Sjećanje na četvoricu pripadnika Imotske bojne poginulih kod Zadra 5. listopada 1991. uklesano je i u kamenu, na četiri spomen-ploče postavljene na jednom od starih talijanskih bunkera koje su koristili u obrani svojih položaja

Nakon što su 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću blizu Genove, predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije potpisali sporazum koji je obuhvaćao i razgraničenje dviju zemalja, Zadar se našao među hrvatskim teritorijima koji su pripojeni Italiji. Kako je s okolnim područjem činio političku enklavu, Talijani su početkom 1930-ih prionuli izgradnji fortifikacijskog sustava, koji se najviše oslanjao na bunkere. Tijekom godina izgrađeno ih je više od 250. Nakon što je Italija 1943. kapitulirala, utvrđivanje Zadra je završeno. Nakon antifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu, grad i okolica vraćeni su kamo i pripadaju, u hrvatsko okrilje. No, kad se bivša država počela raspadati, a velikosrpska politika pokrenula agresiju na Hrvatsku, Zadar su željeli zauzeti novi osvajači. Od sredine 1991. godine grad i njegovi stanovnici našli su se u teškom položaju. Kombinacija vojarni i objekata JNA i naselja u zaleđu, čiji je dio stanovništva podržavao srpsku pobunu, donosili su velike izazove zadarskim braniteljima. Kako bi učvrstili obrambene položaje, branitelji su počeli koristiti i stare talijanske bunkere. Neke je pak zauzela JNA te pobunjeni Srbi.

Zadrani u obrani svojeg grada nisu bili sami. Dolazili su i branitelji iz drugih krajeva Hrvatske, među njima i pripadnici 3. bojne 4. brigade Zbora narodne garde – Imotski sokolovi. Početkom listopada 1991. neprijateljski su napadi na Zadar bili najintenzivniji. Jedan od najkritičnijih dana bio je 5. listopada, a jedno od područja kroz koje su osvajači željeli prodrijeti bilo je naselje Bokanjac. Tog su dana, na tamošnjim položajima gdje su i neki od starih talijanskih bunkera, u napadima poginula četvorica pripadnika Imotskih sokolova: Stanislav Matković (21), Matko Buljubašić (20), Mile Bošnjak (24) i Josip Kvesić (21). Svoje položaje branili su i držali sve do pogibije, izloženi napadima i udarima topništva višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Unatoč toj tragediji, neprijatelj na kraju nije uspio u svom naumu. Hrabrost i žrtva hrvatskih branitelja ostale su nepobjedive.

… Naš je zavjet svet

Sjećanje na četvoricu hrabrih pripadnika Imotske bojne uklesano je i u kamenu, na četiri spomen-ploče postavljene na jednom od bunkera koje su koristili u obrani svojih položaja. Taj i još jedan bunker, udaljen svega nekoliko metara, nalaze se na blago povišenom položaju neposredno uz makadamsku cestu koja vodi od Bokanjca prema park-šumi Musapstan. Nedavno je na zadarskom području održan “Memorijal bojnik Davor Jović – natjecanje Prvi za Hrvatsku”. Dio staze koju su natjecatelji svladavali prolazio je upravo u blizini bunkera – spomen-obilježja. Područje je mirno, okruženo poljoprivrednim zemljištem, a u blizini nema kuća. Sam bunker zaštićen je ogradom, okolna trava uredno je pokošena, a ostavljeno cvijeće i križevi govore da se ljudi često sjete četvorice Imoćana koji su iznimno mladi dali za Hrvatsku sve što su imali. Spomen-ploče jednostavne su: na njima su, uz natpis “Imotskom sokolu” imena i prezimena heroja te datumi njihova rođenja i smrti. Na svakoj je ploči i grb 3. imotske bojne, te stihovi:

“Slomljeno je krilo

Al’ pamti se let

Jedino Hrvatska

Naš je zavjet svet.”

TEKST I foto: Domagoj Vlahović