Hrvatski sabor donio je, na temelju rezultata referenduma hrvatskih građana, 25. lipnja 1991. godine Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske te Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj. No, donošenje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti nije prošlo bez polemike u Saboru o njezinu sadržaju i načinu donošenja jer je SDP zahtijevao da se Hrvatska obveže da nakon proglašenja neovisnosti odmah pokrene postupak udruživanja u “Savez suverenih republika” (bivše SFRJ), odnosno da se ustanovi “konfederalni status Hrvatske, a ne jednostrana odluka o osamostaljenju” (Večernji list, 26. 6. 1991., str. 4).

U postojećim političkim, ali i vojnim okolnostima, moguće je da se SDP-ov pristup činio pragmatičnim jer je međunarodna zajednica bila protiv osamostaljenja Hrvatske i Slovenije, a snage Srbije i JNA činile su se prejakim da se Hrvatska obrani bez potpore Europe i međunarodne zajednice, koje će to ocijeniti kao jednostrani akt odcjepljenja, pa Hrvatska neće biti prihvaćena ni priznata izvan “jugookvira”. Takav prijedlog bio je na tragu prijedloga koji je predsjedniku Tuđmanu iznio drugi čovjek britanskog Foreign Officea ministar Douglas Hogg već 28. siječnja 1991., predloživši mu “da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u” (Andrea Bekić, London i Bonn – dva pola politike Europske zajednice prema priznanju Republike Hrvatske 1991. godine, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2010., str. 345). Naime, upoznata s hrvatsko-slovenskim prijedlogom iz listopada 1990. o preustroju jugoslavenske federacije u konfederaciju, britanska politika pokušavala je spriječiti sukob u Jugoslaviji koji je prijetio najavom uporabe JNA, ne samo zbog toga što bi taj sukob mogao prerasti u rat nego i zbog toga što bi se time smanjili izgledi za održanje SFRJ.

Budući da je u Hrvatskom vojniku već naveden govor predsjednika Franje Tuđmana u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., ovdje će se, radi potpunije informacije o spomenutom zasjedanju, navesti dio govora predsjednika SDP-a Ivice Račana koji je održan tog dana u nastavku rada Hrvatskog sabora nakon stanke u 15:10 sati.

Poštovano predsjedništvo, kolegice i kolege zastupnici.

Kako ste i čuli od gospodina Šeksa, predsjednika Ustavne komisije, Ustavna komisija u svom radu odbila je amandman SDP-a na Ustavni zakon, koji se tiče isključivo nadležnosti za objavljivanje zakona. Mi smo osporili da to može i treba biti Predsjedništvo Sabora Republike Hrvatske, a tražili da bude Sabor. Tom logikom nećemo moći prihvatiti normalno takvu dikciju Ustavnog zakona. Također ste čuli da je odbijen i naš prijedlog Ustavne odluke, što se, da tako kažem, moglo i očekivati. Ali, sa žaljenjem konstatiram da su odbijeni i svi amandmani koje smo imali na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike

Hrvatske. No, prije nego što to kažem, moram izraziti glasno i negodovanje, barem u ime nas, članova Ustavne komisije, na pripremu, tok i rad Ustavne komisije. Premalo vremena je bilo za takav rad, a prebrzo smo morali taj rad završiti. Ne možemo se složiti sa ovakovim načinom rada. Valjda ćete dozvoliti da makar pred ovim časnim Saborom mogu tu primjedbu

reći ili to ne spada u krug dopuštenih tema. U svakom slučaju, nije dobro niti da nije vođen zapisnik Ustavne komisije, o tako krupnoj temi o kojoj je raspravljano na Ustavnoj komisiji, što govori kako smo u to sve skupa ušli, i da se očekivalo od nas da vrlo brzo apsorbiramo temu u samom radu Ustavne komisije. No, dobro, ovo notiram samo glasno, kao naš prigovor, nadajući se da će ipak u tom pogledu buduće situacije te vrste biti izbjegnute. Ovdje želim također da kažem da je rečeno korektno od strane predsjednika Komisije koji su razlozi bili za usvajanje teksta, kojega ste dobili ispred sebe, a dijelom samo o razlozima koji su nas motivirali da predložimo amandmane koje smo predložili, pa bih ja htio s tim u vezi da samo kratko to nadopunim.

