U prethodnim je nastavcima objavljen dio izlaganja predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (“jugoslavenske Vlade”) Ante Markovića, u nastavku 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora RH održane 24. lipnja 1991. Njim je saborske zastupnike pokušao uvjeriti u nužnost očuvanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) ili u stvaranje neke nove (“treće”) Jugoslavije

Završetak njegova govora popraćen je pljeskom. Naime, veći dio navedenih planova i stanovišta koje su savezni premijer, a nakon njega i njegovi suradnici u saveznoj Vladi, naveli tog dana u svojim izlaganjima u Saboru RH zasigurno je bio prihvatljiv većini nazočnih zastupnika. Međutim, činjenica da savezna Vlada nije mogla utjecati na isključivu, agresivnu i osvajačku srbijansku politiku, spomenute je planove i stanovišta učinila neostvarivim. Tako je u svojem govoru Marković potpuno zanemario kako su dotadašnji razgovori šestorice predsjednika jugoslavenskih republika pokazali da zbog isključivosti srbijanskog vodstva i velikosrpske politike koju to vodstvo provodi demokratski proces koji on zaziva nije moguć. Primjerice, uz ostalo, upravo je srbijansko vodstvo odbilo svaku raspravu o preustroju Jugoslavije u “zajednicu suverenih republika”, koju je Marković u govoru spomenuo kao moguće rješenje očuvanja SFRJ.

Govori ostalih gostiju iz Saveznog izvršnog vijeća (SIV), suradnika Ante Markovića, bili su na tragu njegova govora o potrebi očuvanja Jugoslavije i upozorenja da “devizna nelikvidnost i, inflacija koja u roku od nekoliko mjeseci prijeti da ima nivo hiperinflacije, uz drastičan pad proizvodnje, jeste kataklizma koja stoji pred nama” i može dovesti do socijalnih nemira pa i međunacionalnih sukoba ako se ne reagira na vrijeme. Naravno, pritom je naglašeno da tu kataklizmu ne može spriječiti “niti jedna republika”, nego samo savezna država.

Tako je, uz navedeno, Božo Marendić, ministar savezne Vlade, upozorio da ekonomski problemi, koji će za nekoliko mjeseci – “a najkasnije sredinom devetog mjeseca” biti katastrofalni, mogu utjecati na to da politički problemi postanu “mnogo veći, a možda čak i nerješivi”. Objasnio je da “na tendenciju kolapsa i katastrofične situacije momentalno utječe prije svega pad proizvodnje i problem vezan za deviznu bilancu”. Kao objektivne okolnosti za taj pad naveo je gubitak tržišta u Sovjetskom Savezu i drugim istočnoeuropskim zemljama, te u Iraku i u sjevernoafričkim zemljama, a dio pada pripisao je i započetoj reformi. Kao subjektivni faktor naveo je “segmentaciju tržišta prošle (1990.) i ove (1991.) godine”, napomenuvši da je “samo u Srbiji, zbog segmentacije tržišta, odnosno zabranjivanja i taksiranja roba koje dolaze iz Slovenije i Hrvatske, ugašeno oko 90 hiljada radnih mjesta”. No, kao osnovni razlog pada proizvodnje koji ima subjektivni karakter naveo je veliku potrošnju – osobnu i javnu, te objasnio: “Ako sadašnji opseg potrošnje usporedimo s društvenim proizvodom, tada u cjelini društveni proizvod odlazi za osobnu i za javnu potrošnju. One – i osobna i javna potrošnja – u odnosu na prošlu godinu u istom razdoblju rastu, i to po relativno visokim stopama. Osobni dohoci u masi realno rastu preko 5 %, a javna potrošnja raste oko 7 %. Prema tome, za akumulaciju iz koje bi se financirale investicije, momentalno u Jugoslaviji nema niti jednog dinara. Za potrošnju se koristi amortizacija što znači da smo ušli u fazu kada jedemo supstancu, jedemo strojeve, jedemo zgrade i pitanje je vremena kada ćemo biti u stanju održati ovaj nivo potrošnje sa ovih izvora.”

Slično je govorio i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća Aleksandar Mitrović. Kao uzrok tako lošeg stanja u Jugoslaviji naveo je “dosadašnji sistem – i to i ekonomski i društveni i partijski, i političkih odnosa u zemlji”. Potvrdio je nužnost radikalnih promjena “u ekonomiji i u privrednom sistemu” te potrebu “dominacije privatizacije i svojinske demokratije”. Ustrajavajući na očuvanju Jugoslavije, također je naglasio da razdruživanje mora biti proces – od osamostaljenja i postizanja suvereniteta republika do reintegracije u novu Jugoslaviju koja će biti savez suverenih republika. Pritom se pozvao na “Sarajevske koncepcije”, kako je nazvao moguće smjernice očuvanja Jugoslavije koje su nedavno na susretu u Sarajevu usuglasila šestorica predsjednika jugoslavenskih republika, zanemarujući činjenicu da ni taj sastanak nije ponudio konačan politički okvir za očuvanje Jugoslavije.

I potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća Živko Pregl spomenuo je nužnost gospodarskih i političkih reformi koje je “ovo Savezno izvršno vijeće pokrenulo od kada je došlo na posao u martu 1989. godine”. Podsjetio je da su se u Saveznom izvršnom vijeću “baš u pogledu tzv. SAO kninske krajine vrlo jasno izjasnili da ljudi imaju pravo na političko samoopredeljivanje, ali da takav akt sam po sebi nema nikakvo ustavno-pravno dejstvo, jer na području Republike Hrvatske to mogu imati samo oni akti koji su doneseni u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske.” Ponovio je i da Savezno izvršno vijeće vrlo jasno inzistira na nepovredivosti vanjskih i unutarnjih granica.

Potom je riječ opet dobio predsjednik SIV-a Ante Marković. I u drugom obraćanju zastupnicima Sabora RH uglavnom je pokušao objasniti ili naglasiti ono što je već rekao. Usto, obranaški se postavio prema Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova SFRJ, koji je na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) netom održanoj (19. i 20. lipnja 1991.) u Berlinu, rekao da bi Republika Hrvatska bila “nesposobna u slučaju osamostaljenja funkcionirati kao demokratska država”, a namjere Hrvatske i Slovenije za samostalnošću nazvao je “tempiranom bombom koja bi zapalila Evropu”. Naime, Marković je pokušao relativizirati utjecaj tog govora i ulogu Budimira Lončara, tumačeći kako uloga i utjecaj SFRJ u svjetskim odnosima više nisu značajni kao u vrijeme dok je ta zemlja bila na čelu Pokreta nesvrstanih.

No, istodobno je upozorio da Jugoslavija u svjetskim odnosima “nije fikcija i fantom”, nego je “međunarodno-pravni okvir, koji istovremeno predstavlja određenu ravnotežu odnosa za koju su neki zainteresirani”. Podržao je stoga tumačenje predsjednika Vlade RH Josipa Manolića da se Hrvatska neće odcijepiti, nego da je u tijeku proces razdruživanja, ali traži da se to mora navesti u “svim dokumentima koji se donose”. Pritom je objasnio da “ne prijeti, nego da samo želi da izbjegnemo katastrofu”, te da je u proteklom razdoblju Savezno izvršno vijeće već uspjelo spriječiti krvavi obračun koji je prijetio.

Ni u drugom obraćanju zastupnicima Sabora RH na spomenutoj sjednici, Marković, kao ni njegovi suradnici, nisu naveli tko je, odnosno koja je republika najodgovornija za tako loše stanje u SFRJ. Na takvo je “utopističko” inzistiranje na očuvanju Jugoslavije i izbjegavanje navođenja glavnog krivca za “katastrofično” stanje u Jugoslaviji upozorio i veći dio zastupnika koji se javio za raspravu nakon izlaganja Markovića i suradnika. Uz raspravu o izvješću Ante Markovića, dio zastupnika govorio je i o istupu Budimira Lončara na spomenutoj konferenciji u Berlinu.

O tome u sljedećem nastavku.

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra