Iako je riječ o prvostupanjskoj presudi, oslobađajuća presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu od 31. ožujka 2016. za Vojislava Šešelja po svim točkama optužnice (za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene protiv nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH te u Vojvodini u Srbiji od 1991. do 1993.), mnogi su nazvali skandaloznim događajem koji otkriva dvostruke kriterije suđenja na tom sudu. To se posebno očituje kad se usporedi primjer presude u kojoj se stvaranje Hrvatske zajednice (i Republike) Herceg-Bosne osuđuje kao udruženi zločinački pothvat, sa spomenutom presudom Šešelju. Naime, neobjašnjiva je i protučinjenična teza da je Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj, koja je osnovana radi pripajanja Srbiji, legitiman politički projekt, a da je stvaranje hrvatske jedinice u granicama BiH zločin, kada se zna da je HZHB osnovana u okviru BiH u trenucima nemogućnosti središnje bosansko-hercegovačke vlasti u Sarajevu da zaštite Hrvate i Muslimane od srpske agresije, a da je HRHB proglašena u skladu s ponudom međunarodne zajednice o unutarnjem preustroju BiH (Vance-Owenov plan). Oni koji su obranili BiH od velikosrpske agresije i sudjelovali u oslobađanju njezina teritorija od okupacije srpskih snaga, osuđeni su prvostupanjskom presudom na dugotrajne zatvorske kazne, a velikosrpski ideolog, koji je bio “zagovornik” i sudionik te agresije oslobađa se krivnje?!
Legitimno je govoriti o Velikoj Srbiji kao političkom cilju, kako se objašnjava u presudi Šešelju, no nije legitimno njezine granice nametati silom, a zločin je kad se pritom ubijaju i protjeruju ljudi. Presuda Šešelju ignorira dokaze o tome. Istodobno, Hrvatskoj se pokušava nametnuti odgovornost za provedbu navodnog Tuđmanova pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, koju predsjednik Franjo Tuđman nikada nije spomenuo kao cilj svoje politike; naprotiv, isticao je kako “kompleks da su hrvatske granice na Drini hrvatska politika u realnosti nema”! Cjelovito prikazani transkripti iz Ureda predsjednika Tuđmana pokazuju da je on često govorio kao povjesničar, ali da je kao državnik prema BiH vodio jasnu politiku: nema promjene granica BiH, no konstitutivan hrvatski narod mora biti i ravnopravan te opstati tamo gdje je demografski zastupljeniji, a to je otprilike područje nekadašnje Banovine Hrvatske. Pritom je hrvatsku politiku prilagođavao politici međunarodne zajednice i djelovao u okvirima koje je ona nametnula, što se u medijima u Hrvatskoj uglavnom zanemaruje.
S obzirom na činjenicu da su Hrvati autohton i konstitutivan narod u BiH te da je Hrvatska i Ustavom obvezna brinuti se o njima, u medijima u Hrvatskoj kao da se zaboravlja da je Bosna i Hercegovina država i hrvatskog naroda, jednako kao srpskog i bošnjačkog. Tako se sustavno zapostavljaju ili u negativnom kontekstu prikazuju pojmovi kao što su “Turska Hrvatska” i “Banovina Hrvatska”, koji su vrlo važni za razumijevanje povijesti Hrvata i hrvatske države. I vrlo su aktualni, jer je zbog selektivnog prikazivanja izvora i nerazumijevanja konteksta događaja iz Domovinskog rata percepcija pojma Banovina Hrvatska u javnosti danas uglavnom negativna. Tako se u raspravama o 1990-im Banovina Hrvatska često navodi kao “dokaz” navodnog zločinačkog djelovanja hrvatskog predsjednika Tuđmana prema BiH, ali i navodnog zločinačkog djelovanja drugih hrvatskih dužnosnika i zapovjednika, protiv kojih se i danas podižu optužnice s neutemeljenom optužbom za navodnu “agresiju na BiH” i “pokušaj stvaranja tzv. velike Hrvatske u granicama Banovine Hrvatske”. Pritom se zanemaruje da pojam “Velika Hrvatska” i Banovina Hrvatska nisu istoznačice.
Banovina Hrvatska nije samo povijesna činjenica o hrvatskoj teritorijalnoj i autonomnoj, a u određenoj mjeri i federalnoj jedinici u Kraljevini Jugoslaviji, nego i pojam koji simbolički obuhvaća područje na kojem su Hrvati kao autohton narod živjeli stoljećima (naravno, zbog tadašnjih političkih okolnosti Banovina Hrvatska 1939. nije obuhvatila sva takva područja). I na kojem trebaju ostati živjeti! Stoga hrvatska politika u Domovinskom ratu nije mogla ni smjela, niti danas smije, zanemariti to područje, jer je opstanak Hrvata u BiH jedan od hrvatskih strateških interesa i ciljeva. Istodobno, činjenica je da je Banovina Hrvatska, jednako kao danas RH i BiH, obuhvatila područje na kojem zajedno s Hrvatima žive ljudi drugačije vjere, nacije i kulture te da je poštivanje takve različitosti čvrst zalog prijateljskih odnosa ne samo između spomenute dvije države i Hrvata, Srba i Bošnjaka-muslimana koji žive u njima, nego i preduvjet dobrosusjedskih odnosa sa Srbijom, a time i trajne stabilnosti i mira na prostoru gdje žive Hrvati, čemu svi trebamo težiti. Upravo toga bio je svjestan i predsjednik Tuđman, koji je dogovor, odnosno postizanje ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda u BiH, smatrao preduvjetom za opstanak Bosne i Hercegovine. S tom se namjerom, ne izlazeći iz okvira unutarnjeg preuređenja države koje je nametnula međunarodna zajednica, provodila hrvatska politika prema BiH u Domovinskom ratu. To pokazuju izvori, samo ih treba cjelovito čitati.
Podatak da se u Hrvatskoj ove godine obilježila 100. obljetnica od “priznanja” ili izjednačavanja islama s većinskom katoličkom vjerom, govori o visokoj razini kulturne i civilizacijske zrelosti hrvatskog naroda te njegovoj toleranciji. Upravo zato hrvatski političari mogu bez kompleksa govoriti o Banovini Hrvatskoj kao pojmu koji, neovisno o državnim granicama, simbolički obuhvaća područje od vitalnog hrvatskog interesa, odnosno od presudnog značaja za budućnost Hrvata u dvije međunarodno priznate, susjedne i prijateljske države – Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Jednako tako, izvori koje sudske presude ne bi smjele zanemariti, pokazuju da dijelovi Hrvatske vojske nisu angažirani u BiH radi promjene granica i pripajanja dijela teritorija Hrvatskoj, kao što je to bio razlog angažiranja srpskih snaga u RH, nego radi obrane hrvatskih područja i autonomne jedinice unutar BiH, prvo od agresije srpskih snaga na BiH, a potom od napada brojčano nadmoćnijih snaga Armije BiH, čiji je cilj bio izlazak na more te eliminacija Hrvata iz središnje Bosne i područja uz Neretvu. I laicima je jasno da su snage iz HV-a angažirane u sukobu protiv Armije BiH, a riječ je tek o dijelovima pojedinih brigada (ukupne snage nisu prelazile broj od 1600 – 1800 vojnika HV-a), bile dovoljne samo za obranu, a da su za agresiju na drugu državu potrebne cijelovite brigade i znatno veće snage. Onako kako je to 1991. učinila Srbija, u suradnji s vodstvom JNA, krijući se iza odluka ostatka (“krnjeg”) Predsjedništva SFRJ; tada se u studenom 1991. samo u istočnoj Slavoniji nalazilo 37.613 vojnika JNA, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa artiljerije za podršku, 158 oruđa protuoklopne artiljerije i 380 oruđa protuavionske aritljerije, te još 9582 pripadnika TO Srbije. Među njima su bili i dobrovoljci koje je Vojislav Šešelj organizirao i obilazio te pritom poticao na nasilno stvaranje Velike Srbije.
Treba proći još neko vrijeme, ponajviše zbog razine sređenosti i dostupnosti arhivskog gradiva, da bi se uloga Hrvata i Hrvatske, odnosno hrvatskog predsjednika Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini mogla cjelovito i objektivno prikazati. No, pritom se ne mogu zaobići kronologija događaja i ključne činjenice:
-hrvatska politika je od 1990. dosljedno bila za poštivanje republičkih granica: od hrvatsko-slovenskog prijedloga o Savezu jugoslavenskih republika (12.X.1990.), do toga da je priznavala cjelovitost BiH (12. listopada 1990.);
-da je glasovanje Hrvata na referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine (29. veljače i 1. ožujka 1992.), na preporuku hrvatskog predsjednika F. Tuđmana, bilo presudno za njegov uspjeh;
-da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to 6. travnja učinile zemlje Europske zajednice, a isti dan kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija do kraja rata nije učinila;
-da su hrvatske postrojbe, zajedno s Armijom BiH, sudjelovale u obrani i oslobađanju BiH: 1992. hrvatske postrojbe spriječile su srpske snage da zauzmu strateški iznimno značajna područja u BiH (Mostar i dolinu Neretve, cijelu Bosansku Posavinu, područja Livna, Tomislavgrada, Rame i Neuma) i okupiraju još veći dio te zemlje, a 1995. oslobodile su velika područja (više od 5000 km2) u zapadnoj Bosni pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać i spriječile novi srpski genocid nad Bošnjacima-muslimanima;
-da analiza snage i brojnosti dragovoljaca i postrojbi iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s Armijom BiH pokazuje da je njihova zadaća primarno bila obrambena (omogućiti opstanak hrvatskog naroda na prostoru na kojem je živio), odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za “krpanje linije sukoba”, nikako ne i za agresiju; snage HV-a u BiH uglavnom su bile angažirane protiv srpskih snaga, na temelju sporazuma između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog vodstva, radi sprečavanja srpskih napada iz BiH na Hrvatsku i zaštite Hrvata od srpske agresije, a tek potom i radi pomoći hrvatskim snagama u BiH u obrani od napada Armije BiH;
-da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine, te da se u svim svojim izjavama i sudjelovanjima u pripremi ili potpori međunarodnim mirovnim planovima Hrvatska zalagala za cjelovitu i suverenu BiH;
-da je “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna” (18. studenog 1991.), odnosno njezina vojnička i upravna organizacija, nastala kao reakcija na odluke Srba u BiH, u razdoblju neizvjesnosti i nemogućnosti bosansko-hercegovačke vlasti da zaštiti Hrvate od prijeteće srpske agresije (“Hrvatska Republika Herceg Bosna” proglašena je 28. kolovoza 1993., nakon što su započeli hrvatsko-bošnjački/muslimanski sukobi u Bosni i Hercegovini);
-da je Hrvatska pomagala u naoružavanju i obuci pripadnika Armije BiH;
-da je zbog ratnog stanja u Bosni i Hercegovini Hrvatska zbrinjavala izbjeglice i prognanike iz te države bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost: od početka rata do sredine listopada 1994., dakle čak i tijekom sukoba između Hrvata i Bošnjaka (muslimana), Ured Vlade Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice pomogao je u zbrinjavanju više od 600 000 izbjeglica i prognanika iz Bosne i Hercegovine (oko 425 000 Bošnjaka-muslimana, oko 170 000 Hrvata i oko 5000 ostalih); istodobno, uz pripadnike HVO-a, u bolnicama u Hrvatskoj liječeni su ranjeni pripadnici Armije BiH i civili – Bošnjaci-muslimani iz Bosne i Hercegovine.
Na kraju ne može se izostaviti ni činjenica da je teritorij Bosne i Hercegovine bio osnovica za srpsku agresiju na Hrvatsku 1991., da je s istog teritorija Hrvatska bila izravno ugrožena i nakon 1991., kao ni to da je u jednoj etapi rata u Bosni i Hercegovini došlo do tragičnog sukoba između Armije BiH i HVO-a, koji je najviše koristio velikosrpskom agresoru, i zločina na obje strane, čije počinitelje treba kazniti. Bilo je neprihvatljivih poteza hrvatskih i muslimanskih ekstremista u BiH i samovolje na lokalnim razinama, no prije svega, treba uzeti u obzir uzrok rata, odnosno odgovornost srbijanskog vodstva te vodstva bosanskih Srba i JNA za početak rata u Bosni i Hercegovini. Rat u Bosni i Hercegovini zapravo je nastavak rata u Hrvatskoj, odnosno druga etapa velikosrpske agresije, započete napadom na Hrvatsku u ljeto 1991. radi ostvarenja cilja da “svi Srbi žive u jednoj državi”. Sve drugo, pa tako i hrvatsko-bošnjački (muslimanski) rat i znatno smanjen broj Hrvata u BiH, posljedice su te agresije.
Zapravo, za ocjenu karaktera i razumijevanje uzroka sukoba između Armije BiH i HVO-a može poslužiti završna izjava generala Slobodana Praljka na suđenju u Haagu, 21. rujna 2011.: “Nikada u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije tako i toliko pomogao drugi narod (Bošnjake-muslimane), i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja (i ostaloga) drugoj vojsci (Armiji BiH) i onda kada je ta vojska (Armija BiH) to oružje i ostalo koristila za napade na one koji su joj to propustili” (Završna riječ generala Slobodana Praljka u Haagu, 21. rujna 2011. (http://www.slobodanpraljak.com/; vidi u: Miroslav Tuđman, “Haške optužnice Tuđmanovoj Hrvatskoj i ‘baršunasta obnova’ komunističke prošlosti”, Oslobađajuće presude haškog Suda Tuđmanovoj Hrvatskoj, UHIP, Zagreb, 2014., 66).

dr.sc.Ante Nazor