U zadnjem desetljeću XX. stoljeća, razdoblja u kojem je vođen naš Domovinski rat, kratke strojnice već odavno nisu bile vojničko oružje prve borbene crte, nego specijalizirano policijsko oružje, međutim odigrale su vrlo važnu ulogu osobito u početnom razdoblju rata

Jugoslavenska kratka strojnica M-56. Kalibar 7,62 mm TT. Dužina cijevi 250 mm. Masa praznog oružja 3,06 kg, punjenje okvira s 32 metka, teoretska brzina gađanja 600 metaka/min, učinkoviti domet 100-200 m, početna brzina zrna 520 m/sek. Domovinski rat počeo je kao tipični “asimetrični” sukob u kojem je hrvatska strana praktično bila goloruka i zbog čega je svaka “cijev” i svako sredstvo koje može izbacivati projektile itekako bilo dobro došlo. Asimetričnost rata u početnom razdoblju produkt je dugotrajnog procesa tijekom kojeg su sveobuhvatnim, pozorno i detaljno isplaniranim pripremama tadašnje JNA, uz intenzivnu psihološko-propagandnu aktivnost među srpskim pučanstvom u Hrvatskoj, jugogenerali i državno-političko vodstvo Srbije svoje imperijalne težnje nastojali ostvariti po načelima strategije posrednog prilaženja. Istodobno, međunarodnoj javnosti se preko uglavnom provelikosrpski orijentirane jugoslavenske diplomacije (veći dio diplomatskog osoblja SFRJ bio je srpskog ili crnogorskog podrijetla – op.aut.) Hrvatska nastojala prezentirati kao secesionistički teritorij koji svojim otcjepljenjem od “matične zemlje” pokušava destabilizirati Jugoslaviju, a nakon toga oduzeti sva građanska i manjinska prava pučanstvu srpske nacionalnosti.

Psihološko-propagandna aktivnost usmjerena prema srpskom pučanstvu u Hrvatskoj rezultirala je formiranjem naoružanih četničkih skupina u kriznim područjima, koje su uz pomoć specijalaca KOS-a nastojale aktivirati što veći broj srpskog življa u borbi protiv “ustaške vlasti”. Uz obilnu materijalnu pomoć JNA i Srbije u naoružavanju i opremi, te ubacivanjem dobrovoljačkih skupina iz Srbije koje su došle “pomoći ugroženoj srpskoj braći u pravednoj borbi za oslobođenje”, ostvaren je relativno visoki postotak angažiranosti srpskog pučanstva u širenju pobune. Pritom, vodilo se računa o svakom detalju, uključujući i naoružavanje zastarjelim, trofejnim oružjem iz skladišta teritorijalne obrane i ratnih pričuva kako bi se stvorio privid “spontanosti oružanog ustanka” u kojeg je krenuo “ugroženi” srpski narod (detaljnije o tome u članku “Alternativno oružje” objavljenom u Hrvatskom vojniku br. 81 od 14. travnja 2006.).

Pobunjenici su imali bezuvjetnu potporu jugovojske, koja je u to vrijeme, prošavši katarzu tijekom rata u Sloveniji, već potpuno pročistila svoje redove i čvrsto zastupala imperijalne, velikosrpske interese srpskog čelništva predvođenog Slobodanom Miloševićem. Kao takva, jednostavno je preuzela cjelokupni arsenal de facto bivše JNA i Teritorijalne obrane Republike Hrvatske, zbog čega je hrvatska strana mogla računati samo na vrlo skromnu količinu, uglavnom lakog policijskog oružja. Takva disproporcija dovela je do asimetričnog sukoba suvremenog Davida i Golijata, u kojem je za hrvatsku stranu od životne važnosti bilo brzo opremanje naoružanjem i vojnom opremom. U nedostatku dovoljne količine automatskih pušaka (bolje rečeno bilo kakvih pušaka), kratke strojnice predstavljale su vrlo važan segment cjelokupne popune hrvatske strane streljačkim naoružanjem, prije svega zbog njihove velike vatrene moći i jednostavnosti rukovanja (što nije zanemarivo kada se radi o nedovoljno uvježbanom ljudstvu, kakva je bila većina hrvatskih dragovoljaca u početnom razdoblju rata). Oružane snage Republike Hrvatske, stvarane u vrlo nepovoljnim ratnim uvjetima, do naoružanja su dolazile iz nekoliko izvora – ratnog plijena, uvoza iz inozemstva i vlastitom vojnom proizvodnjom. Iz tih izvora je i praktično cjelokupna nabavka kratkih strojnica koje su korištene u borbenim djelovanjima.

Ratni plijen

Slovenska policijska strojnica MGV 176. Kalibar .22 LR. Dužina 480 mm (sa sklopljenim kundakom) odnosno 745 mm (s otvorenim kundakom), cijev 260 mm. Masa praznog oružja 1,81 kg, masa punog 3,4 kg, punjenje bubanj sa 176 metaka (ranije inačice) ili 161 metak (kasnije inačice), teoretska brzina gađanja 1200 – 1600 metaka/min, učinkoviti domet oko 150 m
Tijekom II. svjetskog rata jugoslavenske partizanske snage došle su u posjed velike količine raznovrsnog naoružanja, bilo iz ratnog plijena ili preko savezničke pomoći, među kojima je bilo i različitih vrsta kratkih strojnica. Iz ratnog plijena uglavnom su bile zastupljene njemačke MP 40 i MP 41, te talijanske kratke strojnice marke “Beretta” u raznim inačicama. Kad je riječ o savezničkoj pomoći, jugoslavenske snage uglavnom su bile oslonjene na SSSR od kojeg je naoružanje počelo pristizati u većim količinama uglavnom pred kraj rata, a znatno više neposredno nakon njega, kada je postalo očitno da će Jugoslavija razvijati socijalistički društveni sustav. Veliki dio te savezničke pomoći činile su čuvene sovjetske kratke strojnice PPŠ-41 (detaljnije o njima u članku “Renesansa kratkih strojnica” objavljenom u “Hrvatskom vojniku” br. 114 od 01. prosinca 2006.), koje su potpuno potisnule ostale kratke strojnice u naoružanju jugoslavenskih oružanih snaga. Čim se počela razvijati jugoslavenska vojna industrija, u proizvodnju je po licenci uvedena i kratka strojnica M-49 kalibra 7,62×25 mm – slična sovjetskoj PPŠ-41, samo je umjesto bubnja standardno bila opremljena okvirom s 35 metaka, a osim toga otvori na navlaci za hlađenje cijevi su okrugli, a ne duguljasti. Drukčije je riješen i zadnji dio sanduka, dok su ostali dijelovi identični. Po potrebi, M-49 je mogao rabiti “Špaginov” bubanj za 71 metak, međutim to se u praksi rijetko primjenjivalo.
Otprilike u tom razdoblju došlo je do rezolucije Informbiroa, što je dovelo do naglog geopolitičkog i vojnostrateškog zaokreta u politici jugoslavenskog državnog vrha. Okretanje zapadnim saveznicima rezultiralo je, između ostalog, slanjem velike količine raznovrsnog naoružanja, među kojima i znatnih količina kratkih strojnica “Thompson” M-1, koje su uvedene u naoružanje zajedno s M-49.

Nakon “zatopljavanja” odnosa sa SSSR-om Jugoslavija se ponovno okrenula svom “prirodnom” savezniku u nabavi naoružanja i vojne opreme. U tom razdoblju jugoslavenska vojna industrija proizvela je i svoju posljednju kratku strojnicu M-56 (slika br. 1) isto u kalibru 7,62×25 mm, inače vrlo sličnu njemačkoj MP 40. Od MP 40 se osim po kalibru i obliku okvira M-56 razlikovala jednostavnijim (ali pouzdanijim) mehanizmom za okidanje i regulatorom za pojedinačnu i rafalnu paljbu. U biti, to je bilo solidno i pouzdano oružje, lako za nošenje i jednostavno za uporabu, međutim potkraj 70-tih godina prošlog stoljeća povučeno je iz uporabe jer je JNA preuzela doktrinu većine suvremenih oružanih snaga, po kojoj dominantno mjesto u streljačkom naoružanju zauzima jurišna puška. Naravno, JNA se odlučila za vlastitu inačicu “Kalašnjikove” AK-47 koja se u pogonima kragujevačke “Crvene Zastave” proizvodila licencno pod službenim nazivom automatska puška M-70. Jedina kratka strojnica u operativnoj uporabi JNA bila je jugoslavenska inačica čehoslovačkog “Škorpiona” vz.61. U JNA je “Škorpion” bio klasificiran kao automatski pištolj i postupno je zamjenjivao postojeće službene pištolje CZ M-57 i CZ M-70.

Kratke strojnice nisu uništene nakon promjene vojne doktrine, već su u skladu s tzv. “koncepcijom općenarodne obrane” namijenjene za opremanje “naoružanog naroda” u slučaju potrebe (odnosno proglašenja ratnog stanja). U Skladu s time, konzervirane su i spremljene u brojna skladišta ratne pričuve Teritorijalne obrane. Nakon izbijanja Domovinskog rata, 14. rujna predsjednik Tuđman donosi zapovijed na osnovi koje se izvodi blokada svih vojarni i drugih vojnih objekata na području Hrvatske. Rezultat te blokade bila je masovna predaja brojnih vojnih objekata (neki su predani bez ijednog ispaljenog metka), pa hrvatske snage dolaze u posjed znatne količine oružja i streljiva (između ostalog i velike količine kratkih strojnica). Među njima prevladavale su kratke strojnice “Thompson M-1”, koje su relativno brzo postale vrlo omiljene kod branitelja, prije svega zbog respektabilnog kalibra i velike ubojne moći. No, naoružavanje hrvatskih branitelja tom strojnicom nije bilo znatno prvenstveno zbog ograničene količine streljiva kalibra .45 ACP koje je bilo na zalihama, a s obzirom na embargo na uvoz naoružanja i vojne opreme njegova nabava je bila vrlo otežana. S druge strane, njezine dimenzije su očitno mnogi korisnici doživljavali kao ograničavajući faktor, pa je bilo pojava skidanja drvenog kundaka i uporabe strojnice “iz ruku”. Naravno, na taj način je i preciznost paljbe postala vrlo upitna, međutim u uličnim sukobima važnija je bila spretnost i brzina reakcije.

Sovjetske PPŠ-41 isto su bile dobro došla popuna braniteljima, ali nisu dostigle status kakvog su imale “Thompsonke”, te su prvom mogućom prilikom zamjenjivane za suvremenije i kvalitetnije naoružanje. Osim toga, streljivo pronađeno u skladištima JNA i MUP-a, koje su te kratke strojnice rabile, bilo je staro (bile su to laboracije s kraja pedesetih i šezdesetih godina) i donekle uporabljivo za pištolje M-57 i TT 33, ali je na PPŠ-41 izazivalo zastoje pri gađanju rafalnom paljbom. O kratkim strojnicama M-49 nema posebnih podataka jer su vjerojatno poistovjećivane s PPŠ-41, ako su uopće i rabljene.

Jednako tako vrlo malo podataka ima i o uporabi strojnica M-56, kojih nije bilo moguće zamijeniti niti za jednu drugu. Pouzdano se zna da su u određenoj količini došle u ruke hrvatskih branitelja i da su rabljene u borbenim djelovanjima, međutim brzo su zamjenjivane kvalitetnijim i suvremenijim tipovima streljačkog oružja.
Vrlo rijetka kratka strojnica koja se viđala u rukama hrvatskih branitelja u prvim danima rata bila je i legendarna njemačka MP 38/40, koja je u uporabu došla uglavnom iz raznih muzeja i zbirki trofejnog oružja. Procjenjuje sa da je bilo rabljeno svega nekoliko desetaka primjeraka tog oružja, međutim zbog starosti i diskutabilnog održavanja, njihova uporaba bila je, najblaže rečeno, vrlo riskantna, i rabila se samo na kratko vrijeme i u krajnjoj nuždi.
“Škorpion” se u hrvatskim oružanim snagama rabio u ograničenom broju i o njegovoj uporabi ima vrlo malo podataka. Zapravo, u velikim količinama nikada nije bio uveden ni u JNA, pa nije mogao doći ni u ruke hrvatskih branitelja kao ratni plijen. Uglavnom je bio sekundarno naoružanje posada borbenih vozila i zrakoplova, poslužitelja topničkih i raketnih oruđa, zapovjednika i sl.

Oružje strane proizvodnje
Što se tiče uvoza naoružanja iz inozemstva, hrvatska strana je bila u vrlo nepovoljnom položaju zbog izglasanog embarga na prodaju naoružanja zemljama na prostoru bivše Jugoslavije (Rezolucija br. 713 Vijeća sigurnosti UN od 25. 09. 1991.). Taj embargo je bio samo “voda na mlin” jako naoružanom srpskom agresoru, dok je ostalim stranama u sukobu u stvari onemogućeno elementarno pravo na samoobranu. U svakom slučaju, embargo je bio snažni limitirajući čimbenik bržeg i učinkovitijeg opremanja i izgradnje hrvatskih oružanih snaga. U skladu s tim, nikakav organizirani ni legitimni uvoz vojne opreme i naoružanja nije bio moguć, zbog čega se pribjegavalo raznim načinima “probijanja” embarga – od uvoza ograničenih količina policijske opreme i lovačkog naoružanja, do traženja alternative na “crnom tržištu”. Kratke strojnice nabavljene iz uvoza isključivo su bile namijenjene policijskim snagama i po pravilu u Hrvatsku su dostavljene prije izbijanja sukoba, odnosno prije donošenja Rezolucije. Riječ je o ograničenoj količini integralno prigušenih “Heckler & Koch” MP-5 (slika br. 2), te vrlo malom broju američkih kratkih strojnica “Ingram” MAC M10. Te strojnice su uglavnom rabile snage specijalne policije tijekom Domovinskog rata.

Jedna od kratkih strojnica rabljenih u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije je i slovenska “Orbis” MGV 176 (slika br. 3), izrađena po uzoru na američku policijsku strojnicu “American?180” (detaljnije u članku “Renesansa kratkih strojnica” objavljenom u “Hrvatskom vojniku” br. 114 os 01. prosinca 2006.). Tu strojnicu proizvodila je tvornica “Gorenje” iz Velenja za potrebe slovenske specijalne policije, a mogla se opremiti dosta učinkovitim prigušivačem pucnja i raznim optičkim ili kolimatorskim ciljnicima (uključujući laserske “red point” označivače cilja). Tijekom kratkotrajnog rata u Sloveniji koristile su je njihove policijske postrojbe i Teritorijalna obrana, a po nekim izvorima, nakon slovenskog rata dio tih kratkih strojnica prebačen je u Bosnu. U ruke hrvatskih branitelja, prvenstveno pripadnika MUP-a došao je ograničeni broj MGV 176, kojeg je MUP nabavio kao policijsko oružje neposredno prije početka rata. S obzirom na to da se radilo o specijaliziranom policijskom naoružanju, neprikladnom za borbena djelovanja kakva su dominirala tijekom Domovinskog rata i ta, relativno mala, količina brzo je zamijenjena odgovarajućim vojničkim streljačkim oružjem. MGV 176 nije se dugo zadržala ni u naoružanju slovenske policije iz istih razloga koji su iz policijske uporabe “otjerali” američki original “American-180” (problematična učinkovitost streljiva .22 LR), pa je prestala i njezina proizvodnja.

Jedan od produkata hrvatske ratne proizvodnje ? kratka strojnica ?Pleter?. Kalibar 9 mm Para. Dužina 519 mm (sa sklopljenim kundakom) odnosno 699 mm (s izvučenim kundakom), cijev 220 mm. Masa praznog oružja 3,15 kg, punjenje okvir s 32 metka, teoretska brzina gađanja 630 metaka/min, učinkoviti domet do 100 m
Na sličan način stizali su pojedinačni primjerci i drugog naoružanja u ruke hrvatskih branitelja, međutim relativno brzo su zamjenjivani kvalitetnijim i standardiziranim vojničkim oružjem, tako da nisu imali znatnijeg učinka u Domovinskom ratu. U naoružanje hrvatskih snaga uvedene su neke od najpopularnijih kratkih strojnica u svijetu – argentinski FMK-3, izraelski “Uzi” i “Mini Uzi”, te domaći proizvodi “Ero” i “Mini Ero”. FMK-3 kalibra 9 mm Para (slika br. 4), kratka je strojnica III. generacije razvijena 1974. godine. Riječ je o preciznoj i pouzdanoj kratkoj strojnici, koja je bila dobro primljena kod hrvatskih branitelja. Njezin najveći nedostatak je problematični uvlačivi kundak, praktično kopiran s američke kratke strojnice M-3 i s jednakim slabostima kakve je pokazivao kundak na M-3. S druge strane, po svojim dimenzijama i taktičko-tehničkim osobinama “Ero” i “Mini-Ero” vrlo malo su se razlikovali od originala po kojima su napravljeni (de facto jedina razlika bila je u kadenci rafalne paljbe, koja je kod “Uzi”-ja iznosila 600 metaka/min, a kod “Ere” 650 metaka/min).

Vlastita vojna proizvodnja
Početkom Domovinskog rata Republika Hrvatska praktično nije imala vlastitu vojnu industriju, a većina tvorničkih pogona nekadašnjeg vrlo jakog vojno-industrijskog kompleksa SFRJ koji su se nalazili na hrvatskom teritoriju bila je uglavnom potpuno devastirana od nekadašnjih korisnika, upravo iz razloga da ih hrvatska strana ne bi revitalizirala u svoju korist. Žestoka dinamika agresije, zajedno s međunarodnim embargom na uvoz naoružanja i vojne opreme učinili su problematiku naoružavanja hrvatskih branitelja ključnim pitanjem hrvatskih nacionalnih interesa, bolje rečeno životnim pitanjem Republike Hrvatske. Naoružanja preuzetog iz ratnog plijena ili s crnog tržišta ni u kojem slučaju nije bilo dovoljno, zbog čega se započelo s organizacijom vojne proizvodnje u raspoloživim industrijskim pogonima.

Kako se uglavnom radilo o industriji koja prvenstveno nije bila vojne prirode, odmah je uočen cijeli niz teškoća, od nedostatka odgovarajućih specijaliziranih alata, preko nedovoljnog broja stručnih kadrova, do otežane nabavke sirovine i repro-materijala, međutim unatoč tome, Hrvatska je relativno brzo počela proizvoditi vlastito naoružanje. S obzirom na to da je proizvodnja kratkih strojnica u principu relativno jednostavna i jeftina, te ne zahtijeva kompleksnu tehnologiju, razumljivo je da su one prvo naoružanje proizvedeno u tim okolnostima.
Načelno, riječ je bila o strojnicama koje se po konstrukcijskim osobinama ubrajaju u II. generaciju, zasnovanih na principu slobodnog trzanja zatvarača, u kalibru 9 mm Para, jednostavnog mehanizma paljbe i dosta grube izrade. Materijali od kojih su izrađivane bili su neujednačene kvalitete, a završna obrada dosta površna (ako nije i potpuno izostala), međutim imale su jednu vrlo važnu osobinu – iz njih se moglo pucati. Jedna od prvih takvih kratkih strojnica bila je “Zagi” (slika br. 5). Riječ je o dosta nedorađenoj i nepouzdanoj kratkoj strojnici, koja je zbog problematičnosti u radu relativno brzo napuštena njezina proizvodnja.

Slična je kratka strojnica “Šokac” (slika br. 6) nastala za samo 18 dana. Prvi primjerci isprobani su 15. kolovoza. 1991. i pokazali da treba još dosta dorade jer je oružje bilo nepouzdano sa stalnim zastojima u radu. Nedostaci su uklanjani “u hodu” (odnosno tijekom serijske proizvodnje), međutim nikada nisu u potpunosti uklonjeni. Najveći problem, odnosno najveći uzrok zastoja bio je jednoredni okvir kopiran s njemačke kratke strojnice iz II. svjetskog rata MP 40. Okvir je skraćen kako bi bio spretniji u rukovanju, ali zbog toga je smanjen i njegov kapacitet na samo 25 metaka. Brzina gađanja je bila prevelika (1024 metaka/min), pa je strojnica mogla “isprašiti” pun okvir za samo sekundu i po, što je i najuvježbanijem strijelcu prebrza kadenca za učinkovitu kontrolu oružja. Stvar je donekle popravio selektor paljbe koji je omogućavao izbor rafalne ili pojedinačne paljbe, ali je kočnica bila slaba i neadekvatno riješena.

Daleko kvalitetnije rješenje bila je kratka strojnica “Pleter” (slika br. 7) proizvedena u Pleternici otprilike u isto vrijeme kada i “Šokac”. Kao predložak za izradu tog oružja poslužio je britanski “Sten”, samo što “Pleter” ima okvir postavljen okomito ispod sanduka, a ne horizontalno. Dvoredni okvir je bio kopija Uzijevog, što se u praksi pokazalo boljim rješenjem od okvira na “Šokcu”. Zbog relativno male teoretske brzine gađanja, nije bilo potrebe za ugradnjom selektora paljbe, pa strojnica može gađati samo rafalnom paljbom. Time se dobilo na jednostavnosti i pouzdanosti rada mehanizma za okidanje, međutim kočnica je i na tom oružju bila problematična i nepouzdana. Preciznost oružja bilo je vrlo diskutabilna na udaljenostima većim od 100 metara, zbog čega je moglo dobro poslužiti isključivo u bliskim borbama u naseljenom mjestu, pošumljenom i žbunjem pokrivenom zemljištu, te njima sličnom području.

Jedno od kvalitetnijih rješenja bila je malogabaritna kratka strojnica “Agram 2000” (slika br. 9) standardno opremljena prigušivačem i namijenjena specijalnim vojnim i policijskim postrojbama. Po nekim izvorima, predložak za izradu tog oružja bila je talijanska kratka strojnica “Beretta” PM12-S, od koje je u cijelosti preuzeta kočnica, regulator paljbe i mehanizam za okidanje. S obzirom na to da je namijenjena isključivo za borbu na vrlo kratkim rastojanjima i to uglavnom “iz ruku”, strojnica nije imala kundak, a neuobičajeni prednji rukohvat pokazao se vrlo učinkovitim. Na žalost, “Agram 2000” postala je poznatija široj javnosti tek poslije rata, zbog svoje omiljenosti u kriminalnom miljeu istočnoeuropskih zemalja u koji je ušla odljevom preko raznih kanala crnog tržišta. Posebnu “popularnost” stekla je nakon ubojstva poznate ruske političarke Galine Staravoytove. Od te kratke strojnice razvijena je još kraća inačica “Agram 2002”, nastala uklanjanjem prednjeg rukohvata, a namijenjena za prikriveno nošenje i iznenadnu uporabu. 
Osim navedenih, razvijana su još tri projekta kratkih strojnica – “Pauser”, TEŽ i “Crogar”, međutim njihova proizvodnja nije odmaknula dalje od razine prototipa, tako da nisu korištene u borbenim djelovanjima.

Rezime
Tijekom Domovinskog rata, osobito u njegovoj početnoj fazi, sve čime se moglo pucati bilo je hrvatskim braniteljima i više nego dobro došlo, što je rezultiralo velikom raznovrsnošću tipova i modela streljačkog naoružanja. Po broju i zastupljenosti u naoružanju hrvatskih oružanih snaga važno mjesto zauzimaju kratke strojnice, koje su ujedno bile i prvi produkti hrvatske vojne proizvodnje. Nema nikakve sumnje da su kratke strojnice odigrale vrlo važnu ulogu u obrani hrvatskih prostora, međutim kako je Hrvatska vojska jačala, tako je opremana novim oružjem i opremom, primjerenijim za uporabu u okolnostima suvremenih borbenih djelovanja. Automatske puške postupno su potiskivale kratke strojnice, koje su do kraja rata ostale u naoružanju specijalnih policijskih snaga, posada borbenih i neborbenih vozila, te logističkih i drugih neborbenih postrojbi, svedene uglavnom na strojnice tipa “Ero”, “Heckler & Koch” MP 5 i u znatno manjoj mjeri “Ingram” MAC 10 i “Agram”. Do kraja rata gotovo u potpunosti je prestala i proizvodnja originalnih modela hrvatskih kratkih strojnica, a po njegovom završetku, najveći dio povučen je iz naoružanja oružanih snaga. Nakon slavne epopeje Domovinskog rata, kratke strojnice ponovno su vraćene u specijaliziranu ulogu policijskog i protuterorističkog oružja, koja im u današnjim okolnostima najbolje i pristaje.

Marinko OGOREC