Ivaniš Nelipčić

Nelipčići su isprva bili podložnici bribirskih knezova, a potom i njihovi najžešći protivnici. Za vrijeme najznamenitijeg nositelja imena, koristeći slabost kraljevske vlasti, izdignuli su se praktički do političke samostalnosti…

Nelipčići su utvrdu Ključica podignuli nad kanjonom Čikole u XIII. stoljeću. Danas je najveća i najočuvanija srednjovjekovna utvrda na prostoru Nacionalnog parka “Krka” (Foto: Nacionalni park “Krka”)

Najstarija povijest hrvatske plemićke obitelji po eponimu iz prve polovine XIV. st. prozvane Nelipčićima, slabo je poznata. Često su nazivani i Nelipićima, a vjerojatno su potjecali iz roda Snačića (Svačića). Mogući začetnik dinastije bio je Nelipac, koji se spominje kao trogirski saveznik u mirovnom ugovoru zaključenom 1244. između Splita i Trogira. U povijesnim se izvorima kao “vir nobilis comes Neliptus” (plemeniti junak grof Nelipac), prvi put spominje knez Nelipac II. (? – 1344.). Spomen je iz isprave kojom je Pavao I. Bribirski (Šubić) (oko 1245. – 1312.) svojoj prijestolnici Skradinu udijelio na uživanje građanske slobode, uzdignuvši je time “de facto” u rang autonomne općine. Nelipac II. bio je jedan od uglednika koji su nazočili tom važnom događaju. No, upravo će on postati jedan od najvećih neprijatelja Pavlova sina bana Mladina II. Bribirskog (oko 1275. – 1341.), te će biti jedan od predvodnika koalicije protiv njega (v. tekst Mladin II. Bribirski, HV 572). Zbog tog postupka nagradio ga je kralj Karlo I. Robert (1288. – 1342.) iz dinastije Anžuvinaca, koji mu je potvrdio darovnice Bele IV. (1206. – 1270.) za županiju Drežnik.

Vjeran kraljev podanik

Sam rod Nelipčića najvjerojatnije je potjecao s područja Cetinske županije, Klisa ili Zmina (Muć). Poznatiji predstavnici roda tijekom XIV. st. imali su posjede na području kotara Promine, a njihova najstarija središta bili su gradovi Ključica i Kamičak. Upravo će Nelipac II., neposredno nakon pada moći Šubića, zauzeti Knin oko 1323. te onamo prebaciti svoje središte, koje će zadržati sve do smrti 1344. godine. Nelipac se uspio domoći i nekih mjesta u Lici (Počitelj, Srb, Stolac, Unac), koja će biti vraćena kralju nakon njegove smrti. Ukratko, razdoblje kneza Nelipca II. ponajviše su obilježili sukobi sa susjednim velikašima, prije svega Šubićima te Venecijom. Njegova smrt pružila je mladom kralju Ludoviku I. Anžuvincu (1326. – 1382.), neočekivanu priliku da u Hrvatskoj pokuša ostvariti ono što njegov otac nije uspio tijekom četrdesetogodišnje vladavine, a to je bila obnova kraljevske vlasti. Odlučio se za vojni pohod kojim je naposljetku vratio Knin u kraljevske ruke. Nelipčev sin Ivan (1344. – oko 1379.) vraća kralju i ličke posjede te Brečevo, nakon što mu sukladno dogovoru u zamjenu bude predan kraljevski grad Sinj, zajedno s njegovim kotarevima zvanim Cetina. Pokorivši se nakon dvadesetogodišnjeg odmetništva svojeg oca kraljevskoj vlasti, Ivan je sve do smrti ostao vjeran kraljev podanik, što mu je omogućilo da u službi pod zaštitom krune uzdigne moć obitelji. Čak je za svoju vjernu službu bio nagrađen titulama župana Sane i Vrbasa, kao i humskim kneštvom. Sjedište velikaške obitelji seli u Sinj te i oni nominalno postaju cetinski knezovi.

Zarobljavanje kraljica

Ivan umire oko 1379., a zamjenjuje ga sin Ivaniš Nelipčić (umro 1434.), koji će postati najistaknutiji predstavnik u povijesti obitelji. Zbog Ivaniševe mladosti posjedom Nelipčića privremeno će upravljati njegova majka Margareta. Ivaniš se u izvorima prvi put spominje oko 1381., kad su se Šibenčani žalili kraljevoj ženi Elizabeti (oko 1339. – 1387.), zbog štete koju su pretrpjeli od Vlaha s Nelipčićevih posjeda. U rujnu 1382. dolazi do turbulencija unutar kraljevstva nakon smrti Ludovika I. Nasljeđuje ga malodobna kći Marija (1371. – 1395.), koja je vladala pod skrbništvom majke Elizabete. Već tijekom ljeta 1383. dolazi do bune vranskog priora Ivana Paližne (umro 1390.), koja je obilježila početak 25-godišnje feudalne anarhije i dinastičkih borbi. Nezadovoljstvo je kulminiralo na samu Staru godinu 1385., kad je Marija bila prisiljena odreći se krune, koju su velikaši potom dali nekadašnjem hrvatskom hercegu i Ludovikovu rođaku Karlu II. Dračkom (1345. – 1386.). Samo tri mjeseca nakon što mu je predana kruna, zadavljen je u dvorskoj uroti. Slijedi zarobljavanje kraljica u Novigradu kod Zadra, gdje je Elizabeta 1387. u kćerinoj nazočnosti i zadavljena. Mladu kraljicu Mariju oslobodio je Žigmund Luksemburški (1368. – 1437.), a u spašavanju je sudjelovao i knez Ivaniš Nelipčić, kojem je obećan neimenovani posjed u Hrvatskoj u zamjenu za Brečevo.

Tvrtko i Žigmund

No, u unutarnji sukob u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu upliće se bosanski vladar Tvrtko I. Kotromanić (oko 1338. – 1391.), koji ubrzo osvaja Klis, Ostrovicu, Knin i proglašava se kraljem Hrvatske i Dalmacije. Protiv njega formira se savez Žigmundu odanog Ivaniša Nelipčića, Splita i Šibenika. Nakon smrti svojih protivnika Ivana Paližne i Tvrtka I., Žigmund odmah reagira i šalje vojsku na Bosnu, pri čemu pobjeđuje Tvrtkova nasljednika Stjepana Dabišu (prva pol. XIV. st. – 1395.), i prisiljava ga 1394. na “đakovački ugovor”, koji mu priznaje pravo nasljedstva na bosansku krunu nakon Dabišine smrti. Zahvaljujući pomoći koju je pružao izbjeglim plemićima grada Trogira, Ivaniš je 1393. proglašen i trogirskim knezom te darivan manjim posjedima u okolici, a već iduće godine maknut je s tog položaja. Kad je izgledalo da je Žigmund konačno stavio sve pod nadzor, 1396. doživljava težak poraz kod Nikopola, predvodeći kršćansku vojsku protiv Turaka. Nakon bitke Žigmundu se gubi svaki trag, što pokušavaju iskoristiti hrvatsko-ugarski velikaši na čelu s hrvatskim banom Stjepanom II. Lackovićem (? – 1397.). Nezadovoljni ishodom bitke i općenito njegovim načinom vladavine, željeli su krunu predati kralju Ladislavu Napuljskom (1377. – 1414.). Međutim, Žigmund je nekako uspio izvući živu glavu iz bitke te se vratio u Ugarsku. Sazvao je 1397. godine Krvavi sabor križevački, na kojem je trebalo doći do pomirbe s pobunjenim velikašima. Umjesto pomirbe, Žigmund ubija Lackovića i ostalo pobunjeno plemstvo. Samo četiri godine poslije toga ugarski velikaši dižu se protiv Žigmunda i uspijevaju ga zatočiti. Nestabilnosti u Ugarskoj pokušao je iskoristiti bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić (oko 1350. – oko 1416.), koji provaljuje u Dalmaciju i pokušava utjecati kod lokalnih moćnika da se Ladislava Napuljskog prizna za kralja. Njemu se pridružuje i Ivaniš Nelipčić, koji se otvoreno bori protiv nekadašnjeg saveznika Žigmunda. Hrvoje i Ivaniš dovode 1403. Ladislava Napuljskog u Zadar, gdje se u crkvi sv. Stošije okrunio za hrvatsko-ugarskog kralja.

Za sto tisuća dukata

U to doba dolazi do zbližavanja hrvatskih velikaških obitelji Nelipčića i krčkih knezova, pa je tako, primjerice, u Sinju dogovoreno “pravo i nerazrješivo bratstvo”. To je učinjeno neposredno prije no što je i sam Ivaniš uvidio da je njegov štićenik Ladislav preslab da bi se odupro Žigmundu, koji je nakon bijega iz zatočeništva nizao uspjehe. Stoga se Ivaniš odlučio za put u Budim, gdje se trebao izmiriti sa Žigmundom. Kralj mu je oprostio izdaju, potvrdio posjede predaka, darovao posjede u kotaru Promini te na upravu prepustio gradove Klis i Prozor u Rami, a 1409. dobiva i titulu šibenskog kneza. Kad se Žigmund pomirio i s Hrvojem Vukčićem, pod Ladislavovom je upravom u Dalmaciji ostao samo Zadar s Novigradom, Pag i Vrana. Vidjevši da je u bezizlaznoj situaciji, Ladislav ih 1409. prodaje Veneciji za sto tisuća dukata.

Za rekonstrukciju djelovanja kneza Ivaniša Nelipčića posebno je važna isprava iz 1413., kojom mu Žigmund nalaže da od trogirske općine prestane samovoljno ubirati porez. Posebno važna u toj ispravi jest činjenica da kralj Žigmund naziva Ivaniša “banom naših kraljevstava Dalmacije i Hrvatske”, što je jedini službeni spomen Ivaniša kao zakonitog hrvatsko-dalmatinskog bana. Smatra se da je tu dužnost obnašao do travnja 1414., jer se knez Cetine i Klisa tad naziva bivšim banom. Ivaniš se ne spominje u sukobu nastalom nakon napada Hrvoja Vukčića na posjede Sandalja Hranića (oko 1370. – 1435.), iz bosanskog roda Kosača. Žigmund tad oduzima Hrvoju Vukčiću iz posjeda otoke Brač, Hvar, Šoltu i Korčulu. Hrvoje oko 1416. umire, a njegova žena Jelena daruje svojem bratu Ivanišu Nelipčiću grad Omiš. Uzaludne su ostale dubrovačke optužbe koje su to smatrale protupravnim činom.

Bez potomka

Žigmund se od 1419. pa sve do smrti 1437. uglavnom bavio Češkom, zanemarujući pritom Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. U to vrijeme stoga tri hrvatske velikaške obitelji gotovo autonomno vladaju nad sljedećim područjima: Frankopani – sjeverni Jadran; Kurjakovići – Krbava i Lika te Nelipčići – južna Dalmacija. Ivaniš je u svojem posjedu držao Cetinu s gradovima Sinjem i Čačvinom (okolica Trilja), Makarsku, župu Petrovo polje, Prominu te dio kninske župe. Župom Poljica zapovijedao je iz Omiša i Klisa. Jačanje Ivaniša Nelipčića, koji je u neposrednoj vlasti držao gotovo cijeli prostor Hrvatske od Velebita do Neretve, nije odgovaralo njegovim susjedima Veneciji i Bosni pa 1423. sklapaju savez usmjeren protiv njega. Međutim, uoči otvorenog napada na Ivaniša u Bosnu provaljuju Turci, koji ih sprečavaju u spomenutoj namjeri.

Ivaniš Nelipčić umro je 1434., kao najznačajniji hrvatski velikaš od vremena Pavla I. i Mladina II. Šubića. Budući da nije imao muškog potomka, neposredno nakon njegove smrti izbila je borba oko posjeda. Premda je Ivaniš zbog udaje svoje kćeri za jednog od Frankopana prednost davao njima, kralj Žigmund Luksemburški dao je baštinu Nelipčića velikaškoj obitelji Talovac. Ivaniševom smrću došao je kraj velikoj srednjovjekovnoj hrvatskoj obitelji Nelipčića.

Josip BULJAN