U prethodnom je nastavku objavljen dio izlaganja predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (“jugoslavenske Vlade”) Ante Markovića, u nastavku 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora RH održane 24. lipnja 1991. godine. Njim je saborske zastupnike pokušao uvjeriti u nužnost očuvanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) ili u stvaranje neke nove (“treće”) Jugoslavije. U daljnjem tekstu također su navedeni dijelovi tog govora

Proces promjena u koje smo tada ušli startavši sa jednog nivoa koji je i po karakteru tada izgrađenog društva i po dostignućima bio ispred ostalih istočno-evropskih zemalja, krenuvši u taj program koji je u prvih godinu dana pokazao izvanredne rezultate, munjevito se je mijenjao karakter društva, vršila se njegova politizacija, formirala se brzo nova struktura, uspostavilo se nove makro-ekonomske politike i uspjelo se zapravo formirati ogromno bogatstvo deviznih rezervi, uz praktično potpunu liberalizaciju cijena i uz formiranje takovih odnosa s inozemstvom koji su omogućavali potpuni utjecaj svjetskog i evropskog tržišta na naša kretanja i formiranje jedne nove strukture u našoj zemlji na toj osnovi.          Unatoč toga uspjeli smo postići da je stopa inflacije došla na nulu. Mora se priznati da su takvi rezultati nas pomaknuli i još više od 20 godina ispred ostalih istočno-evropskih zemalja. (…)

Šta se događa u zadnjih devet mjeseci? U prvom redu, pa i isključivo političkim razlozima, dolazi do zastoja u reformama i transformaciji našega društva i dolazi do, umjesto transformacije, njegovoga raspada.    I kao rezultat toga raspada dolazi do takve situacije koja nas vraća u godine i godine natrag. I mi se zapravo sada nalazimo u jednoj situaciji koja i ekonomski i socijalno i politički nije bitno različita od ostalih istočno-evropskih zemalja. (…)

Postavlja se pitanje da li svim onim u šta sada ulazimo, odlukama koje treba donijeti, preuzetim obvezama i prethodnim odlukama, da li smo doveli sebe i zemlju u situaciju tako dramatičnu koja neće omogućiti da se izvrši proces transformacije nego da se mora ići do raspada sistema. U tom smislu postavlja se i pitanje – da li su odluke koje treba da se donose u Saboru Hrvatske akt otcjepljenja ili su demokratski proces formiranja novih odnosa u novom sistemu, čiju sadržinu predstavljaju autonomije, suvereniteti republika, ali uz istovremeno optimiranje novih odnosa sistema i njegovih dijelova u interesu svih, svakog pojedinačnog, svih zajedno. Na koncu treba reći da li pojam razdruživanja, da li je on jednostrani akt, tj. akt sile ili demokratski proces promjena odnosa u našem društvu. Odgovor na to moraju dati svi sudionici, moraju dati oni koji su dali prijedloge o tome i moraju se na to izjasniti ne samo verbalno, ne samo formalno-pravno, ne samo deklarativno, nego i konkretno i u praksi. (…)

Ja bih ovdje mogao govoriti i kao Hrvat i građanin Hrvatske, jer to ja jesam, mogu govoriti kao predsjednik savezne Vlade i mogu govoriti na način takav koji može meni dati pravo da ja isto tako kažem što mislim o nekim pitanjima, jer sam ne samo kao predsjednik Vlade nego i kao Hrvat, ne samo zainteresiran, nego i odgovoran i za sudbinu države Hrvatske i njenih naroda koji u njoj žive, isto tako kao što sam naravno i kao predsjednik savezne Vlade i time i građanin Jugoslavije, a dozvolite da kažem i Evrope, ja odgovoran također i za to što se događa u zemlji u cjelini.

Ja znam da se u tom pogledu daju razna mišljenja i optužbe oko nacionalnih izdaja, antihrvatstva, pljački, dozvolite da ja želim i da iskoristim ovu priliku da po prvi i jedini put u svom životu i radu da vidim i svoj osobni stav prema Hrvatskoj i hrvatstvu, ne samo zato što sam rođeni Hrvat i što se osjećam ponosnim i prosvijećenim pripadnikom hrvatskog naroda, čega se nisam nikada stidio i zbog čega sam imao često i problema, ali ja nikada o tome na takav način ne razgovaram.