Mi smo tražili dvije osnovne stvari, ostalo i nije tako važno. Kada već nije prošla odluka, kada već nije prošla odluka koju smo predložili, tražili smo da se pokuša u naslovu ovog akta dodati i mogućnost udruživanja u Savez suverenih republika, tražili smo također i u članak 2. stav 1. da se doda na kraju i gdje se govori da sa ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ, da se doda – pokreće se i postupak udruživanja u Savez suverenih republika.

Ovdje je pomenuto da se time prejudicira išta, ja moram da sasvim precizno kažem da taj argument po našem mišljenju, kao što ima pravo da se čuje i suprotno mišljenje, valjda i naše, da ovaj argument ne stoji. Mi ne mislimo da se ovakovom formulacijom išta prejudicira, osim što se izražava na liniji kontinuiteta deklarirane politike, oficijelne politike ove Republike do sada. Namjera, želja, ponuda, da do udruživanja u Savez suverenih republika dođe sa onima koje to žele, i ako to žele, ništa se više od toga ne prejudicira, to je valjda samo po sebi logično. Taj argument ne može stajati i ja ga energično odbacujem.

Što se nas tiče, želim da kažem da odustajanje od ova dva amandmana, koja smo mi predložili, mi ocjenjujemo da nije dobro i stoga što mislimo da je izuzetno važno da politika Republike Hrvatske dobije i zadobije što je moguće jače saveznike na ovom jugoslavenskom prostoru u drugim republikama i drugim narodima, kao i u Evropi. I mislimo da je izuzetno važno, a to bi se upravo postiglo ovim amandmanima, da se otklone izražene sumnje, kod naših mogućih i poželjnih saveznika u Jugoslaviji i u Evropi, o nekakvom mogućem diskontinuitetu politike Republike Hrvatske, o sumnji u poziciju Republike Hrvatske, nije li to ipak odcjepljenje, i napokon, mi smo mislili da se time pozicija Republike Hrvatske jača, dakako, svjesni smo, uvjeren sam, ne samo mi koji nudimo ovaj amandman, nego i svi mi u Saboru, dakako da shodno tome i preuzimamo i sasvim jasnu odgovornost i za posljedice jednog ili drugog prijedloga koji će ovaj Sabor usvojiti.

Ja želim da kažem na kraju, dakle, mi podržavamo i odluku i postupak suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, ali nezadovoljni smo što sa time nije Ustavnom odlukom izražena i namjera da se pokrene postupak udruživanja sa drugim republikama koje, i ako, to žele. Zbog toga ćemo glasati protiv ove odluke. To sam htio da kažem. (Iz transkripta: Nastavak 6. dana 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora Republike Hrvatske, održane 25. lipnja 1991. u Velikoj vijećnici Sabora RH, INFODOK služba, Hrvatski sabor.)

Iako je Račan “energično odbacio” razmišljanje da njegov prijedlog obvezuje Hrvatsku na udruživanje u “savez suverenih republika”, predstavnici HDZ-a smatrali su da nema potrebe donositi “ustavnu odluku” koja obvezuje stupanje u takav savez, jer bi to mogao biti ustavni temelj za uspostavu nove Jugoslavije, što se nastojalo izbjeći, nego da je dovoljno ostaviti mogućnost sklapanja spomenutog saveza ako se za to steknu uvjeti. Račan je napomenuo da SDP “podržava i odluku i postupak suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske”, ali da će, zbog nezadovoljstva što Ustavnom odlukom nije izražena i namjera da se pokrene postupak udruživanja s drugim republikama koje i ako to žele, glasati protiv te odluke, što zvuči kontradiktorno. U skladu s tim, predstavnici SKH-SDP-a uglavnom su napustili Sabor i nisu glasali za Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (za nju je glasao samo jedan zastupnik SDP-a – Marko Vlašić Čiče iz Čare na Korčuli).

Nasuprot tomu, Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske donesena je jednoglasno, jer je u njoj navedeno da “Republika Hrvatska poziva i ostale republike dosadašnje SFRJ na stvaranje saveza suverenih država”, uvjetovavši tu mogućnost nekim “pretpostavkama”, prije svega “priznavanjem međusobnog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta” tadašnjih republika SFRJ. Naravno, sadržaj Deklaracije nije obvezujući kao Ustavna odluka.

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra