Iako je BAE Systemsov koncept velikih fregata za britansku Kraljevsku ratnu mornaricu imao spor start praćen povećanjem troškova, za njega se odlučila i Australija te Kanada, što znači da će ipak biti uspješan

Multinacionalna (ili bolje rečeno transnacionalna) korporacija s britanskim korijenima BAE Systems izvorno je razvila projekt fregate Global Combat Ship (globalni borbeni brod) za potrebe britanske Kraljevske ratne mornarice. Vojnopomorska velesila tražila je nasljednicu fregata klase Broadsword (poznatijih kao Type 22) i klase Duke (Type 23). Iako je program pokrenut još 1998. godine kao projekt Future Surface Combatant (u slobodnom prijevodu površinsko borbeno plovilo budućnosti), tekao je vrlo sporo. Jedan od razloga bio je RV Triton, demonstrator tehnologija s tri trupa (trimaran), koji je Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva naručilo kako bi na temelju njega u budućnosti dobilo revolucionarna ratna plovila. Brod je u svibnju 2000. porinut, a u kolovozu te godine predan naručitelju. Izgradila ga je američka tvrtka VT Group i zaradila nemali novac: ukupno je stajao oko 20 milijuna funti. Intenzivna maritimna testiranja počela su 2001., no rezultirala su zaključkom da trimaranska forma trupa ne pruža dostatno velik napredak u odnosu na klasičnu formu s jednim trupom te da su projektiranje i gradnja znatno skuplji. Već u siječnju 2005. godine RV Triton prodan je tvrtki Gardline Marine Sciences, a ona ga je onda u prosincu 2006. prodala carinskoj i graničnoj službi Australije. Od sredine 2017. brod je ponovno u Ujedinjenom Kraljevstvu i australski vlasnik nudi ga na prodaju preko posebne web-stranice.

Nakon što je britanska mornarica ustvrdila da trimaranska forma ne pruža nikakve važnije prednosti, do takvog je zaključka došla i američka. Njezina klasa trimarana Independence pripada problemima opterećenom programu obalnih borbenih brodova (Littoral Combat Ship – LCS). Jedina je bitna razlika u tome što su Britanci nakon jednog relativno jeftinog broda zaključili da trimaranska forma trupa ne odgovara borbenoj platformi, dok su Amerikanci do takvog zaključka došli nakon što su potrošene milijarde dolara. Ukupno je planirano izgraditi 19 brodova klase Independence po jediničnoj cijeni od oko 360 milijuna dolara. Američka ratna mornarica odlučila je u međuvremenu otpisati prva dva broda (USS Independence i USS Coronado) nakon samo deset, odnosno šest godina operativne uporabe.

Novac za nosače

Dok su se Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva i Admiralitet bavili projektom Future Surface Combatant, njihova je ratna mornarica ostala bez četiri fregate Type 22 Batch 1 (prodane Brazilu) i šest fregata Batch 2, od kojih su dvije prodane Rumunjskoj i jedna Čileu. Tijekom 2005. godine Čileu su prodane i dvije fregate Type 23, a 2007. još jedna. Tako je u prvom desetljeću ovog stoljeća britanska mornarica ostala bez podosta fregata koje je trebalo hitno zamijeniti.

Međutim, Ministarstvu obrane baš se i nije žurilo. Laburistička vlada Tonyja Blaira imala je drugi prioritet. U srpnju 1998. objavila je Strateški pregled obrane u kojem se prvi put spominjala potreba gradnje dvaju velikih i iznimno skupih nosača zrakoplova. Toliko skupih da će dva broda britanske porezne obveznike stajati više od osam milijardi funti ne računajući troškove kupnje i uvođenja u operativnu uporabu aviona F-35B Lightning II.

Odluka o gradnji kapitalnih brodova HMS Queen Elizabeth i HMS Prince of Wales rezultirala je i temeljnim izmjenama u prioritetu gradnje drugih ratnih brodova, prije svega onih koji će moći eskortirati nosače. Zaštita nosača od protubrodskih vođenih projektila i svih drugih opasnosti koje bi mogle doći iz zračnog prostora dodijeljena je razaračima klase Daring (Type 45). No onda su britanski admirali zaključili da će ubrzanim otpisom fregata Type 22 i Type 23 ostati bez mogućnosti protupodmorničke zaštite. Admiralitet je 2010. godine izračunao da će uskoro imati na raspolaganju samo šest razarača Type 45 i 13 fregata Type 23. Iako su napravljeni opsežni planovi modernizacije svih 13 fregata, bilo je jasno da to neće biti dostatno za sve potrebe, ponajprije za protupodmorničku zaštitu nosača. A moderne su podmornice, bez obzira na vrstu pogona, opasni protivnici naoružani protubrodskim vođenim projektilima i torpedima velikog dometa. Itekako su sposobne teško oštetiti (ako ne i potopiti) nosač zrakoplova duljine 280 metara i istisnine 65 000 tona.

Cijena raste, raste…

Dijelom i zbog tih bojazni, BAE Systems dobio je 25. ožujka 2010. od Ministarstva obrane Ujedinjenog Kraljevstva ugovor vrijedan 127 milijuna funti da u što kraćem roku projektira novu fregatu. Iako je mornarica tražila protupodmorničku konfiguraciju, BAE Systems zaključio je da bi, kad je već osiguran lijep izvor prihoda, mogao projektirati višenamjensku fregatu koju će nuditi i stranim kupcima. Tako je nastao projekt Global Combat Ship. Međutim, britanska mornarica tražila je što jeftiniji projekt sa cijenom ne većom od 350 milijuna funti po brodu. Njezina bi protupodmornička fregata imala istisninu od oko 5400 tona i vrlo ograničene mogućnosti djelovanja po ciljevima u zračnom prostoru. No takav bi projekt znatno smanjio izvozne mogućnosti pa je BAE Systems počeo snažno lobiranje. Tijekom 2014. uspio je u nagovaranjima te je u veljači 2015. dobio ugovor vrijedan 859 milijuna funti za nastavak projektiranja fregate istisnine oko 6900 tona. Na kraju će BAE Systems “rastegnuti” projekt Global Combat Ship na veliki brod od 8800 tona istisnine i 149,9 metara duljine, što su gabariti koji se približavaju američkim razaračima klase Arleigh Burke. Ugovor o gradnji prvih triju fregata Type 26 potpisan je 2. srpnja 2017. na iznos od 3,7 milijardi funti, što znači da je trošak gradnje po plovilu 1,23 milijarde, tj. tri i pol puta više nego što je britansko ministarstvo prvotno planiralo. Usprkos tomu, BAE Systems dosad je dobio ugovore za gradnju osam fregata Type 26 uz plan gradnje još pet. Povećanjem dimenzija i istisnine BAE Systems dobio je što je želio – velik izvozni potencijal za Global Combat Ship, tj. ne samo za njegovu globalnu uporabu nego i globalnu prodaju. Na različitim kontinentima, a zasad u okviru Commonwealtha.

Velik je dio proračuna za Kraljevsku ratnu mornaricu utrošen na dva nosača zrakoplova. U prvom je planu HMS Queen Elizabeth, a u drugom razarač Type 45 HMS Dragon (Foto: UK Ministry of Defence)Uspjesi i neuspjesi

Prva zemlja koja se odlučila za Global Combat Ship bila je Australija. BAE Systems dobio je u lipnju 2018. ugovor za projektiranje i podršku tijekom gradnje devet višenamjenskih fregata klase Hunter. Brodove će zajednički izgraditi BAE Systems Australia i ASC Shipbuilding u brodogradilištu u Adelaideu.

BAE Systemsovu fregatu odabrala je i Kanada. Njezina ratna mornarica treba u kratkom vremenu zamijeniti fregate klase Iroquois (četiri su povučene iz operativne uporabe) i klase Halifax (12 fregata koje datiraju još iz devedesetih godina te su na kraju vijeka uporabe). Ministarstvo obrane Kanade odlučilo je stoga naručiti čak 15 brodova, a izgradit će ih domaće brodogradilište Irving Shipbuilding. Početak gradnje prve fregate zasad poznate kao Canadian Surface Combatant planiran je za 2024., kad će biti i imenovana. Ulazak u operativnu uporabu zadnje od 15 fregata planiran je za kraj 2040-ih.

BAE Systems pokušao je prodati koncept fregate i SAD-u, koji je tražio slične brodove kroz program FFG(X). No onemogućen je u samom startu zahtjevom američke mornarice da u obzir dolaze samo projekti koji su već potvrđeni u operativnoj uporabi. Američka mornarica tako je pokušala izbjeći ponavljanje pogrešaka iz projekta Littoral Combat Ship. Kako niti jedna od fregata Type 26 još uvijek nije operativna, BAE Systems morao je povući kandidaturu za FFG(X).

Brazil je jedna od zemalja koje su se od početka spominjale kao vjerojatan naručitelj Global Combat Shipa. Njegovoj ratnoj mornarici trebaju veliki ophodni i ratni brodovi zbog zaštite naftnih polja udaljenih stotine milja od obale. Ministarstvo obrane odlučilo se, međutim, za kupnju triju velikih ophodnih brodova (neki ih izvori označavaju kao korvete) klase Amazonas (razvijeni na osnovi BAE Systemsova projekta velikog ophodnog broda River) te velikog desantnog broda / nosača helikoptera PHM Atlântico (izvorno britanski HMS Ocean). Brazil je odlučio ugovor za gradnju četiriju korveta dodijeliti konzorciju Águas Azuis, koji će ih graditi prema projektu MEKO A-100 njemačke tvrtke ThyssenKrupp Marine Systems.

BAE Systems još očekuje da će dobiti ugovor s Novim Zelandom koji vrlo brzo mora odabrati zamjenu za dvije starije fregate klase Anzac.

Temeljna platforma

Kad se analiziraju klase City i Hunter te projekt Canadian Surface Combatant, vidi se da sva tri projekta imaju tek nekoliko konstanti. To je rezultat potrebe da se projekti prilagode zahtjevima naručitelja. I dok će britanska klasa biti primarno protupodmornički brod, australska i kanadska klasa bit će višenamjenske fregate. Pritom će imati različito naoružanje i elektroničke sustave.

Zahvaljujući modularnom pristupu projektiranja, i brodski elektronički sustavi otvorene mrežne arhitekture omogućavaju iznimno velike prilagodbe zahtjevima kupca. To se najbolje vidi iz podataka o duljini trupa i istisnini. Klase City i Hunter imat će trupove duljine 149,9 m (492 stope) te istisninu od 8800 t, dok bi Canadian Surface Combatant trebao imati trup duljine 151,4 m i istisninu od oko 7800 t, ali projekt još uvijek nije do kraja definiran.

Ono što će povezivati sve tri klase jednak je pogon tipa CODLOG (COmbined Diesel-eLectric Or Gas turbine), tj. kombinirani paralelni brodski pogon s dizelskim motorom, elektromotorom i plinskom turbinom. To je inačica pogona CODLAG (COmbined Diesel-eLectric And Gas turbine), no s jednom važnom promjenom. “And” u pokrati CODLAG znači da se za postizanje vršnih brzina i vrlo visokih krstarećih brzina istodobno rabe elektromotor i plinska turbina, dok u pokrati CODLOG “Or” znači da se za postizanje vršnih brzina rabi samo plinska turbina. Kako tijekom operativne uporabe ratni brodovi rijetko plove vršnim brzinama (u pravilu samo tijekom testiranja, obuke posade i vježbi), razvijena je poboljšana izvedenica sustava CODLAG koja zauzima manje mjesta. U CODLAG-u reduktor preko kojeg se prenosi snaga elektromotora i plinske turbine na pogonske osovine i brodske vijke mora biti veći i masivniji. Tako može izdržati veća opterećenja nego u CODLOG-u, u kojem se snaga elektromotora i plinskih turbina na brodske vijke prenosi odvojeno. Osim što se smanjuje veličina i masa reduktora, povećava se i pouzdanost jer je tehnički jednostavno odvojiti sustave za prijenos snage elektromotora i plinskih turbina, što smanjuje mogućnost kvara na oba sustava. Dodatna je prednost CODLOG-a u tome što elektromotori izravno pogone brodske vijke, izbjegavajući prijenos snage preko reduktora. Time se znatno smanjuju vibracije, koje se preko trupa prenose u more i stvaraju buku, što je posebno bitno za protupodmorničke brodove. Kako pri brzinama većim od 20 čvorova brodski vijci i trup stvaraju priličnu buku, vibracije reduktora više nisu bitne.

Iako se u prvi mah razlike između sustava CODLAG i CODLOG ne čine posebno velike i važne, one su u operativnoj uporabi očite. Stoga sve veći broj ratnih brodova rabi CODLOG, među ostalim i fregate FREMM te južnokorejske fregate klase Daegu.

Uhvati podmornicu

Pogonski sustavi svih triju klasa (City, Hunter i kanadske) trebali bi biti jednaki. Kažemo “trebali”, jer još uvijek nisu objavljeni precizni podaci koje će elektromotore rabiti. Sigurno je da će svi brodovi biti pogonjeni plinskom turbinom Rolls-Royce MT30 Compact. Turbina se u brod ugrađuje u kućištu duljine 8560 mm, visine 3320 mm i najveće širine 3540 mm. Ukupna masa zajedno s kućištem iznosi od 22 do 27,8 tona, ovisno o inačici. Pri ulaznoj temperaturi zraka od 15 ºC najveća je snaga turbine 40 MW. No ako se temperatura zraka poveća na 38 ºC, snaga pada na 36 MW. Iako Rolls-Royce ističe da vremensko ograničenje rada pri najvećoj snazi ne postoji, realnost je da MT30 može trajno održavati izlaznu snagu od 25 MW. Broj okretaja u minuti iznosi između 2600 i 3300 za mehanički pogon i do 3600 za pokretanje s pomoću elektrogeneratora. Pri izlaznoj snazi od 36 MW potrošnja goriva je 0,28 kg/kWh. Snaga se preko reduktora ATP tvrtke David Brown Santasalo prenosi na dvije pogonske osovine i preko njih na brodske vijke. Pritom treba naglasiti da će se na svakoj pogonskoj osovini nalaziti po jedan elektromotor što, barem teoretski, omogućava istodoban rad i plinske turbine i elektromotora.

Rolls-Royce posebno naglašava da je plinska turbina MT30 razvijena na osnovi avionskog motora Trent 800 s kojim ima 80 posto zajedničkih dijelova. U praksi to znači da je široko rasprostranjena mreža tehničke potpore avionskim motorima primjenjiva i na tu plinsku turbinu, i to kroz osiguranje lake i brze dostave pričuvnih dijelova te kroz dostupnost tehničkog osoblja certificiranog za njezino održavanje.

Podaci o vršnoj brzini Global Combat Shipa razlikuju se od izvora do izvora. BAE Systems na svojim internetskim stranicama navodi podatak od 26+ čvorova. Neki izvori navode da će vršna brzina biti veća od 28 čvorova. Činjenica je da su britanske fregate Type 26 namijenjene za eskortiranje nosača klase Queen Elizabeth te stoga moraju imati barem jednaku vršnu brzinu kao oni. No, kako će se rabiti za protupodmornička djelovanja, trebale bi imati i nešto veću brzinu. Tijekom Drugog svjetskog rata njemačke su podmornice u borbenom djelovanju na morskoj površini često istodobno rabile dizelske i elektromotore kako bi postigle što veću brzinu nužnu za bijeg nakon otkrivanja. Time bi za nekoliko minuta (takva je vožnja uvelike trošila resurse akumulatora nužnih za zaron i podvodnu vožnju) povećavale najveću brzinu na više od 20 čvorova. Ostaje stoga mogućnost da i zapovjednici fregata projekta Global Combat Ship tijekom borbenih djelovanja raspolažu jednakim rješenjem za kratkoročno povećanje vršne brzine.

Plinska turbina MT30 Compact rabit će se za raspon brzina od 20 pa do više od 28 čvorova. Pritom će moći trajno održavati krstareću brzinu od najmanje 20 čvorova. Za brzine od 0 do 20 čvorova rabit će se elektromotori.

Potrebnu električnu energiju za njihovo pokretanje, ali i za napajanje svih ostalih brodskih sustava (fregate projekta Global Combat Ship gotovo su potpuno elektrificirane), osiguravat će četiri dizelska generatora. Njihovu osnovu čini brzohodni dizelski motor MTU Type 20V 4000 M53B snage 3015 kW koji pokreće elektrogenerator izlazne električne energije 3 MW. Dizelski motor i elektrogenerator smješteni su u kućište koje je na trup broda učvršćeno preko posebnih nosača koji smanjuju prijenos vibracija. Nadzor prijenosa električne energije prema potrošačima ići će preko sustava MV3000 tvrtke General Electric Power Conversion.

Brzina za eskort nosača

Glavni potrošači električne energije bit će dva elektromotora Advanced Induction Motor o kojima se zna vrlo malo. Prvo, da će ih isporučiti General Electric Marine. Drugo, da će biti prilagođeni kako bi potpuno odgovarali potrebama projekta Global Combat Ship. Indukcijski (asinkroni) električni motori imat će pojedinačnu snagu 3,5 MW. To će biti dostatno za vršnu brzinu nešto veću od 20 čvorova. U slučaju Type 26 još će važnija biti mogućnost tihe vožnje. To će se postizati u kombinaciji s novorazvijenim brodskim vijcima koji imaju smanjenu mogućnost izazivanja kavitacije (fizikalna pojava koja na brodskim vijcima stvara vibracije i šum), pa tako i smanjene mogućnosti otkrivanja podmorničkim sonarima. Na fregatama klase City brodski su vijci optimizirani za brzine plovidbe u rasponu od 15 do 18 čvorova, tj. brzine za optimalan rad tegljenih pasivnih sonara. Zbog toga je i trup broda optimiziran za plovidbu tim brzinama. Pri većim brzinama i trup i brodski vijci stvaraju znatno višu razinu vibracija i buke, uz istodobno znatno povećanje potrošnje goriva. Pri krstarećoj brzini od 15 čvorova s električnim pogonom doplov će biti 7000 nautičkih milja (oko 13 000 km) uz autonomiju od 60 dana. Međutim, eskort nosača zrakoplova znači da će stvarni doplov biti nešto manji. Naime, pri polijetanju aviona s letnih paluba nosači moraju povećati brzinu kako bi omogućili postizanje dodatnog uzgona na krilima aviona. To čine i nosači opremljeni katapultima. Klasa Queen Elizabeth nema katapulte nego skakaonicu (ski-jump) pa je stoga potrebnija veća brzina tijekom polijetanja aviona F-35B. Vršna brzina im je 25 čvorova pa će i fregate klase City morati “juriti” jednakom brzinom da ostanu u borbenoj skupini. “Srećom”, nosači klase Queen Elizabeth nemaju nuklearni nego električni pogon. Nemaju stoga ni velik doplov, što njihove zapovjednike prisiljava da iznimno paze na potrošnju goriva. Usprkos tomu, posade fregata klase City svako će se malo posvećivati ne baš jednostavnoj i bezopasnoj operaciji spajanja s opskrbnim brodovima u plovidbi kako bi dopunile spremnike za gorivo.

Zahvaljujući vrlo visokom stupnju automatizacije, posada će imati samo 157 časnika, dočasnika i mornara. Preciznije rečeno, to je najmanji broj. Brod projektiran za višemjesečno djelovanje na oceanima daleko od matične luke to ne može samo s osnovnom posadom jer bi opterećenje za nju bilo preveliko. Osim toga, na brodu se mora osigurati smještaj za pilote i tehničare helikoptera te operatere bespilotnih letjelica. Zbog toga su osigurani kapaciteti za smještaj do 208 osoba. Uz taj broj ukrcanih autonomija je 60 dana.

(kraj u idućem broju)

Mario GALIĆ