Ja sam spadao u liberale koji su se borili za transformaciju naše zemlje mnogo godina prije nego što sam došao na određene funkcije, ali neću time da negiram ni funkcije ni posao kojeg sam radio, jer sam ga radio pošteno i nemam razloga da se njega stidim. Sve svoje nacionalne emocije, što ja te svoje nacionalne emocije izražavam drugačije nego mnogi drugi, ja moram reći da me nikada nisu impresionirali, nemojte se naći nitko time povrijeđen, ni simboli, ni galame, ni zastave, ni prošlost, to nije moj problem. To je problem vjerojatno nekih drugih. (…)

Moglo bi se također govoriti, a ja sam i to i prvi postavio kao pitanje. Kako riješiti jedan – a ja sam tada procijenio, mada je to bio početak još daleko da se na to pitanje može dati definitivni odgovor – kakav odnos izgraditi prema Srbima u Hrvatskoj? Smatrao sam i tada u razgovoru, a i sada to ponavljam, taj dogovor o odnosima mora se rješavati u Hrvatskoj. Ne može se dogovarati odnos Hrvata i Srba u razgovoru između Zagreba i Beograda. On se može odvijati samo na osnovu razgovora u okviru Hrvatske sa građanima Hrvatske. I samo na toj osnovi, svaki drugi razgovor van toga samo će voditi do polarizacije odnosa koji u svakom slučaju neće voditi razrješenju onog odnosa koji traži demokratizaciju našega društva.

Ja moram kazati i slijedeće: Da od početka sam smatrao da će sudbina naše zemlje i njenih odnosa se prelamati preko Bosne i Hercegovine, i smatrao sam da odnos prema Bosni i Hercegovini kao također suverenom subjektu u okviru Jugoslavije ne može biti rezultat ničijih dogovora niti pregovora ni podjela.        I da odnos prema njoj će značiti, da li ćemo rješavati odnose u našoj zemlji nasilnim putem, sukobom, pa i vojnim intervencijama ili ćemo ih rješavati na jedan demokratskiji način u kojem transformiramo jedno društvo u drugo. Naravno, u međuvremenu se događalo mnogo toga. Događalo se i ljeto 1990. godine i Knin, događao se i 25. I. 1991. godine. (…)

Mi isto tako mislimo da ova Jugoslavija koju treba da gradimo, da ona mora biti po sadržaju i po formi potpuno nova, treća, ali mi mislimo da nije potreban diskontinuitet u tome pogledu.  Ja moram naglasiti da je kroz, bez obzira što se može reći o hiljadama godina i o desetinama godina, kroz 73 godine stvarana je jedna struktura odnosa u našoj zemlji, koja nije samo privredna, ekonomska i socijalna, ona je i državna, ona je ljudska. Postoje mnoge vidljive i nevidljive veze, u kojima zapravo postoje međusobno stvoreni odnosi, koji odnosi traže vrijeme, ako treba da se oni pokidaju. Oni se preko noći bez velikih konzekvenci ne mogu pokidati. Vidite, što bi se dešavalo s turizmom, brodogradnjom, naftom, izvozom, uvozom, ako bismo pokidali sve odnose i sve veze međusobne. Preko noći naša je ocjena da bi sadašnji pad proizvodnje koji iznosi 20 % nakon toga iznosio 50 i više od 50 %. I da bi konzekvence toga bile takove da bi trebalo mnogo vremena, da zapravo ne bi mogli u tome vremenu koje nam stoji na raspolaganju riješiti svoju budućnost, nego bismo se našli na jednoj bombi koja može eksplodirati i svih nas odnijeti. Mi sada imamo velike mogućnosti, ali je naše mišljenje da bez podrške iz inozemstva, i to bez snažne ekonomske, financijske, materijalne, psihološke, moralne, političke podrške iz inozemstva nismo u stanju mi da savladamo dubinu krize u koju smo upali i da moramo dati signale da možemo zajedno dobiti takvu podršku jer drugačije očito nitko nema sam mogućnosti da je dobije. (…)

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra