Autor izložbe pukovnik Vladimir Plečko bio je jedan od prvih časnika upućenih u misiju UNMOGIP u Indiji i Pakistanu 2002./03. godine pa onda u tu misiju ponovno odlazi od 2008. do 2010., kad su i nastale fotografije s izložbe

“Kašmir je doista predivna zemlja i ondje živi predivan narod, ljudi su jako ljubazni. Htio sam sve trajno zabilježiti pa kad sam saznao da opet idem u misiju 2008. godine, kupio sam fotoaparat tako da sva sjećanja pospremim u svoju osobnu arhivu,” tako počinje priču o svojoj prvoj izložbi fotografija pukovnik Vladimir Plečko, viši stručni savjetnik u Odjelu za sukcesiju vojne imovine u Upravi za obrambenu politiku. Riječ je o izložbi koja je pod nazivom Pogled iz Kašmira postavljena još u listopadu u Narodnom sveučilištu Dubrava. Iako je izložba završila, mi smo odlučili objaviti priču koja stoji iza fotografija.

Njihov autor pukovnik Plečko bio je među prvih deset časnika OSRH 1999. upućenih u mirovnu misiju UN-a u Sijeri Leoneu, inače prvu UN-ovu misiju u kojoj je započeo angažman pripadnika OSRH. Također bio je jedan od prvih časnika upućenih u misiju UNMOGIP u Indiji i Pakistanu 2002./03. godine pa onda u tu misiju ponovno odlazi 2008. do 2010., kad su i nastale fotografije s izložbe. Zadnja misija u kojoj je bio 2012. godine jest UN-ova misija u Siriji – UNSMIS. Iako amaterski fotografira još od mladosti, Kašmir je za pukovnika bio poticaj da se ozbiljnije počne baviti fotografijom. “U godinu i četiri mjeseca provedenih ondje napravio sam oko sedam tisuća slika. Prije otprilike godinu i pol umirovljeni brigadir Vinko Šebrek, koji se bavi fotografijom, nagovorio me da napravim izložbu. Na njoj su bile izložene 44 fotografije i moram ovdje još jednom istaknuti – da nije bilo brigadira Šebreka, ne bi bilo ni izložbe,” kaže pukovnik Plečko.

Spreman za novu misiju

Reakcije na fotografije bile su pozitivne jer je ljudima Pakistan nešto daleko, novo i zanimljivo. Riječ je o portretima, uličnim fotografijama i fotografijama koje bilježe svakodnevni život ljudi. Iako je izložba nedavno završila, čini se da je to bila samo prva u nizu izložbi našeg sugovornika. “Brigadir Šebrek me nagovara da postavim izložbu i u našoj galeriji, odnosno Galeriji ‘Zvonimir’ MORH-a, no situacija je sad takva kakva je i preostaje vidjeti što će se događati,” objašnjava nam Plečko.

Iz svoje zadnje misije u Siriji kući je donio tri tisuće fotografija, a iz Narodnog sveučilišta Dubrava pozvali su ga da pripremi i tu izložbu. “Načelno sam prihvatio, no prvo moram napraviti izbor fotografija, što uopće nije lako. Svaka fotografija ima svoju priču i zato mi je zaista teško odgovoriti na pitanje koja mi je najdraža. Mislim da ljude zanima civilni aspekt odnosno normalan život ljudi iz različitih dijelova svijeta,” smatra Plečko.

Fotografije iz Sirije u odnosu na one iz Pakistana više su ratne tematike jer su takve bile i okolnosti. U Pakistanu bi se pukovnik Plečko nakon zadaće preodjenuo u civilnu odjeću i otišao šetati gradom te fotografirao tamošnju svakodnevicu. U Siriji to nije bilo moguće, kako sam kaže, jer je bilo preopasno za tako nešto.

Na pitanje planira li novi odlazak u neku od misija odgovara da bi otišao odmah, ali sve ovisi o planovima unutar MORH-a. “Išao bih bilo gdje, najradije negdje gdje nisam bio jer se u svakoj misiji može naučiti nešto novo. To je jedno dragocjeno životno iskustvo i kad sam u misiji koristim svaku priliku da upoznam narod, kulturu i povijest. Mirovne misije UN-a zapravo uključuju i omogućavaju kontakt s lokalnim stanovništvom,” smatra pukovnik.

Životne vrijednosti

U misiji u Sijeri Leoneu bio je časnik za informaciju, u Pakistanu je počeo kao promatrač i završio kao zapovjednik cijelog jednog sektora, a u Siriji kao časnik za informiranje i sigurnost.

“Po selima su se ljudi, pogotovo djeca, bojali fotoaparata, nisu znali o čemu je riječ, mislili su da je u pitanju nekakvo oružje. Okrenuo sam fotoaparat prema njima i pokazivao im fotografije. S vremenom sam se sve više zbližio s lokalnim stanovnicima jer sam često bio među njima. Djeca, iako su siromašna, sretna su i s minimumom. Na licu im vidiš iskreni osmijeh zbog neke nama možda banalne sitnice,” ističe pukovnik.

“Tko god dobije priliku, neka ide u misiju. Jest da si odvojen od obitelji, ali se na kraju dana isplati. Može se svašta naučiti, steći iskustvo i u konačnici promijeniti stav o životu. Čovjeku misije pružaju drugu perspektivu i motiviraju ga da postavi drugačije prioritete u životu,” zaključuje naš sugovornik.

---

MALARIJA

Vani plus 30, a meni hladno!

U misiji UNAMSIL u Sijeri Leoneu redovito smo uzimali tablete Lariam za prevenciju malarije. Osam dana prije našeg planiranog povratka kući, meni je odjednom postalo jako hladno. Bio je to rujan u Africi, temperature plus 30 Celzijevih stupnjeva, a ja se pokrivam s dvije vunene deke i još uvijek osjećam hladnoću. Osjetilo okusa mi se poremetilo, inače sam veliki kavopija, ali odjednom mi kava okusom nije pasala.

Satnik Vagner me odvezao u bolnicu gdje su me testirali na malariju i prvo su rekli da sam negativan. Drugo jutro opet me tresla groznica, imao sam jako visoku temperaturu. Pao sam u nesvijest i opet završio u bolnici. Testiran sam na tropsku malariju i test je bio pozitivan pa sam ostao u bolnici.

Riječ je o bolesti nalik jakoj gripi – nisam uopće imao apetit, pio sam 18 tableta dnevno, što za snižavanje temperature, za povraćanje, vitamine… Tjedan dana nisam jeo, temperatura je bila blizu 39 stupnjeva, sve to iscrpi čovjeka.

Jutro prije samog polaska prema Hrvatskoj pustili su me iz bolnice. Bilo je upitno hoću li stići na let kući. Za Zagreb smo išli preko Pariza, gdje smo morali čekati naš let šest sati. U zračnoj luci onako onemoćao samo sam se spustio na pod i tako čekao svoj let. A onda se još do stana trebalo popeti na peti kat bez lifta. Tri mjeseca osjećao sam posljedice bolesti, nisam imao onu snagu koju sam imao prije malarije.

 Tekst: Petra Kostanjšak

Foto: Vladimir Plečko