Kratka sudbina

Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je ovogodišnje pobjednike. U ovom broju objavljujemo zadnju od pet priča koje dijele ravnopravne treće nagrade. Naslovljena je Kratka sudbina, a napisala ju je Emanuela Koretić

 

Čovek je čoveku okrenul leđa. Kak je negdar, tak je i sad. Upalil sam TV i zapital sam se – “Kaj se pak denes dogodile v svetu?” Nisam duge čakal odgovor, kad je na TV-u glas rekel – “Izvanredne vijesti, Rusija je napala istok Ukrajine. Putin je naredio invaziju glavnog grada Ukrajine i regija Donjeck i Karkiv. Uživo prenosimo javljanje glavnog tajnika UN-a Antonia Guterresa, nakon toga čut ćemo riječ glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga.” “Danas se, 1. ožujka desila prva oružana bitka u Pakracu, tri su policajca teško ozlijeđena od strane velikosrpskih pobunjenika. Srpska agresija je snažna još od početka godine, kakve će dalje akcije poduzimati velikosrpske snage i JNA? Uživo nam se javlja predsjednik, doktor Franjo Tuđman.”

1991.godina, nisme se nadali smrti i gubitku, šteli sme svoju državu, slobode ali dobili sme propast… Neki bi rekli da je bilo vredno svega gubitka i metka koji su se spucali al meni, nisu. Kak ti koji del Hrvatske spadne, Vukovar je na granice bil, kakti i druga mesta i zate ga je spala tragedija i pokolj. Ja sam 91. živel u Koprivnice, Vegeta – najbolja asocijacija. Rata za mene ni bile, pa, jedno vreme. Moji su prijateli bili pozvani na obuke u slučaju večega sukoba. Ljude se spremalo za najgorše. Ja sam tek imal 17 let i još me trebalo neje. Bil sam odrasel z veliki dečki, 19 i nadalje, i sad su otišli. Moja dječja duša nadala se da se čem prije budu vrnuli. Moga je staroga veselila vest nezavisnosti i slobode, nepravedni su mu vođe i zapovedniki bili pa je dobil male nade da bu i k njemu pravda došla. Svoje reči smel reči nije. Mogel je samo delati i šuteti kak mu je dužnost bila. On je policajec bil… kam goršega posla v to doba. Mama mi je radnica bila, delala je v Podravkine tvornice, a deda i babe imal nesam, zemlja ih je zatrajala. Srbi mira nisu imali. Starog su zvali u Vukovar, zgleda da budu svi išli… i išli su, moga staroga prvoga poslali u Vukovar, koji tjedan posle sve se više dobrovoljaca prikupilo i otišlo na istok, de je najviše ljudi trebale. Ja i mati sme se saki dan molili da tata dojde doma živ i v jednom komadu. Vreme je išle, meni je rođendan bil u 6. mesecu tak da i mene bi pozvali da idem u vojsku začas. Mi gore nismo osećali posljedice rata ali ljudi su k nami dohajali i naseljavali se. Tužne su se mati plakale jer im sinov duge nije bile.

Ja sam navršil 18, već je prešle par meseci kak je ta propast trajala. Vesti na TV-u su samo o mrtvima govorile, a oni živi? Jel je tatek još živ? Meni se stalno motalo po glavi ali sad me zanimale, bum ja živ ostal, bumo svi preživeli ili bumo živeli ili pak jel su si ti ljudi mrli da mi živime nesretni? Život je tragedija, ali ne ona v kazalištu. Moja mama je srčani imela, i tak ti jaden čovek sam ostaneš. Sreće mi sikak nije bile i tak sam danima iskal smisla i smisla, pratil vesti i sve strave našega naroda koji više nije ni bil naš. Kad ostaneš bez mati svoje, ostaneš prazen, bez ikakve volje. Moju je mamicu Bogek zel k sebi po svoje volje, nečiju drugu nije štel još zeti, a sad je gore… Odlučil sam otiti u Korenicu. Granice su najviše pogođene bile i tak sam odlučil otiti u taj daleki kraj i pomoći de se i kaj se more. Ljudi su bili u strahu. Dok sam se vozil starim golfom okolnim cestama, jer glavne ceste su bile pune agresijskih snaga, gledal sam tužna, mala, pokorena sela koja su proživela te jadne dane sukoba. Došli smo dele na doček tenkova koji su sprečavali ulazak u grad i srpskih vojnika z koje kakvim puškama. Došlo je do toga da je ili mir ili pokolj. Meni je dana prva puška. Kaj sad? Isključil sam srce i setil sam se svoga staroga, do kojega sam se nadal dojti jer, drugoga mi neje bilo. Glavni cilj: Ubiti. Podigli smo puške i krenuli v bitku, u jednom sam trenutku osetil nekaj toplo na kože moje desne ruke. Krv. Krv jednog od građanina Novske koji je pošel z nami u Korenicu, prsak krvi sletel je na moju ruku kad su ga upucali prvo v ljevo rame a onda u čerevo. U naletu smo ubili sih 5 vojnika, a od nas osam ostalo nas je šest. Kak život brzo otide. Upali smo u tenk koji na sreću je bil prazen. U to vreme Srba i drugih vojnika nije bile pune ali je grad i dalje bil pod njihovom kontrolom. Mi smo tam bili jedno tri tedna. Pomagali smo ranjenim civilima i vojnikima, slala se hrana sakih 10 dana, nije je bilo puno ali ljudi su nekak trebali preživeti. Javljali su loše stanje iz Vukovara. Da nisam videl sav taj razor i žbunje koje je negdar bile pune života i mira nikad nebi rekel da je bile gadne, ali nažalost, bile je strašne. Odlučil sam se z jednom družinom povesti do Vukovara. Ovaj put sam bil siguren da rata bude bile. Takve strave čoveku ni trebalo, kak smo dolazili bliže Vukovaru uz strane ceste ležala su tela jadnih, umrlih ljudi koji nebi više nigdar vidli Sunce, ni lepe slobode za koju su se tak strastveno tukli. Bilo je tu i civila, najviše me pogodila žena crne kose, bila je jake bleda, vjerojatno jer je već neko vreme vani ležala tak mrzla, ali nje ovo nije bila smrt, vidle se da je žena sad slobodna, te željne je slobode dobila. Kad smo došli pred Vukovar, strava. Čemu? – čovek se zapita. Zakaj? Negdar hiže koje su uspravno stale i dom kojoj obitelji pružale, toga doma više nije bile. Kak ideš van iz kombija, staješ na ciglin prah i ruševine tužne, komadi se drobiju pod cipelu tu vojničku. Kaj su z tebe napravili, kaj su z ove Hrvatske napravili? Bil je deveti mesec, slabe nade v očima tih živih heroja. Ljudi sme se nagledali sega. Nas su poslali u neku podzemnu šupu, tam su nutra trudnice i ranjeni ležali. V bolnice te jadne se nisu dali jer kak je već poznato bilo – U ratu je se ravno. Rušile su se bolnice, hiže, zgrade, dobre da kamenje nisu gađali. Dok bi koji avion prešel ljudima bi se krv na trenek zamrzla. Strah v kostima, v krvi, v koži. Ljudi koje upoznaš tam, ostanu ti prijateli. Tak sme mi dele postali jena velka obitelj. Jelena je rodila dete, Nataši je bile vreme za 2 tedna. Naš jadni Tomek je zginul, infekcija ga je pokopala do kraja. Drugi ranjeni su dobre bili ali saki te put srce zaboli kad ti nešće blizek tak brže otide. Nisu oni meni rođena braća bila ali krv tu presudna neje. Zima je došla, kraj desetog meseca. Pod zemljom bilo je zima a gore po gradu, žive duše nema. Agresorska se vojska saki dan skitala po gradu, njima tuge v očima videti bilo nije. Moji su dečki, skupa z menom krenuli do hiža zrušenih deke iskat i čega se još našle. Nekak smo jedva detetu stvari našli i dobili dok je vani mira bile. Nataši je skoro vreme bilo, a stanje za živeti, nikakvo. Na taj mrzli, zimski dan, vojska je srpska provalila naša vrata i našla našu malu jamu de nas je skoro 30 bile. Pretili su nam životem dok su žene i slabe naše pajdaše vozili za ruku van i dalje, Bog znaj kam. Nas je 5 zadnje ostale bile, zavezali su nam ruke, noge i spremali se pogubiti nas sve. Meni je tu kraj u očima bil, a jedino na pameti – moj kratek život i raspala obitelj. Kolke je ljudi ovakva sudbina spopala. Ali Bog nije štel da naš narod strada. Zemlja se zatresla. Tenki i vojniki. Prolazili su kroz taj napušteni del Vukovara da dojdu do granice. Čul sam jedan jaki glas kak viče “Dolje, dolje! Gledaj bunkere, jel ima koga živoga. Ubi vozača, uzmi žene i djecu odma i onda pogledajmo jel ima još koga!” Brzo su počeli ti razbojniki gađati po nama, mene su pogodili u desnu nogu a neke od mojih pajdaša su i ubili… Mene je jeden dečec spasil, ma nije on bil dečec, možda je negde 23 leta imal, ništ stareši od mene. Z svu svoju snagu prebacil me preko svojega ramena i pobegel van z menom. Došel je do jednoga rasta, tam me je polegel i zamotal mi nogu dok krvi više bilo nije. Meni se v glavi malo mutilo, videl sam da je imal zelene oči i grbav nos. Poslje toga sam se onesvestil… Ne znam kak duge pri sebi nisam bil. Zbudil sam se jednu večer u neke velike šume okružen z jedno bar 40 vojnika. Pekli su kobase i pripremali planove za dalje. Meni je prvi došel taj isti dečec i pital me kak sam. On mi je rekel kaj je sve bilo i da se za one sve moje pajdaše v onomu bunkeru ne moram brinuti. Zval se Krešo. Visok i pun života, oči pune nade koje duge do toga trenutka videl nisam. Jedno sam vreme z njima bil u skloništu i u kampu. Ja i Krešo smo postali dobri prijateli, rekli smo si da, dok najdemo kakvu ženu, da se bumo zvali na svate. Ja sam htel z njimi pojti dalje u rat ali mi nesu dali jer još dobre hoditi nisam mogel. Pripremale su se sakakve akcije i ja bi samo višak bil. Ostavil mi je Krešo svoju adresu i rekel da se bude vrnul on tam i da ga poslije rata najdem. Rekel je da bude poiskal bilokakvu informaciju koju najde o momu staromu i ja sam mu bil jake zahvalan. Oprostil sam se z njim al on je meni rekel da se još vidli bumo.

Poslali su me u neku tajnu bolnicu u Đakovu. Dok sam se oporavil, doma sam se vrnul i bil doma do 99. Dugo me mučilo pitanje Kreše i moga staroga. Bil sam zidar po struki i tak sam po potrebi ljudi koji su se vračali u Vukovar i obližnja mesta došel natrag u taj zrušeni grad. Na cesti bi sako malo videl neku tužnu mati kak presi svoga sina da se vrne iz mrtvih… Mene je strah primal sakoga dana kaj sam tam bil. Odlučil sam ostati tam. Zozidal sam si jednu malu hižicu u predgrađu Vukovara. Ona mi je adresa koju mi je Krešo dal sakoga dana bila v glavi, nekad mi se i priviđalo, mislil bi da je neki stranec Krešo i odma bi skočil v zrak… ali Kreše nigde nije bilo. Tak je već kraj 99. bil tu i ja sam odlučil otiti u arhive i propitati se o Kreši. Nada me nije stala. Možda je pobegel iz Hrvatske, možda je u neke bolnice. Nikakve ni vesti o staromu nije bile. Ni za njega mi nada nije stala.

Jedan su dan u novinami objavili sa znana imena ubijena u ratu. Pod umrli policajci pisala su razna imena, ime moga tate nije bile tam. Malo su mi svetlije oči taj čas postale. Drugu sam stranu okrenul i videl sebi poznato ime: Božo Šintelj. – “Preminuli vojnici u akciji preuzimanja teritorija i oružja na području Gospića: … Božo Šintelj…” Ispalo je da tatek nije otišel u Vukovar nego su ga prebacili u Gospić i tak je poginul. Nada umire zadnja vele. A Krešo? – zapital sam se. Životi, i mladi i stari su hičeni bili. Razlika vojniku nije bila. Novine sam prelistaval i prelistaval dok na zadnje stranice, zednjega retka nisam našel ime svoga dobroga prijatela – Kreše. – “Krešo Karanić.”

“Sankcije Rusiji će biti veće nego što možete očekivati. Zato pozivam predsjednika Putina da prestane ovaj suko…” Stjepan je ugasio TV. Podigao se je iz svoje udobne fotelje, uzeo ključeve, škare, odrezao je sve bijele ruže iz svoga vrta i zaputio se po nekom puteljku. Došao je do groblja Marinci. Puteljcima je hodao spuštene glave dok je hodao kroz labirint grobova. Došao je do groba svoga oca Bože. Stavio je na grob dvije bijele ruže i sjeo na pod gledajući sliku svoga oca. Uz suzu koja je tekla niz njegov obraz krenuo je dalje. Stao je pred grob Natašinog sina Jakova, koji nije preživio nakon poroda. Na njegov je grob položio jednu bijelu ružu i opet krenuo dalje. Došao je do malenog polja punog bijelih križeva. Bilo je to polje poput Ovčare s bijelim križevima duž cijelog polja koji nisu imali imena na sebi ali su davali spokoj i spomen ubijenima na području Vukovara i okolice. Na svaki je od njih položio bijelu ružu. Krešo je negdje na tom polju počivao i Stjepan ga nije htio skratiti bijele ruže koja je bila živa i u cvatu, kao i Krešo kad ga je zadnji puta vidio.

Emanuela Koretić, učenica 1. razreda IV. gimnazije Zagreb