Osim višenamjenskog lovca Chengdu J-10, postoji još jedan kineski “broj 10” projekt koji se čuvao u tajnosti i prošao gotovo neprimijećen od javnosti, velikim dijelom i zato što nije bio toliko spektakularan kao projekt lovca. To je prvi projekt kineskog “čistokrvnog” borbenog helikoptera – Z-10. Sada se pak čini da se sam proizvođač, Changhe Aircraft Industries Group (CAIG) uvelike trudi da projekt iziđe iz tajnosti

Projekt Z-10 je vrlo zanimljiv pod više vidova: to je prvi borbeni helikopter koji je Kina razvijala od samog idejnog rješenja; konstruiranje borbenog helikoptera zbog kompleksnosti se danas smatra najvišom razinom razvoja neke zrakoplovne industrije, barem što se helikoptera tiče, a to je i prvi borbeni helikopter koji će se naći u inventaru kineskih oružanih snaga od 1998. godine. Slično kao i s J-10, u javnosti su se pojavljivale vrlo mutne fotografije, djelomično namještene u montaži, tako da se govorilo da je Z-10 zapravo kopija Aguste A 129 Manguste, Eurocopter Tigera ili čak južnoafričkog Rooivalka. Te su spekulacije, iako na kraju pogrešne, imale korijene u dotadašnjoj kineskoj politici razvoja i proizvodnje zrakoplova, koja se uglavnom oslanjala na licencnu proizvodnju već dokazanih letjelica, uz vrlo ograničene modifikacije, koje su rijetko obuhvaćale veće konstrukcijske zahvate. Za razliku od J-10, Z-10 nikad nije pratilo toliko zanimanje javnosti, tako da su poznati samo dijelovi razvojnog puta projekta. S druge strane, razvoj i uvođenje u operativnu uporabu Z-10 za kineske oružane snage jednako su važni kao i proizvodnja J-10.

Razvojni put
Dosta je neobično što Kina u svom inventaru, s obzirom na veličinu zemlje, nema klasičnog borbenog helikoptera. Za vatrenu potporu, od helikoptera, upotrebljavaju se Z-9 (licencno proizveden Eurocopter Dauphin) i Mi-17, koji imaju vrlo ograničene mogućnosti borbenog djelovanja. S obzirom na to zrakoplovstvo kineskih oružanih snaga, početkom devedesetih godina XX. stoljeća, formira specifikacije za novi borbeni helikopter. Ubrzo se oznaka Zhishengji-10 (koja se može prevesti kao okomito polijećući ili helikopter-10) ili skraćeno Z-10 povezuje s tim programom. S druge strane, ta se oznaka, zbunjujući, povezivala i sa srednjim transportnim helikopterom koji se nazivao i Z-12. Kinezi su u početku pokušali konstruirati helikopter na način po kojem su postali poznati, kopiranjem već dokazanog dizajna. Postoje informacije da su 1990. godine iznajmili jednu AH-1 Cobru od Pakistana za tehničku evaluaciju, no izgleda da, u tom trenutku, njihova tehnološka razina nije dopuštala izradu takvog helikoptera. Godine 1994. s razvojem novog dizajna je počeo Kineski institut za razvoj i istraživanje helikoptera (CHRDI) zajedno s institutima br. 602 i 608. Dok je CHRDI bio zadužen za cijeli program, Changhe je bio glavni autoritet za dizajn i kasniju serijsku proizvodnju. Neki izvori tvrde da je drugi veliki Kineski proizvođač helikoptera Harbin Aircraft Manufacturing Company (HAMC), u najmanju ruku bio uključen u razvoj. Iz toga se da zaključiti da je projekt imao sličnu svrhu kao i američki LHX ili korejski KHP program: trebao je razviti zajedničke tehnološke temelje za razvoj dva moderna helikoptera težine 5,5 do 6 tona u borbenoj i višenamjenskoj/transportnoj inačici.

Kako je razvoj takvog tipa helikoptera bio velik zalogaj za tadašnju kinesku zrakoplovnu industriju, a sam helikopter trebao je ispunjavati visoke kriterije za uporabu u modernom ratnom okruženju, CHRDI i roditeljska tvrtka Changhea AVIC-II, trebali su pomoć u obliku suradnje sa zapadnim proizvođačima. Bez obzira na embargo na uvoz oružja, koji je uveden nakon događaja na trgu Tiananmen 1989. godine, bili su vrlo uspješni u nalaženju partnera. Budući da nije prodan ni jedan dio opreme, bilo je moguće, čak i zapadnim kompanijama, da pomognu u razvoju vojnih projekata, pogotovo onih koji su se ticali pogonske skupine, transmisije i sustava rotora. Prvi ugovor, vrijedan 70-80 milijuna dolara, potpisan je 15. svibnja 1997. s Eurocopterom, a pokrivao je razdoblje od devet godina u kojem bi stručnjaci Eurocoptera pružali pomoć u razvoju sustava rotora. Ta suradnja je proširena 22. ožujka 1999. potpisivanjem 30 milijuna dolara vrijednog ugovora s talijanskim proizvođačem Agusta (sada AgustaWestland), koji je obuhvaćao razvoj transmisije i opsežne analize vibracija. Prema nekim izvješćima, Agusta nije samo razvijala, već je i proizvela tri kompleta transmisije u Italiji i još četiri sklopljene i testirane u Kini. No, unatoč svim tim ugovorima i tehničkoj pomoći, izgleda da je cijeli projekt imao dosta problema, što se može zaključiti po neuobičajenom detalju. Prema izvorima iz južnoafričkog Denela, prije 2001. godine kineske delegacije, sastavljene od predstavnika vojske, zrakoplovstva i raznih industrijskih grana, redovito su dolazile u njihove proizvodne i konstruktorske pogone, također pozivajući južnoafričke stručnjake u kineske gradove Changhe i Harbin. Kinezi su svaki put zahtijevali pogledati Rooivalk, a u tim prilikama intenzivno fotografirali i snimali, postavljajući pitanja koja su uglavnom bila usmjerena na rješavanje problema stabilnosti i performansi topa. Sa sobom su svaki put odnosili svu tehničku dokumentaciju do koje su mogli doći. Takva “suradnja” ne bi bila neobična da Kinezi nisu 2001. godine došli s ponudom da kupe jedan jedini Rooivalk, a što je Denel naravno odbio, jer je bilo jasno da je namjera Kineza bila temeljito proučiti helikopter i tako pokušati riješiti probleme na Z-10. No nije jasno zašto Kinezi nisu potpisali ugovor, kao i s Eurocopterom i Agustom, o tehničkoj pomoći, koji bi ih došao koliko i jedan primjerak Rooivalka. Nakon negativnog odgovora Denela, suradnja je u potpunosti prekinuta.

U međuvremenu, u srpnju 2000., javlja se naziv Chinese Medium Helicopter (CMH) zajedno sa, sada, službenom oznakom Z-10. Cijelu priču su predatavili predstavnici AVIC-II, a na crtežima i dijagramima CMH je više nalikovao na Agusta Bell AB.139. Kao rezultat, ta inačica višenamjenskog helikoptera na Zapadu je postala Z-10, a borbena verzija o kojoj se nagađalo je dobila naziv WuZhuang Zhisheng-10 ili WZ-10 (u prijevodu: helikopter opremljen oružjem). Jedna mogućnost takvog predstavljanja može biti dogovor o podjeli proizvodnje helikoptera i to tako da borbeni proizvodi Changhe, a višenamjenski Harbin. Sada se čini da će zahtjeve CMH ispuniti zajednički kinesko-europski projekt EC.175/Z-15, a izgleda da je razvoj višenamjenske inačice Z-10 obustavljen. Druga opcija, često spominjana u stručnim krugovima, jest da su CHM specifikacije samo paravan da se pravno pokrije pomoć zapadnih kompanija u razvoju kritičnih tehnologija, ili da se izbjegne embargo kojem bi podlijegala bilo kakva asistencija u razvoju borbenog helikoptera. Sve u svemu, nikakvih konkretnih dokaza za ovu teoriju nema, barem ne još, tako da je službena oznaka za borbeni helikopter ostala samo Z-10.

Nakon relativnog zatišja, tijekom kojega se nije moglo čuti ništa novo o projektu Z-10, jedno je službeno priopćenje potvrdilo napredak u razvoju projekta. Naime, sredinom 2001. godine Pratt & Whitney Canada je odabran za dobavljača 10 turbovratilnih motora PT-6C-67C snage 1268 kW, koji su bili namijenjeni kao pogonske skupine za prototipove. Prvi su kompleti trebali biti isporučeni do kraja te godine. Oko prodaje se diglo dosta prašine, a sada State Department prikuplja informacije vezane uz taj posao, te najavljuje da će nakon toga poduzeti odgovarajuće korake. Pratt & Whitney se brani činjenicom da su prodani motori bili namijenjeni za civilni helikopter, a kako se znalo da Kina razvija i borbeni helikopter u P&W su bili uvjereni da će u njih ugrađivati lokalno razvijene pogonske skupine. Otprilike godinu dana poslije pojavljuju se prve glasine na kineskim internet-forumima o prvim uspješnim testovima na zemlji u svibnju 2002., i čini se da je, iako još nepotvrđen, prvi let obavljen 29. travnja 2003., dok je drugi prototip u to vrijeme bio u izradi, no neki taj datum povezuju s prvim letom drugog prototipa. Sveukupno je 2004. proizvedeno šest novih prototipova. Krajem 2003. i početkom 2004. došlo je do kratkog prekida zračnih testiranja. Nakon nekih potrebnih, ali nespecificiranih modifikacija, moguće vezanih uz noseći rotor, Z-10 je ponovo počeo s testiranjem, a treći prototip poletio je sredinom 2005. godine. Svi prototipovi su zajedno skupili više od 400 sati naleta.

Do sada je, čini se, proizvedeno osam prototipova ili pretprodukcijskih helikoptera, i te letjelice prolaze intenzivno testiranje pri Regimenti za testiranje helikoptera (dio kineskog zrakoplovstva) koja je podređena vojnoj oblasti Jingdezhen, u provinciji Jiangxi, gdje se nalaze i Changhe Aircraft Industries Group (CAIG) i Kineski institut za razvoj i istraživanje helikoptera (CHRDI). Također u toj provinciji nalazi se i Regimenta za taktičko testiranje. Zadnja izvješća govore da je dizajn finaliziran i da je proizvodnja odobrena. Prve isporuke se očekuju tijekom ove godine, a ulazak u operativnu uporabu tijekom 2009. godine.

Opis helikoptera
Nakon prvobitnih spekulacija o izgledu helikoptera na temelju loših fotografija, novije i bolje fotografije prikazuju mnogo rafiniraniji dizajn, u obliku dijamanta, sličan američkom RAH-66 Comancheu, ali opet ne s tolikim stealth obilježjima. Vidljivo je da se prilikom dizajniranja trupa dosta pazilo na smanjenje radarskog odraza, tako da se motori nalaze iza glavnog rotora, ispod aerodinamičkog kapotaža (slično kao i kod Mi-38), a uvodnici zraka su smješteni bočno. Time se postiglo, osim smanjenja radarskog odraza, i smanjenje aerodinamičkog otpora, pa je helikopter i vizualno teže uočiti. Helikopter je inače klasičnog dizajna s posadom smještenom u tandem, i to pilot na zadnjem sjedalu, koje je izdignuto u odnosu na prednje, na kojemu je smješten operater sustavima naoružanja. Mala repna greda nagnuta je prema natrag s pravokutnim vrhom i kuglastim izbočenjem s lijeve strane, potrebnim za smještaj repnog reduktora. Repni kotač se nalazi u produžetku repnog stabilizatora, koji je smješten s donje strane repne grede. Repni rotor se nalazi s desne strane i izveden je, kao i kod svih modernijih helikoptera, u obliku slova X. Z-10 je postavljen na neuvlačeći stajni trap klasične konstrukcije. Na bokovima su krila-nosači naoružanja, a svako krilo ima dvije podvjesne točke. Rane fotografije pokazivale su da je barem prvi prototip bio opremljen četverokrakim nosećim rotorom, ali noviji prototipovi svi imaju petokraki kruti rotor, najvjerojatnije napravljen od kompozitnog materijala. Prelazak s četverokrakog na petokraki noseći rotor jest najvjerojatniji uzrok prekida u testiranjima. Vjeruje se da su svi vitalni dijelovi trupa, uključujući kokpit, motore i spremnike goriva, zaštićeni oklopom.

Sustavi
Kao što je već navedeno, u prototipove je ugrađivan turbovratilni motor Pratt & Whitney PT6C-67C, inačica vrlo uspješne obitelji turboprop/turbovratilnih motora PT-6, koji je do sada proizveden u 33 500 primjeraka. Motor ima snagu 1268 kW, što je više nego dovoljno za pogon Z-10, za koji se vjeruje da će imati težinu 5,5 do 6 tona. Motor se sastoji od kompresora, koji je aksijalni i sastoji se od pet stupnjeva, komore izgaranja, jednostupanjske turbine kompresora, te dvostupanjske slobodne turbine i ispušne cijevi. Oprema motora je smještena sa zadnje strane. Motor je također opremljen dvokanalnim FADEC (full authority digital electronic control) sustavom elektroničke kontrole i upravljanja radom, koji omogućava lakšu i efikasniju eksploataciju motora i smanjuje opterećenje posade, a u slučaju otkaza FADEC-a upravljanje preuzima klasični hidro-mehanički sustav. Valja napomenuti da se na prvim fotografijama prototipa vidjela klasična ispušna cijev kružnog presjeka, preko koje je ispuh izlazio s boka helikoptera, dok noviji prototipovi imaju ispušnu cijev okrenutu prema nosećem rotoru, čime se smanjuje temperatura ispušnih plinova, a time i IC odraz. Na fotografijama nije moguće vidjeti da li motori dijele zajedničku ispušnu cijev ili su one individualne. Kako je do sada isporučeno samo deset motora PT6C-67C, što je dovoljno za opremanje pet helikoptera, a postoje informacije da je proizvedeno osam prototipova, postoji vjerojatnost da je na ostatak helikoptera ugrađen kineski motor WZ-9, koji je i razvijan za Z-10, ali je zbog problema u razvoju bila nužna nabavka inozemnih motora. S obzirom na otkrivanje projekta i embarga na izvoz vojne opreme u Kinu, te probleme koje ima P&W zbog prodaje PT-6, Changhe će u serijske Z-10 biti prisiljen ugrađivati WZ-9, ma koliko PT6C-67C bio superiorniji, što bi u konačnici moglo dovesti do znatnije degradacije performansi.

Na helikopter je ugrađen top od 30 mm koji se nalazi ispod nosa. Spregnut je s ciljnikom na kacigi operatera naoružanja. Postojale su spekulacije da će na Z-10 biti ugrađen ruski top GSh-301, što ne bi bilo neobično jer se taj top ugrađuje u Mi-28, a i na Su-27, dakle pojednostavnila bi se logistička potpora, ali su se Kinezi odlučili za razvoj novog topa, o čemu govori i zanimanje za Rooivalkov top. Ostalo naoružanje se nosi na po dvije podvjesne točke ispod krila. Z-10 ima mogućnost nošenja dva tipa višecijevnih lansera nevođenih raketa. Jedanaestocijevni lanser se puni raketama kalibra 57 mm, koje imaju visoko eksplozivnu bojnu glavu i domet 5000 m. Druga opcija je sedmocijevni lanser punjen raketama kalibra 90 mm, koje imaju visokoeksplozivnu ili fragmentirajuću bojnu glavu i domet 7000 m. Na svim fotografijama Z-10 se pojavljuje naoružan s POVR-om HJ-10. Činjenica je da taj projektil još nije uveden u operativnu uporabu, odnosno na helikopter su postavljene makete. Za HJ-10 postoje informacije da će biti pandan američkom AGM-114 Hellfireu, dakle laserski vođena raketa (laser beam riding). Očekuje se da će biti opremljena tandem bojnom glavom, kao i većina novijih POVR. Ono što zbunjuje kod ove rakete jest izostanak, za razliku od Hellfirea, upravljačkih kanarda na prednjem dijelu rakete. S obzirom na to da se raketa ne ispaljuje iz spremnika, ne postoji očiti razlog da oni budu samoizvlačeći, tako da jedini način upravljanja raketom ostaje neka vrsta vektoriranja potiska. Na jednom krilnom nosaču moguće je nositi četiri HJ-10. Ako dođe do ulaska u operativnu uporabu prije okončanja razvoja HJ-10, helikopter će biti naoružan s POVR HJ-9, koja se također pojavljuje na Z-9G. Tu je riječ o pandanu TOW-2. HJ-9 se u ranijim verzijama koristio poluautomatskim načinom upravljanja pomoću lasera. Tu ipak nije riječ o laser beam raiding sustavu vođenja, jer se laser upotrebljava samo za prenošenje zapovijedi s upravljačkog mjesta na upravljačke površine rakete. Kasnije verzije su opremljene sustavom upravljanja putem milimetarskih valova koji imaju veći domet i otporniji su na ometanje. Raketa ima tandem visokoeksplozivnu bojnu glavu sposobnu probiti 1200 mm debeli oklop i ima mogućnost onesposobljavanja tenkova opremljenih reaktivnim oklopom. Maksimalni domet HJ-9 je 5000 m. Za samoobranu odnosno napad na niskoleteće zrakoplove, Z-10 se naoružava IC vođenom raketom TY-90. TY-90 je od početka razvijan za uporabu na helikopterima, nakon što su se prilagodbe sustava koji se lansiraju s ramena pokazale lošima. Razvoj je počeo devedesetih godina i trenutačno je u završnoj fazi testiranja. Proizvođač navodi da se paralelno razvija i sustav ciljnika, koji će se nalaziti na kacigi pilota. IC tražilo u raketi ima mogućnost zahvata cilja koji se nalazi do 60° od osi helikoptera. Bojna glava, težine 3 kg, projektirana je tako da jedan pogodak bude dovoljan da obori helikopter, ili ga barem onesposobi, a opremljena je blizinskim i kontaktnim upaljačem. Domet je od 500 do 6000 m, a visina uporabe od 0 do 6000 m.
Pilotska kabina je još uvijek nedostupna javnosti, ali ako sudimo po tehnološkoj razini koja je dostignuta na J-10, trebamo očekivati jedan od najmodernijih helikopterskih kokpita, s velikim stupnjem automatizacije, opremljen s najmanje dva višenamjenska prikaznika i HOCAC (hands on cyclic and colective) sustavom upravljanja. Senzorski sustav u nosu helikoptera sastoji se od dva fizički odijeljena dijela.

S gornje strane se nalazi manja kuglasta konstrukcija koja najvjerojatnije predstavlja FLIR kojim se koristi pilot. Ispod te konstrukcije se nalazi TADS (Target Acquisition Designation Sight) sustav, što je oblikom sličan sustavima koji se nalaze i na ostalim modernim borbenim helikopterima. Unutar konzole nalaze se FLIR, kamera i laserski označivač. Kako je sada u kineskom zrakoplovstvu u uporabi NVG sustav ANVIS-9 na helikopterima Mi-17/171 i Z-9, vjerojatno će isti biti na raspolaganju i posadama Z-10. Naravno, uz FLIR. Za samozaštitu Z-10 ima ugrađen prijamnik ozračenosti radarskom zrakom, koji radi u sklopu sustava KJ8602A, koji analizira vrstu zračenja i upozorava pilota na opasnost, a ako je sustav izbacivanja mamaca u automatskom modu izbacuje radarske mamce. Još jedan sustav samozaštite je i SE-2, koji je zadužen za otkrivanje raketa ispaljenih na helikopter, i to tako što otkriva IC potpis prijetnje, te također upozorava pilota i, ovisno o vrsti navođenja rakete, izbacuje mamce. Na Z-10 još se nalazi i prijamnik koji upozorava pilota da je u snopu laserske zrake. Radarski i IC mamci nalaze se u kazetama GT-1E, koje su smještene na trupu iza nosača naoružanja.

Zaključak
Sam pogled na Z-10 i J-10 dovoljan je da se zaključi kako je kineska zrakoplovna industrija dorasla svim izazovima koje pred nju postavlja strategija razvoja kineskih oružanih snaga. Naravno, najveću zaslugu za to ima eksponencijalni rast vojnog proračuna. Kada gledate Z-10 i usporedite ga s najmodernijim borbenim helikopterima današnjice, možete primijetiti da je u nekim vidovima čak i nadišao svoje uzore. Aeronautička industrija u Kini evoluirala je od stupnja čistog, i to lošeg, kopiranja (sjetite se rastavljanja neaktiviranog sidewindera i konstruiranja PL-2, op.a.) do stupnja usvajanja modernih tehnoloških tokova, te primjene stečenih znanja u nove, originalne, projekte. Sljedeći stupanj, koji će doći s novom generacijom zrakoplova, biti će potpuna samodostatnost. Ako se koncentriramo samo na Z-10, možemo reći, s jedne strane, da je još dosta toga hipotetičko i tek se trebaju vidjeti manevarske sposobnosti, kvaliteta senzorskih sustava i sustava naoružanja, ali na temelju informacija koje su potvrđene i na temelju fotografija možemo reći da je riječ o vrlo potentnom projektu. Ako se potvrde sve očekivane performanse, može se očekivati i veliki izvozni uspjeh, jer bi cijena, u odnosu na konkurente, trebala biti znatno manja. Po mom mišljenju, najveći problem s kojim se Z-10 trenutačno bori jest pitanje motora. Po informacijama kojima raspolažem, WZ-9 ne daje ni blizu performanse koje su potrebne, a koje je PT-6 ispunjavao. Kinesku zrakoplovnu industriju i do sada su najviše sputavali problemi s motorima koji nisu davali očekivane performanse, tako da i višegodišnji razvoj motora WS-10 za J-10 nije urodio kvalitetnim motorom, već se krenulo s ugradnjom modificiranog motora sa Su-27. Borbene će mogućnosti Z-10 sa skorim uvođenjem HJ-10 POVR biti ekvivalentne svim modernim borbenim helikopterima. S obzirom na to da se bliži i kraj razvoja radara koji radi u milimetarskom valnom području, može se očekivati da se i on uskoro pojavi povrh glavčine rotora Z-10. Na helikopteru su korištena sva najmodernija dostignuća zrakoplovne industrije, i Z-10 će, ako se riješe problemi s pogonom, 2009. biti jedan od najmodernijih borbenih helikoptera, a to je nešto čime se kinesko zrakoplovstvo do sada nije moglo pohvaliti.

Bernard BARTOLUCI