Krajem XVIII. stoljeća u Hrvatskoj počinje buđenje nacionalne svijesti, koje će 1835. dovesti do velikog nacionalno-političkog i kulturnog preporoda. Predvodili su ga mladi intelektualci na čelu s Ljudevitom Gajem

 

Na izdisaju XVIII. stoljeća hrvatski teritorij bio je podijeljen između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, tek je Dubrovačka Republika bila samostalna. Jezik je u osnovi bio podijeljen na tri narječja: štokavsko, čakavsko i kajkavsko, a književna djela pisana su na narječju kojim se govorilo na određenom području. Međutim, kad su na hrvatsku kulturnu scenu stupili mladi intelektualci školovani na velikim srednjoeuropskim sveučilištima, javila se i ideja standardiziranja hrvatskog jezika i pravopisa. Početak XIX. stoljeća diljem Europe donosi i buđenje nacionalne svijesti te pokretanje procesa oblikovanja nacija. Među hrvatskom intelektualnom elitom nacionalna svijest širila se pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma. “Pripremno” razdoblje hrvatskog narodnog preporoda trajalo je od 1790. do 1830., a tijekom njega najviše se istaknuo zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.). Kao veliki mecena ulagao je u stvaranje standardnog hrvatskog jezika u književnosti i pravopisu. U tu je svrhu u Zagrebu otvorio tiskaru koja je objavljivala književna djela na hrvatskom jeziku te prikupljao narodne pjesme i usmene predaje. Uz njega, iz tog razdoblja još treba istaknuti Antuna Mihanovića (1796. – 1861.), koji je izdao brošuru Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku, te Jurja Matiju Šporera (1794. – 1884.), koji se u Beču zalagao za pokretanje novina Oglasnik ilirski.

Časnikova riječ

U nacionalističkim germanskim i mađarskim krugovima unutar Monarhije smatrali su da će buđenje hrvatske nacionalne svijesti trajati kratko i da će ga zaustaviti smrt Maksimilijana Vrhovca. Međutim, to se nije dogodilo. Upravo suprotno, od 1830. do 1835. slijedilo je razdoblje koje je donijelo još aktivniju političku i kulturnu angažiranost hrvatskog plemstva i intelektualaca. Među njima najviše se isticao rođeni Krapinac Ljudevit Gaj (1809. – 1872.), koji je 1830. kao student prava tiskao u Budimu knjižicu Kratka osnova horvatsko–slavenskoga pravopisanja. Pod dojmom poljskog ustanka protiv ruske vlasti u proljeće 1831., prvi je put u jednoj pjesmi zapisao stih “Još Horvatska nij’ propala”, koji je nešto kasnije po uzoru na ustaničku himnu postao osnovni motiv njegove poznate budnice. Iduća je godina, 1832., označila temeljnu prekretnicu u rađanju preporodnog pokreta. Budući da je Gaj tad češće svraćao u Zagreb, taj grad postao je središte oko kojeg se okupljalo društvo koje će stvoriti preporoditelje. Od ljudi koji su djelovali u užem krugu oko Gaja važno je istaknuti Pavla Štoosa (1806. – 1862.) s elegijom Kip domovine vu početku leta 1831., Ivana Derkosa (1808. – 1834.) s djelom Genij domovine nad usnulim svojim sinovima (Genius patriae super dormientibus suis filiis, 1832.) i Janka Draškovića (1770. – 1856.) s političkim spisom Disertacija iliti Razgovor… na hrvatskom jeziku. Te je godine u Hrvatskom saboru prvi put, iz usta generala Jurja Rukavine od Vidovgrada (1777. – 1849.), odjeknula hrvatska riječ zahvalnosti za imenovanje na čast potkapetana kraljevstva. Sve je to bio samo uvod u glavno razdoblje narodnog pokreta (1835. – 1842.), koji je dobio naziv ilirski zbog toga što su tadašnji intelektualci smatrali da su svi južni Slaveni potekli od Ilira koji su u antičko doba nastanjivali naše prostore. Na taj način nastojale su se premostiti sve jezične, kulturne i vjerske razlike na hrvatskom tlu.

