Kad su Boeing i Saab 13. listopada 2019. objavili da su uspješno dovršili sva testiranja krstarećeg projektila Ground-Launched Small Diameter Bomb te da je spreman za serijsku proizvodnju, vijest se ”izgubila“ u stotinama drugih o razvoju novih borbenih sustava. Usprkos činjenici da proizvođači tvrde da će GLSDB biti revolucionarno oružje, tek su rijetki vojni analitičari zabilježili taj datum

 

Nije rijedak slučaj da proizvođači oružnih sustava, kako bi privukli pažnju i poboljšali prodaju, tvrde da je njihov najnoviji proizvod revolucionaran. Doduše, isto je tako činjenica da ih je kroz povijest ponešto i bilo. Navedimo samo neke: starorimsko koplje pilum, engleski dugi luk, samostrel, barut, dinamit Alfreda Nobela, revolver Samuela Colta, strojnica s rotirajućim cijevima Richarda Gatlinga, topovi sa zatvaračem Williama Armstronga, teška strojnica hlađena vodom Hirama Maxima, torpedo Ivana Lupisa i Roberta Whiteheada, prvi uporabljivi radar Roberta Watsona-Watta, te naposljetku oružje koje je zaista izmijenilo čovječanstvo – nuklearna bomba. Stoga nije čudno da tvrdnje Boeinga i Saaba da će jedan mali krstareći projektil biti revolucionarno oružje nisu svi shvatili ozbiljno, već više kao marketinški pokušaj privlačenja pažnje. Dakle, sustav se zove Ground-Launched Small Diameter Bomb (GLSDB), u slobodnom prijevodu – bomba malog promjera djelovanja koja se lansira s tla. Što je to zapravo i što pruža potencijalnom korisniku?

Osnova za razvoj GLSDB-a je već postojeći Boeingov krstareći jedreći projektil Small Diameter Bomb (SDB) namijenjen uporabi s borbenih aviona. Kako SDB nema vlastiti pogon, da bi postao krstareći projektil ”pristojnog“ dometa morao je biti spojen s nekom vrstom pogona. Uostalom, pogon je morao i omogućiti lansiranje GLSDB-a jer SDB za lansiranje rabi kinetičku energiju dobivenu od letjelice koja ga nosi. Na kraju je odabran buster s rakete M26 koja se koristi u američkom višecijevnom lanseru raketa M270 MLRS.

Raketa M26 rabi se za prijenos do cilja kasetne bojne glave M77 DPICM koja ima 644 bombice. Najveći domet M26 je 32 kilometra pa je naknadno razvijena raketa M26A1 Extended Range Rocket (ERR) dometa 45 kilometara koja prenosi kasetnu bojnu glavu s 518 bombica M85.

Kako se kasetno streljivo povlači iz operativne uporabe, na raspolaganju je velik broj raketnih bustera s raketa M26 kojima nisu istekli resursi te se mogu uporabiti za nešto drugo. A jedna od tih mogućnosti jest spajanje sa SDB-om. Krajnji je rezultat te simbioze jeftin, no istodobno vrlo moćan krstareći projektil namijenjen lansiranju iz lakih lansera, dovoljno malih da se mogu postaviti na komercijalne kamione, ali i male ratne brodove. Stoga moramo vjerovati Boeingu i Saabu kad kažu da će GLSDB biti vrlo jeftin borbeni sustav. No ostaje pitanje hoće li biti i učinkovit?

Korijeni u devedesetima

 

 

 

 

 

 

 

 

Prethodnik SDB svoje je odlike višestruko dokazao u borbenim djelovanjima. Poznato je da je do sada uporabljen u ratovima u Afganistanu, Iraku, Siriji te u napadima na položaje Hamasa u Gazi. No puno je vjerojatnije da je uporaba znatno šira od službeno potvrđene jer je do sada integriran u desetak borbenih aviona, kao i bespilotne letjelice General Atomics Avenger i MQ-9 Reaper. S obzirom na masu od samo 129 kilograma sa SDB-om se mogu naoružati i letjelice vrlo male nosivosti, što značajno povećava mogućnosti borbene uporabe. Do 2020. godine Boeing je isporučio više od 25 000 SDB-a, uglavnom američkom (USAF), ali i ratnim zrakoplovstvima Izraela, Italije, Japana, Južne Koreje, Nizozemske i Saudijske Arabije.

Ideja o razvoju novog oružja smanjene snage razaranja, ali vrlo velike preciznosti nazvanog Weapons of Minimum Destruction (WMD) ili Low-Collateral Damage (LCD) prvi se put javila tijekom devedesetih godina u USAF-ovu programu Miniaturized Munitions Technology Demonstration (MMTD). Taktika s primjenom WMD-a podrazumijeva djelovanja kojima se određeni cilj uništava izravnim pogotkom bez njihova nepotrebnog i bezobzirnog rasipanja. U modernim borbenim djelovanjima ciljevi se pogađaju precizno navođenim oružjima uz minimalne kolateralne žrtve i oštećenja infrastrukture.

Puno sudionika

Na osnovi programa MMTD u siječnju 1998. pokrenut je razvoj novog minijaturnog vođenog projektila zrak-zemlja vrlo velike preciznosti i vrlo male razorne moći. Doduše, preciznost djelovanja USAF je donekle osigurao uporabom pribora Joint Direct Attack Munition (JDAM) kojim se nevođene bombe pretvaraju u precizne krstareće projektile malog dometa. No JDAM podrazumijeva već postojeće gravitacijske bombe vrlo velike razorne moći, u rasponu mase od 227 do 907 kilograma. Bez obzira na povećanje preciznosti, njihova uporaba dovodi do znatne kolateralne štete, posebno u urbanim područjima.

 

Važan cilj razvoja novog projektila bio je i da se lovački avion F-22 Raptor pretvori u moćni višenamjenski borbeni avion. Stoga je bilo potrebno razviti dostatno mali vođeni projektil zrak-zemlja koji će stati u spremnike za oružje u trupu Raptora (najmanje osam projektila u dvama unutarnjim trupnim spremnicima). Novo je oružje trebalo biti i u arsenalu aviona F-35. Program je službeno nazvan Component Advanced Development for the Small Diameter Bomb.

U listopadu 2001. Boeing je dobio ugovor za proizvodnju SDB-a, iako bi preciznije bilo reći ugovor o sastavljanju, jer je veliki broj komponenti dolazio iz drugih tvrtki. Tako je Rockwell Collins razvio GPS koji uključuje Harrisov Selective-Availability Anti-Spoofing Module (SAASM) prijamnik otporan na ometanje, a tvrtka Honeywell inercijalni sustav kontrole leta. KDI Precision Products razvio je elektronički upaljač koji se može programirati ovisno o vrsti cilja, tj. da djeluje kao kontaktni, blizinski ili upaljač s odgođenim djelovanjem. To je omogućeno ugradnjom visinomjera zaduženog za aktiviranje upaljača ”HOB sensor“ (Height Of Burst). Tvrtka HR Textron razvila je repnu sekciju za upravljanje letom, a MBDA krilnu sekciju Diamond Back Wing Assembly. Tvrtka TAM Garland isporučuje višenamjenske bojne glave u rasponu masa od 16 do 93 kilograma. Kao nosač i lanser uporabljen je Boeingov BRU-61/A opremljen pneumatskim sustavom odbacivanja tvrtke Sargent Fletcher.

Vrlo visoka preciznost djelovanja osigurana je uporabom sustava Accuracy Support Infrastructure (ASI) koji razvija i proizvodi tvrtka SRI International. Zasnovan na USAF-ovoj tehnologiji iz devedesetih godina sastoji se od zemaljske stanice koja otkriva pogreške u GPS-u i ispravke šalje u projektil. ASI stanica može biti udaljena 2400 kilometara te tako pokriti cjelokupno područje djelovanja u nekom dijelu svijeta. Uz to ASI može poboljšati preciznost djelovanja svih oružja u tom promjeru koja rabe GPS navigaciju i koja su osposobljena za prijam njegova signala za korekciju.

Ovisan o brzini letjelice

Testiranje novog oružja isprva označenog samo kao Small Diameter Bomb dovršeno je 2005., a iduće je godine Boeing prve serijske primjerke isporučio USAF-u. Tijekom razvojnih testiranja 37 SDB-a ispaljeno je protiv nepokretnih ciljeva, od čega ih je 35 bilo uspješno ostvarivši pritom pogotke u prosječnoj udaljenosti od 1,1 metra od središta cilja. Ključno je testiranje uključivalo istodobno lansiranje četiriju bombi na četiri različita cilja na udaljenosti 37 kilometara od mjesta lansiranja. SDB je zorno dokazao svoj domet u svibnju 2005. kad je projektil lansiran s visine od 10 000 metara pogodio cilj udaljen 88 kilometara, pritom udarivši 85 centimetra od središta cilja. Test koji je održan istog mjeseca u simuliranim uvjetima ometanja GPS sustava, dokazao je mogućnosti SDB-a da i u takvim uvjetima preleti 56 kilometara i pogodi na samo dva metra od cilja, rabeći pritom inercijalnu navigaciju i instalirani program za neutralizaciju ometanja.

 

 

Sustav punog naziva GBU-39/B Small Diameter Bomb Increment I (SDB I) prvi je put taktički uporabljen u Iraku u listopadu 2006. i u siječnju 2007. u Afganistanu. Dugačak je 1,8 metara i promjera sa sklopljenim krilima samo 19 centimetara. S bojnom glavom mase 93 kilograma ukupna je masa 130 kg. To mu omogućuje ne samo uporabu na velikom broju aviona već i na borbenim bespilotnim letjelicama kao što je General Atomics Avenger (Predator C). Brzina krstarenja Avengera je oko 650 km/h, a najveća brzina oko 740 km/h. To je važno jer GBU-39/B nema vlastiti pogon pa za što veći domet mora kombinrati veliku visinu i brzinu odbacivanja. Kod Avengera to nije problem jer je operativna visina djelovanja oko 15 000 metara. To je dostatno da GBU-39/B ostvari maksimalan domet veći od 60 nautičkih milja (110 km). Taj je domet višestruko manji ako se GBU-39/B rabi s neke od sporijih borbenih bespilotnih letjelica kao što je General Atomics MQ-9 Reaper (Predator B). Operativni vrhunac djelovanja Reapera također je oko 15 000 metara, no maksimalna brzina je samo 444 km/h. Tako mala brzina odbacivanja značajno bi smanjila krajnji domet GBU-39/B. Ne postoje javno dostupni izračuni ovisnosti dometa GBU-39/B u odnosu na visinu i brzinu odbacivanja no procjene su nekih američkih stručnih portala da je maksimalan domet GBU-39/B pri brzini odbacivanja od 444 km/h s visine od 15 000 metara oko 74 kilometara.

Borbena iskustva pokazala su da je vjerojatnost kružne pogreške (Circular Error Probable – CEP) GBU-39/B tek pet do osam metara. Pritom se pretpostavlja da je udaljenost do cilja uvijek ista jer se za nju proračunava vjerojatnost pogotka. Neposredno prije lansiranja GBU-39/B mora dobiti točne podatke o svojoj poziciji i poziciji cilja. Podatke o poziciji projektila u trenutku lansiranja mogu se osigurati s navigacijskog sustava letjelice koja nosi projektil ili iz navigacijskog sustava samog projektila. Podatke o položaju cilja osigurava ili letjelica-nosač ili neki drugi izvor koji prenosi podatke preko datalinka. Pri napadu na unaprijed određen nepokretan cilj (recimo zapovjedno središte ili zrakoplovnu bazu), podaci se u GBU-39/B unose prije polijetanja letjelice-nosača. U tom slučaju neposredno prije odbacivanja projektila u njegov sustav za navođenje moraju se unijeti točni podaci o položaju u odnosu na cilj. Iako se u pravilu ti podaci dobivaju s navigacijskog sustava letjelice- nosača (navigacijski sustavi aviona kao što su F-22, F-35, B-1 i B-2 daju preciznije podatke nego GPS sustav u GBU-39/B) to nije uvjet jer SDB može u trenutku odbacivanja rabiti i podatke i vlastitog navigacijskog sustava. Na taj je način omogućena uporaba i s jednostavnijih letjelica koje nemaju složene i skupe navigacijske sustave.

Ispravljanje mana

S obzirom na to da nema vlastiti pogon nego se tijekom leta koristi kumulativni učinak početne brzine projektila u trenutku odbacivanja i gravitacijskog učinka Zemlje, vrijeme leta GBU-39/B relativno je dugo. Za domet od 40 nautičkih milja (70 km) iznosi osam minuta te ne manje od dvije do tri minute za manje dolete. Dugo vrijeme leta ima i negativan učinak na kašnjenje potpore snagama na zemlji jer neprijateljske snage imaju dostatno vremena za promjenu položaja. GBU-39/B nije idealno oružje niti za blisku zračnu potporu jer ako dođe do oštećenja i kvara upravljačkih površina, zonu uništenja bombe kao što je SDB I mnogo je teže predvidjeti, nego u slučaju kvara navođene balističke bombe GBU-31 JDAM (Joint Direct Attack Munition) ili laserski navođene bombe GBU–12 Paveway II.

Zbog svega toga GBU-39/B najčešće se rabi protiv nepokretnih ciljeva čija je pozicija unaprijed poznata, kao što su zrakoplovne baze, zapovjedna središta, položaji PZO-a, skladišta streljiva i goriva, topnički položaji, terorističke baze… Bojna glava mase 93 kilograma može probiti 91 centimetar armiranog betona. Negativna je strana tako jake bojne glave što još uvijek izaziva popriličnu kolateralnu štetu. Kad bi došlo do oštećenja ili kvara sustava za upravljanje letom GBU-39/B učinak tako snažne bojne glave mogao bi biti opasan za vlastite ili savezničke snage. Kako bi se povećale mogućnosti uporabe te maksimalno smanjile moguće negativne posljedice učinka velike bojne glave, tvrtka Boeing uvela je nekoliko poboljšanja bombe GBU-39/B, posebice za operativnu uporabu u Afganistanu gdje se tražilo oružje za blisku zračnu potporu. Poboljšanja uključuju Block 9 modernizaciju softvera koji je rezultirao poboljšanjem sustava navođenja, a kojim je postignuto minimalno vrijeme leta. Boeing je također razvio i bojnu glavu usmjerenog ubojitog djelovanja Focused Lethality Munition (FLM), kao alternativu staroj bojnoj glavi mase 93 kilograma i djelovanja u svim smjerovima. Osnova za razvoj FLM-a je tehnologija Dense Inert Metal Explosive (DIME) koju su zajedno razvili USAF i državni laboratorij Lawrence Livermore. Namjena FLM-a je taktička uporaba u urbanim sredinama ili da služi kao oružje bliske zračne potpore za uništavanje bunkera i utvrđenih položaja, sa znatno smanjenom značajkom neželjenog kolateralnog učinka.

Kako bi se u potpunosti iskoristile najbolje odlike SDB-a, prije svega male protežnosti i mase, morao je biti razvijen poseban nosač koji će omogućiti nošenje velikog broja projektila unutar malog prostora. Zbog specifičnog načina odbacivanja/lansiranja projektili GBU-39/B ne mogu se nositi na standardnim nosačima. Naime, tijekom odbacivanja projektil se nalazi ”naopačke“ te se neposredno nakon odbacivanja mora zarotirati za 180 stupnjeva oko uzdužne osi. Potom se rastvaraju glavna krila i repni stabilizatori. Kako bi se omogućilo da taj postupak bude siguran i pouzdan, posebno kad se projektil odbacuje iz spremnika oružja u trupu aviona, morao je biti razvijen posebni nosač/lanser. Tvrtka Cobham razvila je sustav BRU-61/A isključivo namijenjen za nošenje i uporabu SDB-a.

Štednja prostora

Na službenim stranicama tvrtke opisuje se kao prvi pneumatski nosač namijenjen za nošenje više od jednog projektila koji je ušao u operativnu uporabu u USAF-u. Namijenjen je za nošenje četiriju projektila SDB, projektiran je tako da dimenzijama optimalno iskoristi skučeni prostor spremnika za oružje u borbenim avionima F-22, F-35 i B-2. Cobham tvrdi da BRU-61/A omogućuje sigurno odbacivanje-lansiranje SDB-a i pri nadzvučnim brzinama.

BRU-61/A rabi pneumatski (na stlačeni zrak) sustav odbacivanja projektila, za razliku od starijih sustava koji su rabili snagu pirotehničkih patrona. Na taj je način osigurana znatno viša razina sigurnosti uporabe. Uostalom, uporaba pirotehničkih patrona u unutartrupnim spremnicima bila bi vrlo opasna. Kako je projektiran za uporabu u vrlo ograničenom prostoru, manjih je dimenzija – 363 centimetra dužine, te 36 centimetra visine i širine. Zanimljivo je da Boeing daje nešto drukčije dimenzije – 36 centimetra dužine, ali 40,6 centimetra visine i širine. Podjednako važna, ako ne i važnija, jest masa lansera od samo 145 kilograma. Stoga je ukupna masa lansera s četirima projektilima SDB tek 664 kilograma. Na dostupnim videosnimkama vidi se da nosač rabi četiri držača za svaki projektil. U trenutku odbacivanja-lansiranja nosači se izvlače te pružaju siguran razmak između projektila i trupa ili krila aviona.

Neće USAF, hoće SOCOM

Najveći je nedostatak GBU-39/B nemogućnost gađanja pokretnih ciljeva. Da bi to otklonio, Boeing je 2011. godine započeo s testiranjem poboljšane inačice opremljene laserskim sustavom za navođenje ”posuđenim“ s projektila zrak-zemlja Joint Direct Attack Munition (JDAM). Tako je dobiven projektil GBU-39B/B Laser Small Diameter Bomb (LSDB). Testiranja su pokazala da može pogoditi pokretne ciljeve koji se kreću do brzine od 80 km/h.

Iako je USAF tijekom 2013. godine pokazao zanimanje za LSDB, naposljetku je odustao od njega u korist još naprednijeg projektila GBU-53/B. Međutim, Američko zapovjedništvo za specijalne operacije (USSOCOM) 2014. godine odabralo je GBU-39B/B kao novi projektil zrak-zemlja vrlo velike preciznosti, pa je u rujnu iste godine Boeing dobio ugovor vrijedan 280 milijuna dolara za dovršetak razvoja. Krajem 2017. godine tvrtka General Atomics dobila je ugovor vrijedan 17,5 milijuna dolara za integraciju GBU-39B/B na borbenu bespilotnu letjelicu MQ-9 Reaper Block 5. S obzirom na to da Reaper rabi ne samo USAF već i CIA moguće je da je zahtjev za integraciju došao i od te agencije. Integracija se prije svega odnosila na razvoj potrebnih računalnih programa kojima je omogućeno spajanje projektila sa sustavima letjelice. Reaperi neće rabiti nosač BRU-61/A već će projektile nositi na standardnim višenamjenskim nosačima pod krilima. Tako je GBU-39B/B obogatio borbeni arsenal MQ-9 Reapera koji se već sastojao od laserski navođenih projektila AGM-114 Hellfire i laserski navođenih bombi GBU-12 Paveway II te GBU-38 Joint Direct Attack Munitions (JDAM) mase 226 kilograma.

 

Boeing je očekivao da će s LSDB-om potpuno zadovoljiti USAF-ove potrebe za projektilom zrak-zemlja povećane preciznosti. No zrakoplovstvo je željelo još napredniji projektil koji će moći uništavati ciljeve u svim vremenskim uvjetima, ali i tijekom napada mijenjati ciljeve ili se samouništiti prije pogotka. Kako GBU-39B/B, uz sva poboljšanja, nije mogao osigurati tu razinu, USAF je u kolovozu 2010. dao povjerenje tvrtki Raytheon i njezinu sustavu koji će dobiti naziv GBU-53/B StormBreaker (Small Diameter Bomb II) te dodijelio ugovor vrijedan 450 milijuna dolara za dovršetak razvoja.

Smanjenje cijene

Tijekom testiranja u srpnju 2012. SDB II prvi je put uspješno pogodio pokretni cilj. Testiranje je obavljeno na poligonu ”White Sands“, a kao avion-nosač poslužio je F-15E Strike Eagle. U siječnju 2013. uspješno je obavljeno testiranje uporabljivosti na F-35 Lightningu II, što je bio glavni preduvjet za daljnji razvoj. Uspješna pogađanja pokretnih ciljevSve objavea nastavila su se tijekom 2014. i 2015. godine. Zbog toga je u lipnju 2015. tvrtka Raytheon dobila ugovor vrijedan 31 milijun dolara za početak maloserijske proizvodnje 144 projektila, a kako bi se mogla obaviti testiranja u borbenim uvjetima. Istodobno je Raytheon objavio da je pojedinačna cijena projektila StormBreaker smanjena s početnih 180 000 na 115 000 dolara.

U lipnju 2018. Raytheon je službeno potvrdio da je tijekom svih testiranja preciznost GBU-53/B bila 90 %. USAF je namjeravao uvesti GBU-53/B StormBreaker u operativnu uporabu u rujnu 2019., no problemi s nosačem, a potom i pandemija virusa COVID-19 za sada su to odgodili.

U međuvremenu je projektil ponuđen ratnim zrakoplovstvima Južne Koreje i Australije. Zanimljivo je da su Raytheon i MBDA 2014. godine britanskom ratnom zrakoplovstvu, unutar projekta Select Precision Effects At Range (SPEAR) Capability 3 ponudili izvedenicu GBU-a 53/B koja bi imala raketni pogon, a kojom bi se naoružali britanski F-35. Ponuda je odbijena te je MBDA u svibnju 2016. od britanskog ministarstva obrane dobio ugovor za razvoj novog projektila.

Mali kolateralni učinak

Od samog početka GBU-53/B StormBreaker razvijan je kao projektil koji će s vrlo velikom preciznošću gađati pokretne ciljeve. Stoga je opremljen s čak trima sustavima samonavođenim na cilj: poluaktivni laserski (Semi-Active Laser – SAL), aktivni milimetarski valni radarski sustav (MiliMetre Wave – MMW) i nehlađeni slikovni infracrveni optički sustav (Imaging InfraRed – IIR). Poluaktivni laserski način vođenja omogućuje precizno navođenje projektila na točkasti nepokretni ili pokretni cilj od letjelice-lansera, druge letjelice ili prednjih motritelja opremljenih laserskim iluminatorima. Aktivni milimetarski valni radarski sustav osigurava otkrivanje i uništavanje ciljeva u svim vremenskim uvjetima. Nehlađeni slikovni infracrveni optički sustav omogućava precizno pogađanje i vrlo brzih pokretnih ciljeva.

S obzirom na maksimalan domet od 110 kilometara protiv nepokretnih i 72 kilometra protiv pokretnih ciljeva, projektil je morao dobiti kombinaciju inercijalnog navigacijskog sustava i GPS-a s visokom otpornošću na ometanje (Anti-Jam Global Positioning System – AJ-GPS). No ta je kombinacija dostatna samo za nepokretne ciljeve. Da bi mogao uništavati brze pokretne ciljeve, ugrađen je i zaštićen UHF/Link 16 dvosmjerni datalink  (isporučuje ga tvrtka Rockwell Collins). On, po tvrdnji Raytehona, omogućava lansiranje projektila prema zoni djelovanja, a završno usmjeravanje prema odabranom cilju može tijekom leta obaviti zapovjedništvo ili postrojba na bojištu, baš kao i promjenu s prvotno odabranog cilja na neki drugi.

Ugrađena je i poboljšana bojna glava mase 48 kilograma, koju isporučuje tvrtka General Dynamics. Bojna glava opremljena je višenamjenskim programabilnim L-3 upaljačem. Višenamjenska bojna glava ujedinjuje oblikovano eksplozivno punjenje namijenjeno za protuoklopno djelovanje i povećano u svim smjerovima eksplozivno rasprskavajuće djelovanje s više od 4000 fragmenata velikih brzina namijenjenih za neoklopljene ciljeve. Raytheon posebno naglašava da bojna glava ima vrlo mali kolateralni učinak.

Inače, tvrtka na svojim internetskim stranicama nema tehničke podatke o StormBreakeru, ali ima nekoliko fotografija na kojima se vide četiri projektila ovješena na nosaču/lanseru BRU-61/A, pa se već po tome može zaključiti da projektil nije veći od GBU-a 38/B. Iako Raytheon nije prikazao ni službene podatke o veličini projektila, na stranici Airforcemag.com može se naći službeni prospekt tvrtke. A on navodi dužinu od 176 centimetra, promjer tijela 150 do 180 milimetara, raspon krila 168 centimetra (isporučuje ih tvrtka MBDA), te ukupne mase 93 kilograma.

Prospekt navodi da je GBU-53/B StormBreaker integriran u naoružanje F-15E, te F-35B i F-35C (do osam projektila plus dva projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM u spremnicima u trupu). Kao potencijalni avioni koji bi se mogli naoružati StormBreakerom navode se F-35A, F-16, F/A-18E/F, A-10, F-22, B-2, B-1B, B-52 te borbena bespilotna letjelica MQ-9. Iako prospekt to ne navodi, projektilom se zasigurno može naoružati i borbena bespilotna letjelica Avenger.

U prvom napadu

Odluka da se razvije oružje kakvo je Ground-Launched Small Diameter Bomb (GLSDB) pokazuje koliko se način ratovanja promijenio od 1990. godine do danas. To je posljedica novih tehnologija, koje su omogućile razvoj preciznog oružja, ali i nestanak potrebe da se jednim udarom unište cijeli gradovi ili cijele četvrti. Više nije prihvatljivo niti da se uništi cijela zgrada ako je moguće pogoditi samo određenu prostoriju unutar nje. Sve se svodi na smanjivanje neželjene kolateralne štete jer kamere su doslovno sveprisutne, a društvene mreže omogućuju donedavno nezamisliv protok informacija.

Istodobno, sve preciznija oružja jednim udarom unište i ciljeve koji su donedavno smatrani vrlo otpornim i dobro zaštićenim. Precizna paljba ne samo što smanjuje neželjena razaranja i civilne žrtve, već i smanjuje troškove ratovanja. Bez obzira na nekoliko puta veću cijenu vođenog projektila zrak-zemlja u odnosu na običnu gravitacijsku bombu njegova preciznost donosi uštede. Ne samo u troškovima već prije svega u tome da će cilj biti uništen u prvom napadu bez potrebe ponavljanja napada i dodatnog rizika gubitka posade i zrakoplova.

Ako se pritom vrlo velikom preciznošću mogu uništavati ciljevi na udaljenostima većim od 100 kilometara bez potrebe uporabe iznimno skupih zrakoplova, onda je jasno zašto su Boeing i Saab razvili krstareći projektil Ground-Launched Small Diameter Bomb. GLSDB će svojim budućim korisnicima omogućiti vrlo precizno uništavanje nepokretnih i pokretnih ciljeva na udaljenosti od 150 kilometara uz vrlo prihvatljivu cijenu.

Razvoj novog projektila započeo je 2013. godine. U kolovozu 2014. potpisan je ugovor o zajedničkoj suradnji između Boeinga i Saaba. Jedan od ciljeva bio je stvoriti cjenovno dostupan krstareći projektil vrlo velike preciznosti koji će se moći lansirati i iz višecijevnih lansera raketa M270 MLRS i M142 HIMARS, ali i s drugih lansera.

 

Dakle, osnova za GLSDB je opisani Boeingov projektil zrak-zemlja GBU-39/B SDB I kojem je dodan raketni buster s rakete M26. Na prvi pogled jednostavno, no ipak nije. Da bi se od GBU-a 39/B dobio krstareći projektil namijenjen lansiranju iz lansera pomoću raketnog bustera projektanti u Boeingu morali su izvesti mnogobrojne modifikacije. Osnovna je bila rekonfigurirati sustav navođenja koji mora raditi i u trenucima lansiranja pri vrlo velikim ubrzanjima, koji se ne stvaraju tijekom lansiranja s aviona. Osim toga, u trenutku lansiranja GLSDB se rotira oko svoje osi ulijevo kako bi se zadržala stabilnost do trenutka gašenja raketnog bustera.

Javni i tajni podaci

Raketa M26 s bojnom glavom od oko 91 kilogram pri kutu lansiranja od 51 stupanj dostiže brzinu od 406 m/s i najveću visinu od 12 526 metara. Masa SDB-a je 129 kilograma, čemu se mora pridodati i masa adaptera kojim je projektil povezan na raketni buster, tako da je ukupna masa veća od 130 kg. Zbog toga je sasvim izvjesno da je i najveća brzina koja se ostvaruje tijekom lansiranja GLSDB nešto manja nego kod rakete M26. U svakom je slučaju veća od 300 m/s (1080 km/h), što je otprilike granična brzina za sigurno lansiranje SDB-a s letjelica. Boeing i Saab za sada su vrlo škrti s tehničkim podacima. Objavljene snimke prvih testiranja pokazuju da je dio testnih lansiranja obavljen s lansera koji su postavljeni pod kutom od 30 stupnjeva. No snimka sa zadnjeg lansiranja 26. rujna 2019. pokazuje lanser postavljen pod znatno većim kutom (otprilike 60 stupnjeva). To je bitno jer, među ostalim, povećanje kuta lansiranja povećava i operativne mogućnosti uporabe. Idealno bi bilo da se projektil može lansirati pod kutom od 90 stupnjeva jer bi tad mogao djelovati iz zaštićenih bunkera. No i kut lansiranja od 60 stupnjeva omogućuje povećane mogućnosti djelovanja iz zaklona.

