Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo priču koja je osvojila drugu nagradu. Naslovljena je Izgoreno, potopljeno, a napisala ju je Ana Delost

Sparno se jutro polako pretače u dan srpanjske žege. Prozori stoje otvoreni kao u nadi za malim naletima vjetra kojima bi pružili put užarenim obrazima. Zapisuje naslov knjige koja će na neko vrijeme otići u drugi dom. Pruži je dječaku i gleda odsjaj znoja sa svojih dlanova na glatkim koricama. Dok pogledom prati korak dječaka, osjeti podrhtavanje tla i začu zveket prozora. Stoji kao ukopana, a njezini se kolege pogledavaju. Produže korak do prozora koji se u ovome trenutku njoj čini poput litice na rubu svijeta. Radovi. Čuje se bezbrižno mrmljanje. Ona potone u stolicu da sakrije klecanje koljena. Prekriži ruke da sakrije njihovo drhtanje. Do kraja smjene ne progovori niti riječ da sakrije podrhtavanje glasa i hroptavo disanje. U njoj se nastanio nemir još onoga svibanjskog dana kada je sve započelo. Od onda u zraku osjeća miris dima i baruta, nespokoja i rata. No, ljudi se na ulicama i dalje pozdravljaju, stanu pa razgovaraju. Govori se o žetvi, Vinkovačkim jesenima u pripravi, o novome u gradu. Zavlada muk tek kada uključiše radio. Glas voditelja jedino je što sada odzvanja knjižnicom. Začu se samo spuštanje šalice na tanjurić uz zvuk udarca keramike o keramiku. Tupo bulji u prazno. Jedino na što može misliti jest poletan korak onoga dječaka. Čvrstim stiskom drži ljestve. Na krovu se knjižnice sada vijori modra zastava. Gleda u nju kao u neprobojni veo koji će ih sačuvati. Začuje se posprdni smijeh. To je da nas lakše naciljaju. Govori sve manje, a tone u riječi stisnute među koricama sve više. Promatra i lica onih koji dolaze. U njihovim očima vidi ono što i sama osjeća. Čežnju za utjehom, za bijegom u neko drugo vrijeme gdje čovjek ne ranjava čovjeka. Na neko drugo mjesto čiji zidovi obiteljskih ognjišta ne strepe od praha u koji se mogu pretvoriti. Ovih dana riječi utjehe beznačajne su. No, poturena knjiga koja je prethodnih dana pružila kratkotrajni odmak, bilo je ono što ih drži zajedno. Te su riječi, osušenom tintom otisnute na stranice, sve ono što žele reći jedni drugima. Poput tajnoga blaga čiji sjaj liječi svakim dodirom na koži.

Sivilo grada i pepeljasta boja neba polako se gubi. Sve više vjeruje – ovo će završiti. Vratit će se plesovi na ulice, noćni razgovori pred gostionice, vrisak djece koja trče za loptom. Svaka je pročitana riječ hrani. Plesat će tim ulicama, dugo u noć glasno se smijati u razgovoru pred gostionicama, trčat će s loptom u rukama izazivajući djecu da kroz smijeh vrište za njom. Ojačana time, sada se nasmije svakome kome pruža knjigu u ruke. I u njihovim je očima sve manje magle. Nikada nije bila svjesnija kako su knjige jednake hrani među zubima, vodi koja teče niz grlo, zraku koji puni pluća životom. U knjižnici ostaje što je duže moguće. Ono je sada za ljude kao posjet liječniku ne bi li utihnuli neku bol, kao ulazak u crkvu ne bi li našli spokoj i ojačali vjeru. Stisne glavu k ramenima kako bi se zaštitila od naleta rujanskoga vjetra. Tek što je zakoračila s praga knjižnice, oglasi se uzbuna. K prsima primakne hrpu knjiga namijenjenih za starije susjede, majke koje ne napuštaju domove i njihovu djecu pa produži korak do prvoga skloništa. Neumorno ih danima i noćima okružuje tutnjava. Samo koji mjesec ranije, sada bi sklupčana u kutu brojila svaku sekundu, koncentrirala se na svaki uzdah i izdah te naćuljenim ušima procjenjivala udaljenost svakoga projektila koji bi pao. No, ne i sada. Kruži prostorijom. Pruža knjigu onima uznemirenima. Mnogi joj se rugajući nasmiju ili razljute pa kasnije ipak uzmu knjigu. Čita starijima i onima koji su u strci zaboravili naočale. A zapravo slušaju svi. Svi su u ovom trenutku spremni pustiti da ih riječi okrijepe. Čita djeci koja je okružuju, oponašajući zvukove, mijenjajući glasove. Njihove provale smijeha barem nakratko prekriju buku uništenja oko njih.

Vani nastupi prividan mir. Ohrabreni time, nekoliko se njih uputi k površini, svakoga trenutka iščekujući zvuk za kraj opasnosti. No, baš poput zatišja pred buru, zasta uz prozor kad joj lice osvijetli veliki, užareni bljesak. Na veliki prasak sklupča se pod prozorom prekrivajući glavu rukama. Osjeti grebanje komadića stakla pod košuljom, njihovu težinu na pramenovima. Leđa joj se naježiše od noćnoga vjetra koji u trenutku bane u prostoriju. Ne zna koliko je dugo u tome položaju, a kada nesigurno podignu glavu, od prizora sve u njoj stane. Od vrtoglavice, čvrsto se uhvati za okvir razbijenoga prozora čiji se ostatci zabiju u njezine dlanove. Osjeti ruke oko struka koje ju pokušaše odvući, no na to njezin stisak postade jači, njezine rane sve dublje. Ne osjeti popuštanje toga stiska, kao niti očajničke molbe koje prekriva buka razaranja dok se probija kroz vrata. Trčeći ulicom, nošena nevjericom, ljutnjom i očajem, posrće od podrhtavanja tla. Pohlepno hvata zrak dok slika pred njom dopire u njezinu svijest, dok njezine usne nisu kadre izgovarati niti jednu drugu riječ, doli: Ne, ne, ne. Pred knjižnicom, koja je sada zahvaćena plamenom, ona pada na koljena. Ne čuje pucketanje vatre, već vrisak tisuće listova. Kao da i sama na koži osjeća žar koji zahvaća korice te proždire njihove srži šaljući ih u pepeo i ništavilo. Plamen proždire i nju samu. Nemoćna, izgubljena, poražena. Vatra navire kroz svaki prozor ovoga mjesta koje je bilo dom. Dim koji udiše, koji se tako bahato širi, jedino je što je ostalo, jedini spomen. Glavom joj prolazi sve ono što je taj dom prihvatio. Stihove i poezije, priče i romane, platna i boje, filmove i bajke sa sretnim završetcima.

Dom. Njezino utočište. Mjesto gdje je vidala rane, gdje je zaboravljala na svijet. Mjesto gdje se upravo to pružalo svima koji su se našli usred ovoga pakla na zemlji, nemilosrdnoga rata. Ovo je razdor umjetnosti, razdor kulture. U tome trenutku, kada joj dim pritišće pluća, plamen žari lice, iz njezinoga se presavijenoga tijela prevali krik. Udara dlanovima o tlo dok grabi zemlju koju topi svojim suzama. Mogla bi mrziti, prezirati, željeti nauditi, ali u njoj nema mjesta ni za što drugo osim boli. Gdje je granica čovjekove nemilosrdnosti? Gdje se okrenuti kada potone ono jedino što te držalo na površini? Kako sada utješiti? Kako sada vjerovati? Što sada pružiti onima koji to traže? Što nam je preostalo? Začuje buku motora. Oko nje jure ljudi u odijelima. Što će spasiti? Ovdje nema ničega doli groblja knjiga i riječi. Neke je ruke dižu s tla. Previše je nemoćna da se odupre. Pogleda u krvave rane na rukama čiji uzrok ne zna. I sama je očito krvarila s knjižnice, s njezinom kožom i probodenim srcem iz kojega se sada polako cijedi njezina duša.

Nijemo je gledaju iz zgrade preko puta. Jecaji kao da su ispraznili njezin duh i tijelo. Njezino drhtanje stane, a disanje se ujednači. Niz vreli joj se obraz samo spusti jedna hladna suza. Uskoro sviće. Bilo je još rano kada se probudila iz nemirnoga sna. Zna da nije spavala dulje od nekoliko sati. Izlazi na ulicu. Mirno je. Mirnije no što se sjeća da je ikada bilo. Čvrsto stisne vuneni šal kojim se umotala. Boji se svakoga koraka kojim je bliže. Možda sve ono nije stvarno, možda se samo probudila iz noćne more. Probija se zrakom natopljenim dimom i jutarnjom maglom koji skriva pogled na njezin najveći strah. Još samo sekundu, još samo nekoliko koraka može se pretvarati. Pred njom dižu se olupine, tragovi žile kucavice grada. Ostatci zidova poput kostura strše iz temelja. Preostali dimovi još se puše dok ih vjetar zajedno s pepelom nosi na ulice. Svugdje probija voda. Začuje poznati glas pored sebe kojim se vodi dok ulaze među polomljena rebra. Prolaze opustošenim prostorijama. Ovješene police potonule su kao da one same nose svu težinu ove tragedije. Sve su knjige pretvorene u masu pepela koja se poput piramide pijeska raspada na najmanji dodir. Grede krova sablasno strše dok se nad njima prostire otvoreno, blijedo nebo. Prilaze metalnome ormaru. Zastanu kao u molitvi. Vrata zaškripe, a njih dočeka prah koji se u letu uhvati za komade njihove odjeće.

Zavičajna zbirka. Rukopisi. Josip Kozarac. Vladimir Kovačić. Joza Ivakić. Sva dokumentacija. Ono što je od toga ostalo jest pepeo koji se tromo prosipa po tlu. Niti modra zastava, niti željezni oklop nije bio dovoljan da se najveće vrijednosti ovoga kraja, naroda, identiteta sačuvaju od najžešćega barbarstva. Spuštaju se u podrum. Na dnu stepenica ugazi u vodu. Uništeno. Ono što nije izgorjelo, potopljeno je. Izlaze na, od oblaka, prigušenu svjetlost. U ovoj uništenoj masi, među tisućama spaljenih priča, dok joj se pepeo lovi za mokre cipele, pogled joj padne na jednu preživjelu, očuvanu stvar. Palčevima briše čađu s lončića za kavu, otkrivajući njegovo poznato crvenilo s bijelim točkama. Taj ih je lončić svaki dan okupljao. Vrh joj se usana podigne. Okupljat će ih opet. Postoje tragedije koje satru, slome, zbog kojih se ostaje ležati, sklupčanoga tijela na hladnome tlu. A postoje i one koje daju snagu, od kojih se poželi do iznemoglosti na ramena staviti još teži križ, trčati još brže, zapeti još jače. Što ćemo sad? začuje pitanje. Ona slegne ramenima. Krenuti ispočetka.

Ana Delost, učenica 4. razreda Druge gimnazije Varaždin