Možemo pretpostaviti da će se razvoj oružja kao što je američki MOAB nastaviti, premda takvi projektili nisu novina. Njihov je uspješan razvoj počeo još tijekom Prvog svjetskog rata…

Oružane snage SAD-a objavile su sredinom travnja da su u Afganistanu borbeno uporabile zrakoplovnu bombu GBU-43/B MOAB. Bomba je u žargonu nazvana majkom svih bombi, što se podudara s njezinom službenom pokratom MOAB (Massive Ordnance Air Blast Bomb), odnosno nadimkom – Mother of All Bombs. U akciji je razoren podzemni kompleks skloništa, radionica i drugih objekata kojima su se koristili teroristi, a vijest je ponovno aktualizirala temu razvoja naoružanja iznimne razorne moći. Osim toga, uporaba bombe pokazuje i nove smjerove u daljnjem razvoju oružnih sustava, slično kao što je svojedobno pokazala navodna uporaba ruskih besposadnih kopnenih borbenih vozila u Siriji (više u članku Roboti na bojišnici?, Hrvatski vojnik, br. 491 od 15. siječnja 2016., op. aut.).

Osam i pol tona eksploziva
Bomba GBU-43/B konstruirana je 2002., a u operativnoj je uporabi od 2003. godine. Izrađeno ih je petnaestak, a jedna je uporabljena, 13. travnja u Afganistanu, i to sa zastrašujućim učinkom. Osim što je potpuno razoren cijeli podzemni kompleks, poginula su, prema nekim izvorima, 94 terorista, među kojima i neki istaknuti vođe. Projektil duljine 9,19 m i mase oko 9800 kg zasad je najveća konvencionalna zrakoplovna bomba koju neka vojna sila ima u operativnom naoružanju, a uporabljena je u borbenim uvjetima. Potrebno je naglasiti kako punjenje bombe od oko 8500 kg eksploziva H-6 (smjesa od oko 44 % heksogena, 29,5 % trotila, 21 % aluminija u prahu, 5 % parafina kao flegmatizatora i 0,5 % kalcijeva klorida) ima razornu snagu, razmjernu onoj od oko 11 tona standardnog trotila. Dimenzije i masa bombe isključile su mogućnost njezine uporabe s borbenih zrakoplova (bombardera), pa je tu bombu u Afganistanu bacio transportni C-130 Hercules, tehnikom koja se inače koristi za izbacivanje masivnog tereta u niskom letu (parašutiranje). Međutim, bomba je u Afganistanu izbačena s veće visine jer bi u slučaju klasičnog parašutiranja stradao i sam zrakoplov.

Nakon mame – tata
Nije trebalo dugo čekati da ruska vojna industrija razvije bombu iznimne razorne moći – AVBPM (Авиационная вакуумная бомба повышенной мощности), koja je na zapadu ubrzo nazvana ocem svih bombi ili FOAB (Father of All Bombs), aludirajući pritom na američku GBU-43/B MOAB. Ruska bomba razvijena je tijekom 2007. i na poligonu uspješno testirana u rujnu te godine. Za razliku od američke GBU-43/B, ruska AVBPM ima termobarički (aerosolni) eksploziv, zasad nepoznatog sastava (poznato je da je riječ o smjesi visokobrizantnog ekspoziva, etilen-oksida i još nekoliko komponenti). Taj eksploziv omogućuje znatno razorniji učinak u odnosu na američku bombu, pri čemu su smanjene dimenzije i masa. Naime, prema dostupnim informacijama, masa AVBPM-a iznosi oko 7100 kg, a učinak eksplozivnog punjenja razmjeran je snazi oko 44 tone trotila, što je čini četiri puta snažnijom od američke GBU-43/B. Ruska AVBPM stoga je trenutačno najsnažnija konvencionalna zrakoplovna bomba, ujedno i najmoćniji konvencionalni projektil, iako još nije testirana u borbenim uvjetima.

Poput nuklearnog
U dosadašnjim je testiranjima platforma s koje je bomba bacana bio strateški bombarder Tu-160 pa se pretpostavlja da će i dalje biti glavni nositelj AVBPM-a. Provjeravaju se mogućnosti ugradnje termobaričke bojne glave, koja je glavni dio te bombe, na raketne nosače srednjeg dometa. U tom se smislu najperspektivnijim čini sustav Iskander-E, a prema riječima ruskog generala Aleksandra Ruškina, trebao bi zamijeniti nekoliko modela taktičkog nuklearnog oružja. Naime, termobarička bomba AVBPM po snazi se može mjeriti s malim taktičkim nuklearnim oružjem, pri čemu izostaje jedan od njegovih bitnih limitirajućih učinaka – radioaktivnost. Pretpostavka je da će se razvoj konvencionalnih projektila ekstremno velike razorne moći i dalje nastaviti, unatoč tomu što nisu novina. Potječu, naime, još iz Prvog svjetskog rata jer su tad stvoreni tehnološko-tehnički uvjeti za njihov razvoj.
 

Merzer za Krimski rat
Različitih je pokušaja bilo i prije pa je npr. zanimljivo navesti masivno topničko oružje, poznato kao car-top i proizvedeno 1586. godine. S kalibrom od 890 mm (neki izvori spominju 875 mm), bilo je najmoćnije topničko oružje svojeg vremena. Trebao je služiti za obranu moskovskog Kremlja i prvotno je bio namijenjen za ispaljivanje karteča od lomljenog kamena i komada metala, ali nikad nije uporabljen u borbenim djelovanjima. Dosta vremena potom za njega je konstruirano i nekoliko kugli, svaka mase 1965 kg, koje su služile samo kao ukras, a u toj su funkciji i danas. Čak i da su stavljene u topovske cijevi, punjenje od crnog baruta, jedinog potisnog eksploziva do druge pol. XIX. st., ne bi imalo dovoljno snage za ispaljivanje. Sličnu je sudbinu doživjelo još jedno topničko oružje, s još većim kalibrom – merzer, koji je konstruirao Irac Robert Mallet (1810. – 1881) za britansku vojsku tijekom Krimskog rata, ali koji nikad nije uporabljen u borbenim djelovanjima. Riječ je bila o razmjerno kratkocijevnom merzeru, ukupne duljine samo 3,4 m i kalibra 914 mm, koji je trebao ispaliti granatu mase između 1067 i 1334 kg. Postojale su, dakle, dvije vrste projektila koje su trebale dosezati ciljeve na udaljenosti do 2400 m. Očito je da ondašnja tehnologija nije bila dovoljno razvijena da bi omogućila uporabu tog topa, jer su oba prototipa još prilikom testiranja pretrpjela teška oštećenja. Ukupno je bilo ispaljeno 19 testnih projektila, od kojih je svaki rezultirao oštećenjima oružja. Osim toga, masa veća od 43 tone otežavala je transport u svim uvjetima, zbog čega je britanska vojska odustala od tog topa prije nego što je uveden u operativnu uporabu.

Veliki rat i veliki kalibri
Tijekom Prvog svjetskog rata razvoj projektila velike razorne moći i oružja namijenjenih njihovu izbacivanju, bolje rečeno ispaljivanju, doživio je vrhunac. Nekoliko je osnovnih razloga za to, a prvi je pozicijski oblik ratovanja. U njemu je vrlo snažna obrana, zahvaljujući prije svega automatskom oružju, odnosno strojnici, prevladala u odnosu na napad kao manevarski oblik vođenja ratnih operacija. Rafali su izazivali iznimno velike gubitke na strani napadača. Obrana je dobila na značaju zahvaljujući razvoju otporne fortifikacije, što je u prvi plan stavilo inženjerijsko uređenje obrambenih sustava kako bi postali neprobojni za sve pokušaje napada. Da bi se takva obrana svladala, bilo je potrebno razviti oružja s projektilima vrlo velike razorne moći, što su sve zaraćene strane razmjerno brzo shvatile i počele na njima raditi. Tijekom Prvog svjetskog rata zrakoplovstvo je bilo u povojima pa u skladu s tim nije postojala ni mogućnost izrade zrakoplovne bombe velike razorne moći. Najveća zrakoplovna bomba Prvog svjetskog rata bila je njemačka, mase 750 kg i namijenjena za bombardiranje iz cepelina, dok su savezničke zračne bombe bile znatno manjeg kalibra. Zbog toga su gotovo sve zaraćene strane nastojale razviti topništvo koje može ispaljivati granate velike razorne moći na prihvatljivu udaljenost.
 

Učinkovitija željeznica
Jedno od najmoćnijih i najpoznatijih topničkih oružja Prvog svjetskog rata razvila je Njemačka: još 1911. kao željezničku i 1913. godine kao vučnu inačicu. Riječ je bila o haubici kalibra 420 mm, poznatoj pod nazivom debela berta, koja je trebalo poslužiti za razbijanje najsnažnijih fortifikacija na području Liègea i Namura. Željeznička inačica te haubice ispaljivala je granate mase oko 930 kg na udaljenost veću od 12 000 m, dok je vučena bila znatno slabijih mogućnosti. Bez obzira na jednak kalibar, zbog kraće cijevi (12 kalibara u odnosu na 16 kalibara željezničke inačice), mogla je ispaljivati projektile mase oko 820 kg na udaljenost od oko 9300 m. Nakon prvobitne uporabe protiv utvrda Liègea, Namura i Antwerpena, debele berte korištene su pri napadu na Kaunas, Modlin, Beograd i Smederevo, a tijekom 1916. sve su korištene u Bitki kod Verduna.
Njezin je razorni učinak rezultirao stvaranjem sličnih topničkih oružja i kod Saveznika, a riječ je uglavnom bila o željezničkim inačicama golemih topova. Britanija je na više inačica razvila i primijenila masivni željeznički top kalibra 305 mm, a Francuska je razvila više topničkih oružja velikog kalibra. Među njima najpoznatija je bila željeznička haubica mod. 1916. kalibra 400 mm koja se po vatrenoj moći najviše približila debeloj berti,  pa čak je i nadmašila: granatu mase oko 900 kg mogla je ispaliti na udaljenost do 16 000 m.

Potiskivanje kod Verduna
Uzimajući u obzir veću udaljenost gađanja, saveznička su oružja već tijekom Bitke kod Verduna potisnula debele berte, uspješno ih ugrožavajući na njihovim borbenim položajima.
Osim debele berte, njemačka vojska koristila je i tzv. pariški top, masivno željezničko oružje kojim je 1918. godine gađan Pariz s udaljenosti od oko 130 km. Za razliku od debele berte, glavno je svojstvo tog oružja bila velika udaljenost gađanja. Početni kalibar iznosio je 210 mm, a sa svakom se ispaljenom granatom kalibar cijevi povećavao, stoga je nakon 65 ispaljenja bio proširen na 235 mm. Za topničko je oružje domet veći od 130 km i danas vrlo respektabilan, bolje rečeno: nema ga niti jedno suvremeno topničko oružje. Granata je zbog potrebe ispaljivanja na veliku udaljenost bila razmjerno malih dimenzija, ukupne mase od 100 kg do 126 kg, pri čemu je količina eksplozivnog punjenja iznosila svega 15 kg, skromnih za projektil tolike mase, a pogotovo za topničko oružje takvih dimenzija.

Na bojnim brodovima
Saveznici su nakon rata nastavili razvoj topničkih oružja za ispaljivanje masivnih projektila velike razorne moći. Zahvaljujući tehničko-taktičkim značajkama velikih ratnih brodova, na njih su ugrađivana najmoćnija topnička oružja. Između Prvog i Drugog svjetskog rata kalibar glavnih topova standardizirao se uglavnom na 380 mm i 406 mm. Moćni glavni topovi uglavnom su bili namijenjeni za borbu s drugim ratnim brodovima. Projektili su stoga imali veliku probojnu moć jer su trebali svladati debeli oklop protivničkih brodova i detonirati u njihovoj unutrašnjosti. Primjerice, standard pancirnih granata kalibra 380 mm bio je probijanje do 450 mm oklopa na udaljenosti od 10 km, pod kutom gađanja od gotovo 90 stupnjeva. Jasno je da se s manjim kutovima probojnost u velikoj mjeri smanjivala. Zbog potpore kopnenim snagama u obalnom pojasu, veliki ratni brodovi uglavnom su služili kao platforme za topove koji su mogli dosegnuti dovoljnu dubinu za pomoć pri uspostavljanju stabilnog mostobrana.
Projektili najveće razorne moći u operativnom naoružanju tadašnjih oružanih snaga bile su granate glavnih topova bojnih brodova. Granate za brodske topove kalibra 406 mm imale su masu od 950 kg do više od tone, npr. granate za američke bojne brodove klase Colorado imale su masu do 1020 kg. S druge strane, granate kalibra 380 mm imale su masu od 800 kg do 900 kg, ovisno o vrsti topa i njihovim konstrukcijskim značajkama. Udaljenosti gađanja tih topova nerijetko su premašivale i 40 km, iako je većina imala domet od 35 km do 38 km, što je uz razornu moć granate takvo oružje činilo impresivnim.

Prije novog rata
Kopnene snage također nisu zaostajale u razvoju divovskih topničkih oružja. Između svjetskih ratova bombardersko zrakoplovstvo ustrojeno je u samostalan rod ratnog zrakoplovstva. No, tehničke mogućnosti bombardera tog doba još uvijek nisu omogućavale nošenje zrakoplovnih bombi veće mase, pa je i dalje ekstremno teško topništvo imalo svoje mjesto u postrojbama prve borbene crte. Francuska je svoju ratnu doktrinu nekritički temeljila na iskustvima iz Prvog svjetskog rata i u potpunosti se usmjerila na obranu kao glavni vid borbenog djelovanja. Produkt takve doktrine bila je snažno utvrđena obrambena Maginotova linija, koja je trebala čuvati Francusku od moguće nove njemačke agresije. Po uzoru na Maginotovu liniju, pojedine europske zemlje počele su i same izgrađivati snažne fortifikacije. Belgija je, primjerice, na Albertovu kanalu izgradila niz moćnih utvrda među kojima je važna bila Eben Emael; SSSR je snažnim fortifikacijama zaštitio svoje strateške luke Sevastopolj i Vladivostok, a Finska je djelomično izgradila dobro utvrđenu Mannerheimovu liniju. Čak je i Njemačka, koja je usvojila doktrinu izrazito manevarskog rata (Blitzkrieg), počela graditi Siegfriedove linije. U takvim je okolnostima i većina tadašnjih europskih sila nastojala razviti topništvo koje će moći razbiti snažne protivničke fortifikacije, pri čemu je većina zemalja zadržala velikokalibarsko željezničko topništvo iz Prvog svjetskog rata. Prije Drugog svjetskog rata nacistička Njemačka razvila je nova velikokalibarska topnička oružja namijenjena u prvom redu za djelovanje po fortifikacijama na Maginotovoj liniji – samohodni merzer Karl-Gerät i dva velika željeznička topa, poznata kao teški gustav  i dora.
(nastavak u idućem broju)

Marinko OGOREC