U prethodnih pet brojeva Hrvatskog vojnika objavljena su izlaganja predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (“jugoslavenske Vlade”) Ante Markovića i njegovih suradnika tijekom nastavka 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora RH, održane 24. lipnja 1991., u kojim su zastupnike Sabora RH pokušali uvjeriti u potrebu očuvanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) ili u stvaranje neke nove (“treće”) Jugoslavije, te odgovori na njihovo izlaganje tadašnjeg predsjednika Vlade RH Josipa Manolića i potpredsjednika Sabora RH Vladimira Šeksa. Uz njih, govorili su i ostali saborski zastupnici, zamjerajući Markoviću što je izbjegao navesti glavnog krivca – Srbiju – za nastalu krizu i destabilizaciju SFRJ.

Dio  zastupnika komentirao je i istup ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara na Savjetu ministara Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), održanom 19. i 20. lipnja 1991. u Berlinu, dakle neposredno prije aktualne sjednice Sabora RH. Osim Ivana Vekića – predsjednika kluba Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), najbrojnijeg kluba u Hrvatskom saboru, Vladimira Veselice – predsjednika Kluba Hrvatske demokratske stranke (HDS), Ivana Milasa – zastupnika iz HDZ-a i Branka Puharića – zastupnika iz SDP-a, čija su izlaganja predstavljena u prethodnom broju Hrvatskog vojnika, govorili su i zastupnici iz HDZ-a Vice Vukojević i Šime Đodan te Hrvoje Kačić – nestranački, tj. nezavisni zastupnik i predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku.

Zastupnik Vice Vukojević naveo je da predsjednik savezne Vlade “nije shvatio prostor i vrijeme”, jer ignorira donošenje novog hrvatskog Ustava i odluke referenduma. Napomenuvši da se za tržište i demokraciju koju je u svojem govoru ponudio savezni premijer Hrvatska već izborila, ustvrdio je “da demokraciju u Jugoslaviji nije moguće postići”, odnosno da “boljševizam na istoku i demokracija na zapadu ne mogu egzistirati jer se međusobno isključuju”. Osvrnuo se i na navode saveznog premijera o “naoružavanju paravojnih formacija”, podsjetivši nazočne da Republika Hrvatska ima legalno Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), te da je prije godinu dana Hrvatska “formalno-pravno i stvarno opljačkana jer je odneseno 243 tisuće kompleta ONO (općenarodne obrane) što je Hrvatska kupila za vlastite novce, tako da je Hrvatska ostala bez obrambenog mehanizma,” odnosno naoružanja. Podsjetio je i da je Hrvatska naoružanje tražila od savezne Vlade, odnosno od resornih ministarstava u toj Vladi, ali da je odbijena, pa se sama legalno i legitimno naoružala. Istodobno, iz resornih ministarstava SFRJ kojima predsjeda Marković i sa srbijanskog područja naoružavaju se ilegalne formacije i srpski teroristi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vukojević je predsjedniku savezne Vlade zamjerio i boravak u Borovu Selu i razgovor s Vukašinom Šoškočaninom, srpskim teroristom “koji je na televiziji javno rekao da je ubio šestoricu hrvatskih policajaca”. Također, zamjerio je olako obećanu ponudu kredita iz inozemstva, pitajući se tko će te kredite vratiti. Na kraju izlaganja Vukojević je zaključio da je Hrvatska u Jugoslaviji gubitnik, poručivši saveznom premijeru da Hrvatskoj vrati njezin novac i da “ne donosi propale ideje iz prošlog vremena”.

Zastupnik dr. Šime Đodan rekao je da je Jugoslavija izgubila legitimitet i legalitet onog trena kada je dopušteno službenoj Srbiji da donese svoj Ustav, s kojim je mimo konsenzusa propisanog tim Ustavom likvidirala dvije savezne jedinice, dvije autonomne pokrajine (Vojvodinu i Kosovo), a onda treću (Republiku Crnu Goru) pretvorila u svoj protektorat. Istodobno je izrazio žaljenje zbog toga što je savezni premijer čestitao Slobodanu Miloševiću donošenje novog Ustava, te da nije poduzeo ustavna ovlaštenja koja je imao da to spriječi. Podsjetio je i na činjenicu da je JNA razoružala Hrvatsku, a ostavila “do zuba naoružanu Srbiju” i upitao “štovanoga jugoslavenskog premijera” tko zapovijeda tom vojskom? Istodobno je podsjetio i da je savezni premijer “ipak prvi u Jugoslaviji rekao da želi slobodne izbore, da želi demokratizaciju Jugoslavije i da traži konvertibilni dinar” te da “krivnja što se to, nažalost, nije moglo održati možda nije ni na saveznoj Vladi, nego na odnosu snaga, ali onda te snage treba imenovati”.

Predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvoje Kačić rekao je da je hrvatski narod pobjedom demokracije na prvim višestranačkim izborima prošle godine ostvario vjekovne težnje da Zagreb postane uistinu glavni grad Hrvatske te da se o Hrvatskoj više ne odlučuje niti u Beču niti u Pešti, ali niti u Beogradu, pa niti u Kninu, međutim, da time “nije postignuto da Zagreb postane i centar svijeta i centar Europe” i da “postoje vrlo često bitne razlike između svjetskih, odnosno europskih i hrvatskih dioptrija”. Pritom je podsjetio da “ne smijemo zaboraviti i podcijeniti da smo se svi mi, uz rijetke izuzetke, razvijali pa i formirali u klimi komunističkog totalitarizma i autokratskog prakticiranja vlasti, te da se shvaćanja i deformacije koje su akumulirane desetljećima ne mogu izmijeniti kroz rešeto prvih višestranačkih izbora”. Upozorio je zastupnike da je “SFRJ još uvijek pravni subjekt međunarodnog prava” te da se, neovisno o tome što je Hrvatska “dokazala da jest demokratska”, mora težiti obogaćivanju i unapređivanju demokracije. Izrazio je zadovoljstvo ishodom referenduma o hrvatskoj neovisnosti i istaknuo da su rezultati referenduma na kojem se narod izjasnio za neovisnu Hrvatsku za saborske zastupnike “zakon pa i više od toga, a realizacija referendumske volje odgovornost i imperativ” te da “tu odstupanja nema i ne može biti”. Međutim, smatra da rok do 19. lipnja za postizanje sporazuma o novom savezu nije primjeren. Istaknuo je da je “za evoluciju, a protiv revolucije”, jer “sve revolucije koje su prohujale ovim prostorima donijele su samo zlo, pa i ova posljednja antibirokratska” koju je potaknulo srbijansko vodstvo.

Smatrajući da je i situacija pobune dijela Srba u Kninu i oko Knina “refleks ciljeva antibirokratske revolucije” u Srbiji, čiju realizaciju provode “militantni bojovnici koji su spremni na svaki oblik nasilja i zlodjela”, poručio je: “Revolucije su uvijek populističke i falangističke. To je vladavina nasilja i strasti, a razum je potisnut. Naša je zadaća da spriječimo eskalaciju vladavine strasti, nasilja i bezakonja. Ja smatram da je naša dužnost da otvorimo prostor za poštovanje zakona i vladavinu razuma.”

Objasnio je da je srbijanska politika inscenirala srpsku pobunu u Kninu, kao protutežu žarištu na Kosovu, jer je “razvoj svjetskih reakcija na događaje na Kosovu dosegnuo sredinom 1990-ih takovu razinu i zrelost da je postalo kristalno jasno svima da se osude Srbije zbog grubog kršenja ljudskih prava na Kosovu više ne mogu blokirati i izbjeći – niti u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država niti u Europskom parlamentu niti u bilo kojem drugom svjetskom autoritativnom forumu”.

Kačiću je zasmetao izostanak reakcije ministra Lončara – “kojega u Beogradu pripisuju kao još jednog navodnog Hrvata u saveznim tijelima”, na napade Srbije prema svim institucijama na kojima počiva ili je počivala SFR Jugoslavija, započetim onog trenutka kad se Srbija suočila s činjenicom da je ugrožena njezina supremacija u odlučivanju i vladanju. Podsjetio je na odgovornost Srbije za “kršenja Ustava iz 1974. u odnosu na (jugoslavenske autonomne) pokrajine (Vojvodinu i Kosovo), ekonomsku blokadu Slovenije i Hrvatske, pljačku hrvatske imovine na teritoriju Srbije, nezakonit upad u savezni monetarni sustav za više od 1,8 milijardi dolara i blokadu funkcioniranja Predsjedništva SFRJ”. Zasmetalo mu je i to što Lončar šuti o uzrocima tih pojava, a istodobno, kao u Berlinu, “iznosi konstataciju o paralizi vodećih saveznih institucija”, unatoč tome što je u inozemstvu na svim renomiranim razinama suočen s činjenicom da je upravo Srbija potpuno opravdano označena i osuđena zbog kršenja ljudskih prava.

Kačić smatra da je “gospodin Budimir Lončar, ministar u Vladi premijera Markovića, ministar vanjskih poslova SFRJ, potpuno svjestan toga razvoja” te da je svjestan da Srbiju ne može braniti, jer ponašanje srbijanskog vodstva “predstavlja flagrantno kršenje međunarodnih obveza Jugoslavije”. No, umjesto da osudi ponašanje srbijanskih vlasti, Kačić primjećuje da Lončar obmanjuje svjetsku javnost, “lansirajući na posljednjem sastanku KESS-a u Berlinu neistine ili točnije rečeno bezočne laži da je kršenje ljudskih prava u Jugoslaviji posljedica sukobljavanja republika i nacionalnih kolektiviteta”. Zbog takvog ponašanja, Kačić smatra da je Budimir Lončar izgubio kredibilitet da se pojavljuje na pozornici europske diplomacije u vrijeme kad je otvorena nova stranica europske povijesti u ozračju KESS-a i Pariške povelje za novu Europu.

U svojem govoru Kačić je posebno istaknuo Parišku povelju za novu Europu od 21. studenog 1990. kao “standard novog poretka u Europi” i kao “dokument od izvanredne važnosti za Hrvatsku u ovom razdoblju kada se pripremamo za samostalnost i kada nastojimo da privolimo i druge republike sadašnje Jugoslavije za Savez suverenih i samostalnih republika”.

Poručio je da za ostvarenje tog cilja “moramo graditi mostove sporazumijevanja i težiti da se u svojim shvaćanjima približimo svijetu i Europi osobito, a ne da fosilizirano ostajemo ukopani u konceptualne barijere koje nas sputavaju u približavanju Europi”.

Pri kraju govora apelirao je na razum zastupnika, ali ne i na njihova srca i osjećaje, kako bi se izbjegla zamka koju priprema “mašinerija svjetskih i europskih medija podmazanih jugodiplomacijom na čelu s gospodinom Budimirom Lončarom” da jedinstvenu Jugoslaviju ruše Hrvatska i Slovenija, a da tobože ono što preporučuje i traži Europa i svijet prihvaća Srbija s ostatkom Jugoslavije. Poručio je da bi upadanje u takvu zamku “bilo ravno odlasku peradi među beogradske vukove i lisice”. Stoga je s dozom zabrinutosti podsjetio da se Hrvatskoj od Pariza, Rima, Bonna, Londona, pa sad i Berlina, do Europskog parlamenta te američkog Kongresa i Senata upućuju preporuke i apeli da zadrži jedinstvenu Jugoslaviju, unatoč tomu što “jedinstvena Jugoslavija može biti samo hegemonistička Srboslavija”.

Na kraju govora poručio je: “Ako je Pariška povelja za novu Europu prihvatljiva i za Ruse i za Fince i za Poljake i Nijemce, za Mađare i Rumunje, a konačno i za Grke i Turke, uvjeren sam da mora biti prihvatljiva i za sve narode koji žive u okviru dosadašnje Jugoslavije, a to znači i za Hrvate i Srbe. Uvjeren sam također da jedino oprezom i mudrošću možemo parirati bizantinskoj perfidnosti. Hvala lijepo.”

dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra