Zahvaljujući vojniku grofovskog podrijetla rođenom u Karlovcu, u Hrvatskom povijesnom muzeju danas se nalazi niz njegovih odlikovanja i fotografija koje svjedoče o Prvom svjetskom ratu

Ivan Ulrik Salis-Seewis (Karlovac, 8. prosinca 1862. – Zagreb, 24. listopada 1940.), bio je austrougarski podmaršal. Nakon školovanja na Vojnoj tehničkoj akademiji u Beču i brojnih vojnih dužnosti, među ostalim, u Obavještajnom odjelu Glavnog stožera u Beču, postavljen je za vojnog savjetnika Međunarodne komisije za Makedoniju u Skoplju, Solunu i Istanbulu (1904. – 1906.). Obnaša zatim vojne dužnosti u Ugarskoj, zapovjednik je 79. (otočke) pješačke pukovnije i poslije 71. brigade u Rijeci. U studenom 1914. postaje zapovjednik 42. pješačke divizije i vodi je u drugoj ofenzivi na Srbiju. Nakon Kolubarske bitke 42. divizija pod njegovim vodstvom prelazi na Galicijsko bojište. Od 7. siječnja do srpnja 1916. na dužnosti je vojnog guvernera okupirane Srbije. U to je vrijeme bio odgovoran za teritorij od 23 880 četvornih kilometara i s više od milijun i pol stanovnika. Pod njegovom je upravom u srpske škole uvedeno učenje njemačkog jezika po austrijskom standardu. (Šef njegova Stožera bio je natporučnik Otto Gellinek). Po vlastitoj želji u listopadu 1917. odlazi na Moldavsko bojište kao zapovjednik 92. pješačke divizije. Bio je zapovjednik austrougarskih postrojbi koje su okupirale dio Rumunjske (sjedište u Piteştiju, oko 100 km zapadno od Bukurešta), te je bio izravno podređen njemačkom generalu Augustu von Mackensenu, vojnom guverneru okupirane Rumunjske. Umirovljen je 1. siječnja 1919. s mirovinom od 16 000 kruna. U prvoj polovini 1919. nastanio se u Zagrebu. (Može se zaključiti na temelju zahvale ravnatelja Arheološko-historičkog odjela Hrvatskog narodnog muzeja dr. Josipa Brunšmida koju mu je 6. lipnja te godine uputio u Zagreb. Ravnatelj zahvaljuje na pozlaćenoj srebrnoj vazi koju je guverner Rijeke 1909. godine darovao 79. pješačkoj pukovniji; inv. br. HPM/PMH – 2136.) Ivan Ulrik Salis-Seewis promaknut je u čin pukovnika 1903., general-bojnika 1912., podmaršala 1915., a generala artiljerije na samom kraju rata, 11. studenog 1918. godine.
(pripremila Ela Jurdana)

Komturska zvijezda s ratnom dekoracijom carskog austrijskog Ordena

Franje Josipa / Österreichisch-kaiserlicher Franz Joseph Orden – Komturstern mit Kriegsdekoration
– radionica: Vincent Mayer’s Söhne, Beč, 1914. – 1918.
– podrijetlo: Ivan Ulrik Salis-Seewis (ostavština)
ini i zvijezda s ratnom dekoracijom carskog austrijskog Ordena Franje Josipa.
– HPM/PMH – 12431
(pripremio Boris Prister)

Ruska pješačka puška Mošin-Nagant M 1891 – vintovka Mošina

– Imperatorskij Tuljskij oružejniji zavod, Tula, Rusija, 1897.
– Predala 96. karlovačka pješačka pukovnija, 1919.
– HPM/PMH – 11692
Ruska pješačka puška Mošin-Nagant M1891 nastala je spajanjem dvaju tehničkih rješenja – jedno je ruskog topničkog pukovnika i konstruktora Sergeja Ivanoviča Mošina, koji je oblikovao zatvarač, a drugo belgijskih puškara braće Émilea i Léona Naganta, koji su konstruirali spremnik. Nakon dugih ispitivanja konačno je 1891. prihvaćeno da M1891 uđe u proizvodnju i naoružanje ruske vojske. Razvijenije inačice M1891 ostale su službeno oružje ruske odnosno sovjetske vojske do Drugog svjetskog rata.
U Prvom svjetskom ratu tom su puškom ispočetka bili naoružani samo draguni i pješaštvo. Iako se proizvodila u carskim zavodima u Tuli, Iževsku i Siestarjokiju (Finska), i dalje se na bojištima osjećao manjak oružja koji je Rusija nastojala ublažiti naručujući izradu tih pušaka od američkih i britanskih proizvođača. Zbog sveopćeg nedostatka sirovina, ali i novog, boljševičkog režima u Rusiji, neki su proizvođači svoje obveze smanjili ili ih izvršili tek neposredno prije ili nakon početka Oktobarske revolucije.
M1891 bila je višemetna ostraguša s klipnim zatvaračem, kalibra 7,62 mm. Duljina joj je iznosila 1305 mm, a masa oko 4300 g. Spremnik se punio mecima Mošin-Nagant 7,62 × 54 mm. Brzina metka pri izlasku iz cijevi iznosila je 800 do 1100 m/s, a domet je bio 500 m.
Puške proizvedene prije Prvog svjetskog rata imale su zadovoljavajuću kvalitetu. S početkom rata, zbog povećane i ubrzane proizvodnje, kvaliteta se smanjuje.
(pripremila: Dora Bošković)

 Tekst i foto: Hrvatski povijesni muzej