Iračka je vlada potkraj prosinca održala drugi krug aukcija za dodjelu koncesija na svojim najvažnijim naftnim poljima. Natječaj je prema očekivanju, polučio veliko zanimanje naftnih kompanija budući da su iračke naftne zalihe sa 115 milijardi barela, četvrte po veličini na svijetu

Iračka je vlada potkraj prosinca 2009. godine održala drugi krug aukcije za dodjelu koncesija na svojim najvažnijim naftnim poljima. Natječaj je obilježio velik interes naftnih kompanija iz raznih država. Razlog za to je bjelodan, iračke naftne zalihe sa 115 milijardi barela, četvrte su po veličini na svijetu. Iračko ministarstvo nafte nužno treba angažman stranih kompanija da bi svoju naftnu industriju, koja je teško stradala tijekom dva desetljeća ratova i jednog desetljeća gospodarske blokade, a posebno tijekom nestabilnosti posljednjih godina, postavilo na noge.

Danas Irak dnevno proizvede 2,4 milijuna barela nafte, no iračka vlada ima iznimno ambiciozan cilj znatno povećati proizvodnju idućih godina, tako da do 2017. godine iznosi sedam milijuna barela dnevno, čime bi Irak preskočio niz država izvoznica nafte. Osim nafte, Irak ima i goleme pričuve prirodnog plina te bi u budućnosti mogao imati važnu ulogu i u plinovodu Nabucco, koji je još u fazi projekta, a koji bi preko Turske trebao transportirati plin s Bliskog istoka u Europu.

Pobjednici kompanije iz Kine i Rusije
Aukcije u Bagdadu su bile jedan od najvećih takvih natječaja u 150 godina naftne industrije. Ranije raspisani natječaj za dodjelu iračkih koncesija je dijelom propao zbog odustajanja naftnih kompanija nezadovoljnih uvjetima koje je ponudio Irak, te su u prvom krugu natječaja samo naftna polja Rumaila, zapadna Qurna 1 i Zubair našli koncesionare. Naime, iračka je vlada, pod pritiskom nacionalista u parlamentu koji su tvrdili da će se nacionalno bogatstvo rasprodati u bescjenje, ponudila prenisku naknadu za crpljenje po barelu nafte što je otjeralo velike naftne kompanije. Ovaj krug aukcija će za određeno vrijeme vjerojatno biti i posljednji, budući da su za ožujak u Iraku predviđeni izbori.

U drugom krugu aukcije, u oštroj konkurenciji 44 međunarodne kompanije, koncesiju na veliko naftno polje Majnoon je na 10 godina dobio konzorcij najveće naftne kompanije na svijetu, britansko-nizozemskog Royal Dutch Shella i malezijskog Petronasa. Majnoon je nakon Rumaile i zapadne Qurne najveće iračko naftno polje, koje s planiranom proizvodnjom nafte od 1,8 milijuna barela dnevno, ima potencijal proizvodnje veći od glavnine država svijeta (s iznimkom najvećih izvoznika). U Majnoonu su Shell i Petronas odnijeli pobjedu ispred francuskog Totala te kineske naftne kompanije CNPC. Iznos koji će britansko-malezijski konzorcij dobivati za crpljenje nafte je 1,39 dolara po barelu, što je još uvijek više od ponude od 1,15 dolara na koju je pristao Lukoil za polje zapadna Qurna 2, no, koje će mu još uvijek vjerojatno osigurati pristojnu zaradu. Analitičari smatraju da su naftne kompanije pristale na niske uvjete samo da bi uspostavile poslovanje u Iraku, te da bi u budućnosti ipak osigurale izdašnije ugovore.

Još jedno veliko naftno polje Halfaya na jugu Iraka, s procijenjenim naftnim zalihama od četiri milijarde barela je pripalo konzorciju predvođenom kineskim CNPC, a u kojem se još nalaze i Petronas, odnosno francuski Total. Ovo naftno polje ima manji potencijal proizvodnje od Majnoona te se konzorcij obvezao da će dnevno crpiti oko pola milijuna barela. Iznos koji će konzorcij dobivati po barelu je 1,4 USD. Najveće iračko naftno polje Rumaila s potencijalom za proizvodnju čak 2,85 milijuna barela dnevno je još na aukcijama u lipnju pripalo konzorciju britanskog BP-a i kineskog CNPC uz naknadu 1,90 dolara po barelu. Dva najriskantnija i najmanje izdašna polja Qayara i Najmah, koja se nalaze blizu nestabilnog grada Mosula, pripala su angolskoj kompaniji Sonangol koja će dobivati čak pet odnosno šest USD po barelu.

Rezultati aukcija donijeli su više iznenađenja te pojavu novih globalnih igrača na tržištu nafte; to su, prije svega, kineski CNPC, zatim ruski Lukoil te malezijski Petronas. Među dobitnicima koncesija su i naftne kompanije iz manjih zemalja kao što su spomenuta Malezija, Turska i Angola. Međutim vjerojatno najveće iznenađenje predstavlja razmjerno mali udio u iskorištavanju iračkih naftnih zaliha koji je pripao američkim kompanijama.

Najveća američka, a nakon Royal Dutch Shella, i svjetska naftna kompanija Exxon Mobile je u konzorciju sa Shellom dobila tek pravo iskorištavanja naftnog polja zapadna Qurna 1, dok je manja američka kompanija Occidental dobila udio u iskorištavanju naftnog izvora Zubair, kao dio konzorcija koji još čine talijanski Eni i Kogas. Drugi po veličini američki naftni div Chevron se nije niti natjecao, dok je treći gigant ConocoPhilips u drugoj rundi odustao od aukcija. Gledano u cjelini, najveći dio iračkog “kolača” je pripao kineskoj kompaniji CNPC koja će nadzirati crpljenje nafte iz bušotina ispod kojih leži čak 8,9 milijardi barela nafte, te ruskom Lukoilu s 8,21 milijardom barela. Američka kompanija Exxon Mobile s nadzorom nad 5,2 milijarde barela je tek na petom mjestu, a Occidental s 0,82 na jedanaestom. Za razliku od američkih, britanske naftne kompanije BP i Royal Dutch Shell (preciznije britansko-nizozemska) su ipak prošle znatno bolje u natječaju.

Iračko mjesto na svjetskom tržištu nafte
Danas svjetska potražnja nafte, ovisno o dobu godine, ekonomskoj konjunkturi i o drugim okolnostima, iznosi oko 85 milijuna barela dnevno. Najveći su proizvođači Rusija s 9,9 i Saudijska Arabija sa 9,2 milijuna barela dnevno, a slijede SAD s 8,4 Iran s 4 i Kina s 3,7 milijuna barela nafte. Irak je, prema podacima proizvodnje iz 2007. godine, tek na 13. mjestu u svijetu. Najveći su potrošač nafte, prema očekivanju, SAD sa 20,6 milijuna barela, a slijede Kina sa 7,5 i Japan s 5 milijuna barela dnevno. Od europskih zemalja, najveći je potrošač Njemačka, koja je na sedmom mjestu u svijetu, koja dnevno konzumira 2,5 milijuna barela. Usporedbe radi, Hrvatska dnevno troši oko 100 tisuća barela.

Najveće zalihe nafte ima Saudijska Arabija s 267 milijardi barela, koje će uz postojeću razinu proizvodnje na svjetskim tržištima potrajati sedamdesetak godina, slijedi Kanada sa 179 milijardi barela, ali i procijenjenim trajanjem od čak stoljeće i pol, te Iran sa 138 milijardi barela. Irak je, kao što je spomenuto, sa 115 milijardi barela zaliha na četvrtom mjestu. Za vladu u Bagdadu ohrabrujuće zvuči da je predviđeno trajanje iračkih zaliha nafte 150 godina, te su najdugotrajnije na svijetu, no, uz najavljeni ambiciozan plan povećanja proizvodnje, naftne zalihe ispod iračkog tla bi mogle presahnuti čak i prije ostalih država regije. Zanimljivo je da su posljednjih godina povećane procjene dokazanih zaliha nafte Kanade i Australije, čime se i ove države počinju etablirati kao važni proizvođači nafte.

Hrvoje BARBERIĆ