U osnovi identičan Storm Shadowu, Taurus mu je i velika konkurencija na tržištu oružja. Najveća “mana” Taurusa je činjenica da se još uvijek nije potvrdio u ratu

Njemačka tvrtka DASA (LFK) tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća razvila je obitelj dispenzera protutenkovskih, protupješačkih i mina za uništavanje poletno-sletnih staza namijenjenih uporabi s borbenih zrakoplova. Uz pomoć švedske tvrtke Bofors Missiles od 1985. ti su dispenzeri uvedeni u naoružanje švedskog ratnog zrakoplovstva pod oznakom DSW 39, te su ih namijenili naoružavanju višenamjenskih borbenih aviona JAS-39 Gripen. Princip djelovanja bio je da se dispenzeri podvjese najčešće ispod podtrupnog nosača. Tijekom preleta aviona iznad cilja iz dispenzera se izbacivao veliki broj mina koje bi u gustom “tepihu” padale na zemlju. Gotovo identičan sustav, poznat kao AFDS, razvijan je i testiran u Sjedinjenim Državama u tvrtki CMS Inc. (u vlasništvu DASA-e). U Njemačkoj ga je pod oznakom MW 2 proizvodila tvrtka LFK.
Dispenzeri su borbeno korišteni tijekom rata za oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije. Tijekom tih operacija pokazalo se da potreba da avion preleti preko cilja tijekom djelovanja nije najbolje rješenje, osobiti kad su se napadali ciljevi kao što su zrakoplovne baze koje su imale snažnu protuzračnu obranu. Bez obzira na to koliko brzo i na koliko nisko avioni letjeli često su ih oštećivali, ponajviše protuzračno topništvo. Dio aviona je i oboren.
Zbog toga su 1995. tvrtke LFK i Bofors Missiles predložile razvoj oružja prvobitno označenog kao DWS 39, a kasnije je postao poznatiji kao KEPD 350. Umjesto da se dispenzer nosi na avionu ideja je bila razviti dalekodometni vođeni projektil koji će avion lansirati na cilj sa sigurne udaljenosti. Zbog toga su ga opremili turbomlaznim motorom koji u inačici KEPD 350 osigurava domet od 350 kilometara. Opremili su ga i bojnom glavom Mephisto mase 450 kilograma. Tijekom 1996. predložene su dvije lakše inačice. Prva je KEPD 150 dometa 150 kilometara, a druga je MAW/PDWS 2000 dometa 100 kilometara. Iduće godine predložena je i inačica namijenjena lansiranju s brodova koja se temelji na inačici KEPD 150 i koja je stoga označena KEPD 150-SLM. Tvrtka CMS predložila je da se na sličan način dispenzeru AFDS doda motor i tako dobije jeftin i učinkovit vođeni projektil dometa 250 km namijenjen uništavanju raspršenih ciljeva kao što su pješačke i/ili oklopne postrojbe ili poletno-sletne staze. Oznaka projektila je bila AFDS-T.

Tijekom 1998. inačica MAW/PDWS 2000 zamijenjena je s dvije inačice nazvane Taurus 350A i Taurus 350P. Inačica Taurus 350A trebala je dobiti kasetnu bojnu glavu i maksimalni domet 200 kilometara, dok je inačica Taurus 350P dobila bojnu glavu Memphisto i maksimalni domet od 300 kilometara. Na temelju predloženih inačica 1998. njemačko ministarstvo obrane odustalo je od kupnje krstarećeg projektila Apache (iz kojeg je kasnije nastao krstareći projektil Storm Shadow – vidi Hrvatski vojnik broj 40/41) i sklopilo ugovor za razvoj projektila Taurus s novonastalom tvrtkom Taurus Systems GmbH čiji su vlasnici EADS/LFK GmbH (67 posto) i Saab Bofors Dynamics (33 posto). Sjedište tvrtke je u njemačkom gradu Schrobenhausenu.
Lansiranje prvog KEPD 350 obavljeno je u kolovozu 1996. s njemačkog jurišnika Tornado. Lansiranje prvog KEPD 150 sa švedskog višenamjenskog borbenog aviona JAS-39 Gripen izvedeno je u kolovozu 1998. Razvoj Taurusa nastavljen je na osnovi ugovora s njemačkim ministarstvom obrane. Nakon 28 testnih lansiranja razvoj je uspješno završen u ožujku 2004. Njemačko ratno zrakoplovstvo naručilo je 600 komada Taurusa, a prvi je isporučen već u studenom 2004. Nijemci će Taurusima naoružati svoje jurišnike Tornado i višenamjenske borbene avione Typhoon. U međuvremenu je Taurus kupilo i španjolsko ratno zrakoplovstvo koje će ga rabiti sa svojih višenamjenskih borbenih aviona F/A-18A/B Hornet.

Opis projektila

Namjena tog krstarećeg projektila vidi se u skraćenici KEPD, što znači Kinetic Energy Penetration Destoyer. Namjena mu je uništavanje visokovrijednih i dobro branjenih ciljeva u dubini neprijateljskog područja. Sam projektil ima pomalo neobičan oblik broda. Oštro pravokutno tijelo osim što pruža dovoljno prostora za smještaj bojne glave Mephisto i trubomlaznog motora navodno znatno smanjuje radarski odraz projektila. Na gornjoj strani tijela postavljena su sklopiva krila koja se rastvaraju neposredno nakon lansiranja. Na stražnjem dijelu tijela nalaze se krilca za upravljanje postavljena u X konfiguraciji pod kutom od 45 stupnjeva. Na svaki bok postavljen je jedan usisnik za turboventilacijski motor Williams P8300-13 potiska 6,67 kN. Motor je smješten u sam kraj projektila kako bi što manje utjecao na unutarnji raspored ostalih sustava. Središnji dio projektila zauzimaju spremnici za gorivo i bojna glava Mephisto. U vrhu projektila smješteni su sustavi za kontrolu leta i otkrivanje cilja.

Kod projektila KEPD 350 sve je to smješteno u projektil dužine 5 metara, širine tijela 0,63 m i visine 0,32 m. Raspon krila je samo 1 metar. Masa u trenutku lansiranja mu je 1400 kg. Motor je dovoljno snažan da održava putnu brzinu od 994 km/h. Iako je plafon leta Taurusa oko 7600 m tijekom izvođenja borbenih zadaća ti projektili lete na malim i vrlo malim visinama. Kako dosad nije službeno potvrđen procjenjuje se da je maksimalni domet inačice KEPD 350 nešto veći od 350 km, ovisno o visini s koje se lansira.
Probojna bojna glava Mephisto mase 490 kg sastoji se od dva probojna naboja koji su postavljeni jedan iza drugog odmah iza sustava za navođenje u vrhu projektila kako bi se minimalizirao kluter na crti ciljanja. Prva bojna glava je kumulativno-probojna zadužena za probijanje otvora u zidovima cilja. Iza nje je “klasična” razorno-probojna bojna glava koja zauzima središnji dio projektila. Prva bojna glava ima najveći mogući promjer koji omogućava tijelo projektila. Druga glava je znatno uža od tijela projektila kako bi se povećala mogućnost penetracije kroz cilj i maksimalizacije učinka eksplozije bojne glave unutar njega. Prilikom napada na cilj prva bojna glava aktivira se u neposrednoj blizini cilja trenutak prije udara, ili nakon udara projektila u njega, što ovisi o čvrstoći cilja i materijala od kojeg je izgrađen. To se postiže pomoću upaljača SHAFT (Smart Hard target Attack fuzing Technology) koji je spojen sa sustavom za upravljanje letom projektila. Glavnina tako stvorenog kumulativnog mlaza buši rupu u zidu, dok sekundarni učinak eksplozije otklanja zemlju kojom je cilj bio pokriven i/ili razbija vrata i prozore na zgradi.

Penetracijska bojna glava (koja se ne aktivira prilikom eksplozije prve bojne glave) prolazi kroz otvor koji je otvorila prva bojna glava brzinom od otprilike 250 m/s kako bi eksplodirala u unutrašnjosti cilja. Bojna glava Mephisto može se prilagoditi i za uništavanje “mekanih” (kao što su avioni na zemlji ili kamion) ciljeva pri čemu se maksimizira razorno-rasprskavajući efekt. Slična bojna glava BROACH na krstarećem projektilu Storm Shadow pokazala se u borbenim djelovanjima vrlo učinkovitom. Neke inačice Taurusa, koje će biti opisane u nastavku teksta, mogu se opremiti i drugim bojnim glavama.

Sustav za navođenje

Od krstarećeg projektila Taurusa očekuje se da s najvećom preciznošću pogađa i najmanje ciljeve. Zbog toga je posebno važan sustav za kontrolu leta i navođenje na ciljeve. Srednji dio leta kontrolira se kombinacijom INS/GPS sustava. INS je skraćenica za Inertial Guidance System, a njegova najveća prednost je potpuna autonomnost u radu. Točnost ovisi o preciznosti poznavanja kooridnata cilja i točke s koje je projektil lansiran. Kako mu točnost opada s povećanjem vremena kretanja obično se nadopunjuje nekim drugim sustavom. U slučaju Taurusa to je GPS (Global Positioning System) satelitski navigacijski sustav u čijoj su osnovi navigacijski sateliti u geostacionarnoj orbiti. Nakon što se Taurus spusti na visini leta od otprilike 50 metara uključuje se TERNAV (TERrain reference NAVigation) navigacijski sustav. Odlike TERNAV-a su da precizan visinomjer (u slučaju Taurusa radarski) na točno određenim točkama leta mjeri profil zemlje direktno ispod sebe, a rezultate uspoređuje s onim u memoriji sustava za kontrolu leta. TERNAV, između ostalog, omogućava i konstatnu visinu leta od samo 50 metara. Velika prednost tih sustava je njihova potpuna neosjetljivost na vremenske uvjete.

Kombinacija INS, GPS i TERNAV sustava bila bi dovoljna da se pogodi cilj veličine zgrade, ali ne i da se pogodi točno određena točka na njemu. Zbog toga su krstareće projektile Taurus opremili termovizijskim (IIR-Imaging Infra Red) sustavom otkrivanja ciljeva i navođenja projektila u završnom dijelu leta. Uz pomoć prije opisanih navigacijskih sustava Taurus se približi cilju na udaljenost od nekoliko kilometara. U tom se trenutku aktivira termovizija koja uz pomoć prije unesenih podataka prepoznaje cilj i usmjerava projektil prema njemu. Tijekom približavanja termovizija prepoznaje određene konture cilja što joj omogućava usmjeravanje projektila prema točno određenoj točki na njemu. Termovizija može otkriti bilo koju vrstu cilja, uključujući i ratne brodove. Važno je da ima odgovarajuću termičku sliku cilja. Na Taurusu je uporabljena termovizija prvobitno razvijena za DASA-in projektil Polyphem koja radi u rasponu od 3 do 5 mikrona.
Da bi Taurus uspješno obavio zadaću potrebno je da se još prije postavljanja projektila na borbeni avion obavi tzv. planiranje zadaće. Zadaća se u pravilu planira “unatrag”, što znači da se prvo odredi cilj i način na koji se želi uništiti. Pritom se često mora paziti da način uništavanja cilja izazove minimalnu kolateralnu štetu. Zatim se u obzir uzmu podaci o mogućim smetnjama kao što je oblik terena nad kojim će projektil letjeti, jačina protuzračne obrane i njezina koncentracija, te udaljenost cilja od moguće točke lansiranja. Sve to određuje hoće li projektil od trenutka lansiranja letjeti na vrlo maloj visini, ili će počet ponirati nadomak cilja. Sustav za planiranje zadaća može iskoristiti podatke iz velikog broja različitih izvora, kao što su komercijalne ili vojne satelitske snimke, komercijalne digitalne i fotokarte, snimke ili fotografije dobivene iz bespilotnih letjelica itd. Svi se ti podaci uspoređuju u sustavu za planiranje misija i nadopunjuju prije poznatim zemljopisnim podacima (visoke planine, nizine, šume, pustinje itd.). Na temelju svih tih podataka i želja zapovjednika operacije izrađuje se plan zadaće i nakon toga se izračunavaju svi parametri potrebni za let projektila do cilja.

Da bi termovizijska kamera mogla prepoznati cilj potrebno je osigurati kvalitetne fotografije. Danas to više nije veliki problem jer se takve fotografije mogu relativno jednostavno dobiti od satelita i/ili bespilotnih letjelica. Naravno, još uvijek ostaje otvorena mogućnost da se fotografije dobiju putem špijunaže ili ih snime pripadnici specijalnih postrojbi ubačeni u neprijateljsku pozadinu. Digitalni fotoaparati omogućavaju da se fotografije u vrlo kratkom vremenu preko satelitskih veza pošalju u nadređeni stožer, pri čemu udaljenost više ne igra nikakvu ulogu.
Kako bi se poboljšala učinkovitost Taurusa DASA je predložila ugradnju “datalinka” preko kojeg bi se prenosila termovizijska slika s projektila u zapovjedništvo. Primarni cilj ugradnje “datalinka” je osigurati potvrdu pogađanja zadanog cilja, a sekundarni je iskoristiti sliku termovizije za dodatno izviđanje cilja i terena u neposrednoj okolici. Osim što bi omogućio prenošenje slike s termovizije u zapovjedništvo “datalink” bi osigurao i još neke prednosti kao što je mogućnost da se Taurusu promijeni cilj nakon što je lansiran s aviona. Sada se cilj odabire još tijekom priprema na zemlji. Postoji i mogućnost promjene cilja dok se projektil nalazi podvješen pod krilo aviona-nosača, pod uvjetom da je avion opremljen za tu operaciju. Uz to “datalink” bi omogućio

pogađanje pokretnih ciljeva (kao što su brodovi, vlakovi i pokretni lanseri balističkih projektila) jer bi se Taurus tijekom leta mogao opskrbiti podacima o promjeni položaja cilja. Podatke o kretanju cilja mogli bi osigurati sateliti, bespilotne letjelice, izvidnički avioni, pa čak i timovi specijalaca na terenu. Zahvaljujući izvrsnoj termoviziji Taurus bi ciljeve kao što su veliki ratni brodovi mogao otkrivati s relativno velike udaljenosti. Daljnjim usavršavanjima u memoriju projektilskog računala mogla bi se ubaciti odgovarajuća slika točno određenog broda kojeg bi Taurus “prepoznao” i napao, recimo, tijekom iznenadnog napada na pomorsku bazu. Na tu mogućnost računa australska ratna mornarica koja uz Taurus trenutačno razmatra mogućnost kupnje projektila Boeing AGM-84K SLAM-ER i Lockheed Martin AGM-158 JASSM. Jedan od važnijih zahtjeva je da projektil, uz mogućnost uništavanja ciljeva na kopnu, mora imati i mogućnost pogađanja brodova.

Inačice

Osnovna inačica KEPD 350 pokazala se dovoljno dobra da se na njenoj osnovi razvije veliki broj inačica i podinačica posebno prilagođenih određenim zadaćama. Neke od njih postale su operativne dok su druge u fazi razvoja ili se čeka odobrenje za njihov razvoj.

Taurus CL

To je posebno zanimljiva inačica koja pruža mogućnost uporabe Taurusa i oružanim snagama koje nemaju borbene avione opremljene za nošenje osnovne inačice. Taurus CL namijenjen je za lansiranje sa zemlje, iz lansera smještenih na kamionima. Moguće ga je prilagoditi i za lansiranje s brodova veličine korveta, pri čemu se projektil lansira iz klasičnih lansera (zasad se ne spominje mogućnost lansiranja iz okomitih lansera). Podinačica namijenjena lansiranju s brodova dobit će mogućnost protubrodske borbe koja bi i ratnim brodovima veličine korvete dala mogućnost vođenja protubrodske borbe na udaljenostima većim od 300 km. Zahvaljujući dodatku startnog raketnog motora na čvrsto gorivo inačica CL zadržala je isti domet kao i osnovna inačica. Sustav vođenja nije mijenjan te je zadržana ista preciznost.

Taurus M

Podinačica Taurus M u osnovi je KEPD 350 koja je umjesto bojne glave Mephisto opremljena kasetnom bojnom glavom. Zasad se malo zna o toj bojnoj glavi, osim što je namijenjena uništavanju raspršenih ciljeva kao što su položaji protuzračne obrane, lanseri, zapovjedna mjesta postrojbi na terenu i slično. Zadržan je isti domet iako je vjerojatno sustav navođenja na cilj prilagođen novoj namjeni.

Taurus T

Još jedna posebno zanimljiva inačica je Taurus T namijenjena naoružavanju velikih transportnih aviona kao što je C-130 Hercules ili Airbus A400M. Ti avioni mogli bi ponijeti do 12 Taurusa T i izvoditi napade na ciljeve na znatno većim udaljenostima i znatno većim intenzitetom nego što bi to mogli Tornado i Typhoon. Projektili bi se nosili u unutrašnjosti aviona, a lansirali bi se izbacivanjem preko utovarne rampe na stražnjem dijelu. Do prijedloga za razvoj te inačice došlo je nakon što je američko ratno zrakoplovstvo u sukobima početkom ovog stoljeća dokazalo svu učinkovitost velikih bombardera naoružanih taktičkim vođenim projektilima. Ako Taurus T uđe u operativnu uporabu omogućio bi njemačkom ratnom zrakoplovstvu (ali i drugim ratnim zrakoplovstvima članica NATO saveza) da s vrlo malim sredstvima, potrebnim za nadogradnju njihovih transportnih aviona, dobije ubojite bombardere. Iako se to javno ne spominje vjerojatno postoji mogućnost i da se transportne inačice velikih putničkih aviona kao što su Boeing 747 ili Airbus 380 prilagode toj namjeni.

Taurus HPM

Najnovija inačica je Taurus HPM (High Power Micorwave – mikroval visoke snage) namijenjena za trenutačno izbacivanje neprijateljskih radarskih i komunikacijskih sustava. Inačica HPM umjesto bojne glave Mephisto nosi generator mikrovalnog zračenja kojim se trenutačno blokiraju elektronički sustavi bez njihovog uništavanja.

Taurus 350 L

Inačica Taurus 350 L predložena je na temelju prije predložene inačice Taurus 350P. Trebala bi dobiti manje spremnike za gorivo i bojnu glavu manje mase s ciljem smanjenja ukupne mase na 1240 kg, kako bi se mogla lansirati s borbenih aviona manje nosivosti. Osim skraćivanja tijela za 10 cm ostale mjere ostale bi iste. Maksimalni domet te inačice trebao bi biti 300 kilometara.

KEPD 150

Projektil KEPD 350 razvijen je za uništavanje ciljeva na velikim udaljenostima i za nošenje na velikim dvomotornim borbenim avionima. Kako švedsko ratno zrakoplovstvo nema borbeni avion u klasi Tornada ili Typhoona, već je njegov najnoviji aviona mali jednomotorni Gripen, trebao je puno lakši krstareći projektil. Zbog toga je na osnovi KEPD-a 350 razvijen nešto manji KEPD 150. Od većeg “brata” zadržao je bojnu glavu Mephisto i identičan sustav kontrole leta i navođenja na cilj. Smanjenje mase na 1060 kg, što je bilo dovoljno da Gripen može ponijeti dva projektila na potkrilnim nosačima, postignuto je smanjenjem dužine projektila na 4,5 m. Ostale mjere ostale su iste. U manjem tijelu ima znatno manje prostora za spremnike za gorivo, tako da KEPD 150 ima maksimalni domet od 150 km.
Ispitivanja su pokazala da Gripen može ponijeti još teži projektil, te je naknadno predložena inačica KEPD 150-SLM kod koje je masa povećana na 1300 kg i maksimalni domet na 270 km. Pojavom inačice Taurus L sa 60 kg manjom masom i 30 km većim dometom inačica KEPD 150-SLM je odbačena. Inačica Taurus L postala je ozbiljna konkurencija inačici KEPD 150, koja se na službenim stranicama Saaba i BAE Systemsa od nedavno više ne spominje kao mogućnost naoružanja za Gripena. U međuvremenu se pojavilo nekoliko fotografija Gripena u letu s dva projektila Taurus, svaki na jednom unutrašnjem potkrilnom nosaču.

Zaključak

Iako je u osnovi vrlo sličan krstarećem projektilu Storm Shadow, barem što se tiče veličine, Taurus ima veću masu i znatno veći domet. Princip navođenja na ciljeve u osnovi im je identičan, a i bojne glave su im, iako različitih proizvođača vrlo slične. Ono što razlikuje Storm Shadow od Taurusa je činjenica da se ovaj drugi još uvijek nije potvrdio u ratu. Uz to Stom Shadow je uveden u naoružanje ratnih zrakoplovstava četiri članice NATO saveza, te da je kao Black Shaheen prodan Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Taurus je zasad prodan samo njemačkom (600 komada za 570 milijuna američkih dolara) i španjolskom ratnom zrakoplovstvu. Situacija će se znatno promijeniti ako se za njega odluči australsko ratno zrakoplovstvo.

Domagoj MIČIĆ