Isporuka podmornice Protector nije bio prvi susret Rusa s podmornicama. Njihova prva iskustva datiraju još od vremena Willhelma Bauera, a velik doprinos ruskoj podmorničarskoj povijesti dali su i domaći konstruktori. Još od 1865. godine ruska mornarica koristila se prvim podmornicama koje je konstruirao inženjer Aleksandrovski. Posebno upečatljiv trag u podmorničarskoj brodogradnji ostavio je poljski znanstvenik i konstruktor Stefan Drzewiecki koji je prema dostupnim podacima u zadnjem kvartalu XIX. stoljeća za rusku carsku mornaricu izgradio čak 52 podvodne plovne jedinice različitih tipova i namjena.

Ruska priča
Dolazak Protektora izazvao je razumljivo oduševljenje u ruskim mornaričkim krugovima. Novonabavljenoj podmornici promijenili su ime u Osetr. Nakon kompletiranja akumulatorskih baterija i nekoliko probnih plovidbi u kojima je Osetr besprijekorno funkcionirao, vlada je odlučila prebaciti podmornicu na Daleki istok u pomorsku bazu Vladivostok. Podmornica je ukrcana na posebno izgrađeni vagon koji je Transibirskom željezničkom prugom dugačkom 4500 km transportiran od Petrograda preko Sibira sve do dalekoistočne baze u Vladivostoku. Iako su s podmornice skinuli sve što se moglo skinuti kako bi smanjili osovinski pritisak, brojni mostovi su morali biti dodatno pojačani, a neki tuneli su se morali proširivati.

Oduševljenje Lakeovom podmornicom rezultiralo je potpisivanjem ugovora o izgradnji daljnjih pet poboljšanog tipa Osetr. U ime ruske vlade ugovor s Lakeom potpisao je kapetan Butakov koji je za Ruse kupio i Protectora. Četiri podmornice (Bijočk, Kefal, Paltus, Plotva) su u dijelovima izgrađene u SAD-u u brodogradilištu Newport News Shipbuilding, a zatim su dijelovi brodskim transportom prebačeni do Petrograda gdje su pod nadzorom Simona Lakea, njegovih asistenata i prve posade sastavljane, provjeravane u arsenalu u Libauu, a zatim predavane na uporabu ruskoj carskoj mornarici. Peta podmornica iz te serije kompletirana je u SAD-u i zatim prebačena u Rusiju pod privremenim imenom Simon Lake X (kasnije je dobila ime Sig). Prve četiri su svoj operativni vijek provele u pomorskoj bazi Vladivostok, ali nisu borbeno djelovale protiv japanske mornarice. Rashodovane su i otpisane tijekom 1913. godine. Peta podmornica Sig službovala je na Baltiku sve do 1915. godine, kad ju je vlastita posada potopila u arsenalu Libau pred nadirućim njemačkim snagama.
Zadovoljstvo podmornicama tipa Protector bilo je toliko da je ruski car Nikolaj II. na traženje mornaričkog vrha i vlade potpisao ugovor o izgradnji još četiri nove veće podmornice sposobne i za oceanske operacije. Ta klasa je dobila naziv Kaiman. Car je za njihovu izgradnju osigurao golemu zgradu u Petrogradu koju je 300 godina ranije sagradio car Petar Veliki. U toj zgradi-brodogradilištu sve četiri podmornica bile su građene istodobno. Kad su završene izravno su iz zgrade, sa svojih navoza porinute u rijeku Nevu.

Sve četiri podmornica tog tipa (Kaiman, Krokodil, Aligator i Drakon) izgrađene su od 1906. do 1908. godine. Tijekom I. svjetskog rata bile su aktivno uključene u borbena djelovanja u Baltičkom moru, a potopljene su istoga dana, 25. veljače 1918. Potopile su ih vlastite posade u bazi Revel kako ne bi pale u ruke njemačkim snagama.
Tijekom boravka u Rusiji, Simon Lake je uspostavio izvrsne veze s vojnim i političkim krugovima u vodećim silama Europe: Britaniji, Njemačkoj, Austro-Ugarskoj i Italiji. Po završetku rusko-japanskog rata, ruska vlada mu je stavila na raspolaganje nove brodogradilišne kapacitete u Revalu, 50 milijuna rubalja i jamstvo na određeni postotak od prodanih podmornica trećim zemljama.

Unatoč fantastičnoj financijskoj ponudi, slobode u razvoju svojih ideja i mogućnosti eksperimentiranja, unatoč luksuzu, kavijaru i šampanjcu kojim su ga obasipali njegovi ruski domaćini – Simonu Lakeu nikako nisu “sjesti” dvije stvari. Prva se odnosila na tadašnji nevjerojatno neodgovorni odnos prema poslu i tehnici ruskih brodograđevnih radnika, ali i ruskih posada. I s jednima i s drugima su Lake i njegovi asistenti imali velikih problema i neugodnosti.

Drugi, daleko važniji razlog bio je što je vjerojatno prvi shvatio da su Rusi spoznali ofenzivne mogućnosti podmornice kao oružja. Shvatio je da bi se rusko carstvo koje se dotad determiniralo isključivo kao kopnena sila koja se sustavno širila euro-azijskim prostorom, uz enormna sredstva koje je počelo ulagati u podmornice vrlo brzo moglo prometnuti u pomorsku silu s impresivnom podmorničkom flotom. Čak štoviše pojedine sile toga doba (ponajprije u V. Britanija i SAD) na podmornice su još uvijek gledale sa sumnjom, a pomorska i nacionalna sigurnost temečjila se na snazi površinske flote ili politici izolacionizma. Znajući koliko su njegove konstrukcije podmornica tehnički superiornije od ostalih, pa čak i onih Hollandovih koje je protežirala i u međuvremenu naručila američka vlada, Simon Lake je bio u velikoj moralnoj dvojbi. Odbio je prijedlog ruske vlade, uskoro se povukao iz Rusije i prekinuo suradnju s ruskom mornaricom. Nakon njegovog povlačenja ruska mornarica je naručila i izgradila još nekoliko podmornica po njegovim nacrtima.

Europska neugodna epizoda
Za razliku od američke vlade, uspjesi koje je postigao u Rusiji podmornicama tipa Protector i Kaiman nisu promaknuli europskim silama. Koncept podmornice s ravnom kobilicom i hidrofolima raspoređenim uzduž broda, uz ostala tehnička rješenja, postao je novim brodograđevnim standardom. Na američku žalost tamošnja vlada to još nije spoznala, dok su mnogi u Europi nastojali uspostaviti suradnju s njim. Nakon povlačenja iz Rusije nakratko se vratio u SAD kako bi reorganizirao poslovanje nekoliko svojih tvrtki. Najveći dio sljedećih godina Simon Lake je proveo u Europi, prodajući svoje patente i podmornice i radeći kao inženjer-konzultant za mnoge europske vlade.

U tom razdoblju uspješno je prodao dvije podmornice Austro-Ugarskoj monarhiji, a uspio je dobiti carske prerogative o licencnoj izgradnji sljedećih u jadranskim arsenalima u Puli i Trstu. Nešto prije toga njemačka korporacija Krupp pokazala je velik interes za njegove podmornice i čak otkupila određen broj dionica u kompaniji Lake Boat.

Iz brojnih dokumenata u arhivi Simona Lakea vidljivo je da mu je njemačka korporacija ponudila ugovor po kojem bi Krupp postao glavnim svjetskim proizvođačem podmornica po njegovoj licenci. Ponuđeni koncept ugovora Nijemci su telegrafski poslali Lakeu koji ga je proslijedio na razmatranje svojim izvršnim direktorima u SAD.

U međuvremenu je Simon Lake gotovo sigurnom budućem partneru predstavio i stavio na raspolaganje brojne nacrte konstrukcije podmornice, kopije svojih patenata, pa čak i neke tajne podatke (jer su se tobože u Kruppu što prije i bolje željeli pripremiti za proizvodni proces) kao znak dobre volje i u ime buduće uspješne suradnje. Dok su u SAD-u njegovi izvršni direktori i odvjetnici tehnički dotjerivali pojedine detalje ugovora koje su telegrafski trebali poslati u Njemačku na konačni potpis, Simon Lake je doživio golemo razočarenje.

Njemački partneri su mu jednostavno poslali odvjetnika koji ga je obavjestio da su njegovi nacrti i ostali tehnički dokumenti nekompletni i da ne zadovoljavaju njihove zahtjeve i očekivanja. Zbog toga se povlače iz daljnjih pregovora i ne žele s njim potpisati nikakav ugovor. Lake je bio duboko razočaran takvim ponašanjem njemačke korporacije, koju to nije zasmetalo da se u nastupajućim godinama okoristi znanjima na prijevaru dobivenim od poznatog konstruktora.

Poslije tog gorkog iskustva Simon Lake je nastavio konzultantski posao diljem Europe, sve dok mu vlada SAD-a 1908. svojim službenim dopisom nije ponudila ugovor za izgradnju podmornica za američku mornaricu. Prihvatio je ponudu i vratio se kući.

Prevaga ustrajnosti – Lakeovo najuspješnije razdoblje
U vrijeme dok je Simon Lake boravio u Europi i ondje razvijao unosne poslove s nekoliko europskih vlada, u SAD-u je gotovo monopolski položaj u izgradnji podmornica imala Hollandova kompanija Electric Boat. Lake je potrošio desetak godina u nastojanjima da američku mornaricu i vladu zainteresira i uvjeri u kvalitetu svojih tehničkih rješenja i u superiornost svojih podmornica nad onim koje je konstruirao i nudio John Holland. Za to vrijeme unutar nekoliko administracija koje su se smjenjivale u Washingtonu dolazilo je velikih sukoba lobističkih grupa koje su zastupale jednu ili drugu stranu. Napokon je Lakeova lobistička grupacija uspjela nadjačati Hollandovu pa je 1908. godine zaprijetilo izglasavanje kongresne istrage o nepravilnostima i zloporabama unutar US Navy Departmenta u procedurama nabave podmornica. Pritisnut neugodnim pitanjima ministar mornarice (Secretary of Navy) omekšao je svoj stav i složio se da Lake Torpedo Boat Company sklopi ugovor o izgradnji određenog broja podmornica za mornaricu.

Premda se Lake već dokazao kvalitetom svojih podmornica u Europi, američka mornarička administracija u kojoj je bilo dosta Hollandovih pobornika učinila je sve da mu ponude gotovo nemoguće uvjete. Ponuđeni uvjeti vjerojatno su najstroži koje je neki privatni brodograditelj dotad morao ispuniti u SAD-u ili nekoj drugoj zemlji. Kao prvo, Simon Lake, odnosno njegova kompanija, morao je podmornicu izgraditi potpuno o svom trošku – poštujući potpisane rokove. Program tehničkih ispitivanja koje je propisala mornarica također je išao na teret brodograditelja. Tek ukoliko bi podmornica s uspjehom prošla sve testove, mornarica bi je otkupila i isplatila kompaniji sve troškove. Bili su to iznimno oštri uvjeti, ali Simon Lake je prihvatio izazov.

Izgrađena pod podugovorom s brodogradilištem Newport News Shipbuilding u proračunskoj godini 1908., podmornica USS Seal (kasnije G-1) postala je prvom Lakeovom podmornicom primljenom u američku mornaricu, nakon 19 Hollandovih, i ujedno prva koju nije izgradila i isporučila Hollandova kompanija.

Podmornica G-1 dobila je ime Seal (tuljan) kad je njezina kobilica položena na navoz brodogradilišta u Newportu 2. veljače 1909. Svečano je porinuta u more 9. veljače 1911., a kumovala joj je Margaret Lake, kćerka Simona Lakea glavnog konstruktora. Podmornici Seal promijenjeno je ime u G-1 17. studenoga 1911. U službu je primljena nakon niza uspješnih testiranja, na ceremoniji u New York Navy Yardu 28. listopada 1912. Za prvog zapovjednika imenovan je poručnik Kenneth Whiting.

Podmornica USS G-1 (SS -19 1/2 – oznaka koju je službeno dobila 12. lipnja 1916. u New Yorku) bila je nominalni predstavnik takozvane G klase, unatoč tome što se svaka od četiri proizvedene podmornice dovoljno razlikovala od ostalih pa se mogla smatrati zasebnom klasom. Neuobičajeno je što je podmornica dobila brojčanu oznaku SS-19 1/2. To se dogodilo zato što je mornarička administracija već prije dodijelila kodne oznake 19 i 20 podmornicama SS-19 D-3 Salomon i SS-20 F-1 Carp. Zbog administrativne pogreške pri označavanju podmornica Seal je ugurana u podmorničarsku listu između brojeva 19 i 20 kao 1/2.

Konstrukcijski podmornice klase G u mnogočemu su podsjećale na podmornice klase Kaiman koje je Lake gradio u Rusiji. Prve tri podmornice u seriji izgrađene su po njegovim nacrtima, a četvrtu je konstruirao Talijan Lurenti.

Zbog kontinuiranog političkog pritiska koji je bio poduprt relativno dobrim i zadovoljavajućim rezultatima tijekom ispitivanja prve podmornice USS Seal, u proračunskim godinama 1909. i 1910. naručene su još dvije podmornice, USS Tuna i USS Turbot. Bile su gotovo identične prvoj iz serije, ali su zbog smanjenja troškova s obje skinuti kotači za kretanje po morskom dnu i nije ugrađena mokra komora za izlazak teških ronilaca iz podmornice.

USS Tuna bila je posljednja jedinica izgrađena za Simona Lakea u brodogradilištu Newport News Shipbuilding, a USS Turbot je bila prva izgrađena u njegovom novom brodogradilištu u Bridgeportu.

Podmornice klase G bile su specifične zbog tehničkih uvjeta koje su morale zadovoljiti. Osim dviju klasičnih torpednih cijevi ugrađenih u pramac, imale su još dvije torpedne cijevi montirane na okretnom postolju koje je omogućavale lansiranje torpeda preko obaju bokova čak i u podvodnoj plovidbi na gotovo identičan način kao što su se palubni topovi ugrađeni na podmornicama rabili u površinskoj plovidbi. Tijekom podmorničarskih vježbi 1915. podmornica je postavila svjetski rekord u zaronu, spustivši se na dubinu od 78 m (256 feeta).
Na podmornici Turbot benzinski motori su zamijenjeni dizelskim koji su bili prilično rijetki na prijašnjim serijama podmornica. Zanimljivo je da je Simon Lake u studenome 1913., samo mjesec dana prije njezinog porinuća, proglasio bankrot svog brodogradilišta u Bridgeportu, pa je podmornica zbog finalnih radova morala biti otegljena u vojno brodogradilište u New Yorku.

Jedan od većih problema u početnoj fazi eksploatacije podmornica klase G bio je sustav propulzije, riješen tako da su po dva pogonska stroja pogonila jednu propelersku osovinu. Unatoč dovoljnoj snazi instaliranog pogona, podmornice su slovile za spore. Tehnički problemi oko sinkronizacije rada motora i pripadajućih reduktora te prijenosa snage na propelere rezultirali su skidanjem po jednog pogonskog stroja s propelerske osovine tijekom 1916.

Četvrta podmornica iz serije razlikovala se od prve tri po vanjskim gabaritima, ponajprije po duljini i deplasmanu. Bila je otprilike dva metra kraća i gotovo 60 tona manjeg podvodnog deplasmana.

Narudžbom podmornica klase G Simon Lake je probio političko-vojnu i psihološku barijeru, te uspio promijeniti imidž stalnog gubitnika u neformalnoj konkurenciji s Johnom Hollandom i američkom mornaričkom administracijom. U to vrijeme u Europi je konstrukcija podmornica otišla već daleko, pa je i američka mornarica u tim godinama na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće počela razmišljati o znatnom povećanju svojih površinskih, ali i podmorničkih kapaciteta – temeljenih ponajprije na Hollandovim i Lakeovim konstrukcijama. Za razliku od Hollanda čijih je 19 podmornica tvorilo početnu jezgru američke podmorničarske flote, Lakeovo vrijeme je došlo u desetljeću neposredno pred izbijanje I. svjetskoga rata. U tom razdoblju američka vlada je od Lakea, odnosno od njegovih kompanija naručila velik broj podmornica koje su u povijesti podmorničarstva ostale zabilježene kao L, N, O, R i S klase. Do kraja I. svjetskoga rata američka brodogradilišta isporučila su svojoj mornarici preko 20 podmornica izgrađenih po Lakeovim nacrtima o kojima će biti riječi u sljedećim poglavljima, a Lake je svoj bogati opus konstruktora podmornica nastavio do sredine XX. stoljeća, do smrti 23. lipnja 1945.

Igor SPICIJARIĆ