Magistra psihologije Ema Magdalena Jukić iz Splita jedna je od onih mladih žena koje već na prvu zrače odlučnošću. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Osijeku kao prva u svojoj generaciji, a ubrzo potom odjenula vojnu odoru i započela Temeljnu časničku izobrazbu na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”. “Vojna psihologija bila je moja prva ljubav”, kaže s osmijehom te ističe: “Želja za tim poslom u meni postoji već godinama, puno prije nego što sam uopće upisala fakultet.”

Još kao studentica Ema se istaknula istraživačkim radom i interesom za vojnu tematiku. Bavila se psihologijom vojnih timova, razlikama u simptomatologiji PTSP-a, mentorstvom i vodstvom u vojsci, a završni je rad posvetila temi Psihološka procjena vojnih pilota. Rad je izazvao veliko zanimanje i u inozemstvu, pregledan je više od tisuću puta, od SAD-a do Japana. “Imala sam sreću da sam učila od iznimnih ljudi. Moj mentor dr. sc. Damir Marinić potaknuo me je na istraživanje tema koje su spoj znanosti i odgovornosti. Shvatila sam da je upravo u vojnoj psihologiji ono što me najviše ispunjava, pomagati ljudima u sustavu koji traži i čvrstoću i razumijevanje.”

Ulazak u vojni sustav za nju nije bio šok, nego prirodan slijed: “Odrasla sam u obitelji koja je Domovinu nosila u srcu. Odgojena sam u duhu discipline i poštovanja, tako da mi vojna struktura nije bila strana. Tijekom studentske prakse na Hrvatskom vojnom učilištu pod vodstvom bojnika mr. sc. Ivana Vračića spoznala sam da se tu osjećam kao doma, da sam upravo ondje gdje trebam biti.” Ema je dobitnica Rektorove nagrade, a studij psihologije završila je s prosjekom 5,0.

Iza tih brojki stoji, kaže, upornost i puno rada: “Nije to bila ambicija radi rezultata, nego želja da dam najbolje od sebe. Bilo je trenutaka kad sam mislila odustati, ali disciplina i podrška obitelji i prijatelja nosili su me dalje.” Kroz godine studija i volontiranja izgradila je iskustvo koje danas oblikuje njezinu profesionalnost. Volontirala je u Domu za djecu Maestral, na rehabilitacijskom jahanju, u udruzi Psihomnia i na telefonu za psihološku pomoć: “Već kao dijete znala sam da želim pomagati drugima. Kad sam volontirala u dječjem domu, jedno dijete s autizmom toliko me vezalo uza sebe da sam željela posvojiti ga. Te emocije, ta povezanost, to su iskustva koja su me oblikovala. Ljubav se, kad se dijeli, ne gubi, ona se umnožava.”

Osim psihologije i vojnog poziva, Ema ima i cijeli spektar interesa koji svjedoče o njezinoj svestranosti. Sport, glazba i folklor dio su njezina života od ranog djetinjstva:
“Jahanjem sam se počela baviti s pet godina. Taj sport naučio me odgovornosti, disciplini i poštovanju prema životinji koja ovisi o tebi. Ujedno me naučio da se najveće pobjede postižu upornošću.” Kao plesačica folklora deset godina nastupala je širom Hrvatske i Europe te dobila priznanje Hrvatskog sabora kulture: “Folklor me naučio redu, urednosti, ali i ponosu na vlastitu tradiciju. To je bio moj prvi susret sa stegom, ali i s radošću zajedništva.” Glazba je, kaže, nit koja povezuje sve u njezinu životu. Svira klavir i mandolinu, pjeva u crkvenom zboru te vjeruje da glazba ima moć koja iscjeljuje: “Bez glazbe ne mogu zamisliti dan. Ona mi daje mir i ravnotežu, podsjeća me na to tko sam, čak i kad sve oko mene postane zahtjevno.” Ema se bavi i fotografijom, a najradije bilježi motive prirode i životinja: “Priroda ne glumi, ona je iskrena. To me privlači: u tišini objektiva vidiš ono što je istinski, bez filtera.”

U svemu što radi važno joj je pronaći ravnotežu između discipline i kreativnosti:
“Sve se to isprepliće. Nema recepta, jednostavno naučiš žonglirati. Mislim da to dolazi s godinama, iskustvima i ljudima koji te oblikuju.” U njezinu životu posebno mjesto zauzima majka, žena čija snaga i predanost ostavljaju dubok trag: “Mama je moj najveći uzor. Bila je među prvima koji su stali u obranu domovine, pridonijela u ustrojavanju 114. brigade i organizirala prvu priručnu bolnicu u Splitu. Njezin mi je primjer pokazao što znači služiti i dati sebe drugima.”

Danas, dok stoji na početku časničke karijere, Ema planira nastaviti istraživački rad i jednog dana doktorirati. Posebno je zanima područje interpersonalne neurobiologije i psihoterapije: “Veselim se svakom novom danu i svakom novom izazovu. Svaka faza života ima svoj red i smisao, samo treba biti strpljiv i vjerovati procesu.”

Na kraju razgovora izgovara misli koje ostaju dugo nakon što on završi:

“Život je dinamičan i nepredvidiv, potrebno mu se prilagođavati, ali i izvlačiti najbolje iz njega. Sve se svodi na ono da budeš svoj, činiš dobra djela i pomogneš komu možeš, a život ti to višestruko vrati kroz odnose, ljude i prijateljstva. Ako ne probaš i nisi ustrajan, odnosno ako sumnjaš u sebe, definitivno nećeš napraviti ništa. Umjesto toga, ako se boriš i daješ sve od sebe, uvijek će se nešto iskristalizirati i pojaviti kao logičan nastavak priče. Svaki novi dan je izazov, ali važno je ustrajati i slijediti svoje snove, koliko god put bio težak, no ono najvažnije je ne bojati se i ne odustajati. Napor se uvijek isplati. Per aspera ad astra – Preko trnja do zvijezda.”

Dok govori o svojim planovima i snovima, jasno je da u njoj postoji tiha sigurnost – ona koja ne traži pažnju, nego jednostavno djeluje. Ima mir psihologa i odlučnost vojnika, a u svemu što radi vidi smisao služenja. Ema Magdalena ne traži put bez prepreka, ona ih svladava, svjesna da se svaki korak vrijedan pamćenja gradi zalaganjem i dosljednošću.

Tekst: Ines Grossi; Foto: Tomislav Brandt, privatna arhiva