Globalna trgovina oružjem doživjela je pad 2003. za 12 % u odnosu na 2002. To je već treća godina pada zaredom. Je li riječ o dugoročnom trendu ili samo o privremenom predahu pokazat će vrijeme

Prema izvješću Istražne službe američkog Kongresa “Conventional Arms Transfers to Developing Nations, 1996-2003” objavljenom potkraj ljeta 2004. o prodaji konvencionalnog oružja zemljama u razvoju u razdoblju od 1996. do 2003., globalna trgovina oružjem doživljava pad već treću godinu zaredom. Je li riječ o privremenim teškoćama ili nagovještaju dugoročnog trenda pada međunarodne trgovine oružjem pokazat će vrijeme. Tržište oružja je relativno nestabilno i skokovi i padovi nisu neobični pa je za uočavanje dugoročnog trenda potrebno više vremena. No, izvješće donosi mnoštvo kvalitetno obrađenih i prikazanih podataka koji mogu poslužiti i za sveobuhvatnije analize međunarodne trgovine oružjem i vojnom oprememom.
U izvješću se iznose podaci o prodaji u američkim dolarima (USD), prema vrijednosti dolara iz 2003. Kad se u izvješću govori o zemljama u razvoju misli se na sve države osim SAD-a, Rusije, europskih država, Kanade, Japana, Australije i Novog Zelanda.

Prodavači
Sadašnji podaci o globalnoj ukupnoj prodaji, koji uključuju razvijene i zemlje u razvoju, pokazuju pad u 2003. od 12% u odnosu na 2002. U apsolutnim iznosima to je pad s 29,6 milijardi USD (2002.) na 25,6 milijardi USD (2003.). Sjedinjene Američke Države prednjače na globalnom tržištu s ukupnom prodajom od 14,5 milijardi USD što je malo više od 56 %. Godinu prije, 2002., američka je prodaja iznosila 13,6 milijardi USD.
Na drugom mjestu globalnih izvoznika oružja 2003. je Ruska Federacija koja je prodala oružja za 4,3 milijarde što je znatan pad u odnosu na 2002. kad je prodala oružja za 5,9 milijardi USD. Sjedinjene Američke Države i Ruska Federacija zajedno prodaju oružja za ukupno 18,8 milijardi što je zamalo tri četvrtine ukupne globalne prodaje.
Na trećem je mjestu po ukupnoj vrijednosti prodaje Njemačka koja je ostvarila 1,4 milijarde USD, Francuska je četvrta s prodajom od milijardu USD. Na petom je mjestu Italija koja je prodala oružja u vrijednosti 600 milijuna USD. Šesto mjesto drži Kina s prodajom od 300 milijuna USD. Ostale europske države prodale su oružja diljem dvijeta u vrijednosti 2,3 milijarde, a sve druge države zajedno još 1,1 milijardu USD.
Opći trend među razvijenim zemljama posljednjih godina je zaštita vitalnih dijelova domaće obrambene industrijske baze. Načini na koje se to radi su različiti no mogu se svesti na ograničavanje pristupa tržištu stranih proizvođača, osobito onih iz drugih razvijenih zemalja kao najjačih konkurenata. Neki analitičari drže kako je takva praksa neučinkovita i ne vodi jačanju sposobnosti domaće industrije. Tvrde kako domaća industrija, zaštićena raznim zaštitinim mehanizmima – izravnim ili prikrivenim – s vremenom postaje nekonkurentna jer je uljuljana u lažnu sigurnost domaćeg tržišta. Umjesto zatvaranja u lokalne okvire i zaštite domicilnog tržišta kao ekskluzivnog “lovišta” nedostupnog drugima predlažu povezivanje sa stranim proizvođačima i uključivanje u zajedničke razvojne programe. Takvi programi štede vrijeme i sredstva, a u startu imaju osigurano veće tržište – sve zemlje sudionice su i najvjerojatniji kupci. Zajednički programi omogućavaju izradu u većim serijama što dovodi do niže cijene pojedinog proizvoda te njegove veće konkurentnosti na globalnom tržištu. A to je, tvrdi se, najbolji način za očuvanje domaće obrambene industrije.

Kao najbolji primjer navodi se obrambena industrija Velike Britanije koja je prije petnaestak godina bila slična drugim velikim europskim obrambenim industrijama. Proizvodila je zamalo sve, uglavnom za potrebe britanskih oružanih snaga, uz ipak snažan izvoz, osobito na područje Bliskog istoka. Činjenica da su se neki sustavi mogli povoljnije nabaviti od stranih proizvođača nije ih previše smetala jer su imali zajamčene poslove na domaćem tržištu, bez obzira na višu cijenu. No, kraj Hladnog rata donio je snažno smanjenje proračuna za obranu i posljedično do pada narudžbi domaćim proizvođačima. Britanska je industrija umjesto žalopojkama i jalovim zagovaranjem “oslanjanja na vlastite snage kao nacionalnog interesa” odgovorila konsolidacijom, gašenjem neprofitabilne proizvodnje i koncentriranjem na proizvode koji donose zaradu na globalnom tržištu. Znatno je povećana i međunarodna suradnja kao najsigurniji način razvoja i osiguravanja novih tržišta. Rezultat je obrambena industrija koja više ne proizvodi sve, ali ono što proizvodi je konkurentno na globalnom tržištu i bez problema nalazi kupce diljem svijeta.
Veliki programi nabave za potrebe britanskih OS od stranih proizvođača provode se uglavnom po modelu offseta. Strani dobavljač određenog proizvoda s britanskim tvrtkama dogovara industrijsku suradnju u proizvodnji i održavanju sustava. Tako se britanski obrambenoindustrijski sektor drži u dobroj kondiciji, proizvodi ono što mu je isplativo a intenzivno surađuje sa stranim proizvođačima kod nabave one opreme za britanske OS koje britanska industrija ne proizvodi.

Kupci
U razdoblju 1996. – 2003. najveći uvoznici oružja bili su redom: Ujedinjeni Arapski Emirati s nabavama vrijednim 15,7 milijardi USD, slijedi Kina s 13,7 milijardi, Egipat s 13,6 milijardi, Indija s 12,6 milijardi, Izrael s 9,9 milijardi, Saudijska Arabija s 9,4 milijarde, Južna Koreja s 8,8 milijardi, Južna Afrika s 5,3 milijarde, Malezija s 5 milijardi te Pakistan s 3,8 milijardi USD.
Iz toga se jasno vidi kako se profililraju tri snažna tržišta, bliskoistočno, kinesko i indijsko. Bliski istok je već desetljećima nemirno područje sa stalnim krizama i sukobima te sve tamošnje države mnogo ulažu u vojsku i nabavu modernog oružja. Veće vojske Bliskog istoka, egipatska i saudijska pri vrhu su popisa najvećih kupaca dok bogati Ujedinjeni Arapski Emirati zahvaljujući golemim prihodima od prodaje nafte vode kao najveći kupac u apsolutnim iznosima.
Indija i Kina su dvije regionalne sile koje su posljednjih dvadesetak godina provele, i još provode, duboke političke i gospodarske reforme. Gospodarsko jačanje odrazilo se i na porastu vojne moći te odvajanju sve većih sredstava za nabavu modernog oružja. Indija i Kina su na putu razvoja u globalne sile i može se očekivati njihovo daljnje ulaganje u nabavu modernog oružja, iz uvoza ali i iz vlastite proizvodnje. Snažan zamah doživljava i vojna industrija u te dvije države i može se očekivati kako će u budućnosti sve više sudjelovati u međunarodnoj trgovini oružja.

Sadašnji najveći prodavači na području Bliskog istoka su Sjedinjene Države, V. Britanija i Francuska uz stalna nastojanja ruske industrije za jačim probojem na to unosno tržište. U slučaju Indije i Kine glavni izvoznik je Rusija koja isporučuje složene borbene sustave (borbeni avioni, brodovi, podmornice, PZO sustavi, vojna elektronika). Na ta tržišta povremeno uspije prodrijeti i poneki europski proizvođač.
U izvješću se navodi kako je područje Bliskog istoka ipak smanjilo kupovinu oružja dok je ona zato povećana u Aziji. Povećanje u dobrom dijelu treba pripisati spomenutim nabavama Indije i Kine, ali ne treba zanemariti ni Južnu Koreju, Maleziju i Pakistan.
Navedeni trend ustvari pokazuje stanje ekonomskog rasta na tim područjima zadnjih desetak godina. Dok je područje Bliskog istoka trpjelo stagnaciju ili u najboljem slučaju maleni rast dotle su neka azijska gospodarstava bilježila dugogodišnji snažan rast. To je olakšalo ulaganje u obranu i nabavu modernog oružja. Ali, iznimno visoke cijene nafte posljednjih mjeseci idu na ruku državama izvoznicama nafte, a većina ih je na Bliskom istoku. Veliki rast cijene nafte uz visoku globalnu potražnju omogućio je neočekivanu zaradu izvoznicama nafte. Prema nekim informacijama pojedine države su u relativno kratkom roku akumulirale viškove od nekoliko desetaka milijardi dolara i može se očekivati kako će jedan dio tog novca uložiti u jačanje obrambenih mogućnosti, odnosno u kupovinu modernog oružja.
Kao mogući veliki kupci u bližoj budućnosti spominju se Alžir i Libija koji nisu mnogo ulagali u obnovu naoružanja i vojne opreme zadnjih petnaestak godina. Nenadani priljev znatnih količina novca od izvoza nafte omogućit će im nabavu novog oružja i nužnu modernizaciju vojske. Obje su države prije bile tradicionalno tržište za vojnu industriju bivšeg Sovjetskog Saveza pa će zasigurno ruska vojna industrija nastojati zadržati primat. Ali očit je interes i drugih proizvođača, osobito europskih, za osvajanjem novih, obećavajućih tržišta i novu, neplaniranu, ali dobrodošlu zaradu.

Te države, ali i neke druge moraju u skoroj budućnosti modernizirati zrakplovstva, ponajprije nabavom novih višenamjenskih lovaca. Upravo bi to mogli biti projekti s najviše uloženog novca i u skladu s time i najvećom zaradom za potencijalne prodavače

Toma VLAŠIĆ