U prethodnim je nastavcima objavljen dio izlaganja predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (“jugoslavenske Vlade”) Ante Markovića, u nastavku 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora RH održane 24. lipnja 1991. Njim je saborske zastupnike pokušao uvjeriti u nužnost očuvanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) ili u stvaranje neke nove (“treće”) Jugoslavije. U daljnjem tekstu također su navedeni dijelovi tog govora

Do postizanja demokratskog dogovora o sudbini i perspektivi jugoslavenske zajednice, Savezno izvršno vijeće je odlučno da se suglasno svojim ustavnim ovlaštenjima i odgovornostima najenergičnije svim legalnim sredstvima suprotstavi i jednostranim zahtjevima i ponašanjima, kao i hegemoniji i nametanju volje drugima, što može dovesti u pitanje slobodu, nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije.

U svim republikama neophodno je poduzeti energične mjere kako bi se spriječilo daljnje pogoršanje međunacionalnih odnosa, obezbijedili uvjeti i vrijeme za mirno i demokratsko rješavanje problema, prije svega pravnim sredstvima. To se u prvom redu odnosi na obezbjeđenje osobne imovinske sigurnosti svih građana, na povlačenju oružja od građana koji ga nelegalno posjeduju u sve većim i većim količinama. Rasformiranje i razoružavanje nelegalnih formacija, razrješavanje konfliktnih odnosa i poduzimanje pravnih radnji na područjima na kojima može doći do međunacionalnih sukoba, što treba da omogući postupanje nadležnih organa u koordinaciji sa svim drugim.

Obzirom na inicijativu u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj, Savezno izvršno vijeće u svom tekstu kaže: “Polazeći od ustavnog prava naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja, Savezno izvršno vijeće smatra da ostvarivanje ovog prava predstavlja demokratski proces, a ne jednostrani čin.”

Ovo se pravo može ostvariti jedino dogovorom u demokratskom postupku. Ostvarivanje ovoga prava zahtijeva i realno sagledavanje vremenske komponente. To znači da se ne prekida funkcioniranje onih dijelova sistema koji su neophodni i čije narušavanje objektivno vodi u katastrofalnu ekonomsku, socijalnu i političku situaciju. Razdruživanje, razumije se, ne može proizvoditi negativne i štetne posljedice po interese drugih republika Jugoslavije i cjeline, o čemu SIV hoće i mora voditi računa. Odcjepljenje kao jednostran akt značilo bi nasilnu promjenu sadašnjih odnosa, tj. negaciju demokracije samog tog prava i prava i istog prava drugih naroda, odnosno vodilo bi nasilnom rješavanju jugoslavenske krize.

Savezno izvršno vijeće smatra da se razdruživanje – ako do njega dođe – može ostvariti samo kao demokratski proces, dakle, kao proces osamostaljenja i suverenosti. Ali, naravno, i kao istovremeni početak novoga procesa, koji bi se sastojao u predlaganju i utvrđivanju novih odnosa među republikama i narodima, odnosno novih suvremenih odnosa integracije poput one koja je u toku u Evropi. To znači da stvaranje ovoga prava treba direktno povezati sa ostvarivanjem procesa neminovne integracije Jugoslavije u evropske integracione grupacije. (…)

U tom kontekstu neophodno je pronalaziti adekvatna normativna i druga rješenja za ostvarivanje položaja i garantiranje istih prava svih građana u Jugoslaviji, što podrazumijeva ista prava dijelova naroda koji žive u drugim republikama, kao i zagarantiranje i zaštitu prava narodnosti u svakoj republici i autonomnoj pokrajini. (…)

Podržavajući platformu o budućoj jugoslavenskoj zajednici, koju su na sastanku u Sarajevu prihvatili kao konstruktivnu osnovu za daljnji rad predsjednici republika, odnosno predsjednici Predsjedništava, a polazeći od izloženih opredjeljenja o zajedničkim interesima, odnosno funkcijama i osnovnim principima odnosa u budućoj zajednici, Savezno izvršno vijeće je spremno da zajedno sa republičkim i pokrajinskim izvršnim vijećima, odnosno vladama obrazuje grupe eksperata koji bi polazeći od kritičke ocjene sadašnjih rješenja o svim oblastima i suvremenih kretanja u Evropi i svijetu izvršile identifikaciju, razradu onih zajedničkih interesa koji bi kao funkcije buduće zajednice bili izraženi u konstitutivnom aktu te buduće zajednice.    Na taj način stvorila bi se osnova da se predstavnička tijela u republikama, pokrajinama, skupštini aktivno uključe u proces pronalaženja rješenja u budućem ustrojstvu zemlje.

Naši aktualni odnosi sa svijetom pokazuju da sljedeći dani mogu biti malo presudni za budućnost Jugoslavije kao integralnog dijela nove Evrope i za naše ostajanje na marginama suvremenih evropskih i svjetskih tokova. Dugotrajna politička nestabilnost dovela je do gubitka ugleda i povjerenja u Jugoslaviji i u svijetu. Jugoslavija je postala kritična točka i opasnost po mir i stabilnost na evropskom kontinentu. Unutrašnja kriza nanijela je teško nadoknadive gubitke u našim odnosima sa svijetom, narušen je međunarodno pravni subjektivitet zemlje zbog ponašanja utvrđenog u vanjskoj politici i zbog krize u Predsjedništvu Jugoslavije. Zaustavljeno je naše povezivanje sa Evropskom zajednicom i drugim evropskim zajednicama, zamrznuti su i odnosi sa međunarodnim financijskim institucijama i blokiran priliv inozemnog kapitala i zajednička ulaganja. Drastično se smanjio interes stranih turista, što vi najbolje znate, i zaustavlja se suradnja sa svijetom u oblasti kulture, prosvjete, nauka i sporta. (…)

Istovremeno postoji konkretno izražena spremnost da se našoj zemlji pruži značajna financijska podrška za modernizaciju i saniranje jugoslavenske privrede, a bez koje se ne mogu prevazići veliki ekonomski i socijalni problemi naše zemlje. To podrazumijeva mogućnost da u veoma kratkom roku obezbijedimo značajna financijska sredstva na osnovu sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom, Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj, Evropskom bankom za obnovu i razvoj, treće, protokola sa Evropskom zajednicom, odluke Pariškog kluba o reprogramiranju duga i zajma Evropske zajednice kojim bi se garantirala puna konvertibilnost dinara. (…)

Ostvarivanje te podrške zavisi od hitnog deblokiranja naše ustavne i političke krize. Ukupno stanje u zemlji – ekonomsko, socijalno i političko, koje je vrlo dramatično, dalje će se pogoršavati ukoliko međunacionalni i međurepublički sukobi odmah ne prestanu.

U situaciji kada imamo neto odljev kapitala zajedno s kamatama, samo u 1991. godini od 4,8 milijardi dolara, bez podrške iz inozemstva, a u situaciji u kojoj će devizni priliv iz turizma biti više nego prepolovljen, to nas vodi ka potpunoj eroziji i kolapsu proizvodnje, vanjskoj i unutrašnjoj nelikvidnosti, pomanjkanju robe, ogromne nezaposlenosti, drastičnom padu standarda građana u svim dijelovima zemlje, sa mogućim nemirima zbog socijalnih i ljudskih trauma. One mogu završiti takvim stupnjem nezadovoljstva da socijalnu eksploziju nitko neće moći zaustaviti.        Time bi građanski međunacionalni i međurepublički rat postao veoma realna opasnost. (…)

Ne radi se o tome hoćemo li korijenite promjene, a u skladu sa novim stremljenjima i suvremenim dometima demokratizacije, ljudskih sloboda, modernog privređivanja u Evropi i svijetu. Ovo Savezno izvršno vijeće svoje programe i rad podređuje sve vrijeme svog djelovanja upravo tom cilju. Radi se o tome koji je realni demokratski put da to ostvarimo.

U onome što sam upravo iznio, sadržani su naši pogledi i prijedlozi kako da to ostvarimo, da to posluži prosperitetu i sreći svih i ujedno onom povjerenju međunarodne zajednice u Jugoslaviju, a time i u sve nas, bez kojega nitko nema pouzdanu budućnost. Ostavimo emocije, osjetljivosti i zablude po strani, ovo je trenutak odluke koji zahtijeva da se izdignemo iznad svega, kao što smo to mnogo puta umjeli u prošlosti. Hvala na pažnji. /Pljesak/

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra