Južnoafrička ratna mornarica (South African Navy – SA Navy) danas je uglavnom regionalna ratna mornarica s ograničenim sposobnostima djelovanja na otvorenom moru. No, nabave novih plovila, kao i neke koje su planirane, mogle bi itekako povećati njezine sposobnosti

Južnoafrička Republika zauzima važan geostrateški položaj. Sjecište je pomorskih putova na južnoj hemisferi te je okružena trima velikim oceanima – Indijskim, Atlantskim i Južnim. Iako nije otočna zemlja, više od 90 % robne razmjene sa svijetom odvija se preko morskih luka, što je velikim dijelom odredilo smjer razvoja njezine mornarice. Važnost geostrateškog položaja Južnoafričke Republike očituje se u njezinim pomorskim zonama, morskim resursima, morskoj ekologiji i zaštiti te pomorskoj trgovini.
Južnoafrička Republika je 1994. godine Aktom o pomorskim zonama proglasila isključivi gospodarski pojas (Exclusive Economic Zone – EEZ) na 200 NM od obalnih (polaznih) crta oko svojih obala te svojih područja u Južnom oceanu. To su otoci Marion i Prince Edward, smješteni oko 1150 NM jugoistočno od matičnog kopna. Akt također pokriva unutarnje vode, teritorijalne vode (12 NM), vanjski pojas (24 NM), isključivi gospodarski pojas i kontinentalni šelf. Isključivi gospodarski pojas obuhvaća 1 533 000 km², a kontinentalni šelf oko 880 000 km², što je ukupno oko 2 400 000 km² morskog prostranstva u kojem Južnoafrička ratna mornarica mora provoditi jurisdikciju svoje zemlje.

Prvi dani i aparthejd
Mornarica je osnovana dvanaest godina nakon proglašenja neovisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva. Bilo je to 1. travnja 1922., nakon spajanja sedam kraljevskih mornaričkih dragovoljačkih pričuvnih postrojbi. U Drugom svjetskom ratu prvotno je bila poznata pod nazivom Mornaričke obrambene snage, koje su se 1. kolovoza 1942. razvile u Južnoafričke mornaričke snage. Bile su odgovorne za protuminsku borbu, protupodmorničku borbu, pomorske ophodnje te pružanje zaštite pomorskim konvojima. Južnoafričke mornaričke snage postale su 1951. godine Južnoafrička ratna mornarica. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih Južnoafrička ratna mornarica bila je mala, ali sposobna i dobro koncipirana, optimalne veličine. Iako su 1977. tadašnjem rasističkom režimu i državi uvedene sankcije na uvoz naoružanja, ostala je jedna od elitnih manjih ratnih mornarica u svijetu, s prilično naprednim naoružanjem.
Ipak, sankcije i eskalacija Graničnog rata, koji je počeo 1969. i s vremenom doveo do drastičnog smanjivanja izdvajanja za mornaricu, okrenule su fokus prema obalnim zadaćama i pružanju potpore Južnoafričkim oružanim snagama u Graničnom ratu. Završetak Graničnog rata 1989. godine doveo je do daljnjeg smanjivanja izdvajanja. Raspušteno je Mornaričko pješaštvo, ugašena dva mornarička zapovjedništva i zatvorene mornaričke baze u Cape Townu i Walvis Bayu.

Regionalna sadašnjost
Južnoafrička ratna mornarica danas je uglavnom regionalna ratna mornarica s ograničenim sposobnostima djelovanja na otvorenom moru. Osim razvijanja i održavanja tradicionalnih zadaća, promiče mir, sigurnost i stabilnost u regiji i na kontinentu te provodi nadzor i zaštitu južnoafričkih gospodarskih interesa na moru. U svojem sastavu ima oko 7700 časnika, dočasnika i mornara te oko 1000 pripadnika djelatne pričuve. Temeljnu borbenu komponentu čine četiri njemačke suvremene fregate klase Valour sa stealth značajkama izgrađene u njemačkom brodogradilištu Blohm+Voss i tri njemačke podmornice klase Heroine. Operativnu snagu dopunjavaju tri znatno starija ophodna broda za otvoreno more klase Warrior izraelske proizvodnje. Za potrebe zaštite i nadzora obale i morskih luka koristi se 21 obalno plovilo klase Namacurra i tri ophodna broda klase T. U sastavu mornarice djeluje i specijalizirana postrojba za brzo mornaričko djelovanje (Maritime Reaction Squadron), opremljena amfibijskim sredstvima, malim lakim plovilima i osposobljena za ronilačke aktivnosti. Koristi se uglavnom za specijalne intervencije na moru i priobalju te humanitarne i spasilačke misije.
Iako i u Južnoafričkoj Republici, vezano uz oružane snage, postoji problem ograničenih financijskih resursa, mornarica planira idućih godina nabaviti tri obalna i tri izvanobalna ophodna broda u sklopu Projekta Biro. Zahvaljujući nabavi, u suradnji s ostalim državnim službama i agencijama za nadzor mora, učinkovitije bi mogla zaštititi južnoafričke gospodarske interese na moru. Stoga su i započeli projekti s ciljem jačanja kapaciteta mornaričkih baza. Na koncu, bez obzira na stanje u mornarici, geostrateški položaj Južnoafričke Republike uvijek će, kao i u Prvom i Drugom svjetskom ratu pa i prije, igrati važnu ulogu u mogućim globalnim krizama.

Mornaričke baze
Iako je Zapovjedništvo RM-a smješteno u Pretoriji, najveća je pomorska baza u Simon’s Townu. Ona ima značaj glavne pomorske baze te kapacitete za cjelovitu potporu mornaričkim snagama. U bazi su, s ciljem smanjenja troškova, smještene sve značajnije pomorske snage te bazirane nove fregate i podmornice koje se opremaju za punu operativnost na moru. Sastavni dio baze je i remontno brodogradilište.
Angažiranjem snaga mornarice u borbi protiv piratstva i pružanju zaštite u području Mozambičkog kanala, javila se potreba za obnovom i dovođenjem u punu operativnu uporabu manje mornaričke baze u Durbanu na istočnoj obali Južnoafričke Republike. Kapaciteti i operativne sposobnosti te baze smanjeni su 2002. na razinu mornaričke stanice zbog smanjenja troškova. Međutim, zbog velike udaljenosti pomorske baze u Simon’s Townu u odnosu na istočnu obalu, 2012. je odlučeno bazu u Durbanu osposobiti za stacioniranje snaga koje će operativno pokrivati istočnu obalu i područje Mozambičkog kanala. Dovođenjem Durbana u punu uporabu stvorit će se uvjeti za baziranje triju ophodnih brodova klase Warrior i potporu ostalim plovilima. Fokus razvoja baze bit će na opremanju za smještaj obalnih i odobalnih ophodnih brodova koji će se nabavljati idućih godina.
Potporu u prihvatu i privremenom baziranju brodova pružat će mornarička stanica u Porth Elizabethu te manji kapaciteti za prihvat brodova u Saldanha Bayu, Richards Bayu, Cape Townu i East Londonu koji će imati mogućnost osnovne potpore za šest predviđenih obalnih ophodnih brodova.

Najveći u povijesti
Što se tiče flote, najveće je plovilo opskrbni SAS “Drakensberg” (A301) s dimenzijama od 147 m duljine, 19,5 m širine i 7,9 m gaza. To je ujedno i najveći dosad izgrađen vojni brod u Južnoafričkoj Republici (u brodogradilištu u Durbanu). Porinut je 1986., a u operativnu uporabu ušao je 1987. godine. Istisnina praznog plovila iznosi 6000 tona, a punog 12 500 tona. Postiže najveću brzinu od 22 čvora, a najveći doplov iznosi 8000 NM brzinom od 15 čvorova. Naoružan je četirima lakim topovima Oerlikon 20 mm GAM-BO1 i strojnicama od šest do 12,7 mm. Uz osnovnu namjenu potpore i opskrbe na moru, koristi se u zadaćama traganja i spašavanja te spašavanja u kriznim situacijama. Ima mogućnost prijevoza desantnih i ronilačkih brodica, gumenjaka te dvaju helikoptera tipa SA 330H/J Oryx za vertikalnu potporu iz zraka koji polijeću s pramčane i krmene helikopterske palube.
Za potrebe hidrografsko-istraživačkih radova Južnoafrička Republika koristi namjenski brod SAS “Protea” koji je u operativnu uporabu ušao još 1971. godine. Namijenjen je za hidrografska istraživanja u svrhu prikupljanja oceanografskih podataka. Opremljen je specijalnom opremom i sustavom Polaris te istraživačkom brodicom i opremom za rad s helikopterom Alouette III koji ima mogućnost slijetanja na helidromsku postaju. Posebno ojačan trup dimenzija 79,3 m duljine,15 m širine i 4,7 m gaza građen je za plovidbu i u ledenim područjima hladnih mora. Ima punu istisninu 2733 t, a doplov 12 000 NM uz brzinu od 11 čvorova.

Fregate ili korvete?
Okosnicu površinskih snaga za zaštitu suverenosti i suverenih prava na moru čine četiri fregate modularnog koncepta klase Valour (MEKO A200 – SAN) koje su dio programa moderniziranja mornarice. Iako su u drugim mornaricama kategorizirane kao fregate, u južnoafričkoj su označene kao korvete. Nabava je započela ugovorom iz 1999. godine. Dvije fregate, SAS “Amatola” (F145) i SAS “Spioenkop” (F147), izgrađene su u brodogradilištu Blohm+Voss u Hamburgu, a SAS “Isandlwana” (F146) i SAS “Mendi” (F148) u brodogradilištu Howaldtswerke u Kielu. Dimenzijama od 121 m duljine, 16 m širine i 5,95 m gaza s punom istisninom od 3590 t postižu najveću brzinu od 28 čvorova, a najveći doplov iznosi 7700 NM uz brzinu od 15 čvorova. Pogonjene su kombiniranim pogonom koji čine dva dizelska motora MTU 16V 1163 TB93 od 16 102 KS i plinska turbina GE LM 2500 od 26 820 KS. Oni prenose silu poriva na dvije osovine s prekretnim vijcima te na vodomlazni propulzor.

Oprema iz Europe
Brodovi su opremljeni senzorskim površinskim sustavima radarskog i optoelektroničkog nadzora i praćenja Thales Naval France MRR-3D NG u frekvencijskom pojasu G. Tu je i kombinirani radarski i optoelektronički sustav za pretragu i praćenje Reutech RTS 6400 Monopulse u frekvencijskom pojasu I/J. Imaju integriran IFF sustav prepoznavanja prijateljskih i protivničkih objekata/ciljeva te sustave podvodne lokacije (sonar) Thales UMS 4132 Kingklip. Među opremom je i sonar za detekciju i izbjegavanje podvodnih zapreka i objekata MDS 3060. Za elektroničko ratovanje i obranu opremljeni su sustavima elektroničkih protumjera i elektroničkih mjera potpore Saab Grintek Avitronics SME 100/200 ESM te sustavima lansirnih ometača Saab Grintek Avitronics MRL Super Barricade. U sustavu naoružanja nalazi se top OTO Breda 76 mm, dvostruki 35 mm Denel (CIWS) top za tvrdu obranu od zračnih ciljeva, 20 mm top Oerlikon, osam lansera raketa MBDA MM40 Exocet Block 2 SSM sa šesnaest vertikalnih lansera Umkhonto SAM. Nose helikoptere tipa Super Lynx 300 (mogu nositi dva).

Izvorno iz Izraela
U operativnoj su uporabi i brodovi klase Warrior SAS “Isaac Dyobha”, SAS “Makhanda” i SAS “Galeshewe” izgrađeni od 1979. do 1986. prema izvornom izraelskom projektu raketnih čamaca klase Sa’ar 4. Rekonstruirani su zbog potreba za odobalnim ophodnim brodovima. Dimenzije iznose 62,2 m duljine, 7,8 m širine i 2,4 m gaza, a s punom istisninom od 450 t postižu najveću brzinu od 32 čvora dok im je najveći doplov 3600 NM ekonomskom brzinom. Pogone ih četiri dizelska motora Maybach MTU 16V 965 TB91 snage 15 000 KS koji prenose pogon na četiri osovine.
Na mjesto lansera raketa Skerpioen postavljene su gumene brodice te je omogućen prostor i za smještaj tima za ukrcaj na sumnjive brodove. Brodovi su naoružani topom OTO Melara 76 mm, dvama topovima 20 mm Oerlikon i dvjema teškim strojnicama MGs 12,7 mm. Od sustava za elektroničke protumjere imaju ACDS sustave mamaca i sustave ometača Rattler. Za motrenje i navođenje koriste se radari izraelske proizvodnje Elta EL/M 2208 u frekvencijskom pojasu E i F, a za upravljanje sustavima naoružanja radare Selenia RTN 10X u frekvencijskom pojasu I/J.

Rekonstrukcija prije obnove
Rekonstrukcija omogućuje operativnu uporabu Warriora dok se flota ophodnih brodova ne obnovi u skladu s Projektom Biro. Obalni ophodni brodovi trebali bi biti duljine oko 40 m, a odobalni bi trebali imati duljinu veću od 60 m što se na temelju iskustva kod klase Warrior pokazalo potrebnim za otvoreno more.
Kao obalni ophodni brodovi u operativnoj su uporabi od 1996. godine tri broda klase 3 T Craft, SAS “Tobie”, SAS “Tern” i SAS “Tekwanw” katamaranskog (dvostrukog) trupa, građeni od pojačane stakloplastike. Sva su tri izgrađena u brodogradilištu T-Craft International u Cape Townu. Duljina brodova iznosi 22 m, širina sedam metara, gaz 0,9 m, a imaju punu istisninu 36 t. Pogonjeni dvama dizelskim motorima ADE 444 Tl 12V od 2000 KS i dvama vodomlaznim propulzorima Hamilton postižu najveću brzinu od 32 čvora. Najveći doplov iznosi 530 NM uz brzinu od 22 čvora. Od naoružanja opremljeni su teškom strojnicom MG 12,7 mm, a za nadzor morske površine i navigaciju koriste radar Racal Decca u frekvencijskom pojasu I.

Rijeke na moru
Lovci mina klase River naručeni su 1978. kao istraživački brodovi Ministarstva prometa. To je učinjeno kako bi se zaobišao embargo na uvoz naoružanja. Prvotno su nazvani “Narvos”, s brojevima od jedan do četiri. Prva dva broda transportirana su iz njemačke u Durban, preostala su dva izgrađena u Durbanu te su činili prvi istraživački odred. Po rijekama Umkomaasu, Umhlotiju, Umgeniju i Umzimkuluu preimenovani su 1982., dok su 1988. formalno postali brodovi u sastavu mornarice. Istisnina iznosi 380 tona, a duljina 48 m, širina 8,5 m i gaz 2,5 m. Pogonjeni su dizelskim motorima MTU 12V 652 TB81 od 4515 KS koji prenose silu poriva na dva Voith Schneiderova propulzora koji im omogućuju iznimne manevarske sposobnosti i u plovidbi i u pozicioniranju. Najveća brzina iznosi 16 čvorova, a najveći doplov 2000 NM brzinom od 13 čvorova. Naoružani su topom Oerlikon 20 mm GAM-BO1 i dvjema strojnicama kalibra 12,7 mm. Od radarskih sustava imaju navigacijski radar Decca u frekvencijskom pojasu I, a za podvodno pretraživanje i snimanje koriste visokofrekvencijske konične sonare Klein VDS. U svrhu podvodnog pretraživanja i identificiranja koriste daljinski upravljano podvodno vozilo PAP 104 (Poisson Auto-Propulsé) francuske proizvodnje.
Za potrebe ophodnji u priobalnom pojasu koriste se lučki ophodni brodovi klase Namacurra izgrađeni početkom 80-ih godina. Duljina brodova iznosi devet metara, širina 2,7 m, gaz 0,8 m, a puna istisnina pet tona. Pogone ih dva izvanbrodska Yamahina motora od 380 KS kojima postižu brzinu od 32 čvora, a doplov iznosi 180 NM uz brzinu od 20 čvorova. Naoružani su teškim strojnicama MG 12,7 mm i dvjema lakim strojnicama MGs od 7,62 mm. Za motrenje i navigaciju koriste radare Furuno u frekvencijskom pojasu I.

Tri podmornice
Južnoafrička mornarica je u okviru programa modernizacije između 2004. i 2008. naručila i uvela u operativnu uporabu tri njemačke podmornice klase 209 tipa 1400 MOD (SA) (SSK) koje je nazvala klasom Heroine. Naručene su od njemačkog konzorcija koji čine Howaldtswerke Werft, TNSW i Kockums iz Kiela. Podmornice nose nazive i oznake SAS “Manthatisi” (S101), SAS “Charlotte Maxeke” (S102) i SAS “Queen Modjadji” (S103) i imaju po 30 članova posade. Dimenzije iznose 62 m duljine, 7,6 m širine te 5,8 m visine, istisnina 1454 t, a mogućnost najveće dubine ronjenja iznosi 500 m. Pogone ih četiri MTU dizelska motora 12V396 koja im daju snagu od 6100 KS na jednu osovinu. Postižu najveću brzinu od deset čvorova u površinskoj vožnji te 22 čvora u podvodnoj vožnji, dok za tihi pogon koriste električni Siemensov motor napajan preko baterija punjenih četirima alternatorima glavnih dizelskih motora. Naoružane su torpedima Atlas Elektronik SUT 264 od 533 mm za protupodmorničku i protubrodsku borbu. Mogu nositi 14 torpeda koji se mogu lansirati iz devet torpednih cijevi. Integrirani borbeni sustav Atlas Elektronik ISUS 90-45 omogućuje korištenje podataka za navigaciju i automatsko integriranje senzora upravljanja i navođenja kao i sustave kontrole uporabe naoružanja.

Periskopi vide sve
Podmornice imaju po dva periskopa od kojih je jedan trupne izvedbe SERO 400 za bojna djelovanja i jedan netrupne izvedbe OMS 100 za motrenje i traganje. Tu je i optronički sustav Carl Zeiss kojim su periskopi integrirani s televizijskom HD kamerom i toplinskim pokazivačem treće generacije. Televizijska kamera giroskopski je stabilizirana po azimutu i elevaciji. Periskopi imaju automatizirano upravljanje te im je potrebno kratko vrijeme za aktivno motrenje. Za navigaciju se koristi radarski sustav frekvencijskog pojasa I, a za podvodnu lokaciju i navođenje podvodni aktivni i pasivni lokatori. Atlas Elektronik CSU 90 SONAR modularne je izvedbe i ugrađuje se uzdužno na bok trupa podmornice s modulima od 0,5 metara. Sonar je visoke osjetljivosti i s mogućnošću detekcije tihih objekata na velikim udaljenostima te u uvjetima dubokih i litoralnih voda uz azimutnu razlučivost 1. stupnja. Od sustava za elektroničko ratovanje raspolažu ELINT sustavom Saab Grintek Avionics UME-100 ESM čije su antene integrirane u periskopsku konstrukciju pa postoje mogućnosti azimutnog skeniranja objekata. Sustav ima antenu za mjere elektroničke potpore (ESM) i antenu radar detektora te upravljačke jedinice za elektroničko djelovanje.
Iako Južnoafričkoj Republici ne prijeti nikakva vanjska ugroza, zbog opisanog geostrateškog položaja mornarica je u proteklih desetak godina nabavila neke iznimno moderne plovne jedinice. Zahvaljujući njima, istodobno može sudjelovati u međunarodnim operacijama te učinkovito nadzirati velika morska prostranstva pod jurisdikcijom svoje zemlje. Podrazumijeva se, međutim, zadržavanje sposobnosti izvršavanja tradicionalnih zadaća zbog uvijek mogućih ugroza na globalnoj razini.

---

Mornaričke zračne snage

U sastavu zračnih snaga nalaze se helikopteri Westland Super Lynx za borbena djelovanja koji su zračna potpora fregatama klase Valour (MEKO A200 – SAN). Helikopteri postižu operativnu brzinu od 263 km/h, dolet od 610 km i operativnu visinu letenja od 3658 m. Opremljeni su radarskim i optoelektroničkim uređajima za detekciju i identifikaciju objekata te procjenu štete, kao i elektroničkim uređajima za traganje i protupodmorničku borbu. Od naoružanja koriste strojnice M3M od 12,7 mm na bočnim otvorima.
Za potporu i opskrbu Južnoafrička Republika koristi helikoptere Aérospatiale SA 330E/H/J ORYX operativne brzine 258 km/h, operativne visine letenja 4800 m i doleta 550 km te 730 km s dodatnim bočnim spremnicima. Opremljeni su navigacijskim i motrilačkim radarom, a od naoružanja imaju dvije lake strojnice LMG od 7,62 mm.
Zrakoplovnu potporu u aktivnostima traganja i spašavanja pružaju zrakoplovi Douglas Jet Prop DC-3 AMI koji imaju približni dolet od 2000 km uz operativnu brzinu od približno 300 km/h. Zrakoplovi su nenaoružani te opremljeni radarima za traganje i detekciju Bendix RDR 1400, kao i meteorološkim radarom.

---

Za posebne zadaće
Južnoafrička mornarica u svojem sastavu ima pomorski odred za posebne zadaće. Njegove su glavne zadaće očuvanje mira djelovanjem na moru, boarding operacije u svrhu suzbijanja ilegalnih radnji na moru, humanitarne operacije te operacije sprečavanja posljedica prirodnih katastrofa. Čine ga tri specijalizirana odjeljka: odjeljak brodica (OBD), snaga brzog odgovora (RFD) i ronilaca. Ostale dodatne zadaće odreda jesu zaštita štićenih osoba na moru (VIP) te nadzor i zaštita zabranjenih i štićenih područja.

---

Ljubomir OSTOVIĆ, Danijel NEKIĆ