U prethodnim su nastavcima objavljena izlaganja predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (“jugoslavenske Vlade”) Ante Markovića i njegovih suradnika tijekom nastavka 17. skupne sjednice svih vijeća Sabora RH, održane 24. lipnja 1991. Tim su izlaganjima  pokušali uvjeriti zastupnike Sabora RH u nužnost očuvanja SFRJ ili u stvaranje neke nove (“treće”) Jugoslavije.

Međutim, govoreći o nastaloj krizi i destabilizaciji SFRJ izbjegli su navesti glavnog krivca, odnosno republiku koja je najodgovornija za nastalo loše stanje u SFRJ. Na to ih je upozorio veći dio zastupnika koji se javio za raspravu nakon njihovih izlaganja. Osim što je raspravljao o govorima Ante Markovića i njegovih suradnika, dio zastupnika govorio je i o istupu ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara na Savjetu ministara Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), održanoj 19. i 20. lipnja 1991. u Berlinu, neposredno prije aktualne sjednice Sabora RH.

Uz saborske zastupnike, na toj je sjednici nakon Markovićeva izlaganja govorio i predsjednik Hrvatske vlade Josip Manolić. Ustvrdio je da ga izlaganje predsjednika SIV-a nije iznenadilo, kao ni kritika zastupnika koju su mu uputili, jer se radi o problemima s kojima se Hrvatska susreće i o njima raspravlja već punu godinu. Kritizirajući politiku ministra vanjskih poslova SFRJ upozorio je na dvije negativne stvari u vanjskoj politici: prva je da su republike suspendirane od kreiranja jugoslavenske politike, što je suprotno Ustavu, a druga je da je nedopustivo da bilo koji savezni ministar denuncira republike i diskreditira ih u kreiranju politike Jugoslavije, kao što je to učinio Budimir Lončar na spomenutoj konferenciji u Berlinu.

Manolić je spomenuo i novost u izlaganju Ante Markovića, koji je istaknuo da se slaže s procesom razdruživanja Jugoslavije te da “priznaje da može biti i Savez suverenih republika kao oblik našeg budućeg suživota na ovim prostorima”. Prema Manolićevu mišljenju, to je budilo nadu da će to biti politika Saveznog izvršnog vijeća koja može biti temelj za budućnost, no samo uz uvjet da se ne inzistira na “trećoj Jugoslaviji” jer se Hrvatska “svim dosadašnjim dokumentima u ovom Saboru, kako Ustavom tako i posljednjim referendumom, jasno opredijelila da na taj put neće moći ići”. Manolić je usto podržao nastojanje Ante Markovića da se osigura funkcioniranje saveznih institucija jer je smatrao da je “Jugoslavija naša realnost i da s tom realnosti treba računati te da funkcioniranje takve realnosti moramo poštivati do granice dok se ne sukobi s našim vitalnim interesima”. Istaknuo je da to podrazumijeva “legalnu registraciju predsjednika Predsjedništva Jugoslavije, Stjepana Mesića, kao Ustavom već određenog predsjednika”. Kao rješenje za sve to predložio je politički dogovor među republikama, koje će osigurati funkcioniranje postojećeg sustava na mirnim i demokratskim osnovama.

Manolić je napomenuo i da je Hrvatska “prošlih godinu dana bila strpljiva i uporna u inzistiranju da se kriza u Jugoslaviji riješi na demokratskim osnovama”, te da stoga nije korektno plašiti svijet informacijama o “opasnosti od bureta baruta”, koje mogu utjecati na zaključke o načinu rješavanja problema u Jugoslaviji. Usprkos tomu, Manolić je napredak u ostvarenju hrvatskih zahtjeva za samostalnošću vidio i u odmicanju od pojma “jedinstvena Jugoslavija, integrirana Jugoslavija”, koji je prevladavao u svijetu prije godinu dana, prema definiciji: “poštivati granice i vanjske i unutarnje” i “rješavanje svojih problema unutar toga bez nasilja i primjene sile”. To smatra “putom koji Hrvatsku približava sa svijetom, pri čemu treba otkloniti dezinformacije, suočiti se sa onim težnjama koje svijet ima u odnosu na krizu Jugoslavije i našu politiku potkrijepiti sa svim argumentima o kojima je danas bilo isto u ovom Saboru riječi”.

Na kraju je objasnio zašto je važno koristiti termin “razdruživanje”, a ne “odcjepljenje” iz Jugoslavije. Naglasio je da je razdruživanje proces, ali i prepreka “jednoj drugoj formuli koja se na to nadovezuje, a to je formula odcjepljenje, anarhija, građanski rat, kojom Hrvatsku plaše već godinu dana”. Zapravo je poručio da se definicijom razdruživanja “suprotstavlja tezi odcjepljenja, tezi anarhije, tezi izvanrednog stanja i građanskog rata”. Govor je završio porukom da će Hrvatska biti “po mjeri i potrebama hrvatskog naroda i svih naroda koji žive u ovoj hrvatskoj domovini”, u skladu sa smjerom određenim Ustavom i referendumom, na kojem će se uporno tražiti prijatelji unutar Jugoslavije i među saveznicima u svijetu, kako bi Hrvati zaštitili “svoj nacionalni interes, svoja prava, ne bježeći pritom ni od svojih obaveza”.

Na Markovićevo izlaganje osvrnuo se i Vladimir Šeks, potpredsjednik Sabora. Zaključio je da u prijedlozima Saveznog izvršnog vijeća koje je sažeto iznio savezni premijer Marković nije rečeno ništa novo te da je pravi cilj njegova izlaganja pokušaj uvjeravanja zastupnika Sabora RH da odustanu od svojih temeljnih odluka utvrđenih na referendumu, utvrđenih hrvatskim Ustavom i zaključcima Sabora o osamostaljenju i razdruživanju Republike Hrvatske od ostalih republika iz SFRJ. Šeks je stoga upozorio da se Hrvatskoj “ne podmeće kukavičje jaje odcjepljenja, nego da je Hrvatska donijela odluku i da je ovaj Sabor samo izvršava, odlukama koje će sutra, prekosutra uslijediti, da izvršava odluke referenduma o osamostaljivanju i razdruživanju, ali da istodobno nudi i temelje za novu integraciju sa svima onima republikama koje te integracijske temelje prihvaćaju”. Pritom je istaknuo da prijedlozi koji su sažeti u izlaganju premijera Markovića i koji su usmjereni k stvaranju neke treće Jugoslavije teško mogu naići na odobravanje u ovom Saboru zato što Hrvatska “svojim odlukama o referendumu ne može više ići prema stvaranju nekakve treće Jugoslavije, može ići samo prema stvaranju … /pljesak/ … saveza suverenih republika na onim temeljima i osnovama koji su već izraženi u referendumu i svim temeljnim odlukama Sabora”. Zamjerio je usto saveznom premijeru zato što u izlaganju nije spomenuo i objasnio temeljne razloge “zbog kojih je došlo do rušenja i nefunkcioniranja ustavnog poretka u SFRJ i zbog kojih je došlo do temeljite gospodarske krize”.

Šeks se pri kraju izlaganja osvrnuo i na pitanje vanjske politike i govor Budimira Lončara u Berlinu, zaključivši da je taj govor u suprotnosti s onim što savezni premijer Marković kaže – “da savezna Vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj”. Naime, s obzirom na to da je Lončar u Berlinu rekao da bi Republika Hrvatska bila nesposobna u slučaju osamostaljenja funkcionirati kao demokratska država, Šeks je zatražio od Markovića da se “vrlo jasno očituje na Lončarovo izlaganje”, u kojem također namjere Hrvatske i Slovenije za samostalnošću “naziva tempiranom bombom koja bi zapalila Evropu”, čime Hrvatsku “izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti kako u Hrvatskoj, tako i u Sloveniji”. Zbog svega navedenog, Šeks je predložio da Sabor donese odluku “da izjave ni postupci Budimira Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim ne obvezuju Republiku Hrvatsku”.

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra