Kao i u prethodnim nastavcima, i u ovom se navode izlaganja zastupnika Sabora RH na 17. skupnoj sjednici svih vijeća Sabora održanoj 24. lipnja 1991., dan uoči proglašenja suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.

Potpredsjednik Sabora Stjepan Sulimanac (HDZ) pozdravio je “slavni hrvatski državni Sabor” i podsjetio da je Hrvatska pokazala da je za mir, a da savezna (jugoslavenska) vlada ostaje nemoćna na (srpski) terorizam i prijetnje Hrvatskoj. Nazvavši dotadašnje Jugoslavije “teškim provalijama”, poručio je zastupnicima da nas ne guraju u treću provaliju i podsjetio ih na odluke referenduma, odnosno na volju naroda koju nitko neće slomiti. I on je zamjerio “šefu diplomacije” SFRJ Budimiru Lončaru što nije otvoreno rekao tko krši ljudska prava u dijelovima Jugoslavije.

Zastupnik Đuro Vidmarović (HDZ), član Odbora za zaštitu i unapređenje naroda i narodnosti i predsjednik Pododbora za Hrvate izvan Hrvatske, rekao je da bi radije govorio kao predsjedavajući hrvatske delegacije u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije. Objasnio je sastav tog Vijeća i opisao mučnu atmosferu rada hrvatskih delegata u Saveznom vijeću Republika u Beogradu u okolnostima demonstracija na kojima: “četnici urlaju kako treba klati Hrvate”, a prema beogradskim masmedijima “samo je mrtav Hrvat dobar Hrvat”. Pritom je upitao ima li uopće smisla biti u Saveznom vijeću što se tiče interesa Republike Hrvatske s obzirom na to da ništa od onoga što je Hrvatska predlagala nije bilo tamo prihvaćeno te je li uopće cijela Skupština legitimna nakon što je Srbija svojim Ustavom (rujan 1990.) ukinula de facto pokrajine Kosovo i Vojvodinu, a one imaju i dalje svoje zastupnike i u Saveznom vijeću i u Vijeću republika i pokrajina, gdje ravnopravno glasaju sa zastupnicima ostalih republika koji su legitimno izabrani. Napomenuo je i da se isto reflektira i u Predsjedništvu.

Zastupnik Marko Vlašić-Čiče (SDP) rekao je da nema namjeru govoriti o političkim i gospodarskim prilikama u Jugoslaviji, koje su protiv i na štetu Republike Hrvatske u cjelini, nego da želi upozoriti, s obzirom na te prilike i općenitu situaciju, što bi za Republiku Hrvatsku bilo od kapitalnog značenja i važnosti usvojiti na tom zasjedanju Sabora. Poručio je: “Odbacujući postojeće stanje kao rješenje moramo tragati za drugim rješenjima, imajući stalno na umu dvije važne činjenice: Ustav Republike Hrvatske i referendum građana Republike Hrvatske, što bi u prijevodu značilo – suverena, samostalna, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, koja može i želi stupiti u ugovorni interesni savez sa svima u Jugoslaviji, pa i u Europi, koji taj i takav savez europskih karakteristika prihvaćaju.” Smatra da Hrvatska svoju suverenost i pravo na samostalnost temelji i na AVNOJ-u i na ZAVNOH-u i na Ustavu Republike Hrvatske i na referendumu građana Hrvatske, a da su (srbijanski vođa) Milošević i rukovodstvo Srbije radi velikosrpskih ambicija u zadnjih nekoliko godina potpuno razbili Jugoslaviju. Smatrajući da je Savez suverenih država jedina politička brana srpskom pohodu na Jugoslaviju, zatražio je da Savezno izvršno vijeće “od danas mora dati svoj maksimalni doprinos”.

Zastupnik Branko Čep (HDZ) rekao je da je očekivao da će se predsjednik savezne vlade “(…) očitovati i reći svoje mišljenje o tome tko je prvi suspendirao Ustav SFRJ, tko je učinio proboj u monetarnoj sferi, tko je prvi narušio jedinstvo jugoslavenskog tržišta, tko je i na koji način uništio turističku privredu u Hrvatskoj, tko je kriv što JNA – ako želi zaista ostati Jugoslavenska narodna armija – nije odmah na samome početku intervenirala kada su počeli balvani i dizanje pruga u zrak.” Podsjetio je i da zastupnici u Saboru RH nikad nisu srpski narod nazvali banditima, nego samo one predstavnike srpskog naroda koji dižu pruge u zrak i postavljaju balvane na pruge i ugrožavaju živote građana i djece. Upozorio je i na svojevrsnu ucjenu, jer je Sabor dužan provesti u djelo ono za što se opredijelio hrvatski narod i svi građani Hrvatske, a istodobno se Saboru prijeti da će biti odgovoran za izbijanje građanskog rata ako donese odluku o razdruživanju i osamostaljenju, što znači – ako želimo mir, moramo odustati od razdruživanja.

No, smatra da Sabor nema druge mogućnosti i da ne možemo pustiti naše potomke da žive s onima čija je parola: “Ja ne umem da radim, ali umem da se bijem.” (izjava Slobodana Miloševića iz ožujka 1991.). Ne smijemo zbog naše djece niti zbog sjećanja na našeg velikog učitelja Stjepana Radića dopustiti da nam iz groba dovikne: “Opet se ponašate kao guske u magli.” Naime, aludirao je na govor jednog od najpoznatijih hrvatskih političara Stjepana Radića u Saboru 24. studenog 1918., kad se odlučivalo o pristupanju Države Slovenaca, Hrvata i Srba u zajedničku državu sa Srbima – u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Među ostalim, Stjepan Radić tad je rekao:

Gospodo! Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo, jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti. Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje! (…) Vi … govorite neistinu da će naš narod propasti ili da će silno nastradati ako sada odmah navrat-nanos ne stvori centralističke kraljevine i jedne kraljevske centralističke vlade. Vi, dakle, naš narod plašite kao malu djecu i mislite da ćete tako narod pridobiti za svoju politiku. (…) I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro: “E, ako Srbi uistinu hoće da imadu takvu centralističku državu i vladu, Bog im je blagoslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku.” (…) Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom… (…) Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. (…) Živjela republika! Živjela Hrvatska!

Zastupnik Josip Buršić (SDP) ustvrdio je da je “Jugoslavija unazad godinu i po dana imala izuzetno veliki ugled u svijetu i bila je korak ispred tzv. socijalističkih zemalja”, s čim se dio zastupnika nije složio. Smatra da su za to bili zaslužni bivši predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Janez Drnovšek i Ante Marković, koji su tad sa svojim reformskim opredjeljenjima dali pečat i naglaske izlaska iz krize, no da se stanje pogoršalo dolaskom Borisava Jovića, predstavnika Srbije u Predsjedništvu SFRJ, na vodeće mjesto Predsjedništva. Istaknuo je i da je na radikalizaciju odnosa u Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj, utjecao i neizbor Stjepana Mesića za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije te da se “svi zalažemo za gospodarske reforme, ali da gospodarska reforma može uspjeti ako se privreda oslobodi tutorstva politike, što se do tada nije dogodilo”. Smatra stoga da se umjesto stalnog vraćanja i podsjećanja na prošlost treba okrenuti budućnosti te staviti naglaske na pozitivne primjere, dijalog i uvažavanja, na što je tijekom dana pledirao i predsjednik Sabora. Založivši se za opstanak Jugoslavije, odnosno za koncept Saveza suverenih republika u okviru Jugoslavije, svjestan da paralelni proces razdruživanja i udruživanja neće biti ni lagan ni kratak, napomenuo je da se i zastupnici Sabora RH trebaju zapitati: “Nismo li i mi nešto, ponešto, doprinijeli ovoj krizi, odnosno stopirali izlazak iz te krize?”

Zastupnik Ivan Kovač (Hrvatska demokratska stranka) iz Varaždina zaključio je na temelju govora ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara na Savjetu ministara KESS-a 19. i 20. lipnja 1991. u Berlinu da savezna vlada nije obavijestila domaću i svjetsku javnost o stvarnom stanju u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Naime, Lončar je ondje ustvrdio da će jugoslavenske republike, ako postanu samostalne države, biti u stalnom međusobnom konfliktu, da neće biti “istinski demokratske i europski kvalificirane” te da će sve zajedno biti “tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba”. Kovač je smatrao da je Budimir Lončar tom izjavom pokušao dovesti u zabludu domaću i svjetsku javnost, jer “nije apostrofirana uloga i značaj Srbije kao bitnog destabilizirajućeg elementa ne samo u Jugoslaviji, već i u ovom dijelu Europe”, te “nije govoreno o uzrocima koji su doveli do stravičnih tenzija na Kosovu, Sandžaku, u Kninu, istočnoj Slavoniji i slično”. Lončarov nastup smatra “falsifikatom činjenica koje se zbivaju na našem tlu, na tlu Jugoslavije, a sve u službi velikosrpske politike i stvaranja velike Srbije”. Također, primijetio je da ministar Lončar nije niti jednom riječju spomenuo da su Srbija i Crna Gora jedine zemlje u Jugoslaviji, a sad i u Europi, kod kojih je i nakon izbora ostao na vlasti komunistički društveni sustav, koji pokušavaju, pod krinkom očuvanja Jugoslavije, nametnuti i onim republikama gdje je na izborima pobijedila građanska demokracija, kao npr. u Hrvatskoj i Sloveniji. Zbog svega navedenog zaključio je da Budimir Lončar više ne može zastupati i interese Hrvatske na svjetskoj političkoj sceni.

Istodobno, premijeru Markoviću zamjerio je to što se “niti jednom riječju nije ogradio” od Lončarove izjave niti je govorio o tome tko je stvorio kriznu situaciju na području današnje Jugoslavije, iako događaji na Kosovu, u Vojvodini, Crnoj Gori, Kninu itd. jasno pokazuju da je za to odgovorna Srbija. Zamjerio mu je i što nije govorio o zahtjevu Srbije da svi Srbi žive u istoj državi, koji je nespojiv s demokratskim kretanjima, niti je govorio o militantnom dijelu Srba u Hrvatskoj, koji se po prepoznatljivom scenariju navodno bore za građanska prava, a da prethodno nigdje nisu objelodanili kad i gdje u Hrvatskoj su im ta prava oduzeta. Kao očitom zagovorniku jugoslavenstva, Markoviću je poručio “kako hrvatski i slovenski, pa i drugi narodi imaju pravo na nezavisnu državu” i kako je Hrvatska više izgubila nego dobila time što se nalazi u Jugoslaviji. Također, upozorio je da će nakon što Hrvatska i Slovenija proglase odcjepljenje netko drugi počiniti nasilje i krvoproliće.

Kao zadnji govornik tog dana, zastupnik Ante Prkačin (Hrvatska demokratska stranka) poručio je “da Jugoslavija nije zadani i nužni okvir, a još manje željeni”, te da su “Hrvati civiliziran, kulturan, europski narod, kome nije strano udruživanje i zajedništvo”, ali da je Hrvatima “nametnutog zajedništva i neravnopravnosti zaista dosta”. Stoga je upozorio da je dosadašnja praksa pokazala da savezna vlada “nije u stanju držati pod kontrolom iracionalnu velikosrpsku histeriju, čak nije u stanju niti neznatno na nju utjecati, a ona je, ako ne jedini, ono glavni uzročnik ovakvog stanja u kome se nalazimo”.

Prkačinovim govorom završena je “rasprava o izlaganju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća inženjera Ante Markovića, u kojem je iznio prijedloge i stavove Saveznog izvršnog vijeća o razrješenju jugoslavenske krize”.

Tekst: dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra