Nedavni nuklearni test kojim se Sjeverna Koreja potvrdila kao nuklearna sila posljednji je u dugom nizu incidenata na Korejskom poluotoku nakon završetka Korejskog rata. Odnosi između Sjeverne i Južne Koreje desetljećima su nakon rata, koji nikada nije službeno završen, uglavnom bili određeni hladnoratovskom politikom, koja je i nakon Hladnog rata nastavila određivati regionalna zbivanja. Izmjena oružanih incidenata i diplomatskih približavanja gotovo je postala konstantom u odnosima između dviju Koreja

Nakon tri godine neprijateljstava 27. srpnja 1953. okončan je Korejski rat sklapanjem primirja u gradu Panmunjonu. Iako su time de facto završile ratne operacije, konačni mirovni sporazum između Narodne Republike Koreje na sjeveru poluotoka i Republike Koreje na jugu, nije nikad potpisan zbog čega su dvije zemlje do danas tehnički ostale u ratu. U ratu je poginulo tri milijuna Korejaca, a ratna šteta je bila golema. Osobito su teško zbog savezničkog bombardiranja stradali sjevernokorejski gradovi i gospodarska infrastruktura. U poslijeratnom razdoblju obje su zemlje primile znatnu ekonomsku pomoć iz savezničkih blokova te se do početka šezdesetih godina oporavljaju od ratnih razaranja. Primirjem u Panmunjonu bila je dogovorena crta razdvajanja širine dva kilometra koja je u najvećem dijelu povučena sjevernije od 38. paralele te koja i danas služi kao faktična državna granica. Duž demarkacijske crte uspostavljena je samo privremena administrativna crta, a ne permanentna granica. Obje zemlje su bile visoko militarizirane, a u Južnoj Koreji je tijekom pedesetih godina je ostalo stacionirano između pedeset i šezdeset tisuća američkih vojnika, da bi danas taj broj pao na trideset pet tisuća s tendencijom smanjenja. Najteži poslijeratni incident u koji su umiješani i američki vojnici dogodio 1968. godine kada je sjevernokorejska mornarica na spornom području Žutog mora zarobila američki brod USS Pueblo sa članovima posade, a iste godine je nedaleko od korejske obale srušila i američki zrakoplov.

Odnosi između susjeda na Korejskom poluotoku desetljećima su uglavnom bili određeni hladnoratovskom politikom, koja je i nakon Hladnog rata nastavila diktirati razvoj događaja. Tijekom poslijeratnog razdoblja oba režima su nastavila s namjerom ujedininjenja poluotoka pod svojim režimom. Sjevernokorejski vođa Kim Il Sung je objavio doktrinu nazvanu “juche”, ili u prijevodu oslanjanje na samog sebe, što je postalo osnova vanjske politike Pyongyanga u sljedećim desetljećima te ideološki temelj izolacije od međunarodne zajednice. Poslijeratnih godina su se na crti razdvajanja povremeno događali oružani incidenti i uzajamni pokušaji infiltracija diverzanata na teritorij suprotne strane. I dok je u Sjevernoj Koreji čvrsto bio vlasti na komunistički lider Kim Il Sung, šezdesete godine su u Južnoj Koreji obilježile političke turbulencije; 1960. je nakon studentskih prosvjeda predsjednik Syngman Ree odstupio s vlasti a 1961. je vojnim udarom na vlast došao general Park Chung-hee. Parkov režim je uveo izvanredno stanje i reducirao stupanj političkih sloboda te počeo program industrijskog razvoja zemlje koji je zemlju učinio industrijskom velesilom. No i Park je srušen s vlasti i ubijen 1979. godine u vojnom udaru koji je izvela skupina časnika iz kontraobavještajne agencije.

Prvi kontakti

Nakon desetljeća i pol šutnje, do prvih izravnih kontakata između Seoula i Pyongyanga dolazi 1971. godine iznenadnom objavom Kim Il Sunga da želi uspostaviti odnose s južnokorejskim režimom. Time je promijenjen tradicionalan stav Pyongyanga o sebi kao jedinom legitimnom političkom entitetu na poluotoku. U kolovozu 1971. su uz sponzorstvo organizacije Crvenog križa, dvije vlade održale razgovore čija je ideja bila ujedinjenje obitelji koje je razdvojio rat. Nakon serije sastanaka obje strane su u srpnju 1972. objavile kako namjeravaju mirnim ujedinjenjem poluotoka okončati neprijateljsku atmosferu u regiji. No ti početni kontakti su propali 1973. godine, nakon što je Južna Koreja objavila da će zatražiti separatan ulaz u Ujedinjene narode a i zbog slučaja kidnapiranja južnokorejskog opozicijskog lidera Kim Dae Junga koju je izvela južnokorejska tajna služba. Pitanje pristupanja UN-u je imalo posebnu težinu za Pyongyang stoga što je tijekom Korejskog rata na strani Južne Koreje intervenirala međunarodna vojna koalicija u sklopu mandata UN-a.
S diplomatskim približavanjem su se izmjenjivali oružani incidenti a Sjeverna Koreja je također stajala iza nekoliko pokušaja atentata na predsjednike Južne Koreje. Najpoznatiji takav pokušaj bio je neuspjeli atentat na tadašnjeg južnokorejskog predsjednika Park Chung Hea 1968. koji je trebala izvesti sjevernokorejska komandoska postrojba, te atentat 1974. kada je ubijena Parkova supruga. Na predsjednika Chun Doo Hwana atentat je pak pokušan prilikom posjeta Burmi 1983. godine. U tom atentatu izvedenom na teritoriju Burme u listopadu 1983. poginulo je sedamnaest članova južnokorejskog izaslanstva, uključujući i četiri ministra dok je Chun Doo Hwan preživio tek zahvaljujući kašnjenju njegovog automobila. Iako ne postoje javna izvješća, realno je pretpostaviti da je i Seul poduzimao slične akcije prema sjevernokorejskom vodstvu.
Do 1984. godine ponovno nije bilo nikakvih diplomatskih kontakata između dvije strane. U rujnu 1984. je Južna Koreja prihvatila ponudu sjevera da osigura dio pomoći za žrtve poplave koja je pogodila jug poluotoka. No u siječnju 1986. je Pyongyang jednostrano prekinuo razgovore pravdajući se održavanjem zajedničke američko-južnokorejske vojne vježbe “Team Spirit”. Tijekom 1987. ponovno je došlo do kratkog približavanja dviju zemalja oko pitanja organizacije Olimpijskih igara u Seulu, što je dovedeno kraju nakon što su sjevernokorejski agenti u studenom 1987. godine podmetnuli bombu u južnokorejski civilni zrakoplov KAL 858 koji je srušen iznad Andamanskog mora kada je poginulo 115 putnika i članova posade. Taj je napad do danas ostao najtežom sjevernokorejskom terorističkom akcijom koja je Pyongyang dovela na listu zemalja koje sponzoriraju terorizam. Sjeverna Koreja je pružala utočište ekstremnim marksističkim skupinama iz zemalja istočne Azije, a gotovo nevjerojatno zvuči i kampanja otmica japanskih studenata za obavještajne svrhe, koja je trajala sedamdesetih i osamdesetih godina.

Razdoblje nakon Kim Il Sunga

U ljeto 1988. je ponovno pokrenut proces ujedinjavanja obitelji razjedinjenih ratom i iniciranje međusobne trgovine dviju zemalja. U rujnu 1990. je u Seulu održan prvi od osam sastanaka na premijerskoj razini na kojem je potpisana deklaracija o pacifikaciji poluotoka i denuklearizaciji te uspostavljeni ekonomski odnosi. U pokušaju integracije u međunarodnu zajednicu obje Koreje su u rujnu 1991. primljene u organizaciju Ujedinjenih naroda. U srpnju 1994. je nastupio kraj dugog razdoblja regionalne politike, smrću sjevernokorejskog vođe Kim Il Sunga neposredno uoči održavanja najavljenog samita. Kim Il Sunga je na čelu zemlje naslijedio sin Kim Jong Il koji je uglavnom nastavio s dotadašnjim smjerom sjevernokorejske politike. Mlađi Kim je pokušao ublažiti izolaciju Sjeverne Koreje te se nastojao približiti hladnoratovskom savezniku Kini. Sredinom 1996. dogodio se novi oružani incident u kojem je sjevernokorejska podmornica pokušala iskrcati komandose na jug, te je nakon njihovog razotkrivanja 11 članova posade podmornice počinilo samoubojstvo a još je trinaest sjevernokorejskih vojnika ubijeno u velikoj operaciji traženja. Dvije godine kasnije u sličnoj je akciji uhvaćena još jedna sjevernokorejska podmornica, a devet članova posade je pronađeno mrtvo. Sredinom 1998. Pyongyang je izravno izazvao i sigurnosne interese Japana, nakon što je testirana raketa preletjela japanski otok Honshu. Za uzvrat je Japan suspendirao ekonomsku pomoć Sjevernoj Koreji te na dvije godine prekinuo diplomatske odnose s Pyongyangom.

U drugoj polovini devedesetih godina diplomatski je i gospodarski izolirana Sjeverna Koreja utonula u velike gospodarske teškoće, što je nakon poplava 1996. godine rezultiralo i velikom glađu kojom je izravno bilo ugroženo dva milijuna ljudi a velik broj Sjevernokorejaca našao utočište u susjednoj Kini. Katastrofa većih razmjera spriječena je slanjem pomoći koju je organizirali Ujedinjeni narodi. No unatoč velikoj cijeni koju je korejski narod morao platiti, Pyongyang je i dalje ustrajavao na održavanju statusa regionalne vojne sile. Posljednjeg desetljeća je Sjeverna Koreja usvojila politiku odnosa prema jugu koji je mješavina kultiviranja ekonomskih odnosa i nastavka potenciranja sigurnosnih problema na granici. U srpnju 2000. je održan povijesni samit u Pyongyangu između sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-ila i južnokorejskog Kim Dae-junga, što je predstavljalo najkonkretnije približavanje čelnih ljudi dviju zemalja posljednjih desetljeća. Susret je urodio djelomičnim otvaranjem granice te susretom stotinu Sjevernokorejaca s rodbinom na jugu, a zbog zalaganja za detant na poluotoku je Kim Dae-jung 2000. godine dobio Nobelovu nagradu. U listopadu sljedeće godine Sjevernu Koreju je posjetila i američka državna tajnica Madeline Albright. No Sjeverna Koreja je u ožujku 2001. otkazala ministarski sastanak nakon što je južnokorejski predsjednik nazvao Pyongyang nepouzdanim partnerom. Po ustaljenom obrascu izmjenjivanja diplomatskih inicijativa i incidenata, u lipnju 2002. je došlo do pomorskog sukoba između patrolnih čamaca dviju ratnih mornarica, u kojima je ubijeno trideset sjevernokorejskih mornara i četvorica južnokorejskih.

U listopadu 2002. je Sjeverna Koreja neugodno iznenadila svijet priznanjem da radi na obogaćivanju urana, nakon što je 1994. godine pristala zamrznuti program. Sjevernokorejski nuklearni program počeo je osamdesetih godina uz sovjetsku pomoć gradnjom reaktora u Yongbyonu te uz uvjet da pristupi Sporazumu o ograničavanju nuklearnog naoružanja. Kriza oko razvoja sjevernokorejskog nuklearnog programa se zahuktala nakon što je potkraj 2002. godine Pyongyang objavio kako namjerava razviti nuklearno oružje a potom i protjerao inspektore Međunarodne agencije za atomsku energiju. Konfrontacija Pyongyanga s međunarodnom zajednicom – u kojoj je izostala potpora i njezinih tradicionanalnih saveznika – se nastavila početkom 2003. sjevernokorejskim povlačenjem iz Sporazuma o ograničavanju nuklearnog naoružanja. U proljeće iste godine Sjeverna Koreja je ponovno testirala strpljenje susjeda još jednim ispaljivanjem projektila u more između Južne

Koreje i Japana. U srpnju iste godine došlo je i do kratkotrajne razmjene vatre između vojnih snaga stacioniranih duž granice te do pomorskog oružanog incidenta u Žutom moru. Na posljetku je u veljači 2005. Sjeverna Koreja objavila da posjeduje nuklearno oružje, što je potvrdila u listopadu ove godine nuklearnim testom kojim se etablirala kao nuklearna sila. Time su do usijanja podignute tenzije na Korejskom poluotoku i u cijelom svijetu koji sa zebnjom promatra širenje broja članova “nuklearnog kluba”. Pyongyangu su kao protumjera uvedene oštre ekonomske sankcije, no međunarodna zajednica zasad nema adekvatan odgovor za takav tip izazova. Promatraju li se u kontinuumu zbivanja na Korejskom poluotoku proteklih desetljeća kao i sjevernokorejska strategiju odnosa s međunarodnom zajednicom, realno je pretpostaviti da će i ovaj put Pyongyang reterirati a napetosti biti ublažene.

Hrvoje BARBERIĆ