Osim što su ispaljivali pojedinačne topovske kugle, ratni brodovi XVII. i XVIII. st. spajali su ih u različite kombinacije koje su teško oštećivale protivnička plovila

Biti topnik na ratnom brodu u XVII. i XVIII. stoljeću prije svega je značilo puno teškog fizičkog naprezanja. To se podjednako odnosilo na obuku i borbeno djelovanje. Štoviše, tijekom obuke i vježbi, kad se punjenje topa samo simuliralo, zadatak je bio još teži. Naime, kako nisu ispaljivali kugle, topovi se nisu sami ni vraćali u stražnji položaj, tj. unutar palube. S obzirom na to da su se punili preko usta cijevi, taj je položaj bilo nužno postići i tijekom vježbi. Zato je posluga tijekom obuke i vježbi imala dodatni zadatak: vući top u paljbeni položaj, a potom u položaj za punjenje. Pritom se mora imati na umu da su svi brodski topovi postavljeni na drvene lafete s kotačima imali masu veću od tone. Punjenje topa preko usta cijevi bilo je puno složenije nego što je danas punjenje preko zatvarača. Stoga je svih pet članova posluge topa imalo svoju zadaću. Da bi se povećala brzina paljbe, svih pet moralo je svoj dio posla praktički obaviti automatski. Svaki član posluge imao je svoj broj, koji je označavao redoslijed postupka tijekom punjenja. Član broj tri morao je tankom šipkom očistiti otvor u koji je sipan barut koji je služio za opaljenje, pa je imao položaj na samom kraju cijevi s gornje strane. Nakon što bi očistio otvor (zapravo rupu), na nju bi stavio prst, kojeg je od vrućine štitio debeli kožnati naprstak. Potom bi član broj dva morao motkom nazvanom crv (engl. worm) očistiti cijev od ostataka prijašnjeg pucnja. Naziv crv došao od dviju spirala na vrhu metalne šipke. To nije bila bezopasna zadaća jer je nakon dulje uporabe topa znalo u cijevi ostati dovoljno neizgorenog baruta da dođe do sekundarne eksplozije koja bi šipku velikom brzinom izbacila iz cijevi. Potom bi član broj jedan mokrom spužvom koja se nalazila na vrhu drvene šipke temeljito očistio cijev. Voda je trebala i smanjiti temperaturu kako ne bi došlo do spontanog opaljenja tijekom punjenja. Suhom bi spužvom vodu iz cijevi uklonio član broj dva. U bitkama su se topovske cijevi toliko zagrijavale, posebno ako je brzina paljbe bila veća od dvije kugle u pet minuta, da bi voda isparila sama.

Opasni ostaci baruta

Zadaća člana broj pet bila je pripremiti barutno punjenje koje bi na zapovijed glavnog topnika donio do topa. Kod nekih bi ratnih mornarica barutno punjenje u cijev ubacio član broj četiri, a kod nekih broj dva. Prvi postupak ubrzavao je punjenje pa se češće primjenjivao. Potom bi član broj jedan nabijačem (engl. rammer) lagano potisnuo barutno punjenje do kraja cijevi. To je bio najopasniji dio punjenja jer topnici nikad nisu mogli biti sigurni je li cijev dovoljno hladna da ne dođe do samoopaljenja. Nakon što je barutno punjenje bilo sigurno ubačeno, dolazio je prvi sloj krpa ili platna koje je služilo kao svojevrstan čep, tj. zaštita da kugla ne dođe u izravan kontakt s barutnim punjenjem. Naime, tijekom ubacivanja kugle u cijev znalo je dolaziti do iskrenja koje je moglo aktivirati barutno punjenje. Nakon ubacivanja krpa ubacivala se kugla. U pravilu je svaki top imao svoje kugle. Usto, u kompletu je bila i posebna šablona koja je točno odgovarala kalibru cijevi. Teoretski, prije punjenja kugle u top glavni je topnik trebao šablonom provjeriti je li kugla odgovarajućeg promjera. No tijekom bitke to se u pravilu nije poštivalo. Stoga su u posebnim postoljima uz svaki top stajale naslagane njegove kugle. Nakon što bi kugla bila ubačena u cijev, član broj dva nabijačem bi je vrlo lagano gurnuo do platnenog čepa. Potom bi, teoretski, posluga morala ubaciti još jedan platneni čep. No, kad su nastojali ispaliti što više hitaca, taj bi se dio postupka u pravilu preskočio. Potom bi glavni topnik usuo barut u rupu na kraju cijevi i top je bio spreman za opaljenje. S obzirom na to da su bile inertne, kugle su se nalazile u neposrednoj blizini topova. No, barutna su se punjenja čuvala u posebnim prostorijama u središnjem i najzaštićenijem dijelu broda. Zadaću njihova donošenja do topova imali su najmlađi članovi posade, uglavnom stari između deset i 14 godina. Barut se prenosio u drvenim posudama kako bi ga se zaštitilo − manje od vode, a više od vatre i iskri.

Novo označavanje

Nakon što je top bio pripremljen, posluga ga je morala s pomoću drvenih kolotura i užadi postaviti u položaj za opaljenje. Glavni topnik potom bi naciljao i potpalio barut, čija bi eksplozija aktivirala barutno punjenje i uslijedilo bi opaljenje. Donekle precizno ciljanje brodskim topovima moglo se obaviti samo na vrlo mirnom moru kad nije bilo ljuljanja broda. I bilo je učinkovito samo protiv nepokretnih ciljeva kao što su bile pomorske utvrde. Pomorski su se dueli vodili na malim udaljenostima od nekoliko desetaka do nekoliko stotina metara. Pritom je važnija od ciljanja bila brzina paljbe. Veliki i vrlo veliki ratni brodovi s više paluba na kojima su se nalazili topovi primjenjivali su taktiku plotuna kako bi što više oštetili protivnički brod. To je značilo da su sve posluge na jednom boku jedne palube morale u što manje vremena napuniti topove kako bi bili spremni za istodobno opaljenje. Nakon što bi bitnice s paluba opalile, brod bi se okrenuo kako bi mogao ispucati bitnice s drugog boka. Krajem XVII. st. postupno je napušteno označavanje topova imenima kao što su kartauna ili falkon. Umjesto toga uvedena je klasifikacija prema promjeru cijevi ili masi projektila što je donekle omogućilo standardizaciju streljiva, barem unutar svake vojske. Standardizacija kalibara i streljiva omogućila je masovnu proizvodnju jer se više nije moralo za svaki pojedini top praviti odgovarajuće streljivo. Barem je tako bilo teoretski, a tijekom XVIII. st. sve više i u praksi. To se posebice odnosilo na brodsko topništvo, gdje nije bilo mogućnosti redovite dopune streljiva. Ono što je ukrcano tijekom isplovljenja moralo je biti dostatno do povratka broda u matičnu luku ili barem u neku od baza njegove ratne mornarice. A i tad je bilo upitno ima li u skladištima baze odgovarajućeg streljiva. To se prije svega odnosilo na topovske kugle jer je barut bio standardiziran.

Samo kinetička energija

Streljivo brodskog topništva u XVII. i XVIII. st. bilo je vrlo jednostavno. Osnova su mu bile metalne kugle iako su neke ratne mornarice još uvijek rabile i kamene. Do kraja XVII. i početka XVIII. st. gotovo sve europske vojske usvojile su masovnu proizvodnju metalnih kugli postupkom lijevanja. Kugle nisu imale eksplozivno punjenje pa su na cilj djelovale isključivo kinetičkom energijom. A to je značilo da se povećanje učinkovitosti moglo ostvariti povećanjem mase kugle, povećanjem brzine leta ili kombinacijom tih dvaju rješenja. Najbolji su se učinci ostvarivali ako je kugla imala nešto manji promjer od kalibra cijevi. Premali promjer značio je da se dio energije barutnih plinova nastalih tijekom eksplozije barutnog punjenja gubio kroz zazor između cijevi i kugle te kugla nije dobivala najveću moguću početnu brzinu. Zbog toga se smanjivala učinkovitost topa. No, barem nije bilo opasnosti za poslugu topa, barem ne onakve kao u slučaju uporabe kugle čiji bi promjer bio nešto veći od kalibra cijevi. Posluge su u žaru borbe mogle nagurati takvu kuglu u vruću cijev (metal se zagrijavanjem širi i postaje mekši), što bi dovelo do zaglavljenja kugle i eksplozije topa. Pa čak i kad bi kugla izletjela, vjerojatnost teškog oštećenja cijevi bila je vrlo velika.

Kako postati laka meta

Prve metalne kugle uporabila je 1450. godine francuska vojska na poticaj artiljerijskog inženjera Samuela Besha. Tijekom XVIII. stoljeća, s pojavom topova s ožlijebljenom cijevi te napose topova sa zatvaračem, kugle su istisnute iz uporabe te su zamijenjene topničkim granatama. Posluge brodskih topova na raspolaganju su imale i streljivo koje su činile dvije kugle spojene lancem. To je streljivo bilo posebno učinkovito protiv jedara i jarbola zato što se tijekom leta brzo rotiralo te je moglo prouzročiti veliku štetu. Isto tako, bilo je učinkovito i u “čišćenju” palube. Postojalo je nekoliko osnovnih vrsta: dvije, tri ili rijetko više klasičnih kugli spojenih lancem, te dvije polovine kugle spojene lancem. Zbog specifičnosti leta, kugle spojene lancem bile su učinkovite samo na manjim udaljenostima zato što su tijekom leta brzo gubile energiju.

Vrlo sličan učinak postizao se uporabom dviju kugli spojenih metalnom šipkom. Zapravo je u brodskom topništvu ta vrsta streljiva bila učinkovitija, posebno protiv jedara, jarbola, pa i užadi, čije bi prekidanje znatno oslabilo manevarske sposobnosti broda. Precizan pogodak dviju kugli spojenih šipkom s dovoljno male udaljenosti ili iz topa velikog kalibra mogao je rušiti i jarbole, čiji bi pad na glavnu palubu znatno otežao djelovanje posade tijekom bitke. Pad jarbola preko boka broda u more često bi ili zaustavio brod ili ga toliko usporio da bi postao gotovo nepokretna meta. Osim toga, platnena jedra koja su pala na palubu znatno su povećavala opasnost od izbijanja požara. Brodski topnici koristili su za “čišćenje” paluba i karteču (engl. grapeshot) napravljenu od više manjih kugli umotanih u platnenu vreću oko metalne šipke. Na vrhu šipke bila je pločica koja je omogućavala guranje karteče u cijev, a na dnu velika ploča koja je odgovarala kalibru cijevi. Karteča je bila vrlo učinkovita na malim udaljenostima protiv brodske posade na otvorenoj palubi jer tamo praktički nije bilo zaklona. Učinkovitost se povećavala prilikom ispucavanja iz topa koji je bio u visini palube ili blago iznad nje.

Mario Galić