleski brod ”Christopher“ naoružali su s trima topovima i jednim ručnim topom (engl. handgonne). Prva poznata uporaba brodskog topništva u Aziji vezana je uz Bitku kod Jinpoa 1380. godine između japanskih pirata i pobjedničke, znatno manje korejske flote. Sve velike ratne mornarice Europe i Azije imale su do sredine XV. stoljeća ratne brodove naoružane brodskim topništvom.

Realnost drukčija od filmske

Iako su se prvi topovi sa zatvaračem pojavili već u XIV. stoljeću, na ratnim su brodovima u uporabi sve do XIX. stoljeća bili topovi bez zatvarača, koji su se punili preko usta cijevi. Razloga za to bilo je više. Prvi i najvažniji bila je nedostatna kvaliteta materijala od kojih su se topovi proizvodili. Topovi od bronce, a potom od željeza, morali su se lijevati u jednom komadu, kako bi mogli izdržati tlakove koji se stvaraju tijekom opaljenja. Tek je pojava kvalitetnog čelika omogućavala proizvodnju vrlo izdržljivih topovskih cijevi, barutnih komora i zatvarača koji su mogli izdržati naprezanja.

Barut je bio drugi problem. Kvaliteta dimnog (crnog) baruta nije dopuštala veliku brzinu paljbe jer je imao slabo izgaranje tijekom opaljenja. Kako bi se uklonili zaostali dijelovi baruta koji nisu izgorjeli tijekom opaljenja, a koji su mogli izazvati pojačanu detonaciju pri idućem, prije punjenja svaka se topovska cijev morala očistiti od ostataka. Bio je to dugotrajan i opasan posao. Teoretski, posadu topa mogla su činiti samo dva čovjeka, no ako ste htjeli povećati brzinu paljbe na maksimum, na svakom je topu moralo biti barem pet poslužitelja. Najbolje obučena posada uspijevala je ispaliti dvije do najviše tri kugle u pet minuta. Usprkos tome, u žaru borbe slučajevi samoopaljenja topova, pa čak i eksplozija, nisu bili rijetki.

 

Zbog visoke cijene metala, u početku su rabljene kugle napravljene od kamena (kao probojne) i terakote (kao rasprskavajuće). Za ”čišćenje“ protivničke palube topovi su se često punili krupnim šljunkom i krhotinama stakla. S razvojem metalurgije i smanjenjem cijene metala, prije svega željeza, pojavile su se metalne kugle.

Iako današnji filmovi, poput ”Pirata s Kariba“, prikazuju učinkovitost tih ranih topova otprilike na razini razorne moći granata ispaljenih iz haubica kalibra 155 mm, ona je u stvarnosti bila znatno manja. I kad bi se kugle ispalile s vrlo male udaljenosti od desetak metara, vrlo bi rijetko uspjele probiti drveni trup protivničkog broda. Tek bi višestruki pogodci u trup u promjeru od metar ili nešto više toliko oslabili konstrukciju da bi ona popustila. Stoga su topnici u početku pomorskih bitaka ponajviše gađali jarbole kako bi smanjili ili potpuno onemogućili manevriranje protivničkog broda i tako ga učinili lakšom metom. Ako bi i koji ratni brod potonuo, to je u pravilu bilo zbog požara koji posada ne bi uspjela kontrolirati te bi zahvatio spremište baruta, čija bi eksplozija raznijela trup. S obzirom na to da su se pomorske bitke do kraja XVIII. stoljeća uglavnom vodile u priobalnim vodama, puno je brodova izgubljeno zbog nasukavanja.

Industrijska revolucija

Koncepcija ratnog broda od doba Grka i Rimljana do XVIII. stoljeća zapravo se promijenila vrlo malo. Osim što su u brodovi u XIV. stoljeću konačno naoružani topovima, glavni pogon bilo je jedrilje. Industrijska revolucija XIX. stoljeća iz temelja će promijeniti ratne brodove i brodsko topništvo.

Prva je promjena nastala razvojem metalurgije, koja je omogućila masovnu proizvodnju čelika, slitine željeza s ugljikom koja ima znatno bolja svojstva u odnosu na sirovo željezo. Parni je stroj drugi veliki izum. Prvi put u povijesti brodovi više nisu ovisili o snazi vjetra ili veslača. Jarboli i jedrilje više nisu bili potrebni pa su projektanti mogli stvoriti znatno kompaktnije brodove. Osim toga mogli su ih oklopiti.

U Bitki kod Hampton Roadsa, 8. ožujka 1862., u Američkom građanskom ratu, prvi su se put sukobile oklopnjače – USS ”Monitor“ (Unija) i CSS ”Virginia“ (Konfederacija). Oba su broda pokretani isključivo parnim strojevima, a trupovi nad vodnom linijom bili su obloženi metalnim oklopom. No, ”Monitor“ je dva topa imao smještena u pokretnoj kupoli što mu je omogućilo gađati protivnički brod bez obzira na poziciju. Bitka je završila bez pobjednika no iz temelja je izmijenila ratne brodove i pomorske bitke.

Neželjena britanska prekretnica

Do sredine XIX. stoljeća topovi sa zatvaračem potpuno su razvijeni te je njihov smještaj u kupole omogućio projektiranje novih ratnih brodova koji su po svojoj veličini i borbenim mogućnostima potpuno nadmašivali sve do tada viđeno. Britanski HMS ”Dreadnought“, prvi bojni brod na svijetu, porinut je 10. veljače 1906. i trebao je definitivno učvrstiti prevlast Kraljevske ratne mornarice na oceanima. No, dogodilo se nešto sasvim drugo. Naime, ona je dominirala prije svega brojnošću flote, nijednoj drugoj zemlji nije bilo u interesu uložiti silan novac za nešto slično. ”Dreadnought“ je bio toliko moćniji od ostalih ratnih brodova da je postavio sasvim nove standarde, pokazao je i ostalim silama da izgradnjom po desetak takvih plovila, a ne stotina drukčijih, mogu osporiti britansku dominaciju. Tako je ratni brod, koji je trebao definitivno potvrditi britansku dominaciju, označio početak njezina kraja.

Bojni brodovi dominirali su pomorskim bojištem tijekom I. svjetskog rata, no do 1939. godine već su bili zastarjeli jer su dominaciju preuzeli nosači aviona. Usprkos tome ratne mornarice nastavile su graditi bojne brodove i tijekom II. svjetskog rata, a vrhunac je bila već spomenuta japanska klasa Yamato. Od pet predviđenih dovršena su dva (”Yamato“ i ”Musashi“) dok je treći (”Shinano“) tijekom gradnje prenamijenjen u nosač aviona. I ”Yamato“ i ”Musashi“ potopljeni su u zračnim napadima, a ”Shinano“ je potopila podmornica. Zbog novonastale stvarnosti, u kojoj su avioni dominirali na pomorskim ratištima, protuzračno je topništvo jako dobilo na značaju i  mornarice su na sve brodove počele ugrađivati takve sustave. Na najmanjim to su bili protuzračne strojnice, a na najvećim topovi do kalibra 155 mm. Japanska ratna mornarica za klasu je Yamato čak pokušala razviti i protuzračnu granatu za topove kalibra 460 mm.

Pred kraj II. svjetskog rata nacisti su ubrzano razvijali vođene projektile, a neke čak i uporabili u borbenim operacijama. Do kraja pedesetih godina vođeni projektil brod-brod i brod-zrak postali su standardni dio naoružanja ratnih brodova. Brodsko je topništvo naglo izgubilo na značaju i postalo tek pomoćno naoružanje. No razvojem topničkih sustava za obranu od protubrodskih vođenih projektila, ponovno dobiva na važnosti.

Mnoge ratne mornarice trenutačno ulažu vrlo velika sredstva u razvoj elektromagnetskih topova koji bi trebali donijeti novu mladost brodskom topništvu.

Mario GALIĆ