Veći grofov ugled

Hrvatski preporod ili drugim nazivom ilirski pokret službeno je počeo 6. siječnja 1835. godine Gajevim pokretanjem glasila Novine horvatske (od 1836. Ilirske narodne novine) s kulturno-književnim prilogom Danica (od 1836. Danica ilirska). Dok su Novine horvatske u prvoj godini izlazile samo na kajkavskom i u skladu sa starim pravopisom, Danica je od desetog broja počela objavljivati na Gajevu reformiranom pravopisu. U tom broju izlazi i pjesma Antuna Mihanovića Horvatska domovina, koja je također ugledala svjetlo dana u novom pravopisnom ruhu. Žarištem ilirskog pokreta, kao najveći grad u građanskoj i vojnoj Hrvatskoj, postaje Zagreb. Preporodni je pokret u drugoj godini postojanja znatno oživio, ali neke trajne organizacijske oblike, osim Gajevih listova, još nije stekao. Krug koji se okupljao oko njih i njihova osnivača nije dobio oblik nekog formalnog udruženja. Treba ipak istaknuti da je 1836. u Zagrebu osnovano Ilirsko narodno društvo domorodne mladeži duhovne sjemeništa Zagrebskoga, tj. svećenički pomladak pučkog podrijetla, koji je ubrzo postao najvažnija poluga u širenju preporodnih ideja. Tek dvije godine kasnije dozreli su u najvećim gradskim središtima uvjeti za osnivanje čitaonica koje su, osim uže zabavno-društvene uloge, dobile šire nacionalno, a zatim i političko značenje. Najprije je 1838. otvorena čitaonica u Varaždinu, zatim je u Karlovcu osnovano Ilirsko društvo čitanja, a potkraj kolovoza 1838. počelo je raditi Društvo čitaonice ilirske zagrebske. Njezin je utemeljitelj bio grof Drašković i postala je rasadište preporodnih ideja. Društvo za jezik i književnost u Zagrebu osnovano je 1839. i postaje temelj za buduću Maticu ilirsku. Djelatnost zagrebačke čitaonice znatno je podigla ugled Draškovića, koji uz Gaja postaje središnje ime pokreta.

Od kulture do politike

U proljeće 1840. na zagrebačkom Griču utemeljeno je Hrvatsko narodno kazalište, a iste godine prodor preporodnih ideja među predstavnike konzervativnog plemstva kulminirao je u odluci Hrvatskog sabora (čl. 21.) da se u svim gimnazijama i na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji “podignu katedre narodnog jezika očišćenog od pogrešaka” pokrajinskog govora. Tim se zaključkom hrvatsko plemstvo napokon odlučno oduprlo nastojanju Ugarskog sabora da se mađarski jezik uvede kao nastavni u hrvatske škole.

Tijekom 1840-ih javio se i velik broj književnih djela pisanih na načelima preporodnog programa i ideja. Među mnoštvom djela bitno je istaknuti prvu zbirku preporodne lirike Đulabije, autora Stanka Vraza (1810. – 1851.), te pjesmu Zora puca, djelo Petra Preradovića (1818. – 1872.), objavljenu u zadarskom književnom časopisu Zora dalmatinska. Jedno je od najznačajnijih književnih djela preporodnog razdoblja ep Smrt Smail-age Čengića, koji je napisao Ivan Mažuranić (1814. – 1890.). Što se tiče glazbenog opusa, prvom hrvatskom operom Ljubav i zloba istaknuo se Vatroslav Lisinski (1819. – 1854.), a u likovnoj je umjetnosti popularan postao akademski obrazovan slikar Vjekoslav Karas (1821. – 1858.). Osim kulturnih obilježja, ilirski pokret s vremenom je dobio i politička pa je 1841. osnovana Ilirska stranka, s jasnim naglaskom na ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, samostalnoj hrvatskoj vladi te borbi protiv mađarizacije. Žestoke oponente stranka je imala u pristašama prisnijih odnosa Hrvatske i Ugarske koji su se organizirali u Hrvatsko-ugarskoj (Horvatsko-vugerskoj) stranci. Zbog sve naglašenijih sukoba dviju stranaka, na županijskim skupštinama i Saboru habsburške vlasti donose odluku o zabrani ilirskog imena pa se stranka od 1843. naziva Narodna stranka. Neslaganja s tzv. mađaronima toliko su narasla da je u srpnju 1845. nakon izbornih zlouporaba koje je vršila Hrvatsko-ugarska stranka došlo do prosvjeda iliraca i sukoba s carskom vojskom na Markovu trgu pri čemu je poginulo trinaest osoba.

Usprkos zabrani ilirskog imena, nemogućnosti iznošenja političkih stavova i konstantnih pokušaja mađarskih pristaša da suzbiju buđenje hrvatske nacionalne svijesti, pokret je uspio ispuniti svoje temeljne zadaće. Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) održao je 1843. u Hrvatskom saboru prvi govor na hrvatskom jeziku, a 1847. hrvatski je konačno priznat kao službeni jezik u svim javnim poslovima u Hrvatskoj. Bio je to ujedno i vrhunac preporodnog razdoblja jer su već 1848. u Habsburškoj Monarhiji i Europi počela revolucionarna zbivanja koja su onemogućila daljnje kvalitetno djelovanje pokreta.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Domagoj VLAHOVIĆ