Američke oružane snage zaključile su da im treba najsuvremeniji raketni sustav, koji će baze smještene u nesigurnom okruženju moći zaštititi od napada oružja kao što su balistički projektili malog i srednjeg dometa, krstareći projektili i borbene bespilotne letjelice

 

Suvremeno bojište prepuno je prijetnji. Vojnike ugrožavaju one “stare” kao što su topničke i minobacačke granate, rakete iz višecijevnih lansera te avioni i helikopteri. Međutim, sve su češće i nove, kao što su balistički projektili različitih dometa, krstareći projektili i borbene bespilotne letjelice. Početkom prošlog desetljeća američke oružane snage uočile su nedostatak protuzračnih raketnih sustava sposobnih suprotstaviti se novim prijetnjama. Na njihovu žalost, otad do danas nije poduzeto puno toga. Ta je pasivnost uglavnom posljedica sukoba u kojima su američke snage bile i još su uvijek angažirane. Amerikanci i saveznici u Afganistanu uopće nisu trebali PZO raketne sustave jer druga strana nije posjedovala borbene letjelice. Stoga je dio PZO topničkih sustava korišten isključivo za potporu snagama na zemlji, a suvremeni PZO raketni sustavi nisu nikad ni dopremljeni u Afganistan.

Zaštita baza

Američke su snage u Afganistanu vrlo brzo otkrile da, iako protivnička strana nema borbene zrakoplove, još uvijek može itekako ubojito napadati minobacačima i višecijevnim lanserima raketa. Talibani su pritom najčešće koristili taktiku paljbe vrlo niskog intenziteta, dovoljnu tek za remećenje svakodnevnih aktivnosti u bazama. Američki odgovor bilo je dopremanje većeg broja sustava Phalanx C-RAM (Counter-Rocket, Artillery, Mortar) nastalog na osnovi mornaričkog proturaketnog topničkog sustava Phalanx CIWS (Close-In Weapon System). Radar na Phalanxu izvorno je namijenjen za otkrivanje brzih i niskoletećih protubrodskih vođenih projektila, no testiranja su pokazala da ga se može lako prenamijeniti za otkrivanje i praćenje minobacačkih projektila i nevođenih raketa. Gatlingov top M61 Vulcan kalibra 20 mm ima dostatnu brzinu (gustoću) paljbe za uništavanje otkrivenih ciljeva na sigurnoj udaljenosti.

C-RAM je bio razmješten i u Iraku kako bi zaštitio tamošnje američke vojne baze od sličnih napada. No američke snage, koje zadnjih mjeseci bržim tempom napuštaju Irak, suočavaju se ondje sa znatno većom razinom prijetnji. Osim što iračke pobunjeničke milicije mogu ostvariti znatno veći intenzitet napada na baze, dio napada tijekom zadnje godine došao je izravno iz Irana u vidu balističkih projektila srednjeg dometa. Iako je sačuvao živote i zdravlje mnogih američkih i savezničkih vojnika, protiv takvih napada C-RAM je nemoćan.

Ukratko, američke snage zaključile su da im treba najsuvremeniji PZO raketni sustav koji će baze smještene u nesigurnom okruženju moći zaštititi od napada oružja kao što su balistički projektili malog i srednjeg dometa, krstareći projektili i borbene bespilotne letjelice. Sustav je nazvan IFPC Inc 2-I ili tek IFPC (Indirect Fire Protection Capability Increment 2-Intercept).

Prvotni je plan bio razvijati IFPC u tri faze. Prva je razvoj osnovnih sposobnosti borbe protiv krstarećih projektila i borbenih bespilotnih letjelica, a druga bi trebala biti uvođenje sposobnosti kakve ima C-RAM. Treća faza obuhvatila bi povećanje mogućnosti djelovanja protiv naprednijih krstarećih projektila i borbenih bespilotnih letjelica. Dosezanje prve faze razvoja trebalo je biti gotovo do kraja 2019. godine.

Staro ili novo?

Za razliku od sustava C-RAM koji je topnički, IFPC bi trebao biti raketni. Osnova bi bio lanser MML (Multi-Mission Launcher), koji bi mogao primiti 15 različitih vođenih projektila. Ideja je bila razviti nekoliko inačica projektila koji bi bili optimizirani za uništavanje različitih ciljeva. To bi omogućilo prilagodbu sustava realnim prijetnjama na bojištu. Lanser su namjeravali ugraditi na terenski kamion koji bi omogućio relativno visoku pokretljivost po teškom terenu. No, djelovanje bi bilo moguće isključivo dok vozilo miruje. Za otkrivanje ciljeva služila bi dva radara: otkrivanje na velikim udaljenostima obavljao bi AN/MPQ-53/65, koji se već koristi unutar protuzračnog raketnog sustava MIM-104 Patriot. Precizno praćenje i navođenje na ciljeve obavljalo bi se preko 3D radara AN/MPQ-64 Sentinel. Za drugu fazu razvoja IFPC-a predviđen je razvoj naprednijih radarskih sustava.

Najvažniji dio sustava IFPC trebaju biti vođeni projektili. Kao mogući odabir zasad se spominje modificirani projektil zrak-zrak AIM-9X Sidewinder; znatno poboljšan projektil zemlja-zrak FIM-92 Stinger; projektil Tamir iz izraelskog sustava Iron Dome (više u tekstu Željezna kupola, HV 572). Razmišlja se i o tome da se razvije potpuno novi projektil vrlo malih dimenzija i mase te novi projektil s aktivnim radarskim samonavođenjem, čija bi najbolja značajka bila niska cijena. Kao mogućnost čak se spominjala i uporaba protuoklopnog vođenog projektila AGM-114 Hellfire (više u tekstu Romeo u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, HV 603). Kako bi se povećala učinkovitost sustava IFPC, u jednu lansirnu cijev mogao bi se smjestiti veći broj vrlo malih projektila koji bi služili za uništavanje vrlo malih ciljeva kao što su minobacačke granate.

Iznenađujuća odluka

Američke oružane snage odlučile su u siječnju 2019. godine zatražiti dopuštenje za nabavu Iron Domea. Odobrena je nabava dviju bitnica ukupne vrijednosti 373 milijuna dolara. Do takvog je raspleta došlo zbog kašnjenja u razvoju IFPC-a. Prvotna je ideja bila korištenje Iron Domea zajedno sa sustavom MIM-104 Patriot kako bi se dobio što veći raspon zaštite. Odlučeno je da će se kupiti cijeli sustav, zajedno s radarom ELM-2048, jer je procijenjeno da bi naknadna integracija američkog radara Sentinel zahtijevala previše vremena i novca. To se nije svidjelo američkim tvrtkama koje su očekivale veliku zaradu na programu IFPC. Počele su stoga odmah snažno lobirati protiv te odluke bojeći se da će nabava izraelskog sustava dovesti do otkazivanja daljnjeg razvoja IFPC-a. Iako su iz Pentagona uvjeravali da će se IFPC nastaviti, lobiranje protiv Iron Domea samo se pojačavalo. Problem je u tome što u SAD-u zadnju riječ u nabavi oružja nema Pentagon, nego Kongres i njegovi odbori, koji kroz proračun odlučuju što će biti kupljeno. Nemali je broj američkih projekata koji su bili obećavajući, a odlukom Kongresa su ukinuti (vidi feljton Projekti ispred vremena HV 577 – 592).

Kako je kupnja gotovog sustava jeftinija od razvoja novog, da se i ne spominju tehnološki i tehnički rizici razvoja, postoji realna šansa da donositelji odluka u Washingtonu zaključe da je razvoj IFPC-a preskup i prerizičan. Odluka američkog Kongresa s kraja prosinca prošle godine da financiranje razvoja IFPC-a upola smanji izazvala je paniku među američkim tvrtkama. Iz samog vrha Pentagona krenule su ocjene da Iron Dome nije sposoban nositi se s prijetnjama od kojih Amerikanci traže obranu niti ga se može uvezati s američkim sustavima, te da Izraelci ne surađuju dovoljno da bi se riješili problemi.

Navodni problemi

Najveći problem, prema tvrdnjama visokih američkih obrambenih dužnosnika, nesposobnost je Iron Domea da se nosi sa svim opasnostima, prije svega krstarećim projektilima. Iako proizvođač, izraelska tvrtka Rafael, tvrdi da Iron Dome može uništavati sve vrste tih projektila, Amerikanci baš i nisu u to uvjereni. Problem je uništavanje vrlo brzih krstarećih projektila koji lete na malim visinama, pri čemu se misli na projektile koji postižu brzine veće od dva Macha. Oni nemaju balističku trajektoriju leta kao rakete lansirane iz višecijevnih lansera raketa pa ih je puno teže otkriti sa zemlje.

Prema tvrdnjama iz SAD-a, Rafael nije uspio dokazati da se Iron Dome može uvezati unutar američkog sustava PZO-a. Tu se prije svega misli na leteće radare koji mogu na velikim udaljenostima otkrivati krstareće projektile bez obzira na njihovu visinu leta. Da bi proturaketni sustav bio učinkovit protiv vrlo brzih krstarećih projektila, mora što prije dobiti točnu poziciju cilja te izračunati parametre za lansiranje svojeg proturaketnog projektila i prije nego što je krstareći projektil ušao u zonu djelovanja PZO sustava.

Iron Dome razvijen je za specifične zadaće obrane izraelskog državnog teritorija od napada nevođenim projektilima zemlja-zemlja i minobacačkim granatama. Stoga mu je domet djelovanja u rasponu od četiri do 70 kilometara. To je i više nego dovoljno da se unište rakete lansirane iz višecijevnih lansera. Još je 2012. objavljeno da će početi rad na projektilima koji će imati povećan domet do čak 250 km. Izraelske obrambene snage nisu, međutim, pokazale interes za ulaganje u taj projekt. Razlog je taj što Izrael ima razvijenu slojevitu proturaketnu obranu, koja počinje Iron Domeom, a završava sustavom Arrow. Između se nalazi proturaketni (zapravo bi se moglo reći višenamjenski) PZO sustav David’s Sling, koji bi se trebao nositi s opasnostima kao što su krstareći projektili, borbene bespilotne letjelice i balistički projektili dometa do 300 km.

Upravo bi David’s Sling ”pokrio” najveći dio zadaća za koje je namijenjen IFPC, no ne i uništavanje raketa malog dometa. Činjenica da Amerikanci namjeravaju samo jednim sustavom pokriti vrlo širok raspon zadaća možda krije odgovor zašto je IFPC (zasad) neuspješan?

Prevelika složenost

Činjenica da bi Indirect Fire Protection Capability Increment 2 – Intercept trebao omogućiti obranu od ciljeva za koje Izraelske obrambene snage koriste dva sustava skriva odgovor zašto je razvoj doživio krizu. Naime, sustav je previše složen iako se to na početku nije činilo.

Jedan od najvažnijih dijelova sustava već je operativan – radar Sentinel. AN/MPQ-64 zajednički su razvile tvrtke Raytheon i Thales. Kao osnovni senzor za otkrivanje ciljeva za PZO raketne sustave malog dometa, Sentinel je smješten na malu prikolicu koju može vući terensko vozilo kao što je HMMWV (Humvee) jer je ukupna masa prikolice 6070 kg. Dobro obučena posada može postaviti radar na položaj za manje od 15 minuta. Prvotno je Sentinel imao domet motrenja od 40 km, što je bilo više nego dovoljno za lake PZO raketne sustave kao što je FIM-92 Stinger dometa 4785 metara. Raytheon isporučuje od 2006. godine poboljšani Sentinel dometa motrenja 75 kilometara uz mogućnost istodobnog praćenja do 50 ciljeva. Taj 3D radar može otkrivati velik raspon ciljeva počevši od aviona, helikoptera pa do krstarećih projektila i bespilotnih letjelica. S obzirom na to da je i povećani domet od 75 km premalen za učinkovito djelovanje unutar sustava IFPC, Sentinel bi se unutar njega koristio primarno kao ciljnički radar za precizno određivanje pozicije cilja. Rano otkrivanje i praćenje ciljeva kao što su krstareći projektili bilo bi prepušteno drugim motrilačkim sustavima kao što su leteći radari ili sateliti. Sentinel je, prema tvrdnjama proizvođača, visokootporan na sve vrste ometanja.

Već je spomenuto da bi IFPC trebao koristiti velik broj tipova vođenih projektila. Jedini projektil koji je namjenski razvijen i čiji je razvoj već dovršen a efikasnost potvrđena tijekom borbenih djelovanja, upravo je Tamir, koji su zajednički razvili izraelski Rafael i američki Raytheon. Zapravo je cijeli sustav Iron Dome razvijen uz veliku američku financijsku i tehničku pomoć (oko 55 % razvoja obavljeno je u SAD-u). Stoga, a moglo bi se reći i s punim pravom, Raytheon ističe da razvoj Tamira (i Iron Domea) nisu platili samo izraelski nego i američki porezni obveznici te da se stoga taj projektil ne može smatrati stranim. Takvo se gledište ne sviđa drugim tvrtkama koje bi rado iz proračuna dobile velika sredstva za razvoj svojih projektila.

Prvo uspješno lansiranje Tamira iz lansera MML obavljeno je još 14. travnja 2016. godine. Testiranja su dokazala da bi kombinacija Tamira i radara Sentinel već sad mogla uspješno braniti američke vojne baze.

Stvarno minijaturno

Lockheed Martin jedna je od tvrtki koja snažno lobira za potpuno američki IFPC, usput glasno promovirajući svoj projektil MHTK (Miniature Hit-to-Kill). Njegova najveća prednost trebala bi biti cijena od samo 16 tisuća dolara po komadu. Lockheed Martin najavljivao je da će razviti dvije inačice – s aktivnim i poluaktivnim radarskim navođenjem. S obzirom na to da se kod IFPC-a očekuje što niža cijena projektila, vjerojatnija je uporaba poluaktivnog radarskog navođenja jer je trošak ugradnje puno manji. S druge strane, on zahtijeva uporabu radarskih osvjetljivača ciljeva. Oni, pak, nisu samo dodatni trošak nego i dodatna masa koja se mora transportirati te dodatni sustav koji se mora održavati. Najveći je problem što je MHTK još uvijek u vrlo ranoj fazi razvoja te će proći godine prije nego što bude dovršen, i to pod uvjetom da ne bude većih problema. Zapravo je najzanimljivije pitanje hoće li cijena projektila ostati najavljenih 16 tisuća dolara.

MHTK projektil zaista bi morao biti minijaturan, duljine 76 cm, promjera tijela 4 cm i mase samo 2,2 kg. Nije predviđena ugradnja bojne glave, nego bi projektil na cilj djelovao svojom kinetičkom energijom, što bi u velikom broju slučajeva bilo dovoljno za uništenje cilja. U ostalim će slučajevima udar MHTK-a u cilj biti dovoljan da ga izbaci iz putanje. Lockheed Martin nije objavio domet projektila, no procjene su da bi morao biti veći od tri kilometra kako bi se osigurala sigurna zona djelovanja od gelera uništenog cilja ili skretanja s putanje.

“Stari dobri” Sidewinder

Raytheon je jedina tvrtka koja je sigurna da će dobiti ugovor za isporuku projektila za sustav IFPC. Naime, američke oružane snage već su izabrale njegov AIM-9X Sidewinder kao jedan od projektila za IFPC. Iako je izvorno razvijen kao projektil zrak-zrak, ima bogatu povijest uporabe i kao projektil sustava zemlja-zrak. Njegova je najveća prednost infracrveno samonavođenje koje ne zahtijeva složene ciljničke sustave. Zahvaljujući infracrvenom sustavu projektil može sam otkriti cilj i navoditi se na njega od trenutka lansiranja. Najnovija inačica projektila AIM-9X ima najsuvremenije slikovno infracrveno navođenje otporno na ometanja. Unutar sustava IFPC, projektil AIM-9X Sidewinder koristio bi se prije svega za uništavanje ciljeva kao što su krstareći projektili i bespilotne letjelice.

AIM-9X relativno je mali projektil. Duljina mu je 3,02 m, a promjer tijela 0,13 m. Raspon krila je 0,45 m. Masa u trenutku lansiranja iznosi 84,37 kg. To znači da je projektil dostatno lagan da ga nekoliko tehničara može ručno podignuti i njim manipulirati. Podaci o dometu i brzini leta još uvijek su tajni, no procjenjuje se da mu je domet veći od 32 km, a najveća brzina prelazi tri Macha.

Kao dopuna Sidewindera spominje se mogućnost uporabe PZO projektila FIM-92 Stinger. Razvijen je kao prenosivi PZO raketni sustav za lansiranje s ramena operatera. Projektil stoga ima vrlo male dimenzije (duljina 1,52 m) i vrlo malu masu (10,1 kg). No i domet mu je – tek osam kilometara protiv sporih ciljeva. Kod lansera sustava IFPC unutar mjesta iz kojeg se lansira jedan Sidewinder moglo bi se smjestiti više projektila Stinger. S obzirom na domet, osnovna namjena Stingera bilo bi obaranje manjih izvidničkih bespilotnih letjelica. I to su vrlo vrijedni ciljevi jer se takve letjelice ne koriste samo za izviđanje nego i za navođenje raketne i topničke paljbe.

Činjenica da se spominje i mogućnost uporabe protuoklopnih vođenih projektila AGM-114 Hellfire vrlo je zanimljiva. Taj projektil, koji najbolje poznajemo iz konfiguracije zrak-zrak, a odnedavno njegovu najbolju inačicu AGM-114R Romeo posjeduje i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, već je nekoliko puta ispaljen iz MML-a. Američki izvori, osim što spominju mogućnost lansiranja, baš i ne objašnjavaju čemu bi Hellfire služio unutar sustava IFPC. Doduše, inačica AGM-114L Hellfire Longbow ima radarsko samonavođenje na ciljeve pa ne mora koristiti laserski osvjetljivač ciljeva. No, i dalje ostaje pitanje kompatibilnosti Hellfirea i zahtjeva koji se postavljaju pred IFPC.

Laser u skoroj budućnosti?

Uporaba lasera trebala bi znatno poboljšati mogućnosti borbenih djelovanja. Zanimljivo je da su i Izraelci u početku razvoja raketnog sustava Iron Dome razmišljali o uništavajućem snopu energije, no zaključili su da razina dostupne tehnologije još uvijek ne omogućava njegovu operativnu uporabu.

Laser je teoretski idealno proturaketno oružje iz više razloga. Prvi je vrlo velika brzina djelovanja. Drugi je vrlo jednostavno ciljanje, što objedinjeno daje mogućnost uništavanja i vrlo brzih ciljeva u vrlo kratkom vremenu. Laserska zraka kreće se brzinom svjetlosti (približno 300 000 km/s), što znači da je i najbrži cilj, recimo povratni modul balističkog projektila koji se kreće brzinom od 4 km/s, zapravo statičan. Kako se cilj kreće, pravocrtno ciljanje laserskom zrakom iznimno je jednostavno jer zapravo ciljnik mora samo zahvatiti i pratiti cilj bez dodatnog izračunavanja balistike. Međutim, da bi laser bio učinkovit kao oružje, mora imati vrlo veliku snagu mjerenu u stotinama kilovata, a to znači i vrlo velik spremnik energije. Američke oružane snage desetljećima testiraju lasere kao oružje, a jedan od značajnijih projekata bio je YAL-1A Airborne Laser Testbed – modificirani Boeing 747 u koji je ugrađen laser visoke energije (više u tekstu (Ne)ostvarive ideje, HV 599).

Početkom ožujka 2020. objavljena je vijest da američke oružane snage počinju razvijati laser snage 300 kW unutar programa IFPC-HEL (Indirect Fire Protection Capability-High Energy Laser). Riječ je o nastavku programa HEL TVD (High Energy Laser Tactical Vehicle Demonstrator), unutar kojeg se razvija taktički laser snage 100 kW namijenjen ugradnji na srednje teške kamione FMTV (Family of Medium Tactical Vehicles).

Prema sadašnjim planovima, prototip lasera snage 300 kW trebao bi biti dovršen unutar proračunske godine 2022. te nakon (uspješnih) testiranja ugrađen tijekom proračunske godine 2024. na taktičko vozilo (kamion).

Osnovna namjena IFPC-HEL-a bit će zaštita položaja kao što su vojne baze, uzletišta, veliki kampovi i slično od balističkih projektila, nevođenih raketa, bespilotnih letjelica, zrakoplova te topničkih i minobacačkih granata. Zanimljivo je da se na popisu ne nalaze krstareći projektili.

Tvrtka Lockheed Martin dobila je 25. studenog 2019. ugovor za razvoj autonomnog lasera snage 300 kW. Autonoman znači da bi morao raditi neovisno o vanjskom napajanju te biti dostatno malen da se može ugraditi na terenski kamion. Slične lasere jednake snage trenutačno razvija i tvrtka Nutronics (za potrebe američke mornarice) i General Atomics (za potrebe američkog zrakoplovstva).

Mario GALIĆ