Na istoj se snimci vidi šesterostruki lanser smješten u kontejner s pokretnim krovom i vratima. Boeing i Saab za sada nisu objavili masu lansera niti ukupnu masu kontejnera, tek da je dužina kontejnera otprilike šest metara. Ostaje otvoreno pitanje i je li kontejner opremljen svojim sustavom napajanja, tzv. APU-om (Auxiliary Power Unit) ili se hidraulika na njemu pokreće uz pomoć vanjskog izvora napajanja. U svakom slučaju sa šest metara dužine kontejner se može smjestiti na velik broj vojnih i komercijalnih kamiona koji imaju nosivost pet ili više tona.

Među objavljenim podacima, najvažniji je maksimalni domet od 150 kilometara protiv nepokretnih ciljeva. No jedna od najboljih odlika GLSDB-a jest da može manevrirati tijekom leta što omogućuje uništenje ciljeva koji su dobro zaklonjeni prirodnim ili umjetnim preprekama (kao što su ulazi u špilje, bunkere i podzemne fortifikacije, ukopani položaji topništva i PZO-a…). Kako projektil nema vlastiti pogon manevriranje bitno smanjuje domet, sve do minimalno 70 kilometara.

Sve zanima cijena

S obzirom na to da je u borbenim operacijama potvrđeno da projektil GBU-39/B uspješno uništava nepokretne ciljeve, test GLSDB-a koji je na poligonu ”Andøya“ u Norveškoj obavljen 26. rujna 2019. od posebne je važnosti. Tog je dana projektil pogodio plovilo, doduše, na snimci se vidi da je plovilo u trenutku pogotka mirovalo. Nije objavljeno je li pogodak obavljen projektilom GBU-39/B ili GBU-39B/B. Saab na službenim stranicama ističe da se GLSDB može naoružati s obama projektilima, pa se pretpostavlja da je u ovom slučaju uporabljen laserski navođeni GBU-39B/B. Uporaba tog projektila omogućava mnoge opcije. Jedna su precizni udari po dubini protivnika kombinacijom GBU-39B/B i bespilotne letjelice opremljene laserskim označivačem cilja. Druga je mogućnost da se GLSDB rabi, kao u ”norveškom“ slučaju, kao oružje za blisku potporu (uvjet je da su postrojbe opremljene laserskim označivačima ciljeva). Treća je, kao što je to testiranje pokazalo, da se GLSDB rabi kao protubrodski projektil, posebno u malim morima kao što je Jadransko. Iako je u slučaju testiranja od 26. rujna projektil lansiran s obale, zasigurno ne bi bilo teško šesterostruke lansere instalirati i na brodove. Tim prije što ukupna masa lansera sa šest projektila i bez hidrauličkog sustava za podizanje zasigurno ne premašuje tri tone.

Na službenim stranicama Saaba stoji podatak da je GLSDB krstareći projektil dugačak 391,16 centimetra, promjera 24,13 cm i mase u trenutku lansiranja 272,155 kg. Zanimljivo je da je deklarirana masa bojne glave 90,3 kilograma (od čega na eksploziv otpada 57,6 kg). To je različito od uobičajeno deklarirane mase bojne glave projektila GBU-39/B koja je 93 kg.

I za kraj slijedi najvažnije pitanje – cijena. Nizozemsko ratno zrakoplovstvo 2010. godine kupilo je 603 sustava GBU-39/B Small Diameter Bomb uz ukupni trošak od 44 milijuna dolara. Ugovor je, uz isporuku projektila, obuhvatio i isporuku opreme za održavanje, pričuvnih dijelova, obuku tehničara i logističku potporu. Doduše, ovdje je riječ o GBU-u 39/B namijenjenom uporabi s aviona, no cijena GLSDB-a ne može biti puno viša jer buster s rakete R26 stoji nekoliko tisuća dolara. Kupac sustava GLSDB morao bi uz projektile kupiti lansere i borbena računala potrebna za unos podataka o položaju projektila u trenutku lansiranja i položaju cilja. Uz svaki lanser mora ići barem jedno računalo. Osim toga, za vrlo precizno određivanje položaja lansera trebao bi se kupiti vojni GPS sustav. Sve u svemu, ukupni troškovi uvođenja u operativnu uporabu GLSDB-a nešto su veći u odnosu na GBU-39/B. Međutim, GLSDB ne zahtijeva uporabu vrlo skupih aviona četvrte ili pete generacije, tako da su ukupni proračunski troškovi značajno manji.

150 km – maksimalan domet GDLSB-a

70 km – minimalan domet uz manevriranje

Mario Galić